Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2007/19 (D. Š.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2007/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-2007/19, rješavajući apelaciju Duška Šobota, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Duško Šobot protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 002457 19 Rev 2 od 21. februara 2019. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 002457 18 Gž 3 od 30. oktobra 2018.
godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju broj 95 1 P 002457 17 P 3 od 16. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Duško Šobot (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Branko Simović advokat iz Podgorice, Crna Gora, podnio je 6. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 1 P 002457 19 Rev 2 od 21. februara 2019. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 002457 18 Gž 3 od 30. oktobra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju broj 95 1 P 002457 17 P 3 od 16. aprila 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na stambenom objektu izgrađenom na katastarskoj čestici, pobliže označenoj u izreci prvostepene odluke, te da je tužena (Općina Nevesinje) dužna trpjeti da se apelant temeljem presude u zemljišnim knjigama i katastarskoj evidenciji upiše kao zemljišnoknjižni vlasnik sa 1/1 dijela. Također, obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je apelant dokazao da je njegov otac S.Š. (osnovom kupoprodajnog ugovora) od posjednika R.R. kupio spornu parcelu koja je nastala cijepanjem matične parcele i upisao se kao posjednik s dijelom 1/1(koji upis je brisan iz katastarske evidencije uspostavom novog premjera 1980. godine), te da je na toj nekretnini 1976. godine svojim sredstvima (nelegalno) sagradio stambeni objekt, dok nije dokazivao da li je njegov otac vodio upravni postupak radi ponovnog uspostavljanja svog upisa. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je čl. 24.-26. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (stupio na snagu 1. septembra1980. godine, a bio na snazi sve do početka važenja Zakona o stvarnim pravima 1. januara 2010. godine) regulisao sticanje prava svojine građenjem na zemljištu u privatnoj svojini, dok je čl. 28. i 29. regulisao sticanje prava svojine održajem, s tim da se održajem nije moglo steći pravo svojine na zemljištu u društvenom vlasništvu. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 344. stav 2. Zakona o stvarnim pravima propisano da se na sticanje, promjenu, pravno dejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih dejstava. Vrhovni sud je naveo da je po zemljišnoknjižnoj evidenciji (prije a i u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora od 28. avgusta 1975. godine), ali i prema sadašnjem upisu sporno zemljište upisano kao „erar-državna svojina”. U vezi navednog, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao tvrdnju da se sporno zemljište nalazi u posjedu prodavca R.R., odnosno njegovih prednika još od 1845. godine, jer (osim paušalnog navoda svjedoka M.R. i M.R. koji takvo saznanje imaju „iz priča” njihovih prednika) to nije potvrđeno nalazom vještaka geodetske struke niti izvodima iz posjedovnog lista i zemljišnoknjižne evidencije. Vrhovni sud je naveo da je apelant (i njegov otac) u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora i građenja objekta morao znati da se zemljište nalazi u režimu društvene (državne) svojine jer je zemljišnoknjižna evidencija javna (stranke u ugovoru navele samo posjedovno stanje), te naglasio da apelantu za sticanje prava svojine održajem nedostaje savjesnost. Također, Vrhovni sud je naveo da se radi o nelegalno sagrađenom objektu na zemljištu (sada gradsko građevinsko zemljište) koji ne može biti predmet svojine koja se upisuje javne knjige, te naglasio da se građenjem bez pravnog osnova na građevinskom zemljištu u društvenoj (državnoj) svojini ne može steći pravo svojine na građevinskoj parceli niti trajno pravo korištenja (osim kad zakon dopušta ili propisuje izuzetak), te da pravna sudbina bespravno izgrađenog građevinskog objekta pitanje njegove eventualne legalizacije (član 330. stav 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelant navodi „da je tužba u ovoj pravnoj stvari procesuirana 24. avgusta 2011. godine, da postupak u ovoj pravnoj stvari traje 7 godina i četiri mjeseca te da se radi o jednostavnom predmetu za presuđenje zbog čega traži naknadu nematerijalne štete“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, te čl. II/1 i II/2 Ustava Bosne i Hercegovine itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U odnosu na navode apelanta kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao sedam godina i pet mjeseci na tri sudske instance, u kojem periodu je doneseno nekoliko odluka (meritornih i procesnih), što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević