Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1185/19 (A. P.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1185/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-1185/19, rješavajući apelaciju Ante Pavičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ante Pavičić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 002246 15 Uvp od 8. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 002246 14 U od 11. decembra 2014. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2-1274774206/88005833490 od 1.

septembra 2014. godine i Rješenja Kantonalne administrative službe u Ljubuškom broj 88005833490 od 2. jula 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ante Pavičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 12. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 002246 15 Uvp od 8. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 002246 14 U od 11. decembra 2014. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2-1274774206/88005833490 od 1. septembra 2014. godine i Rješenja Kantonalne administrative službe u Ljubuškom broj 88005833490 od 2. jula 2013. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelantu je određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije u određenoj visini mjesečno počev od 1. avgusta 2013. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz podataka u spisu proizlazi da je apelant (bojnik Vojske FBiH) rješenjem prvostepenog organa od 6. maja 2009. godine ostvario pravo na prijevremenu starosnu penziju po Uredbi o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima bivše Vojske FBiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane, te da je prvostepeni organ, postupajući po službenoj dužnosti, u skladu sa čl. 3. i 11. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, privremenim rješenjem od 2. jula 2013. godine apelantu odredio novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije. Vrhovni sud je dalje naveo da iz podataka u spisu proizlazi da je drugostepeni organ rješenjem od 1. septembra 2014. godine odbio apelantovu žalbu protiv rješenja od 2. jula 2013. godine, smatrajući da je prvostepeni organ pravilno apelantovu penziju odredio množenjem jedinstvene osnovice sa pripadajućim koeficijentom za čin bojnik, te da je pravilno (s obzirom da je apelant ostvario ukupan penzijski staž u trajanju od 19 godina) apelantu umanjio iznos penzije za 30% po osnovu nedostajućeg staža do punog penzijskog staža (čl. 5. i 6. st. 1. i 7. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnoig zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Naime, Vrhovni sud je naveo da su rješenja prvostepenog i drugostepenog organa donesena na osnovu odredbi čl. 3.,5.,6. stav 7. i 11. stav 1. navedenog Zakona, zbog čega su neosnovani svi apelantovi navodi o nezakonitosti nadležnih organa i prvostepenog suda (koje odluke su donesene na osnovu dokaza u spisu i podataka iz matične evidencije Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao tuženog). Vrhovni sud je naveo da je presudom Ustavnog suda FBiH broj U-29/13 utvrđeno da su, između ostalih, naprijed navedene i u konkretnom slučaju primijenjene odredbe zakona saglasne s Ustavom FBiH. Također je naglasio da je Ustavni sud FBiH našao da je bilo neophodno utvrditi ponovno preračunavanje penzija od strane nadležnog organa i to prema propisanim parametrima na način koji odražava stav zakonodavne vlasti FBiH u ovoj oblasti, te da se izmjenom pravosnažnih rješenja o ostvarivanju prava na penziju ne vrši povreda stečenih prava i povreda pravne sigurnosti, zbog čega su neosnovani svi apelantovi navodi u tom pogledu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelant navodi da su „prvostepeni i drugostepeni organ nerazumno dugim trajanjem postupka i to deset godina povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje, s obzirom da se ovakve upravne stvari moraju riješiti u roku od 90 dana“, te je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog trajanja postupka. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na pristup sudu itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Vezano za apelantove navode kojima ukazuje na dužinu trajanja postupka pred prvostepenim i drugostepenim organom, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je osporeno prvostepeno rješenje doneseno po službenoj dužnosti 2. jula 2013. godine, dok je osporeno rješenje drugostepenog organa (po apelantovoj žalbi) doneseno 1. septembra 2014. godine, što se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1185/19 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio