Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4883/17 (Lj. K.)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ostavina
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4883/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-4883/17, rješavajući apelaciju Lj. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lj. K. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 053662 17 Gž od 23. avgusta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 053662 15 P od 23. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Lj. K. (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Jelena Bogdanović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 23. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 053662 17 Gž od 23. avgusta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 053662 15 P od 23. decembra 2016. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 053662 15 P od 23. decembra 2016. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev T. K. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), te je utvrđeno da apelantkinja nema pravo naslijeđa na zaostavštini iza pokojnog M. K. na nekretninama, preciznije označenim u izreci presude, te je obavezana apelantkinja da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1. izreke). Prvostepenom presudom je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je zahtijevala da se apelantkinja isključi iz nasljedstva, te da se ima sprovesti ostavina po Osnovnom sudu na nekretninama koje se vode na imenu ostavioca pokojnog M. K. u času njegove smrti u skladu sa Zakonom o nasljeđivanju (stav 2. izreke).

3. U obrazloženju osporene odluke, Osnovni sud je naveo da je M. K. (sin tužiteljice) preminuo 29. juna 2015. godine i da je pokrenut ostavinski postupak pred tim sudom koji je prekinut rješenjem od 23. novembra 2015. godine do okončanja predmetnog postupka.

4. Osnovni sud je ukazao da tužiteljica tužbeni zahtjev zasniva na tvrdnji da su njen sin M. K. i apelantkinja zaključili brak, nakon čega je došlo je do prekida bračne zajednice koja se nije nastavila (tužiteljica tvrdi da njen sin nije održavao nikakav kontakt sa apelantkinjom, da nisu bili u vezi i da je bračna zajednica trajno prekinuta - prekid trajao više od 27 godina, tj. do smrti njenog sina).

5. Osnovni sud je ukazao da su apelantkinja i M. K. zaključili brak 12. septembra 1987. godine u Okučanima i da su nakon zaključenja braka 14 dana živjeli u Staroj Gradišci, da bi se potom vratili u Njemačku, odakle je M. K. posle kratkog vremenskog perioda protjeran.

6. Osnovni sud je naveo da su na sporne okolnosti prestanka zajednice života između M. K. i apelantkinje saslušane stranke i svjedoci. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da je tužiteljica istakla da je njezin sin M. K. nakon zaključenja braka sa apelantkinjom, kratko vrijeme bio u Njemačkoj jer je protjeran i imao je zabranu ulaska u tu državu u trajanju od pet godina, a da je apelantkinja ostala u Njemačkoj i nije dolazila niti je kontaktirala sa njenim sinom, niti je on odlazio kod nje. Takođe je naveo da je tužiteljica istakla da je njen sin punih 20 godina živio sa Lj. N.. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja u svojoj izjavi istakla da su se, nakon što je M. K. protjeran iz Njemačke, njih dvoje u međuvremenu viđali (1990. godine u Gradišci, a nakon rata u Sarajevu i Tuzli, a da je M. K. dolazio u Njemačku, poslednji put 2014. godine). Takođe je navela da je znala da M. K. živi sa majkom, te da nije znala da je živio sa drugom ženom, ali da nju nije interesovalo s kim M. K. živi.

