Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-427/19 (S. M. i E. D.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-427/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-427/19, rješavajući apelaciju Senke Morankić i Enise Delić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Senka Morankić i Enisa Delić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 041078 18 Gž od 27. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 I 041078 16 P od 16. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senka Morankić i Enisa Delić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica ili apelantice), koje zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnijele su 28. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 041078 18 Gž od 27. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 I 041078 16 P od 16. marta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezana je prvoapelantica (kao prvotužena) da tužitelju (Addiko bank d.d. Sarajevo) izmiri mjenično potraživanje u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu (B.Š.) i drugoapelanticu (kao trećetuženu) da se solidarno s prvotuženom obavežu da izmire mjenično potraživanje sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Osim toga, odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, te je tužitelj obavezan da prvoapelantici i drugoapelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 2.511,66 KM (umjesto iznosa od 4.034,15 KM dosuđenog prvostepenom odlukom).

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je pravni prednik tužitelja (davalac kredita) s prvoapelanticom zaključio ugovor o kreditu od 21. septembra 2002. godine te odobrio kredit u određenom iznosu s ugovorenom kamatom, koji ugovor je otkazan zbog neplaćanja dospjelih anuiteta (otkazno pismo za tužene od 26. septembra 2007. godine), te da je utvrđeno da su tužene potpisale mjenicu „bez protesta” radi obezbjeđenja isplate duga po navedenom ugovoru, s tim što su prvoapelantica (trasat) i drugotužena (trasant) svoje potpise stavile na licu mjenice, dok je drugoapelantica svoj potpis stavila na poleđini mjenice. Kantonalni sud je dalje naveo da na osnovu dopunskog nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke slijedi da predmetni mjenični dug iznosi 13.897,82 KM (glavnica, redovne kamate i zatezne kamate dospjele do dana otkaza kredita). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da prvoapelantica odgovara tužitelju kao imaocu mjenice (član 48. Zakona o mjenici), s obzirom da prvoapelantica ima položaj glavnog mjeničnog dužnika kao akceptant (akceptom se obavezala da mjenicu plati po dospjelosti 10. septembar 2007.godine), te naglasio da tužitelj ima pravo na neposrednu tužbu protiv nje, bez obzira što prije podnesenog prijedloga za izvršenje (9. oktobra 2007.godine) nije podnio navedenu mjenicu prvotuženoj na isplatu u predviđenim rokovima (čl. 39. i 54. stav 1. Zakona o mjenici). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da tužiteljevo potraživanje u odnosu na prvoapelanticu po osnovu mjenice nije zastarjelo, s obzirom da je prijedlog za izvršenje podnesen 9. oktobra 2007. godine pa nije protekao zastarni rok od tri godine (član 80. stav 1. Zakona o mjenici). Kantonalni sud je naveo da greška u označenju broja mjenice na kojoj se zasniva predmetna tužba predstavlja očiglednu grešku prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva, jer je tužitelj zahtijevao isti iznos duga kao i u prijedlogu za izvršenje (smanjen nakon vještačenja), zbog čega se ne može smatrati da je na ročištu za glavnu raspravu (pravilnim označenjem broja mjenice u skladu s podacima spisa i provedenim dokazima) došlo do preinačenja tužbenog zahtjeva i da je usljed toga predmetno potraživanje zastarjelo. Također, Kantonalni sud je naveo da tužitelju pripada pravo na kamate (član

277. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 49. Zakona o mjenici) jer je prvoapelantica zadocnila s ispunjenjem novčanih obaveza. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je primjenom odredaba člana 235. tačka 3. u vezi sa članom 297. stav 2. i članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku preinačio odluku o troškovima postupka. Naime, Kantonalni sud je naveo da je drugoapelantica uspjela u sporu u cijelosti dok je prvoapelantica uspjela u sporu u iznosu od 27,24% te da je tužitelj (kada se od ukupnih troškova koji pripadaju prvoapelantici i drugoapelantici u iznosu od 3.322,93 KM) oduzmu troškovi tužitelja u iznosu od 811,27 KM (srazmjerno uspjehu tužitelja u odnosu na prvoapelanticu od 72,76%), obavezan da prvoapelantici i drugoapelantici nadoknadi troškove postupka u iznos od 2.511,66 KM.

Apelacioni navodi

4. Apelantice smatraju da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Svoje navode o kršenju navedenih prava, prvoapelantica zasniva na tvrdnji da je drugostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o glavnoj stvari. Svoje navode o kršenju navedenih prava, drugoapelantica zasniva na tvrdnji da je drugostepeni sud proizvoljno primijenio procesno pravo prilikom donošenja odluke o troškovima postupka. Takođe, apelantice ukazuju i na dužinu trajanja postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se prvoapelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U odnosu na navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelantice nisu posebno obrazlagale te navode, odnosno nisu ponudila argumente i dokaze kojima bi potkrijepile te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su navodi apelantica izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-427/19 (S. M. i E. D.) | Sudska praksa | Aktio