Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1472/19 („Malbašić company“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1472/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1472/19, rješavajući apelaciju „Malbašić company“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Malbašić company“ d.o.o. Banjaluka.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Malbašić company“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Banjaluci, koga zastupa direktor kao zakonski zastupnik, podnio je 2. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine.

2. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio postupak izvršenja osporene presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužitelja „Krajina Borac“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 10. aprila 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud i tužitelj su odgovor na apelaciju dostavili 19. odnosno 22. aprila 2019. godine.

5. Na prijedlog predsjednika Zlatka M. Kneževića, Ustavni sud je donio odluku da on neće učestvovati u radu i odlučivanju u ovom predmetu zbog postojanja razloga iz člana 90. stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Presudom Osnovnog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine utvrđeno je da je pravno valjan kupoprodajni ugovor koji su 5. avgusta 1999. godine zaključili Mihajlo Kovačević kao kupac sa jedne strane i „Borac“ Travnik kao prodavac sa druge strane (u daljnjem tekstu: sporni kupoprodajni ugovor), na osnovu koga je kupac Kovačević stekao pravo vlasništva – posjeda na kupljenom poslovnom prostoru, te je navedenom presudom prodavcu „Borac“ Travnik naloženo da prizna i trpi da se kupac Kovačević uknjiži kao vlasnik poslovnog prostora Robna kuća u Banjaluci, Trg Krajine b.b., ukupne površine 360 m² (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) u javnim evidencijama sa dijelom 1/1, te je, shodno tome, dužan da kupcu Kovačeviću preda ispravu podobnu za upis prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru. U citiranoj odluci je utvrđeno da je prodavac „Borac“ Travnik bio vlasnik spornog poslovnog prostora i da predmetni ugovor ispunjava sve uslove za njegovu pravnu valjanost, shodno članu 9. Zakona o prometu nepokretnosti.

8. Iste ugovorne strane (kupac Kovačević i prodavac „Borac“ Travnik) 1. jula 2002. godine zaključile su dopunski ugovor kojim su dogovorile da se ovjerom dopunskog ugovora smatra da je kupac Kovačević preuzeo sporni poslovni prostor u posjed i vlasništvo, te da u njemu može obavljati djelatnosti koje je registrovao kod nadležnih organa, i to bez bilo kakvih daljnjih saglasnosti i izjašnjenja prodavca.

9. Republički javni tužitelj u Banjaluci je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv Presude Osnovnog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine. Odlučujući o zahtjevu, Vrhovni sud je donio Presudu broj Gvl-7/02 od 23. avgusta 2002. godine kojom je zahtjev djelimično usvojio i osporenu presudu preinačio u dijelu koji glasi: „[…] na osnovu kojeg ugovora je tužitelj Mihajlo Kovačević stekao pravo vlasništva na kupljenom poslovnom prostoru“ tako što je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen, dok je u preostalom dijelu zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen i prvostepena presuda potvrđena (da je kupoprodajni ugovor pravno valjan i da je tužitelj dužan da prizna i trpi da se apelant na osnovu presude upiše kao vlasnik spornog poslovnog prostora). Djelimičnu osnovanost prigovora Vrhovni sud je obrazložio navodeći da se pravo vlasništva na kupljenom poslovnom prostoru nije moglo steći „na osnovu ugovora“, kako je odlučeno osporenom presudom, nego tek upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

10. Rješenjem Osnovnog suda broj DN-132/03 od 23. januara 2003. godine dopušteno je polaganje isprava u knjigu položenih ugovora radi sticanja prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru u korist kupca Kovačevića.

11. Nakon toga, kupac Kovačević je sporni poslovni prostor prodao apelantovom pravnom predniku („Gold export-import“ d.o.o. Banjaluka) kupoprodajnim ugovorom broj OV-20223/05 od 15. decembra 2005. godine, nakon čega je 16. decembra 2005. godine kupac/prodavac Kovačević apelanta uveo u posjed poslovnog prostora, o čemu je sačinjena potvrda. Na osnovu tog ugovora, Osnovni sud je donio Rješenje broj DN-1096/06 od 3. marta 2006. godine kojim je dopušteno polaganje isprava s ciljem sticanja prava vlasništva u apelantovu korist sa dijelom 1/1.

12. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je tužitelj sporni poslovni prostor (u čijem je posjedu bio sve do 1999. godine kada je apelant preuzeo sporni poslovni prostor na osnovu kupoprodajnog ugovora) dao u zakup firmi „Astral“ d.o.o. Banjaluka na period od dvije godine, i to na osnovu ugovora o zakupu od 12. aprila 2000. godine, a kako navedena firma nakon isteka navedenog roka nije napustila sporni poslovni prostor, tužitelj je 19. jula 2002. godine pokrenuo parnični postupak protiv navedene firme radi predaje u posjed spornog poslovnog prostora, a nakon što je tužbeni zahtjev usvojen, tužitelj je pokrenuo i izvršni postupak protiv navedene firme. Kako je tokom izvršnog postupka utvrđeno da se u spornom poslovnom prostoru nalazi apelant, navedena firma i apelant su uložili prigovore osporavajući rješenje o izvršenju, koje je Osnovni sud usvojio i rješenje o izvršenju stavio van snage.