7. Dalje je naveo da je prihvatio izjave svjedoka N. B. i M. N. jer su logične, objektivne i uvjerljive i u potpunosti se podudaraju sa izjavom tužiteljice u bitnim činjenicama. Naime, Osnovni sud je naveo da je izjava svjedoka N. B. (nije u srodstvu sa strankama i nije zainteresovan za ishod spora) logična i uvjerljiva i da iz izjave ovog svjedoka proizilazi zaključak da je M. K. sa apelantkinjom živio vrlo kratko vrijeme u Njemačkoj i da se vratio iz Njemačke (petogodišnja zabrana), te je zasnovao vanbračnu zajednicu sa Lj. N. sa kojom je živio sve dok se ona nije razboljela. Osnovni sud je naveo da je izjava ovog svjedoka u bitnom saglasna sa izjavom svjedokinje M. N. (istakla da je u prijateljskim odnosima sa tužiteljicom, a da apelantkinju ne poznaje, te je ukazala da je M. K. živio sa Lj. N. sve dok se ona nije razboljela, ali da nije imala saznanja da je M. K. oženjen iako je bila u dobrim odnosima sa tužiteljicom i M. K.). Takođe je naveo da je prihvatio Izjavu o zajedničkom domaćinstvu od 7. septembra 2001. godine iz koje proizilazi da su u zajedničkom domaćinstvu živjeli tužiteljica, njezin suprug, M. K. i Lj. N., koja izjava je u saglasnosti sa izjavom tužiteljice i saslušanih svjedoka koji su posvjedočili da je M. K. živio u zajedničkom porodičnom domaćinstvu sa tužiteljicom, ocem i vanbračnom suprugom Lj. N..

8. Osnovni sud je ukazao da nije prihvatio izjavu apelantkinje u kojoj navodi da je bila u kontaktu sa M. K. nakon što je on napustio Njemačku i to 1990.godine u Staroj Gradišci, te da se nakon rata viđala s njim u Sarajevu i Tuzli i da je on dolazio kod nje u Njemačku 2007. i 2014. godine, jer ove navode apelantkinja nije potvrdila niti jednim dokazom. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja istakla da nije znala da je M. K. živio sa nekom drugom ženom i da nju nije interesovalo s kim on živi, iz čega proizilazi zaključak da je između M. K. i apelantkinje prekinuta zajednica života prešutnim sporazumom 1988. godine, a koja zajednica nije kasnije nastavljena. Nadalje je ukazao da iz ponašanja M. K. i apelantkinje nedvojbeno proizilazi da od 1988. godine nisu živjeli u zajedničkom domaćinstvu i da između njih nije bilo komunikacije u dužem vremenskom periodu, a da je M. K. sa drugom ženom (Lj. N.) zasnovao vanbračnu zajednicu. Zatim je istakao da apelantkinja u toku postupka nije dokazala da je nakon prekida braka poduzimala bilo kakve radnje da se ta zajednica uspostavi i nastavi, te da aktom Županije Brodsko posavske, ispostava Nova Gradiška od 28. februara 1995. godine kojim je apelantkinja obaviještena da nema podataka o smrti M. K., apelantkinja nije dokazala da je imala namjeru uspostaviti zajednicu sa M. K., naročito imajuću u vidu njezinu tvrdnju da nju nije interesovalo s kim M. K. živi.

9. Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 4. stav 2. Porodičnog zakona propisano da se brak zasniva na slobodnoj odluci muškarca i žene da zaključe brak, na ravnopravnosti bračnih supružnika, međusobnom poštovanju i uzajamnom pomaganju. Osnovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju naprijed navedeno očigledno „ne ostvaruje“, jer M. K. i apelantkinja dugi niz godina nisu živjeli u bračnoj zajednici. Osnovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nastupio trajni prekid bračne zajednice odlaskom M. K. iz zajedničkog domaćinstva, a da su M. K. i apelantkinja konkludentnim radnjama potvrdili sporazum što se može zaključiti iz njihovog ponašanja kojim se ispoljava i potvrđuje njihova sporazumna odluka da više ne žive u bračnoj zajednici. S obzirom na to da je između M. K. i apelantkinje trajno prestala zajednica života na osnovu sporazuma, Osnovni sud je naveo da je djelimično usvojio tužbeni zahtjev u skladu sa odredbama člana 24. stav 2. tačka v) Porodičnog zakona (očigledno da je greška u pisanju, jer se radi o Zakonu o nasljeđivanju), kojima je regulisan gubitak prava na naslijeđe supružnika.

10. U odnosu na stav 2. izreke prvostepene presude, Osnovni sud je naveo da je u tom dijelu odbio tužbu tužiteljice jer je ona zahtijevala da se apelantkinja isključi iz nasljedstva, što nije regulisano navedenim odredbama, već je isključenje iz nasljedstva regulisano odredbama člana 47. do 50. Zakona o nasljeđivanju. Osnovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju predmet tužbe nije isključenje apelantkinje iz naslijeđa, već gubitak prava na naslijeđe zbog prestanka zajednice života, pa je stoga odbio zahtjev tužiteljice za isključenjem iz nasljedstva, kao i zahtjev da se ima sprovesti ostavina na nekretninama ostavioca M. K. u skladu sa Zakonom o nasljeđivanju, nalazeći da je postavljanje takvog zahtjeva bespredmetno i imajući u vidu odredbe Zakona o nasljeđivanju kojima je uređeno pitanje nasljeđivanja, krug zakonskih nasljednika i druga pitanja koja se tiču nasljeđivanja.

11. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 053662 17 Gž od 23. avgusta 2017. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda u osporenom usvajajućem dijelu (stav 1. izreke).

12. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 24. stav 2. tačka v) Zakona o nasljeđivanju propisano da supružnik nema pravo na nasljeđe ako je njegova zajednica života sa ostaviocem bila trajno prestala njegovom krivicom ili u sporazumu sa ostaviocem. Nadalje je ukazao je da nasljedno pravo bračnog druga prema umrlom suprugu izvodi se iz činjenice postojanja bračne veze i u toj činjenici se ogleda specifičnost nasljedno-pravnog položaja bračnog druga. Takođe je naveo da za razliku od krvne veze koja predstavlja prirodno, permanentno stanje, bračna veza kao faktor koji utiče na formiranje zakonskog nasljednog reda, predstavlja socijalni institut čiji je nastanak, trajanje i način prestanka tačno određen. Zbog toga, prestanak nasljednog prava bračnog druga zavisi od postojanja samog osnova koji čini pravno i etički opravdanim njegovo nasljedno pravo prema umrlom suprugu.

13. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, pravilno zaključio da je faktička zajednica života između M. K. i apelantkinje prestala oko godinu dana nakon zaključenja braka i da nije ponovno uspostavljena do kraja života M. K., odnosno da je pravilan zaključak da su ispunjeni uslovi iz odredaba člana 24. stav 2. tačka v) Zakona o nasljeđivanju, odnosno da je apelantkinja izgubila pravo na nasljeđivanje svog supruga. Zatim je ukazao da apelantkinjini žalbeni navodi u kojima ističe da je dokazala da nikada nije imala namjeru da prekine bračnu zajednicu i da je željela da se vrati u Bosnu i Hercegovinu kada stekne uslove za penziju i dočeka starost sa M. K. nisu potvrđeni izvedenim dokazima, te da su u pitanju paušalni navodi.

14. Osim toga, Okružni sud je istakao da su bez uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude apelantkinjini žalbeni navodi da je na ročištu za glavnu raspravu kao svjedok saslušana M. N., koji dokaz nije bio predložen na pripremnom ročištu, na koji način su povrijeđene odredbe parničnog postupka. Naime, prema stanju spisa, na pripremnom ročištu nije predloženo izvođenje dokaza saslušanjem svjedokinje M. N., već drugog svjedoka koji je u međuvremenu doživio moždani udar, pa je tužiteljica, pismenim podneskom od 20. septembra 2016. godine, predložila da se sasluša svjedokinja M. N., koji prijedlog je sud usvojio na ročištu za glavnu raspravu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da prema odredbama člana 81. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud na pripremnom ročištu odlučuje koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi, iz čega proizilazi da na pripremnom ročištu stranke predlažu dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi. Zatim je ukazao da je odredbama člana 102. stav 2. ZPP propisano da stranke mogu u toku glavne rasprave predlagati nove dokaze, ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti predložiti na pripremnom ročištu. S obzirom na činjenicu da je predloženi svjedok imao moždani udar, a da je tužiteljica na iste okolnosti predložila saslušanje svjedokinje M. N., Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 102. stav 2. ZPP i usvojio prijedlog za saslušanje svjedokinje M. N. na iste okolnosti na koje je bio predložen drugi svjedok.

15. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o nasljeđivanju i ZPP. Dalje je navela da je iz provedenih dokaza vidljivo da zajednica života između nje i M. K. nije prestala njenom krivicom, niti je između njih postojao takav sporazum. Takođe je navela da je dokazala da nikada nije imala namjeru da prekine bračnu zajednicu, već je željela da se vrati u Bosnu i Hercegovinu i dočeka starost sa M. K.. Apelantkinja je navela da se sve do smrti M. K. nadala zajedničkom životu i da mu je pomagala, te da kontakt između njih nije bio uspostavljen iz objektivnih razloga (ratna dejstva), a nikada nije zasnovala zajednicu života sa drugim muškarcem niti rodila djecu. Ukazala je da su izjave svjedoka tužiteljice posredne, bez stvarnih saznanja o zajedničkom životu nje i M. K.. Osim toga, ukazala je da su povrijeđene odredbe parničnog postupka jer je na ročištu za glavnu raspravu kao svjedok saslušana M. N., a koji dokaz nije bio predložen na pripremnom ročištu. Smatra da se povreda prava na imovinu ogleda u šteti koju je pretrpila i neopravdanom isključivanju na pravo na naslijeđe iz zaostavštine svog supruga M. K., a koja zaostavština sadrži nepokretnosti koje su znatne vrijednosti u odnosu na njeno imovinsko stanje.

Relevantni propisi

16. Zakon o nasljeđivanju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 1/09, 55/09 ispravka i 91/16).

17. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o nasljeđivanju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 1/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 24.

[…] (2)Supružnik nema pravo na nasljeđe:

v) ako je njegova zajednica života sa ostaviocem bila trajno prestala njegovom krivicom ili u sporazumu sa ostaviocem.

18. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09, 61/13), u relevantnom dijelu glasi: Član 81.

(1)Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi.

Član 102.

(2)Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Ustavni sud nalazi da apelantkinja povredu ustavnih prava na koja se pozvala u predmetnoj apelaciji nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

22. Ustavni sud prije svega podsjeća da je prvostepenom presudom u stavu 1. izreke djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, te utvrđeno da apelantkinja nema pravo naslijeđa na zaostavštini iza pokojnog M. K. na nekretninama, a u stavu 2. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je zahtijevala da se apelantkinja isključi iz nasljedstva, te da je presudom Okružnog suda odbijena apelantkinjina žalba i potvrđena presuda prvostepena presuda u osporenom usvajajućem dijelu. Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Osnovni sud u obrazloženjima svojih odluka, dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene odredaba Zakona o nasljeđivanju i ZPP. Naime, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenoj presudi Osnovni sud jasno obrazložio koje dokaze i iskaze svjedoka je prihvatio kao valjane i iz kojih razloga, što je kao pravilno prihvatio i Okružni sud prilikom odlučivanja o apelantkinjinoj žalbi. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi istoga stava vezano za primjenu odredaba materijalnog prava, odnosno zaključka da se na utvrđeno činjenično stanje imaju primijeniti odredbe člana 24. stav 2. tačka v) Zakona o nasljeđivanju, u vezi čega su dali jasne razloge, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na žalbeni navod kojim je apelantkinja ukazala na povredu parničnog postupka pred prvostepenim sudom, Ustavni sud zapaža da iz presude Okružnog suda proizilazi precizno obrazloženje zbog čega procesna radnja saslušanja svjedokinje M. N. na glavnoj raspravi, iako ovaj dokaz nije bio predložen na pripremnom ročištu, nije u suprotnosti sa relevantnim odredbama ZPP, što se prema mišljenju Ustavnog suda, a nasuprot apelacionim navodima, ne doima kao proizvoljna primjena odredaba ZPP. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4883/17 (Lj. K.) | Sudska praksa | Aktio