Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1290/19 (L. N.)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1290/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1290/19, rješavajući apelaciju Laze Nikolaša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Lazo Nikolaš protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017296 16 Uvp od 16. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Lazo Nikolaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jezera, kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 19. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017296 16 Uvp od 16. januara 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci od 6. juna 2016. godine (u daljnjem tekstu: Okružni sud) kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS) od 20. maja 2014. godine (doneseno u izvršenju presude Okružnog suda od 11. februara 2014. godine). Navedenim rješenjem je potvrđeno kao osnovano uvjerenje izdato od strane „VP 2125“ Mrkonji ć Grad od 8. septembra 1997. godine gdje je evidentirano da je apelant kao pripadnik Vojske RS VP 7048 Mrkonji ć Grad povrijeđen 3. juna 1992. godine u mjestu Jezero (na način pobliže opisan u dispozitivu ovog rješenja), te potvrđeno apelantovo vojno angažovanje od 25. maja do 7. juna 1992. godine u VP 7048 Mrkonji ć Grad. Također, odlučeno je da će na osnovu ovog rješenja Odjeljenje za vojne evidencije izvršiti evidentiranje podataka u službenu evidenciju povrijeđenih lica, te utvrđeno da revidirano uvjerenje predstavlja dokazni osnov za rješavanje u upravnim stvarima u redovnom postupku i po vanrednim pravnim sredstvima, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da iz stanja spisa ove upravne stvari proizlazi da je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi rješenje od 20. maja 2014. godine donio u ponovljenom postupku revizije uvjerenja o apelantovom povređivanju (po uputama iz presude od 11. februara 2014. godine), ocjenom svih izvedenih dokaza, te našao da je tuženi pravilno zaključio da je osnovano uvjerenje o apelantovom povređivanju izdato od strane VP 2125 Mrkonji ć Grad od 8. septembra 1997. godine, zato što je apelant nesporno povrijeđen 3. juna 1992. godine u mjestu Jezero na način opisan u dispozitivu ovog rješenja. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilno nižestepeni sud odbio apelantovu tužbu, te naglasio da je rješenje tuženog od 20. maja 2014. godine doneseno u ponovnom postupku uz pravilnu primjenu člana 127. stav 1. Zakona o pravima boraca, a u skladu sa st. 3. i 4. istog člana. Vrhovni sud je naveo da iz zapisnika od 2. aprila 2014. godine proizlazi da je apelant saslušan u Odjeljenju za vojne evidencije učesnika odbrambeno-otadžbinskog rata tuženog (koji je apelant uredno potpisao) da je apelantu pružena mogu ćnost da se izjasni u vezi sa svim činjenicama koje su od značaja za rješavanje ove upravne stvari, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan apelantov prigovor da u rješenju od 20. maja 2014. godine stoji navod „ošte ćenje sluha”, a nedostaje dio iz uvjerenja „na oba uha”, zato što ošte ćenje sluha predstavlja opći pojam, te naglasio da se tački 1. dispozitiva navedenog rješenja potvrđuje da je uvjerenje VP 2125 Mrkonji ć Grad od 8. septembra 1997. godine osnovano i prema tački 4. dispozitiva predstavlja dokaz za rješavanje u upravnim stvarima i u redovnom postupku, kao i po vanrednim pravnim sredstvima. Vrhovni sud je naveo da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ne može biti razlog podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje (član 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima), zbog čega te navode neće obrazlagati, te naglasio da ni ostalim apelantovim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost nižestepene presude.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo posebo imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1290/19 (L. N.) | Sudska praksa | Aktio