13. Odlučujući o žalbi tužitelja, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-PŽ-07-000 310 od 30. januara 2008. godine (koje je bilo predmet apelacionog razmatranja Ustavnog suda u predmetu broj AP 1274/08) kojim je žalbu uvažio i prvostepeno rješenje preinačio u dijelu kojim je usvojen prigovor tako što je apelant upućen da svoja prava ostvari u parnici, a u odnosu na firmu „Astral“ drugostepeni sud je ukinuo prvostepeno rješenje, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

14. Odlučujući o apelantovoj apelaciji podnesenoj protiv navedenog rješenja Okružnog suda broj 011-0-Pž-07-000 310 od 30. januara 2008. godine, Ustavni sud je Odlukom broj AP 1274/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1274/08 od 30. maja 2009. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U citiranoj odluci je, između ostalog, navedeno da postoji kršenje prava na imovinu u slučaju kada miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, odnosno kada je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo (član 94. Zakona o zemljišnim knjigama) zaključivši da je samo zemljišnoknjižni izvadak javna isprava kojom se dokazuje pravo vlasništva u situaciji kada nisu stvorene pretpostavke za upis prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrada, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama, zbog čega, prema istom zakonu, ostaje na snazi obaveza obrazovanja i vođenja knjige položenih ugovora. Detaljnije o tome u citiranoj odluci (op. cit. AP 1274/08 st. 38˗48).

a)Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 2125/17

15. U odnosu na navedene kupoprodajne ugovore, tužitelj je 14. aprila 2004. godine pokrenuo predmetni parnični postupak protiv apelanta, te kupca/prodavca Kovačevića (u daljnjem tekstu: tuženi Kovačević) i prodavca Trgovine „Borac“ d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi „Borac“ Travnik, a svi tuženi u daljnjem tekstu: tuženi) tražeći da se utvrdi da je sporni poslovni prostor njegova imovina, te da se Presuda Osnovnog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine proglasi nevažećom, odnosno bez pravnog dejstva.

16. Odlučujući o postavljenim zahtjevima parničnih stranaka (tužitelj je u više navrata preinačavao tužbu, odnosno mijenjao tužbene zahtjeve), Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 176091 13 P od 15. januara 2016. godine, između ostalog, utvrdio da su ništavi ugovori o kupoprodaji spornog poslovnog prostora zaključeni između tuženih u periodu od 5. avgusta 1999. godine do 15. decembra 2005. godine (dva kupoprodajna ugovora koja su precizirana u uvodnim napomenama ove odluke, kao i dopunski ugovor od 21. jula 2002. godine), te je apelantu naloženo da sporni poslovni prostor preda u posjed tužitelju, uz obavezivanje na isplatu novčane naknade po osnovu sticanja bez osnova, dok je protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se utvrdi da je izvršena privatizacija dijela preduzeća DTP „Krajina Borac“ Banjaluka ništava, odbačen zbog nenadležnosti za odlučivanje (sve preciznije navedeno u izreci presude).

17. Apelant i ostali tuženi su u odgovoru na tužbu istakli prigovor nedostatka aktivne legitimacije ističući da je tužitelj osnovan nezakonito jer se aktom o osnivanju tužitelja nije mogao steći kapital tuženog „Borac“ Travnik kao društva sa mješovitim kapitalom u kome je većinom bio privatni kapital. Još je, između ostalog, navedeno da je apelant legalan i zakonit kupac spornog poslovnog prostora jer je tuženi Kovačević kao prodavac na tom prostoru imao upisano pravo vlasništva u javnim evidencijama, s obzirom na to da je polaganje isprava imalo status upisa tog prava, što je Ustavni sud utvrdio u svojim odlukama br. AP 1274/08 i AP 2113/11.

18. Nakon provedenog postupka, uvidom u veliki broj dokaza (koji su pobrojani na str. od 6. do 10. obrazloženja), te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da tuženi „Borac“ Travnik nije bio vlasnik spornog poslovnog prostora i da je s njim raspolagao protivno zakonskom okviru, te da je slijedom toga sporni kupoprodajni ugovor od 5. avgusta 1999. godine ništav u smislu člana 103. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

19. Odlučujući o žalbi parničnih stranaka, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 176091 16 Gž od 13. jula 2016. godine žalbe tuženog Kovačevića i apelanta djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu isplate zbog nekorištenja spornog poslovnog prostora na način pobliže preciziran u izreci presude, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka, dok je žalba apelanata u preostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je utvrđena ništavost spornih ugovora i predaja u posjed (sve preciznije navedeno u izreci presude).

20. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama tužitelja i apelanta, Presudom broj 71 0 P 176091 16 Rev od 9. marta 2017. godine tužiteljevu reviziju usvojio, a apelantovu reviziju djelimično usvojio, te drugostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu izgubljene zakupnine zbog nekorištenja poslovnog prostora, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje, dok je u preostalom dijelu apelantova revizija odbijena i prvostepena presuda potvrđena (dio koji se odnosi na utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora i predaju u posjed spornog poslovnog prostora).

21. Vrhovni sud je nakon ispitivanja nižestepenih presuda utvrdio da je pravilan stav nižestepenih sudova da se pitanje vlasništva na spornom poslovnom prostoru ne može rješavati odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom vlasništvu, a kasnije državnom i mješovitom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije. Revizioni sud je prihvatio stav nižestepenih sudova da su sporni kupoprodajni ugovori koje su tuženi međusobno zaključili ništavi u smislu člana 103. stav 1. ZOO-a, te da, shodno tome, nastaju i pravne posljedice ništavosti (uspostavlja se stanje koje je bilo prije zaključenja ugovora). U tom pravcu je navedeno da tuženi „Borac“ Travnik u vrijeme zaključenja ugovora od 5. avgusta 1999. godine nije bio u posjedu spornog poslovnog prostora, već tužitelj koji je u međuvremenu u privatizaciji stekao vlasništvo na njemu, a kako apelant trenutno drži u posjedu sporni poslovni prostor na osnovu ugovora koji su proglašeni ništavim u ovom postupku, apelant je obavezan da ga tužitelju vrati u posjed.

22. Vrhovni sud je apelantove brojne revizione prigovore ocijenio neosnovanim, pa tako i prigovor presuđene stvari (opširnije o svemu vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2125/17 od 29. novembra 2018. godine, tačke od 17. do 37, dostupna na www.ustavnisud.ba).

23. Odlučujući o apelaciji broj AP 2125/17 koju je apelant podnio protiv navedenih presuda, Ustavni sud je apelaciju usvojio i osporenu presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 176 091 16 Rev od 9. marta 2017. godine ukinuo jer je u apelacionom postupku utvrđeno da je tom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu, što je bio razlog da se predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje u skladu sa standardima iz Odluke broj AP 2125/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2125/17 od 29. novembra 2018. godine, tačke 61-79, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada osporene odluke ukazuju na ozbiljno kršenje prava na pravnu sigurnost zbog nepoštovanja pravosnažne presude koja je proizvela pravne posljedice, a takva okolnost je dovela do toga da u pravnom prostoru egzistiraju dvije odluke koje se međusobno isključuju, što je dovelo do pravne konfuzije i kršenja osnovnih načela pravne sigurnosti (op.cit. AP 2125/17, tačke od 61. do 79. odluke).

b)Osporena presuda Vrhovnog suda koja je donesena nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 2125/17

24. Odlučujući u ponovnom postupku, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine tužiteljevu reviziju usvojio, a apelantovu reviziju djelimično usvojio, te je osporenu presudu Okružnog suda ukinuo u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu izgubljene zakupnine zbog nekorištenja spornog poslovnog prostora, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu apelantova revizija je odbijena kao neosnovana (dio koji se odnosi na utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora i predaju u posjed spornog poslovnog prostora).

25. Nakon što je Vrhovni sud detaljno prezentovao činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi i njihove pravne zaključke o ništavosti spornih ugovora s kojima se u potpunosti složio, taj sud je, između ostalog, istakao da su utvrđivanjem ništavosti spornih ugovora nastale i pravne posljedice ništavosti (uspostava stanja kakvo je bilo prije zaključenja ugovora), naglasivši da tuženi „Borac“ Travnik u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije bio u posjedu spornog poslovnog prostora, već tužitelj koji je, u međuvremenu, stekao i pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru (tužitelj se 2009. godine upisao u knjigu uloženih ugovora kao etažni vlasnik na pretežnom dijelu spornog poslovnog prostora, a 2012. godine i na preostalom dijelu). U vezi s tim, iz činjeničnog utvrđenja koje je Vrhovni sud prezentovao u svojoj odluci proizašlo je, između ostalog, da je tuženom Kovačeviću na osnovu spornog ugovora 2003. godine dopušteno polaganje isprava radi sticanja prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru, ali da je taj upravni akt naknadno poništen, da je apelant nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora od 15. decembra 2005. godine preuzeo sporni poslovni prostor u posjed, nakon čega je apelantu dopušteno polaganje isprava s ciljem sticanja prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru, ali je i taj upravni akt poništen.

26. U vezi s apelantovim prigovorom da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, Vrhovni sud je naveo da je tačno da je ranijom pravosnažnom presudom broj P-8843/99 utvrđeno da je sporni ugovor iz 1999. godine pravno valjan, ali za postojanje pravosnažno presuđene stvari potrebno je da se ispune određeni uslovi, koji u konkretnom slučaju nisu ispunjeni. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da u ranijoj parnici tužitelj nije učestvovao, a osim toga u toj parnici se valjanost ugovora cijenila samo sa formalnopravnog aspekta, dok materijalnopravni aspekt nije bio predmet odlučivanja. Vrhovni sud se pozvao na stav Ustavnog suda zauzet u Odluci broj AP 3403/11 od 10. februara 2015. godine da je za postojanje pravosnažno presuđene stvari potrebno ispunjenje tri uslova, i to identitet stranaka u istoj ili obrnutoj situaciji, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova, a u konkretnom slučaju ti uslovi nisu ispunjeni.

27. Potom je Vrhovni sud izrazio neslaganje s apelantovim tvrdnjama da je na osnovu navedene presude Osnovnog suda broj P-8843/99 stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao na odluku tog suda koja je donesena povodom izjavljenog zahtjeva za zaštitu zakonitosti, kojom je navedena presuda djelimično preinačena tako što je odbijen zahtjev kupca Kovačevića za utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru, što znači da je sporni poslovni prostor prodao apelantu, iako nije bio njegov vlasnik. Potom je Vrhovni sud podsjetio na stavove Ustavnog suda zauzete u Odluci broj AP 2125/17, između ostalog, „da nije moguće istovremeno egzistiranje dvije potpuno oprečne sudske odluke koje isključuju jedna drugu“ i da „postojanje kontradiktornih sudskih odluka ruši ugled pravosuđa“.

28. U vezi s navedenim stavovima, Vrhovni sud je podsjetio na neke druge odluke Ustavnog suda (AP 4123/09 i AP 1032/15) u kojima je u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji Ustavni sud zauzeo drugačiji stav, i to „da postojanje pravosnažne sudske odluke kojom je utvrđivana valjanost ugovora nije smetnja da se povodom zahtjeva zainteresiranog lica u drugoj parnici utvrđuje ništavost tog istog ugovora“.

29. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravosnažna presuda broj P-8843/99 proizvodi pravne posljedice samo u odnosu na stranke koje su učestvovale u toj parnici, pa, shodno tome, te stranke ne bi mogle pokrenuti drugi spor radi utvrđivanja pravne valjanosti spornog ugovora, ali se to ne odnosi na tužitelja koji nije učestvovao u tom parničnom postupku, pa u odnosu na tužitelja ne postoji res iudicata. Vrhovni sud je naveo da ako je odluka o pravnoj valjanosti spornog ugovora res iudicata, isto dejstvo ima i pravosnažna odluka tog suda kojom je utvrđeno da tuženi Kovačević nije na osnovu spornog ugovora postao vlasnik spornog poslovnog prostora. Stoga se, prema ocjeni Vrhovnog suda, u predmetnoj parnici ne može ponovo postaviti pitanje da li je tuženi Kovačević stekao pravo vlasništva ili nije jer bi takvo pitanje bilo protivno principu pravne sigurnosti jer se navedena presuda koja je donesena povodom vanrednog pravnog lijeka mora poštovati budući da je ona već proizvela pravne posljedice.

30. Potom je Vrhovni sud naveo da je tuženi Kovačević sporni poslovni prostor prodao apelantu nakon što je pravosnažnom presudom utvrđeno da on nije njegov vlasnik jer tuženi Kovačević nije bio upisan u javnim knjigama (zemljišnim i katastarskim) kao nositelj bilo kakvog prava na spornom poslovnom prostoru. Vrhovni sud je u tom pravcu naveo da je tuženom Kovačeviću, doduše, rješenjem organa uprave bilo dopušteno polaganje isprava, ali je to rješenje poništeno, tako da on nikada nije ishodio upis u javne knjige. Iz utvrđenog činjeničnog stanja Vrhovni sud je utvrdio da je tuženi Kovačević pokrenuo upravni spor u kome je pobijano rješenje o poništenju odluke kojom je dopušteno polaganje isprava, ali je njegova tužba odbijena i akt o poništenju ostao na snazi, iz čega slijedi da postoji pravosnažna sudska odluka, donesena u upravnom sporu, kojom je poništen akt o dozvoli tuženom Kovačeviću da položi isprave s ciljem sticanja prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru pa je slijedom toga taj sud vezan za pravosnažnu odluku donesenu u upravnom sporu. Vrhovni sud je još istakao da u predmetnom postupku nije ovlašten da cijeni zakonitost odluka donesenih u upravnom sporu, ali te pravosnažne odluke mora poštovati. Potom je Vrhovni sud naveo i da je apelant 25. novembra 2013. godine na spornom poslovnom prostoru uspio da upiše svoje pravo vlasništva u javnim evidencijama, ali je neposredno nakon toga apelant izbrisan iz javne evidencije.

31. U vezi s pravnom valjanošću spornog kupoprodajnog ugovora iz 2005. godine, Vrhovni sud je naveo da on nije bio predmet ispitivanja u nekoj drugoj parnici, ali da ni taj ugovor nije pravno valjan jer prodavac (tuženi Kovačević) u vrijeme zaključenja ugovora nije bio upisan kao vlasnik, odnosno posjednik spornog poslovnog prostora, a u vrijeme zaključenja tog ugovora postojala je pravosnažna presuda tog suda kojom je odbijen zahtjev da je stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru. Stoga se apelant ne može pozivati na načelo pouzdanja u zemljišne knjige, niti na načelo savjesnosti i poštenja jer je sporni poslovni prostor kupio znajući da je u javnim knjigama on evidentiran kao društveno vlasništvo i da se u vezi s tim vodi sudski spor, pri čemu je apelant izgubio iz vida da su u upravnom postupku i upravnom sporu (koji je vođen paralelno s predmetnim postupkom) poništene odluke na osnovu kojih je njemu i tuženom Kovačeviću dopušten upis u javne knjige, te su na osnovu tih odluka brisani svi upisi koji su izvršeni na ime apelanta i tuženog Kovačevića, pa je stoga ništav i sporni ugovor iz 2005. godine u smislu člana 103. u vezi sa čl. 47. i

52. ZOO-a.

32. Vrhovni sud je naveo da okolnost da je Vlada Republike Srpske 2000. godine donijela odluku kojom sporni poslovni prostor izuzima iz režima zabrane raspolaganja nema uticaj na rješenje spora, pri čemu je naglašeno da je ta odluka donesena nakon što je sporni poslovni prostor tuženi „Borac“ Travnik prodao tuženom Kovačeviću. Nadalje je Vrhovni sud naveo i da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije u predmetnom sporu jer tužiteljeva aktivna legitimacija proizlazi iz činjenice što je sporni poslovni prostor ušao u njegova sredstva i da ga je u svom posjedu držao sve do 1999. godine kada je sporni poslovni prostor preuzeo tuženi Kovačević (na osnovu spornog ugovora), ali čak i da nije tako, uknjižba tužitelja kao vlasnika spornog poslovnog prostora (upis tužitelja se desio u toku trajanja predmetnog postupka) daje mu legitimaciju za podnošenje zahtjeva u predmetnom slučaju.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

33. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se detaljno prezentuju činjenice predmeta počevši od pravosnažne presude Osnovnog suda P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine kojom je utvrđeno da je pravno valjan sporni ugovor (čija se ništavost zahtjeva u ovom postupku) do donošenja odluka Ustavnog suda, i to AP 1274/08 i AP 2125/17 koje redovni sudovi nisu ispoštovali. U tom pravcu apelant ukazuje da je Vrhovni sud postupajući u ponovnom postupku po uputama Ustavnog suda u Odluci broj AP 2125/17 zapravo ponovio razloge iz ranije presude koju je Ustavni sud ukinuo, dovodeći u pitanje pravnu sigurnost kao segment vladavine prava. Apelant ukazuje da je Osnovni sud, kao stvarno i mjesno nadležan sud, svojom presudom broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine utvrdio da je sporni ugovor pravno valjan i da princip pravne sigurnosti ne dopušta da se ta odluka na bilo koji način ne primjenjuje i ne uvažava, odnosno ne prima kao utvrđena, posebno kada se uzme u obzir da je Vrhovni sud svojom presudom broj Gvl-7/2002 od 23. avgusta 2002. godine odbio zahtjev za zaštitu zakonitosti i potvrdio da je pravno valjan sporni ugovor koji je bio predmet razmatranja u Presudi broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine. Citirane pravosnažne odluke redovnih sudova nema pravo bilo ko da dovodi u pitanje izvan zakonom predviđenih procedura, a to je sistem vanrednih pravnih lijekova. U konkretnom slučaju upotrijebljen je vanredni pravni lijek u Vrhovnom sudu koji je takvu inicijativu odbio kao neosnovanu i utvrdio da je sporni ugovor pravno valjan. Prema apelantovoj ocjeni, navedene presude djeluju erga omnes.

