Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1627/19 (M. D. i A.A.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1627/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. srpnja 2019. godine, u predmetu broj AP-1627/19, rješavajući apelacije Miralema Derdemeza i A. A., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Miralem Derdemez protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 231861 18 Kž 2 od 3. prosinca 2018. godine;

A. A. protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 231861 18 Kž 2 od 3. prosinca 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 231861 17 K 2 pd 24. svibnja 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1627/19

1. Miralem Derdemez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić Kabil, odvjetnici iz Tuzle, podnio je 11. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 231861 18 Kž 2 od 3. prosinca 2018. godine.

2. AP-1810/19

2. A. A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Amir Omerćehajić, odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 23. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 K 231861 18 Kž 2 od 3. prosinca 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 231861 17 K 2 pd 24. svibnja 2018. godine.

Činjenično stanje

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelanti su proglašeni krivim da su radnjama opisanim u izreci prvostepene presude (kao službene osobe i to apelant kao direktor Javne ustanove „Mješovita srednja Rudarska škola Tuzla“ (u daljnjem tekstu: škola) i apelantica kao faktički vršitelj dužnosti tajnika škole, nakon što je apelantici istekao radni odnos na određeno vrijeme, postupajući suprotno odredbama kojim su propisana pravila zapošljavanja u školi, apelantica pripremila i apelantu, kao direktoru, dostavila nacrt rješenja o prijemu apelantice u radni odnos na neodređeno vrijeme, a koje je apelant potpisao i na temelju čega je zaključen i ugovor o radu na neodređeno vrijeme, iako se za to nisu stekli zakonski uvjeti), počinili kazneno djelo - Zlouporaba položaja ili ovlaštenja - iz članka 383. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ F BiH), za koje im je sud izrekao uvjetnu osudu, kojom im je utvrdio kazne zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci i istovremeno odredio da se neće izvršiti ukoliko u roku od 2 (dvije) godine po pravomoćnosti presude, ne učine novo kazneno djelo. Također je sud apelantu izrekao sigurnosnu mjeru zabrane vršenja poziva direktora škole za period od dvije godine od dana pravomoćnosti presude, a apelantici mjeru zabrane vršenje poziva tajnika škole, te je utvrđena ništavost Ugovora o radu na neodređeno vrijeme.

4. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je nakon obavljenog inspekcijskog nadzora u školi utvrđeno da je apelantica primljena u radni odnos bez konkursa protivno zakonskim propisima. Naime, prvostupanjski sud je naveo da je apelant kao direktor morao pratiti zakonske propise (jesu li još uvijek na snazi ili su neki prestali važiti), kao što je u konkretnom slučaju prestao važiti član 14. Zakona o radu koji je apelantica “diplomirani pravnik” primijenila i na taj način nezakonito osigurala sebi radno mjesto tajnika u školi. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da je apelant imao status službene osobe kao direktor škole, čiji opseg ovlaštenja je opisan člankom 133 Zakona o srednjem obrazovanju, dok je apelantica imala svojstvo službene osobe u smislu članka 2. stavak 3. KZ FBIH, s obzirom da je kao stručna osoba obavljala određene stručne i upravne poslove u školi, kao javnom osobi s javnim ovlaštenjima, a čiji opseg ovlaštenja je opisan Pravilnikom u unutrašnjoj organizaciji i sistematazaciji javnih mjesta te javne ustanove.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud interpretirao skoro cijeli iskaz svjedoka N. A. V., koga je cijenio kao objektivan, jer je jasan i nedvosmislen i dan na osnovu neposrednog zapažanja i posebnih saznanja dobijenih u kontaktu sa apelanticom i apelantom, kao i kontaktima sa rukovodiocem Direkcije za inspekcijske poslove Tuzlanskog kantona B.D.. Dalje je naveo da je prvostupanjski sud iskaz svjedokinje N. A. V. doveo u vezu sa svim drugim provedenim dokazima, prvenstveno sa iskazom apelanta i svjedoka B. D., te materijalnim dokazima. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud nakon izvršenog uvida u postupak inspekcijskog nadzora od strane Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Tuzlanskog kantona, pravilno zaključio da je apelant, nakon utvrđenja inspekcije da je apelantica zaposlena na mjesto tajnika suprotno pozitivnim propisima, imao mogućnost da postupi po rješenju inspekcije i da apelanticu otpusti s posla. Međutim Kantonalni sud je naveo da je postojao međusobni dogovor između apelanata, kom dogovoru je podršku dala ministrica N. A. V. (tetka apelantice), koji je usmjerio apelanta na zapošljavanje apelantice, a u čemu se i ogleda njihovo umišljajno postupanje. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta da je rudarski inženjer i kao takav neuka stranka u pogledu primjene i tumačenja pravnih propisa.

Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije podnesene protiv iste konačne odluke, te se zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1627/19.

7. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1627/19 (M. D. i A.A.) | Sudska praksa | Aktio