Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3171/17 (Auto-kuća Čapljina d.o.o. Čapljina)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Ništavost
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3171/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3171/17, rješavajući apelaciju Autokuće „Čapljina“ d.o.o. Čapljina i D. Š., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. srpnja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Autokuće „Čapljina“ d.o.o. Čapljina i D. Š. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 013897 16 Rev od 9.

veljače 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 013897 Gž2 od 27. travnja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 P 013897 13 P 2 od 9. veljače 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Autokuća „Čapljina“ d.o.o. Čapljina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa D. Š. iz Zagreba kao direktor i zakonski zastupnik, te D. Š. (u daljnjem tekstu: apelant, a zajedno u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 21. srpnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 013897 16 Rev od 9. veljače 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 013897 Gž2 od 27. travnja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 013897 13 P 2 od 9. veljače 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3171/17 kojom je zahtjev odbijen (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 3171/17 od 27. rujna 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i punomoćnika tužitelja „Her-ex“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 13. ožujka 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili u razdoblju od 18. do 25. ožujka 2019. godine. Tužiteljev punomoćnik u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Postupajući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 53 0 P 013897 13 P 2 od 9. veljače 2015. godine kojom je utvrđeno da je apsolutno ništava sudska nagodba koju su apelanti sklopili 25. svibnja 2006. godine u Općinskom sudu (u daljnjem tekstu: sporna sudska nagodba), te su apelanti kao tuženi u postupku istom presudom obvezani tužitelju solidarno naknaditi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Iz provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrđeno je da se predmet sporne sudske nagodbe odnosio na reguliranje međusobnih odnosa apelanata povodom neisplaćenih potraživanja apelanta prema apelantici u ukupnom iznosu od 224.409,65 KM, a za koja mu je apelantica (spornom sudskom nagodbom) ustupila u vlasništvo i posjed poslovni objekt površine 480 m², koji je pobliže opisan u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), a apelant je temeljem sporne sudske nagodbe stekao pravo vlasništva na njima. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da se dug koji je bio predmet sporne sudske nagodbe odnosio na neisplaćene plaće za poslove koje je apelant kao direktor obavljao kod apelantice, te da se potraživanje po toj osnovi odnosilo na razdoblje od 1. siječnja 1998. godine do 31. prosinca 2005. godine u iznosu od 210.739,00 KM, kao i dug u iznosu od 13.670,65 KM na ime uplaćenih osobnih novčanih sredstava na ime apelantičinog duga za električnu energiju za 2004. i 2005. godinu.

8. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka zaključio da za sklapanje sporne sudske nagodbe nisu postojali zakonski uvjeti i da je kao takva protivna odredbama ZOO-a. Pojašnjavajući takav stav, prvostupanjski sud je naveo da predmet nagodbe mora biti tužbeni zahtjev kao predmet spora, s tim da se nagodba može odnositi na cjelokupan tužbeni zahtjev ili jedan njegov dio, pojasnivši još da tužba nije sadržavala određeni tužbeni zahtjev, što je jedan od obveznih elemenata tužbe propisan člankom 53. točka 2. ZPP, već je sadržavala apelantov prijedlog da mu apelantica u formi sudske nagodbe na ime dospjelih potraživanja ustupi u vlasništvo i posjed predmetne nekretnine. U tom pravcu je Općinski sud istaknuo da apelant u tužbi koja je zavedena pod brojem 07 53 P 000004 06 protiv apelantice nije postavio tužbeni zahtjev da bi sud shodno odredbi članka 4. ZPP odlučio o tužbenom zahtjevu. Nadalje je pojašnjeno da je prvostupanjski sud u tom predmetu 25. svibnja 2006. godine održao ročište na kojem je izvršio uvid u zk. izvadak (u kojem su upisane predmetne nekretnine koje su predmet sporne sudske nagodbe), zatim apelantičinu odluku od 27. veljače 2006. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 007-0 Pž-06- 000045 od 12. svibnja 2006. godine, temeljem kojih je prvostupanjski sud zaključio spornu sudsku nagodbu i temeljem koje se apelant upisao kao vlasnik i posjednik na predmetnim nekretninama.

9. Potom je Općinski sud, između ostalog, utvrdio i da prilikom sklapanja sporne sudske nagodbe nisu postojali zakonski uvjeti za njezino sklapanje jer dokazi koji su izvedeni na ročištu od 25. svibnja 2006. godine ne upućuju na to jer je u to vrijeme bila na snazi zabrana raspolaganja predmetnim nekretninama koja je utvrđena Rješenjem broj Ps.18/03, te izvršena zabilježba rješenja o izvršenju broj IP.251/03 i broj Ip.2666/03-Č protiv apelantice jer su protiv nje temeljem navedenih rješenja postojala neizmirena potraživanja. Navedeno su, kako je istaknuo Općinski sud, potvrdili sami apelanti u iskazima danim pred sudom navodeći da su u vrijeme sklapanja sporne sudske nagodbe postojale dvije blokade računa, i to od Zagrebačke i Hercegovačke banke.

10. Općinski sud je nadalje utvrdio da je apelantica u vrijeme zaključenja sporne sudske nagodbe bila u financijskoj blokadi, te da je apelantica u takvim okolnostima kao pravna osoba bila dužna osigurati dugoročnu financijsku stabilnost radi pravovremenog izvršavanja svojih obveza, kako nalaže Zakon o financijskom poslovanju koji je važio u vrijeme sklapanja sporne sudske nagodbe.

11. Općinski sud je ocijenio neutemeljenim istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije kod tužitelja jer tužitelj ima potraživanje prema apelantici u iznosu od 356.719,23 KM koje je pravomoćno utvrđeno presudom Vrhovnog suda od 25. ožujka 2008. godine (kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Mostaru od 16. siječnja 2006. godine), što mu daje legitimitet da traži utvrđenje ništavosti sporne sudske nagodbe (članak 109. Zakona o obligacijskim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO), a pravo na isticanje ništavosti se ne gasi, odnosno podizanje tužbe nije vezano za rok i pravo na isticanje ništavosti se može ostvariti bez obzira na protek vremena (članak

110. ZOO-a).

12. Općinski sud je ocijenio neutemeljenim prigovore apelanata da su se u predmetnoj pravnoj stvari trebale primijeniti odredbe čl. 280–285. ZOO-a koje se odnose na pobijanje dužnikovih pravnih radnji, pa je stoga u predmetnoj pravnoj stvari sasvim irelevantno pozivanje apelanata da nisu ispunjene opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih radnji koje prema zakonu moraju biti kumulativno ispunjene. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je utemeljio na odredbama čl. 386. i 387. ZPP.

13. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 53 0 P 013897 Gž2 od 27. travnja 2016. godine kojom su žalbe odbijene kao neutemeljene i prvostupanjska presuda potvrđena. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je neutemeljen prigovor apelanata da im je u postupku pred prvostupanjskim sudom bilo onemogućeno da raspravljaju. U svezi s tim, drugostupanjski sud je naveo da je apelant kao apelantičin zakonski zastupnik sve vrijeme vođenja postupka zloupotrebljavao svoje zdravstveno stanje odugovlačeći postupak, što jasno proizlazi iz niza podnesaka koje je apelant dostavio sudu neposredno pred raspravu, pravdajući nemogućnost prisustvovanja raspravama teškim zdravstvenim stanjem.

14. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada po apelantovom prijedlogu od 2. lipnja 2014. godine nije dopustio povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog nastavka pripremnog ročišta koje je održano 14. svibnja 2014. godine. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je apelant u prijedlogu za povrat u prijašnje stanje naveo da je nastavak pripremnog ročišta propustio zbog bolesti priloživši liječničku potvrdu smatrajući da zbog opravdanog razloga nije bio u mogućnosti predložiti dokaze na okolnosti odgovora na tužbu, pri čemu nije dostavio niti jedan dokaz uz prijedlog u kojem traži povrat u prijašnje stanje. Shodno odredbi članka 328. stavak (1) ZPP na koju se pozvao Kantonalni sud, apelant je bio u obvezi dokazati da je do propuštanja došlo zbog opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti, niti izbjeći. Potom je Kantonalni sud naveo da apelant dulje vrijeme ima zdravstvene probleme koji su mu poznati i koji nisu zahtijevali hitne liječničke intervencije, zatim da je tijekom postupka angažirao razne punomoćnike, da bi im potom u kratkom roku otkazivao punomoć, pa je zbog svega navedenog sud bio u situaciji da više puta odgađa rasprave. Potom se Kantonalni sud osvrnuo na liječničku potvrdu od 28. svibnja 2014. godine koju je apelant priložio kao dokaz, iz koje proizlazi da je apelantovo stacionarno liječenje završeno 21. svibnja 2014. godine, što, prema ocjeni tog suda, ne dokazuje da je apelant bio u bolnici 14. svibnja 2014. godine, dakle na dan kada je zakazan nastavak pripremnog ročišta, niti se iz potvrde moglo utvrditi razdoblje apelantovog boravka na bolničkom liječenju. Osim toga, kako je naglasio Kantonalni sud, apelant je prisustvovao pripremnom ročištu koje je održano 14. travnja 2014. godine i na kojem je apelant mogao predložiti dokaze u svezi sa odgovorom na tužbu, što je propustio učiniti. Naime, kako je pojasnio Kantonalni sud, na tom ročištu tužitelj je dostavio dokaze vezano za tužbu, a apelant je tražio odgodu ročišta kako bi se očitovao o predloženim dokazima, što je bio razlog da prvostupanjski sud odredi nastavak pripremnog ročišta za 14. svibnja 2014. godine, na koje apelant nije došao. S obzirom na sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je utvrdio da nisu postojali opravdani razlozi iz članka 328. stavak 1. ZPP da se dopusti povrat u prijašnje stanje. Kantonalni sud se još pozvao na odredbu članka 10. ZPP koja obvezuje sud da postupak provede bez odugovlačenja, a apelanti su svojim ponašanjem uporno nastojali odugovlačiti postupak.

15. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelanti, u biti, pobijaju pravilnost ocjene izvedenih dokaza u okviru prvostupanjskog suda, pri čemu smatraju da je sud pogrešno cijenio određene dokaze, a takvi prigovori su lišeni pravne osnove jer sud, u smislu članka 8. ZPP, po svojoj slobodnoj procjeni cijeni svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Pri tome, kako je naglasio Kantonalni sud, nema nikakvih formalnih ograničenja u pogledu ocjene dokaza, pogotovo u odnosu na stranke koje na svoj način cijene dokaze.

16. Ostale žalbene navode Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na str. od 4. do 6. obrazloženja pobijane presude.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 013897 16 Rev od 9. veljače 2017. godine revizija apelanata je odbijena kao neutemeljena.

18. Vrhovni sud je, između ostalog, ocijenio neutemeljenim revizijske prigovore da tužiteljevo potraživanje nije ni postojalo zato što je apelantica svoje potraživanje prema Glumina banci ranije izmirila, te da ono nije moglo biti preneseno cesijom na tužitelja prema apelantici. U svezi s tim, Vrhovni sud se pozvao na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Mostaru broj 18/03 od 16. siječnja 2006. godine (koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda od 25. kolovoza 2008. godine) kojom je utvrđen dug po tužiteljevoj tužbi („Her-ex“ d.o.o. Vitez) protiv apelantice radi isplate iznosa od 346.717,23 KM, a sporna sudska nagodba između apelanata je zaključena upravo tijekom vođenja tog postupka. Neutemeljenim je ocijenjen i prigovor da je bio podnesen zahtjev za brisanje zabrane raspolaganja predmetnom nekretninom jer zabrana u vrijeme zaključenja nagodbe nije bila brisana u smislu članka 281. stavak 4. ZPP budući da je ona postojala do pravomoćnog okončanja postupka u Općinskom sudu pod brojem 18/03, pri čemu je naglašeno da se zabrana odnosila na nekretnine koje su apelantu dane u vlasništvo na ime naknade za apelantičina dospjela, a neizmirena potraživanja prema apelantu po nagodbi.

19. Prema ocjeni Vrhovnog suda, suprotno revizijskim tvrdnjama, postojali su uvjeti da se utvrdi ništavost sporne sudske nagodbe. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da nije ispunjen smisao sudskog poravnanja propisan odredbom članka 1089. ZOO-a, nego da je namjera bila onemogućiti tužitelja u namirenju njegovog potraživanja od apelantice u iznosu od 356.719,23 KM sa zakonskom zateznom kamatom utvrđenom pravomoćnom presudom i pored tada postojeće mjere osiguranja kojom je zabranjeno raspolaganje predmetnim nekretninama. U tom smislu se Vrhovni sud pozvao na odredbu članka 53. stavak 2. ZOO-a koja propisuje da će ugovor biti bez djelovanja ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati. Vrhovni sud je prihvatio stajalište drugostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju prilikom sklapanja sporne sudske nagodbe radilo o nedopuštenoj pobudi koja je bitno utjecala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor (nagodbu) i da je to drugi ugovarač znao ili morao znati, pa je stoga sporna nagodba bez pravnog djelovanja.

20. Nadalje je Vrhovni sud pojasnio da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je apelant kao apelantičin većinski vlasnik bio upoznat s postupkom koji se vodio protiv apelantice, te je znao da apelantica nije izmirila svoje obveze prema tužitelju, ali i da je u zemljišnim knjigama bila upisana mjera osiguranja kojom je bilo zabranjeno raspolaganje predmetnom nekretninom koja je bila predmet sudske nagodbe. I pored takvih činjeničnih okolnosti, kako je istaknuo Vrhovni sud, apelant i dalje inzistira da se njegovo potraživanje, koje potječe iz 1998. godine, izmiri u formi sporne sudske nagodbe. Vrhovni sud je prihvatio stajalište nižestupanjskih sudova da je motiv sporne sudske nagodbe bio da se onemogući tužiteljevo utemeljeno potraživanje prema apelantici, a ne da se izmiri potraživanje koje apelant navodno ima prema apelantici, zbog čega je motiv za zaključenje sporne sudske nagodbe nedopušten i suprotan moralnim načelima društva, te je zaključeno da je sporna sudska nagodba ništava u smislu odredaba čl. 103. i 1089. ZOO-a, te da tužitelj ima pravni interes da se utvrdi njezina ništavost jer je prije njezinog zaključenja ishodio pravomoćnu presudu o apelantičinoj obvezi prema njemu. Ostale revizijske prigovore Vrhovni sud nije posebno obrazlagao jer oni nemaju utjecaj na drugačije odlučenje.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelanti smatraju da je pobijanim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U iscrpnoj apelaciji, između ostalog, ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava, te na povredu odredaba članka 209. ZPP pred drugostupanjskim sudom. Nadalje, apelanti ukazuju na selektivnu analizu dokaza i problematiziraju zaključak redovnih sudova da je tužitelj imao aktivnu legitimaciju u predmetnom postupku. Zatim ukazuje da je Vrhovni sud 27. veljače 2017. godine (nakon donošenja pobijane presude Vrhovnog suda) o istom pravnom pitanju po tužbi Hercegovačke banke donio presudu kojom je odbio isti tužbeni zahtjev (utvrđivanje ništavosti sporne sudske nagodbe), što ukazuje na pravnu nesigurnost. Nadalje, apelanti ukazuju da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je potraživanje iz Presude Općinskog suda broj Ps-18/03 od 16. siječnja 2006. godine već izmireno, što apelanti detaljno obrazlažu kako i na koji način. Nadalje, problematiziraju i stajalište redovnih sudova u kontekstu činjenice da je apelantovo potraživanje prema apelantici fiktivno jer su prihvaćene tek paušalne tužiteljeve tvrdnje da apelant posao menadžera i direktora kod apelantice nije obavljao na temelju ugovora o radu. Prema ocjeni apelanata, odlučna činjenica jeste je li rad obavljen ili ne, a ne „je li direktor prijavio staž u MIO-u“. Smatraju da su tijekom postupka dokazali da je dug nastao. Zatim problematiziraju i stajalište redovnih sudova u svezi s primjenom relevantnih odredaba ZOO-a ukazujući na njihovu proizvoljnu primjenu (članak 53. stavak (2), članak 103. u svezi sa člankom 1089. ZOO-a), što u apelaciji detaljno elaboriraju.

22. Apelanti ukazuju da je povrijeđeno pravo na ravnopravan pristup i tretman pred sudom u okviru prava na pravično suđenje zbog odbijanja prijedloga za povrat u prijašnje stanje, iako su dostavili relevantan dokaz (liječnička potvrda), pa im je na taj način uskraćeno i pravo da predlažu dokaze i činjenice.

23. Predloženo je da se apelacija usvoji, utvrdi kršenje njihovih prava na koja su se u apelaciji pozvali, te ukine pobijana presuda Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud i Kantonalni sud su sve prigovore ocijenili neutemeljenim jer i dalje ostaju pri stajalištima iznesenim u pobijanim presudama, predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena.

25. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju iznio podatke vezano za rokove postupanja tog suda u predmetnom postupku.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 10. stavak (2) (2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

3. Povrat u prijašnje stanje Članak 328. stavak (1) (1) Ako stranka propusti ročište ili rok za poduzimanje koje radnje u postupku i zbog toga izgubi pravo na poduzimanje te radnje, sud će toj stranci na njezin prijedlog dopustiti da naknadno obavi tu radnju (povrat u prijašnje stanje) ako ocijeni da je do propuštanja došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći.

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) (koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Pobude za zaključenje ugovora Član 53.

(1) Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost.

(2) Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva. (3) Ugovor bez naknade nema pravno dejstvo i kad drugi ugovarač nije znao da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovarača.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Isticanje ništavosti Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

Neograničeno isticanje ništavosti Član 110.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

PORAVNANJE

Pojam Član 1089.

(1)Ugovorom o poravnanju lica između kojih postoji spor ili neizvesnost o nekom pravnom odnosu, pomoću uzajamnih popuštanja prekidaju spor, odnosno uklanjaju neizvesnosti i određuju svoja uzajamna prava i obaveze.

(2)Postoji neizvesnost i kad je ostvarenje određenog prava nesigurno.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 013897 16 Rev od 9. veljače 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelanti su primili 22. svibnja 2017. godine, a apelacija je podnesena 21. srpnja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

35. U konkretnom slučaju tužitelj je pokrenuo postupak radi utvrđivanja ništavosti sporne sudske nagodbe, pa se dakle radilo o sporu građanskopravne prirode, tako da je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

36. Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju na kršenja prava na ravnopravnost stranaka u postupku, odnosno prava na pristup sudu zbog činjenice što je apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanja zbog izostanka s nastavka pripremnog ročišta odbijen kao neutemeljen, što apelant smatra pogrešnim jer je, kako tvrdi, dostavio relevantan dokaz za izostanak (liječnička potvrda). Prema apelantovoj ocjeni, odbijanjem prijedloga onemogućeno mu je da dostavi dokaze i činjenice u svezi sa odgovorom na tužbu. Shodno iznesenim prigovorima, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u obrazloženju odluke izjasnio u svezi sa identičnim prigovorom u kojem je taj sud detaljno pojasnio razloge zbog kojih je podržao stajalište prvostupanjskog suda o odbijanju apelantovog prijedloga (vidi točke 11. i 12. ove odluke). Ustavni sud, imajući u vidu vrlo opširno i detaljno obrazloženje Kantonalnog suda, ne vidi razlog da ovaj prigovor dodatno ispituje. Navedeno stoga što dano obrazloženje ni u jednom segmentu ne ostavlja utisak proizvoljnosti, posebno u svjetlu relevantnih odredaba ZPP koje je taj sud imao u vidu i koje je doveo u svezu s relevantnim okolnostima konkretnog slučaja (članak 10. stavak 2. i članak 328. stavak (1) sve iz ZPP; vidi relevantne propise). Stoga, Ustavni sud ne može izvesti zaključak o opravdanosti iznesenih prigovora, niti iz raspoloživih dokumenata proizlazi bilo što što bi ukazalo na kršenja prava na pravično suđenje u segmentima prava na pristup sudu, odnosno prava na ravnopravnost stranaka u postupku u kontekstu odbijanja apelantovog prijedloga za povrat u prijašnje stanje.

37. U odnosu na ostale apelantove prigovore koji se tiču proizvoljne ocjene dokaza, odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

39. Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

40. U kontekstu iznesenih prigovora, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance suglasno utvrdili da je sporna sudska nagodba ništava u smislu članka 103. ZOO-a jer je zaključena protivno prinudni propisima, pri čemu su redovni sudovi imali u vidu odredbe članka 53. stavak (2) i članka 1089. ZOO-a (vidi relevantne propise). Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi detaljno obrazložili razloge za takav stav, a koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi ispitali i prigovore koje apelant ponavlja u apelaciji, a tiču se tužiteljeve aktivne legitimacije (vidi točku 11. ove odluke), primjene relevantnih odredaba ZOO-a (vidi točke 19. i 20. ove odluke), ali i ocjene dokaza (vidi točku 15. ove odluke), a u danim obrazloženjima Ustavni sud ne uočava proizvoljnost. Imajući u vidu raspoložive dokumente i dana obrazloženja redovnih sudova u svjetlu ukazanih prigovora, Ustavni sud, polazeći od stajališta iznesenih u prethodnim točkama ove odluke i svoje nadležnosti, ne uočava ništa što bi opravdalo iznesene prigovore u segmentima na koje su apelanti neutemeljeno ukazali.

41. U odnosu na pozivanje apelanata na kršenje načela pravne sigurnosti u kontekstu činjenice da je Vrhovni sud donio odluku koja je suprotna pobijanoj presudi tog suda u ovom predmetu, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je odluka koja je predmet apelacijskog razmatranja donesena ranije i da bi se eventualni prigovor kršenja pravne sigurnosti mogao dovesti u svezu samo sa odlukom Vrhovnog suda koja je donesena poslije pobijane presude (Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 011782 16 Rev od 27. veljače 2017. godine koju je apelant dostavio na uvid). Ustavni sud stoga smatra da se izneseni prigovori čine neutemeljenim u situaciji kada iz pobijane presude Vrhovnog suda koja je bila predmet apelacijskog razmatranja ne proizlazi proizvoljnost koja bi opravdala apelantove prigovore o kršenju prava na pravično suđenje i kada Ustavni sud nije ovlašten ispitivati odluku Vrhovnog suda koja je donesena poslije pobijane presude jer ona nije predmet ovog apelacijskog postupka.

42. U svezi sa istaknutim prigovorom, Ustavni sud podsjeća na stajalište Europskog suda zauzeto u predmetu Stanković i Trajković protiv Srbije (vidi Europski sud, Stanković i Trajković protiv Srbije, presuda od 22. prosinca 2015. godine, st. 40–44., ap. br. 37194/08 i 37260/08). U navedenom predmetu Europski sud je, između ostalog, naveo da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sustava koji se temelje na mreži sudećih i žalbenih sudova na određenom teritoriju, te da se takve razlike mogu javiti u okviru istog suda, što se samo po sebi ne može smatrati suprotno Konvenciji. U toj odluci su navedeni kriteriji bitni za ocjenu toga krše li različite odluke sudova koji su odlučivali u posljednjoj instanci pravo na pravično suđenje, a jedan od njih je postoje li „duboke i dugotrajne razlike“ u sudskoj praksi domaćih sudova. U konkretnom slučaju apelant nije ponudio argumentaciju da se radi o „dubokim i dugotrajnim razlikama“ u praksi Vrhovnog suda.

43. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

44. Imajući u vidu da apelanti kršenje prava na imovinu vezuju za prigovore o kojima je Ustavni sud prethodno raspravljao u okviru prava na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud iz istog razloga smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine neutemeljeni. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redovni sudovi odbili apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje uz argumentirano obrazloženje koje korespondira sa odredbama procesnog prava kojima je to pitanje regulirano i kada su redovni sudovi pitanje ništavosti sporne sudske nagodbe detaljno razmotrili utvrđujući da je ona ništava jer je zaključena protivno prinudnim propisima, o čemu su dali detaljno obrazloženje utemeljeno na relevantnim odredbama ZOO-a i kada se pitanje kršenja pravne sigurnosti ne može pokrenuti u ovom predmetu jer je predmet apelacijskog razmatranja bila odluka Vrhovnog suda koja je donesena prije odluke tog suda na koju apelanti u apelaciji ukazuju, pri čemu apelanti nisu ukazali da se radi o „dubokim i dugotrajnim razlikama“ u praksi Vrhovnog suda.

46. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3171/17 (Auto-kuća Čapljina d.o.o. Čapljina) | Sudska praksa | Aktio