34. Potvrdu principa pravne sigurnosti je potvrdila i Vlada Republike Srpske koja je na svojoj 129. sjednici održanoj 28. decembra 2000. godine donijela odluku o izuzimanju od zabrane raspolaganja nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske, koja članom 1. propisuje: „Izuzimaju se od zabrane prometa nepokretnostima na teritoriji Republike Srpske nepokretnosti poslovni prostor korisne površine 360 m², koji se nalazi u Banjaluci, Trg Krajine b.b., vlasništvo DOO 'Trgovina Borac' n.sol. i sub. o. Travnik, Federacija Bosne i Hercegovine...“ (radi se o spornom poslovnom prostoru). I navedena odluka Vlade Republike Srpske predstavlja akt koji je jedino mogao biti stavljen van snage u redovnom postupku, a ne u tumačenju određenih činjenica, što Vrhovni sud i ostali sudovi u ovom postupku čine. U konkretnom slučaju, i Presuda Osnovnog suda broj P- 8843/99 od 19. oktobra 1999. godine i Presuda Vrhovnog suda broj Gvl-7/2002 od 23. avgusta 2002. godine predstavljaju akte nadležnih pravosudnih institucija koji se moraju prihvatiti shodno svom sadržaju i svom odlučivanju. Princip vladavine zakona podrazumijeva da su pravosnažne presude neupitne, tj. da ne mogu biti dovedene u pitanje, a što je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi snažno podržao ukazavši u tom pravcu na predmet Milisavljević protiv Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je Vrhovni sud svojom odlukom proizvoljno primijenio propise i standarde vezano za postojanje pravosnažnih i obavezujućih sudskih odluka, zbog čega je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje povredom principa pravne sigurnosti.

35. U vezi s kršenjem prava na imovinu, apelant je podsjetio da sporni poslovni prostor predstavlja njegovu imovinu, što je Ustavni sud jasno utvrdio u svojim dosadašnjim odlukama koje redovni sudovi nisu ispoštovali. Osporenom odlukom Vrhovnog suda grubo je osporen apelantov valjan pravni osnov za sticanje vlasništva, a to je Presuda Osnovnog suda broj P-8843/99 kojom je utvrđeno da je pravno valjan sporni ugovor, a što je potvrdio Vrhovni sud svojom odlukom povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti, pri čemu se pravosnažna sudska odluka ne može preispitivati u drugom postupku budući da nadležne pravne sigurnosti to ne dopuštaju, ali ni član 7. Zakona o sudovima Republike Srpske. Apelant ukazuje i na proizvoljnost Vrhovnog suda prilikom odlučenja o pravnoj valjanosti spornog ugovora koji su zaključili tuženi Kovačević i apelantov pravni prednik jer je u momentu zaključenja tog ugovora (2005. godine) prodavac posjedovao rješenje nadležnog organa kojim mu je dopušteno polaganje isprava u knjigu položenih ugovora radi sticanja prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru u okolnostima kada nisu bile stvorene pretpostavke za upis prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrade u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama. Upravo je Ustavni sud u Odluci broj AP 1274/08 utvrdio da u takvim okolnostima knjiga položenih ugovora ostaje na snazi dok se ne ispune pretpostavke za upis prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrade, uz zaključak da upis u zemljišnu knjigu nije jedina isprava kojom se dokazuje vlasništvo. S obzirom na to, redovni sudovi su zanemarili da je apelantov pravni prednik sporni poslovni prostor kupio od vlasnika tuženog Kovačevića koji je na spornom poslovnom prostoru ishodio pravo jednako upisu prava u zemljišne knjige. S obzirom na sve navedeno, apelant smatra da je Vrhovni sud svojom odlukom grubo prekršio njegovo nesporno pravo na imovinu.

36. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje osporene presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke o predmetnoj apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

37. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ostao pri razlozima koje je naveo u presudi predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

38. Tužitelj je u vrlo iscrpnim odgovorima na apelaciju afirmisao stav Vrhovnog suda, a apelantove prigovore ocijenio neosnovanim jer, prema tužiteljevoj ocjeni, princip pravne sigurnosti nije doveden u pitanje, pri čemu je tužitelj ukazao i na praksu Ustavnog suda u istim činjeničnim i pravnim okolnostima (pozvao se na iste odluke kao i Vrhovni sud). Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

39. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.

Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

Pobude za zaključenje ugovora Član 53.

(1) Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost.

(2) Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva. (3) Ugovor bez naknade nema pravno dejstvo ni kad drugi ugovarač nije znao da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovarača.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

40. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 14/14 – odluka US, 44/15 i 100/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 4.

Svako u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini dužan je da poštuje pravosnažnu i izvršnu sudsku odluku.

Član 6.

Sudovi štite prava i slobode zagarantovane Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavom Republike Srpske i zakonom, te osiguravaju ustavnost i zakonitost, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

Član 7.

Sudsku odluku može preispitivati samo nadležni sud povodom pravnih lijekova u postupku propisanom Ustavom i zakonom.

Član 8.

Odluke sudova Republike Srpske su obavezujuće i izvršne na teritoriji Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.

41. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 74/02, 67/03, 46/04, 109/05, 119/08, 60/11 – ZO i 6/12 – ZO) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Predmet regulisanja Ovim zakonom uređuje se vođenje, održavanje i uspostavljanje zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama u zemljišne knjige Republike Srpske (u daljem tekstu: RS).

Član 94.

Primjena propisa o knjizi položenih ugovora Knjiga položenih ugovora uspostavljena je na osnovu propisa kojima je regulisano obrazovanje i vođenje ove knjige ostaje na snazi dok se ne ispune pretpostavke za upis vlasništva na posebnim dijelovima zgrade u skladu sa ovim zakonom.

42. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03,85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12. stav (1) (1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje) sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Član 67. stav (1) tačka 4) (1) Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

4) da je stvar pravosnažno presuđena.

VI.Dopustivost

43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

44. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine (stav 2. izreke presude kojim je u preostalom dijelu apelantova revizija odbijena u odnosu na dio kojim je utvrđeno da su ništavi sporni ugovori i shodno tome predaja u posjed) protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 2. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na dio presude Vrhovnog suda (stav 2. izreke presude Vrhovnog suda) ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

47. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom, ali i ostalim presudama nižestepenih sudova povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

k) Pravo na imovinu.

49. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

50. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

51. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud zapaža da se ti navodi, u suštini, odnose na prigovore o kršenju prava na pravnu sigurnost, te u tom pravcu u apelaciji iznosi brojne prigovore. Apelant ukazuje i na proizvoljnu primjenu prava u okviru Vrhovnog suda prilikom utvrđivanja ništavosti kupoprodajnog ugovora iz 2005. godine, te u tom pravcu ukazuje i na nepoštovanje odluka Ustavnog suda, i to ne samo Odluke AP 2125/17 već i Odluke AP 1274/08 kojom je Ustavni sud znatno ranije utvrdio kršenje apelantovog prava na imovinu u vezi sa spornim poslovnim prostorom, a u kojoj je Ustavni sud iznio stav koji Vrhovni sud nije ispoštovao. Apelant smatra da osporena presuda Vrhovnog suda krši odredbe Zakona o sudovima RS koje, između ostalog, propisuju da su odluke sudova Republike Srpske obavezujuće i izvršne na teritoriji Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.

52. U vezi s istaknutim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da zadatak Ustavnog ili Evropskog suda nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

53. Ustavni sud se, dakle, shodno navedenom, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su izneseni prigovori osnovani.

54. Ustavni sud zapaža da apelant iznosi brojne prigovore kojim ukazuje na nezakonitost odluka redovnih sudova, posebno u odnosu na odluku Vrhovnog suda kojom nije ispoštovana Odluka Ustavnog suda broj AP 2125/17, tvrdeći da je Vrhovni sud ponovio iste stavove kao u presudi koju je Ustavni sud ukinuo. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci u bitnom iznio stavove koje je ranije iznio u presudi koju je Ustavni sud ukinuo Odlukom broj AP 2125/17. Dakle, Vrhovni sud je u bitnom naveo da se ne radi o res iudicata jer za to nisu ispunjeni relevantni uslovi (vidi tačku 25. ove odluke), zatim je izrazio stav da sve pravosnažne odluke nadležnih organa treba poštovati, osim Presude broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine koja je proizvela pravne posljedice samo među učesnicima tog postupka. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud takav stav dodatno pojasnio navodima da ukoliko treba poštovati navedenu presudu kojom je utvrđena pravna valjanost spornog ugovora, onda isto tako treba poštovati i Presudu Vrhovnog suda broj Gvl-7/02 od 23. avgusta 2002. godine (vidi tačku 9. ove odluke) kojom je zahtjev javnog tužioca iz Banjaluke djelimično usvojen i osporena presuda broj P-8843/99 preinačena u dijelu koji glasi: „[…] na osnovu kojeg ugovora je tužitelj Mihajlo Kovačević stekao pravo vlasništva na kupljenom poslovnom prostoru“, te da se, shodno tome, pitanje vlasništva tuženog Kovačevića na spornom poslovnom prostoru u ovoj parnici više ne može postaviti jer je to pitanje već pravosnažno riješeno. Zatim je Vrhovni sud ništavost kupoprodajnog ugovora koji su 2005. godine zaključili tuženi Kovačević i apelantov pravni prednik sagledao u bitnom u okolnostima koje su se dešavale tokom parničnog postupka, u upravnom postupku vezanom za tužiteljev upis i apelantovo brisanje iz javnih evidencija na spornom poslovnom prostoru, navodeći pri tome još da tuženi Kovačević u vrijeme zaključenja ugovora nije bio upisan kao vlasnik spornog poslovnog prostora, a u vrijeme zaključenja ugovora postojala je pravosnažna presuda kojom je utvrđeno da tuženi Kovačević na osnovu spornog ugovora nije stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru i da se stoga apelant nije mogao pouzdati u načelo pouzdanja u javne evidencije. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud osvrnuo i na odluku Vlade Republike Srpske iz 2000. godine, na koju je apelant ukazao i u apelaciji, a kojom je sporni poslovni prostor izuzet iz režima zabrane raspolaganja, smatrajući da ta odluka nije relevantna jer je sporni ugovor zaključen prije te odluke. Vrhovni sud je također ukazao i na praksu Ustavnog suda kako bi ukazao na navodnu nedosljednost ovog suda.

55. Imajući u vidu dato obrazloženje, Ustavni sud smatra da je ono kontradiktorno i proizvoljno i kada se sagleda u cjelini i dalje otvara pitanje ozbiljnog kršenja prava na pravnu sigurnost kao osnovnog načela na kojem počiva jedno demokratsko društvo. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo ukazuje da je jedno od osnovnih obilježja vladavine prava načelo pravne sigurnosti, koje zahtijeva, inter alia, da se tamo gdje su sudovi konačno odlučili o nekom pitanju, njihova odluka ne smije dovoditi u pitanje (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Brumᾰresku protiv Rumunije, aplikacija br. 28342/95,st. 61, ECHR 1999-VII i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija br. 41183/02, st. 44, ECHR 2006). Dakle, pravosnažna sudska odluka ne smije se dovoditi u pitanje, osim u zakonom predviđenim slučajevima. Ustavni sud ponovo ukazuje i na relevantne odredbe Zakona o sudovima RS koje propisuju da je svako u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini dužan da poštuje pravosnažnu i izvršnu sudsku odluku (član 4), da sudsku odluku može preispitati samo nadležni sud povodom pravnih lijekova u postupku propisanom Ustavom i zakonom (član 7), te da su odluke sudova Republike Srpske obavezujuće i izvršne na teritoriji Republike Srpske i Bosne i Hercegovine (član 8). Ustavni sud se zapravo u cijelosti poziva na stavove koji su izneseni u obrazloženju Odluke broj AP 2125/17.

56. Dalje, Ustavni sud ponovo ukazuje da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj 8843/99 od 19. oktobra 1999. godine utvrđeno da je pravno valjan sporni ugovor (kupoprodajni ugovor od 5. avgusta 1999. godine koji je zaključen između tuženog Kovačevića [kupac] i tuženog „Borac“ Travnik [prodavac]), te je navedenom presudom tuženom „Borac“ Travnik naloženo da prizna i trpi da se tuženi Kovačević uknjiži kao vlasnik spornog poslovnog prostora u javnim evidencijama sa dijelom 1/1, te je, shodno tome, obavezan da tuženom Kovačeviću preda ispravu podobnu za upis prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru. Ustavni sud podsjeća da je citiranu presudu u tom dijelu potvrdio i Vrhovni sud, koji je povodom vanrednog pravnog lijeka javnog tužitelja iz Banjaluke u tom dijelu odbio tužiteljev zahtjev (vidi tačku 9. ove odluke). Dakle, shodno navedenom, ne samo da je presudom Osnovnog suda potvrđena pravna valjanost spornog ugovora, nego je i Vrhovni sud povodom vanrednog pravnog lijeka presudu Osnovnog suda u tom dijelu potvrdio. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju naveo da se moraju poštovati sve pravosnažne odluke redovnih sudova i drugih nadležnih organa, pa i presuda Vrhovnog suda (vidi tačku 9. ove odluke) u dijelu kojim je uvažena žalba javnog tužitelja povodom vanrednog pravnog lijeka i presuda Osnovnog suda preinačena u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženi Kovačević na osnovu spornog ugovora stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru. Ustavni sud zapaža da je u vezi s tim Vrhovni sud naveo da se navedena presuda tog suda mora poštovati jer je već proizvela pravne posljedice i da se pitanje prava vlasništva tuženog Kovačevića u predmetnoj pravnoj stvari više ne može postaviti.

57. Ustavni sud smatra da je ovo obrazloženje Vrhovnog suda rezultat selektivnog pristupa tog suda prilikom odlučenja, prihvatanjem samo onog dijela koji apelantu ne ide u prilog. Dakle, prema ocjeni Vrhovnog suda, samo dio odluke kojim je djelimično uvažen zahtjev javnog tužitelja je prihvatljiv jer je samo taj dio presude proizveo pravne posljedice, pri čemu Vrhovni sud potpuno ignoriše drugi dio iste presude kojim je odbijen zahtjev javnog tužitelja i potvrđen stav Osnovnog suda da je pravno valjan sporni ugovor (čija je ništavost utvrđena u ovom postupku) i da je tuženi „Borac“ Travnik dužan da prizna i trpi da se tuženi Kovačević upiše u javne evidencije na spornom poslovnom prostoru. Prema ocjeni Ustavnog suda, ovakvo obrazloženje je arbitrarno jer se pravosnažne presude moraju poštovati u cijelosti, bez obzira na vlastiti stav nekog pojedinca ili suda o njima.

58. Shodno tome, upravo je presuda Vrhovnog suda na koju se isti sud u ovom predmetu selektivno pozvao proizvela pravne posljedice i u dijelu kojim je potvrđena presuda Osnovnog suda, a na osnovu koje je tuženom Kovačeviću još 2003. godine dopušteno polaganje isprava u knjigu položenih ugovora u okolnostima kada nisu bile stvorene pretpostavke za upis prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrada u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama. Ustavni sud je upravo u Odluci broj AP 1274/08 (koju Vrhovni sud u ovom predmetu potpuno ignoriše) utvrdio da u takvim okolnostima knjiga položenih ugovora ostaje na snazi dok se ne ispune pretpostavke za upis prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrade, u smislu člana 94. Zakona o zemljišnim knjigama zaključivši da u takvim okolnostima upis u zemljišnu knjigu nije jedina javna isprava kojom se dokazuje pravo vlasništva. Upravo je tuženi Kovačević u takvim okolnostima u kojim je ishodio pravo jednako pravu upisa u zemljišnim knjigama i u situaciji postojanja pravno relevantne presude Osnovnog suda, koju je u relevantnom dijelu vezano za sporni ugovor potvrdio Vrhovni sud, zaključio kupoprodajni ugovor sa apelantovim pravnim prednikom, pa se, prema ocjeni Ustavnog suda, ne može prihvatiti obrazloženje Vrhovnog suda da se apelant nije mogao pozvati na načelo pouzdanja u zemljišne knjige, niti na načelo savjesnosti i poštenja budući da je sporni poslovni prostor kupio od tuženog Kovačevića koji je u vrijeme zaključenja ugovora, kako je već navedeno, stekao pravo na spornom poslovnom prostoru koje je jednako pravu upisa u zemljišnu knjige. Pri tome, presuda Vrhovnog suda u dijelu kojim je potvrđena presuda Osnovnog suda o pravnoj valjanosti spornog ugovora i dalje egzistira u pravnom prostoru i ničim nije dovedena u pitanje, a koja je, kako je već navedeno, prije podnošenja predmetne tužbe proizvela pravne posljedice (vidi tačku 10. ove odluke). Osim toga, prema ocjeni Ustavnog suda, validnost nekog ugovora se cijeni prema okolnostima koje su važile u vrijeme zaključenja ugovora, pa je, prema ocjeni Ustavnog suda, neprihvatljivo da se validnost nekog pravnog posla cijeni na osnovu okolnosti koje su uslijedile poslije, kako je to Vrhovni sud učinio cijeneći okolnosti koje su se dešavale tokom trajanja predmetnog postupka vezano za brisanje prava apelanta iz javnih evidencija na spornom poslovnom prostoru (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3766/08 od 12. oktobra 2011. godine, tačka 53, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 99/11 od 13. decembra 2011. godine, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, naveo da se prilikom utvrđivanja ništavosti ili rušljivosti ugovora ocjenjuju nedostaci koje je ugovor imao u vrijeme zaključenja. Usto, Ustavni sud podsjeća da je ugovor iz 2005. godine (vidi tačku 11. ove odluke) zaključen nakon odluke Vlade Republike Srpske iz 2000. godine (na koju se apelant tokom postupka pozvao, a poziva se i u apelaciji) kojom je sporni poslovni prostor izuzet iz režima zabrane raspolaganja, a koja, prema shvatanju Vrhovnog suda, nije imala uticaj na sporni ugovor jer je on zaključen ranije. Međutim, od Vrhovnog suda je izostao odgovor kakav je uticaj ta odluka imala ili mogla imati na ugovor koji je zaključen 2005. godine, a čiju je pravnu valjanost Vrhovni sud također ispitivao. U takvoj situaciji kada je taj ugovor zaključen u okolnostima na koje je Ustavni sud u ovoj tački prethodno ukazao, nejasno je na čemu je Vrhovni sud zasnovao razloge za ništavost ugovora iz 2005. godine i ispunjenost uslova iz čl. 47. i 53. ZOO-a.

59. U vezi s pozivanjem Vrhovnog suda na odluke Ustavnog suda br. AP 4123/09 i AP 1032/15 u kojima je, prema tvrdnjama Vrhovnog suda, u istim činjeničnim i pravnim okolnostima donesena drugačija odluka, Ustavni sud podsjeća da svaki predmet razmatra u svjetlu apelacionih prigovora uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti koje prate svaki predmet. U konkretnom slučaju, Vrhovnom sudu je poznato da je Ustavni sud prije Odluke broj AP 2125/17 u predmetu istog apelanta donio pravno obavezujuću Odluku broj AP 1274/08 (vidjeti tačku 14. ove odluke) kojom je još 2009. godine, dakle u toku trajanja predmetne parnice, utvrđeno kršenje apelantovog prava na imovinu u odnosu na sporni poslovni prostor. Upravo navedena odluka kojom je Ustavni sud već jednom intervenisao u apelantovom predmetu, utvrdivši kršenje apelantovog prava na imovinu u vezi sa spornim poslovnim prostorom, i to upravo u toku trajanja predmetnog postupka, čini bitnu razliku između predmeta na koje se Vrhovni sud pozvao i ovog predmeta koji je rješavan u svjetlu apelacionih prigovora kojima je pokrenuto pitanje pravne sigurnosti, ali i ranije odluke Ustavnog suda koja nije mogla biti zanemarena jer se i apelant na nju pozvao (vidi, op. cit. AP 2125/17, tačke 15, 16, 39, 71, 72 i 76). Prema ocjeni Ustavnog suda, nepoštovanje odluka Ustavnog suda broj AP 1274/08, ali i AP 2125/17 dodatno ukazuje da je u ovom predmetu segment pravne sigurnosti prekršen na najgrublji način.

60. Ustavni sud ponovo ukazuje da je pravosnažna sudska odluka snažno i, trebalo bi biti, pouzdano sredstvo za postizanje pravne sigurnosti, pri čemu ona djeluje kako u interesu stranaka tako i u javnom interesu, te sprječava mogućnost donošenja suprotnih sudskih odluka o istoj pravnoj stvari. Konkretan slučaj upravo pokazuje suprotno i ukazuje da se neke presude ne moraju poštovati jer imaju učinak samo između parničnih stranaka, a neke se pak moraju poštovati, i to samo djelimično u zavisnosti od toga koji dio odluke odgovara, što je sa aspekta pravne sigurnosti neprihvatljivo.

61. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je ovaj predmet sagledavao kroz prizmu pravne sigurnosti u vezi s nepoštovanjem pravosnažno donesenih presuda redovnih sudova koje su prije podnošenja tužbe proizvele pravne posljedice, ali i odluka Ustavnog suda koje su u ovom predmetu grubo ignorisane od Vrhovnog suda.

62. Imajući u vidu sve navedeno, budući da predmetna apelacija ukazuje na ozbiljno kršenje prava na pravnu sigurnost u kontekstu nepoštovanja pravosnažnih sudskih odluka redovnih sudova, kao i odluka Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

63. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do kršenja prava na imovinu (vidi, op. cit. AP 1274/08, tačka 38) jer je osporenom presudom došlo do nezakonitog miješanja u apelantovu imovinu budući da je u predmetnom postupku apelantu osporen valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru, a to je pravosnažna presuda Osnovnog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine koja je u dijelu pravne valjanosti ugovora potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Gvl-7/02 od 23. avgusta 2002. godine, a koje su prije podnošenja predmetne tužbe proizvele pravne posljedice i još uvijek ih proizvode jer u pravnom prostoru i dalje egzistiraju, a pravosnažna sudska odluka se ne može preispitivati u drugom postupku budući da načelo pravne sigurnosti to ne dopušta, ali i član 7. Zakona o sudovima RS (vidjeti relevantne propise).

64. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

65. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada osporena odluka Vrhovnog suda, koja je donesena nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 2125/17, ponovo i još snažnije ukazuje na ozbiljno kršenje prava na pravnu sigurnost zbog nepoštovanja pravosnažnih presuda redovnih suda koje su proizvele pravne posljedice prije podnošenja tužbe u ovom predmetu, ali i odluka Ustavnog suda br. AP 1274/08, koju Vrhovni sud potpuno ignoriše, i AP 2125/17, koju Vrhovni sud nije ispoštovao, i kada relevantne okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da predmetni postupak, kada se sagleda u cjelini, nije bio pravičan jer je vođen na apelantovu štetu.

66. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

67. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1472/19 („Malbašić company“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio