Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2803/17 (D. S.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2803/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2803/17, rješavajući apelaciju Dušana Stanojevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Stanojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 Rs 017164 15 Rev od 20. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dušan Stanojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zelinja, opština Zvornik, kojeg zastupa Janko Ž. Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je 4. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 Rs 017164 15 Rev od 20. aprila 2017. godine.

2. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „ostavio na snazi nižestepene presude“ i naložio da se ne izvršava presuda Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2803/17 od 18. jula 2017. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i AD „Vitinka“ Kozluk (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. jula 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju, dok je od Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo da dostavi fotokopiju dostavnice o uručenju osporene odluke apelantu.

5. Vrhovni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili 24. jula i 1. avgusta 2017. godine, dok je Osnovni sud 20. jula 2017. godine dostavio traženu fotokopiju dostavnice. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. U parničnom postupku koji je 11. januara 2013. godine apelant pokrenuo protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa, Osnovni sud je donio Presudu broj 83 0 Rs 017164 13 Rs od 29. decembra 2014. godine, potvrđena presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), kojom je apelantov tužbeni zahtjev usvojen. Izrekom navedene presude je utvrđeno da su nezakoniti akti tuženog na osnovu kojih je apelantu prestao radni odnos (rješenje o otkazu ugovora o radu i odluka Upravnog odbora kojom je apelantova žalba odbijena, bliže oznake navedene u izreci presude), te je tuženi obavezan da apelanta vrati na posao na neodređeno vrijeme i rasporedi ga na poslove koje je obavljao prije otkaza ili na druge odgovarajuće poslove, te da mu počev od 18. marta 2012. godine kao dana prestanka radnog odnosa isplati naknadu na ime izgubljenih plata i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, uz troškove parničnog postupka, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tužbu zasnovao na činjenicama iz kojih proizlazi da mu je rješenjem tuženog otkazan ugovor o radu na radnom mjestu portir – čuvar zbog prestanka potrebe za radom (tehnološki višak), da otkaz smatra nezakonitim jer razlozi nisu opravdani budući da je tuženi nakon donošenja Odluke o ekonomskim, organizacionim i tehnološkim promjenama zbog kojih je pravdao smanjenje radnika, u radni odnos primio pet radnika na radna mjesta koja je mogao obavljati, te je svoj zahtjev precizirao na način kako je u konačnici presudom usvojen. Tuženi je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući da je Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta ukinuto radno mjesto na kojem je apelant bio raspoređen i da je postupak utvrđivanja tehnološkog viška radnika sproveden u skladu sa zakonom. U postupku su izvedeni dokazi koje su predložile obje parnične stranke, pa je uvidom u ugovor o radu od 1. maja 2008. godine utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog na radnom mjestu portir – čuvar, da je direktor tuženog rješenjem od 31. januara 2012. godine apelantu otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da je odlukom tuženog od 16. decembra 2011. godine utvrđeno koji radnici zbog organizacionih i tehnoloških potreba predstavljaju tehnološki višak, da su sve odluke koje je donio tuženi u smislu organizacionih promjena dostavljene Sindikalnoj organizaciji tuženog, da su određeni radnici tuženog premješteni na radno mjesto koje je do otkaza ugovora o radu obavljao apelant i da prema mišljenju njegovog pretpostavljenog od 7. novembra 2011. godine, koje je dato na zahtjev komisije, apelant kao i ostala lica (još četiri) ne pokazuju dovoljan stepen pouzdanosti za radno mjesto koje obavljaju. U postupku su, osim toga, saslušani svjedoci i apelant u svojstvu parnične stranke, te je sproveden dokaz vještačenjem po vještaku ekonomske struke.

9. Na osnovu izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je tuženi u postupku utvrđivanja viška radnika u skladu s Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta i Odlukom o formiranju komisije za utvrđivanje tehnološkog viška radnika utvrdio kriterijume za ocjenu kandidata prijavljenih na interni konkurs, te sproveo postupak koji je prethodio donošenju rješenja o otkazu ugovora o radu apelantu. U tom postupku je, kako je dalje navedeno, utvrđeno da je prestala potreba za radom ukupno 27 radnika, među kojima i apelant, da je broj radnika na radnom mjestu portir – čuvar sa devet radnika smanjen na četiri, da iz Odluke tuženog o proglašenju viška radnika nije vidljivo iz kojih razloga su pobrojani radnici, među kojima i apelant, proglašeni tehnološkim viškom, niti je to vidljivo iz rješenja kojim mu je otkazan ugovor o radu jer nije naveden nijedan konkretan razlog zbog čega je upravo apelant proglašen tehnološkim viškom. Osim toga, nakon usvajanja Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta iz 2011. godine utvrđen je konkretan broj radnika koji predstavlja tehnološki višak na određenom radnom mjestu, ali tuženi nije utvrdio kriterijume i način vrednovanja koji bi bili odlučni za utvrđivanje koji će od zaposlenih radnika biti proglašeni viškom. Postupajući na takav način, ne poštujući odredbu iz člana 139 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) kojom je propisana konsultacija sa sindikalnom organizacijom kako bi se izbjeglo otkazivanje ugovora o radu, tuženi je, prema ocjeni Osnovnog suda, apelantu nezakonito utvrdio prestanak radnog odnosa. U vezi s tim, napomenuto je da radno mjesto koje je apelant obavljao nije ukinuto, već je broj izvršilaca smanjen, pa samim tim se nisu stekli uslovi da se u smislu člana 126 stav 1 tačka 2 ZOR-a apelantu otkaže ugovor o radu.

10. Presudom Okružnog suda broj 83 0 Rs 017164 15 Rsž od 21. maja 2015. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U odgovoru na žalbu apelant je osporio žalbene navode i predložio da se žalba odbije i potvrdi prvostepena presuda, te da se tuženi obaveže da mu naknadi troškove sastavljanja odgovora na žalbu. Obrazlažući neosnovanost žalbe, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud dovoljno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije počinio povredu postupka, pa je razloge iz prvostepene presude prihvatio kao svoje.

11. Vrhovni sud je u vijeću sastavljenom od sutkinje Biljane Tomić kao predsjednice vijeća, te Tanje Bundalo i Senada Tice kao članova vijeća, Presudom broj 83 0 Rs 017164 15 Rev od 20. aprila 2017. godine reviziju tuženog usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude je navedeno da je u odgovoru na reviziju apelant predložio da se ona odbaci ili odbije kao neosnovana, te da je o reviziji tuženog odlučeno u smislu člana 237 stav 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je, nakon što su u sadržajnom smislu ponovljene činjenice utvrđene u prvostepenom postupku i potvrđene u drugostepenom postupku, ocijenio da je revizija tuženog osnovana. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo sadržaj odredbe člana 126 stav 1 tačka 2 ZOR-a kojom je propisan otkaz ugovora o radu zbog tehnološkog viška, te naglasio da je u konkretnoj pravnoj stvari odlučna činjenica bila da se utvrdi da li je kod tuženog došlo do poremećaja u ekonomskom, tehnološkom ili organizacionom smislu i da li je iz tih razloga prestala potreba za radom nekih radnika, između ostalog i apelanta, bez mogućnosti rasporeda na druga odgovarajuća radna mjesta. Vrhovni sud je, imajući to u vidu, ocijenio da nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tuženi sproveo svu propisanu zakonsku proceduru, počev od donošenja Odluke o ekonomskim i tehnološkim promjenama, blagovremenog dostavljanja ove odluke Sindikalnoj organizaciji koja je u tom postupku aktivno učestvovala davanjem sugestija i smjernica u pogledu prevazilaženja očiglednih poteškoća u proizvodnji i prodaji, do utvrđenja kriterijuma za kandidate prijavljene na interni konkurs, pri čemu je broj izvršilaca na radnom mjestu koje je obavljao apelant sa devet smanjen na četiri izvršioca. Naime, navedenom odlukom konstatovano je smanjenje obima posla koje za posljedicu ima ukidanje pojedinih radnih mjesta i smanjenje broja izvršilaca, te posljedično navedenom potrebu izmjene postojeće sistematizacije radnih mjesta. Odlukom je takođe ukazano na potrebu otkaza ugovora o radu radnicima za koje se utvrdi da su višak, te je utvrđena zaštita pojedinih kategorija radnika kojima se neće otkazivati ugovor o radu (članovi porodice poginulog borca, radnici kojima do sticanja uslova za starosnu penziju nedostaju tri godine ili manje, žene za vrijeme trudnoće, žene i muškarci za vrijeme porodiljskog odsustva, radnici – teški bolesnici...). Osim toga, tuženi je donio novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, formirao Konkursnu komisiju (koja je utvrdila kriterijume za ocjenu prijavljenih kandidata) i sproveo interni konkurs, nakon čega je donesena odluka o prijemu određenih radnika na neodređeno vrijeme na određena radna mjesta i Program ekonomskih, organizacionih i tehnoloških promjena i rješavanja viška radnika, kao i odluka o proglašenju viška radnika. U takvim okolnostima je, prema ocjeni Vrhovnog suda, sasvim izvjesno da se pojavio višak radnika na radnom mjestu koje je obavljao apelant, te da tuženi nije pogriješio kada je, primjenom postojećih kriterijuma određeni broj radnika zadržao, a određeni broj, među kojima je i apelant, dobio je status neraspoređen, nakon čega na ta radna mjesta nije primljen niti jedan radnik. Stoga, izvedenim dokazima nije utvrđeno da je tuženi u godini u kojoj je apelantu prestao radni odnos u rad primao radnike s istom stručnom kvalifikacijom (NK radnik) koju ima i apelant, već je tuženi, nasuprot tome, dokazao da je usvajanjem novog Pravilnika smanjen broj radnika na radnom mjestu na kojem je radio apelant. U vezi s tim je zaključeno da nije bilo mogućnosti da se apelantu obezbijedi drugi odgovarajući posao, pa stoga nije povrijeđena odredba člana 126 stav 2 ZOR-a. Vrhovni sud je mišljenja da su navodi tuženog osnovani jer je kod donošenja spornih odluka, za koje apelant pogrešno smatra da su nezakonite, u svemu postupio u smislu odredbi čl. 138 i 139 ZOR-a, pa su stoga nižestepene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava koje su iz tih razloga, u smislu člana 250 stav 1 ZPP, preinačene i tužbeni zahtjev odbijen.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju, te pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, člana 13 Evropske konvencije i člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Osim toga, apelant navodi i povredu prava na pravičnu naknadu štete nanesenu osporenom presudom, što se može dovesti u kontekst povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava – relevantnih odredbi Zakona o radu, tvrdeći da je sudsko vijeće koje je donijelo osporenu presudu, naročito sutkinja Biljana Tomić za koju smatra da je u konkretnom slučaju bila pristrasna, izvelo nepravilne zaključke u odnosu na dva nižestepena suda koji su u svojim presudama dali jasne i pravilne razloge. Povredu prava na nepristrasan sud apelant vidi u tome što je navedena sutkinja „režimski sudija aktuelne vlasti i stranke predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika“. Dalje, navedena sutkinja je donošenjem osporene presude udovoljila zahtjevima većinskih vlasnika tuženog tako što je pozivanjem na pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda od 23. novembra 2016. godine (gdje se radilo o istom pravnom i činjeničnom osnovu kao u konkretnom slučaju) uzela u razmatranje predmetnu reviziju (iako nije ispunjavala procesne pretpostavke za razmatranje – propisani cenzus) i donijela osporenu odluku. Apelant smatra da su akti tuženog koje je donio pri novoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, a tim i utvrđivanju liste radnika koji predstavljaju tehnološki višak, selektivno, a ne objektivno primijenjeni. U vezi s tim, ukazuje da u osporenoj odluci nije spomenut nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke koji je, prema apelantovom mišljenju, važan dokaz za osnov njegovog tužbenog zahtjeva, te je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će ostaviti na snazi nižestepene presude i naložiti da se presuda Vrhovnog suda ne izvršava do donošenja meritorne odluke o podnesenoj apelaciji. Osim toga, apelant se u apelaciji pozvao i na donošenje presude u razumnom roku bez preciziranja da li se radi o osporenoj presudi ili cjelokupnom parničnom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te je istakao da prilikom donošenja osporene odluke nije došlo do povrede prava na koje se apelant poziva u apelaciji jer je presuda na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje (od strane prvostepenog suda) donesena pravilnom primjenom materijalnog prava (odredaba ZOR-a). Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se rok od godinu i šest mjeseci u kojem je odlučeno o reviziji može smatrati razumnim rokom za donošenje odluke.

14. Tuženi je u svom odgovoru opširno naveo utvrđene činjenice i odlučenja redovnih sudova, te je istakao da nisu relevantni apelantovi navodi o pristrasnosti sutkinje Biljane Tomić koju veže za njenu sustranačku pripadnost, kao i navodi da je u samoj osporenoj presudi konstatovano da je tuženi primao u rad nove radnike, budući da iz osporene odluke to ne proizlazi. Tuženi je naveo da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pravilno zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno da je apelacija neosnovana i da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva. V.Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

1. Revizija Član 237.

Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.

Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.".

U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

16. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) glasi:

2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 126.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:

1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona, 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, 3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, 4. ako se radnik, u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na rad.

Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbjediti drugi odgovarajući posao.

7. Program zbrinjavanja viška radnika Član 138.

Poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika, a koji u periodu od tri naredna mjeseca ima namjeru da, zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika, dužan je da se o tome konsultuje sa savjetom radnika, ili, ako kod poslodavca nije uspostavljen savjet radnika, sa sindikatima koji predstavljaju najmanje 10% zaposlenih radnika.

Član 139.

U cilju sprovođenja konsultacija u smislu člana 138. ovog zakona, poslodavac je dužan da u pismenoj formi, najkasnije na 30 dana prije namjeravanog otkazivanja ugovora o radu radnicima, obavijesti savjet radnika, odnosno sindikat, o sledećem:- razlozima za prestanak rada radnika,

- broju i kvalifikacijama radnika kojima treba da prestane radni odnos,

- mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (putem raspoređivanja određenog broja radnika na druga radna mjesta, prekvalifikacije, skraćivanja radnog vremena i dr.),

- mjerama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugih poslodavaca.

Član 140.

Ako poslodavac u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika u smislu člana 138. ovog zakona namjerava da zaposli određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, dužan je da, prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima, ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 83 0 Rs 017164 15 Rev od 20. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 4. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant pobija Presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i člana 13 Evropske konvencije, te člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

23. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

24. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu presudu Vrhovnog suda

25. Apelant prvenstveno ukazuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci učinio procesne propuste, te smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud će prvo razmotriti apelantove navode u vezi s nepristrasnošću suda, te nakon toga ispitati apelantove navode koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, ovakav pristup u konkretnom slučaju je nužan budući da je ispitivanje navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava bespredmetno ukoliko Ustavni sud nađe povredu apelantovih prava koja se tiču procesnih propusta (nepristrasnost suda).

26. Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje na „nepristrasnost suda“ u predmetnom postupku, te navodi da je sutkinja (vijeća Vrhovnog suda Biljana Tomić) bila pristrasna, odnosno da je navedena sutkinja režimski sudija aktuelne vlasti i da je donošenjem osporene presude udvoljila zahtjevima većinskih vlasnika tuženog.

27. Iz navedenog proizlazi da apelant ukazuje da se sutkinja Vrhovnog suda, koja je kao član vijeća odlučivala o reviziji tuženog izjavljenoj protiv drugostepene presude, pogrešno pozvala na pravni stav zauzet povodom gotovo istog činjeničnog i pravnog slučaja (za koji apelant smatra da je lični stav navedene sutkinja) i preinačila nižestepene presude tako što je odbijen apelantov zahtjev, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud.

28. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud naglašava da nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod uticajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora da zasniva isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, stav 47). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost.

29. U vezi s konkretnim prigovorom prema kojem je apelant osporio objektivnu nepristrasnost vijeća, odnosno konkretne sutkinje, zbog činjenice da se navedena sutkinja izborila da se donese osporena odluka iako revizija nije bila dozvoljena (zbog cenzusa), te da se prilikom donošenja osporene presude Vrhovni sud pozvao na stav zauzet u sličnom predmetu, za koji apelant smatra da se radi o ličnom stavu sutkinje Biljane Tomić, Ustavni sud podsjeća na relevantne odredbe ZPP kojim su propisani uslovi za izuzeće sudija u parničnom postupku, na koje se apelant nije mogao pozvati u konkretnom slučaju budući da nije znao sastav vijeća koje će odlučivati u postupku po izjavljenoj reviziji tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju sutkinja, na čiju nepristrasnost ukazuje apelant, učestvovala u vijeću koje je donijelo odluku (povodom sličnog činjeničnog i pravnog osnova), odnosno da se prilikom odlučivanja o reviziji u konkretnom predmetu vijeće Vrhovnog suda (u kojem je ponovo učestvovala navedena sutkinja) pozvalo na izraženi pravni stav u revizionom predmetu broj 83 0 Rs 015884 16 Rev 3 od 23. novembra 2016. godine. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zaključuje da iz činjenica predmeta i apelantovih navoda zapravo ne proizlazi da u konkretnom slučaju postoji razlozi za izuzeće predmetne sutkinje u smislu člana 357 ZPP. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na odredbama člana 237 stav 3 ZPP, odnosno na ranijem zauzetom pravnom stavu povodom sličnog činjeničnog i pravnog pitanja, uz zaključak da je tuženi osporene odluke donio u skladu s relevantnim odredbama ZOR-a, što nije slučaj s nižestepenim odlukama sudova. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da, osim apelantovih navoda da je navedena sutkinja „režimski sudija aktuelne vlasti i stranke predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika“, koji sami po sebi ne mogu opravdati zaključak o pristrasnosti navedene sutkinje, naročito imajući u vidu da zapravo pravni stav o predmetnom pitanju upravo ukazuju na kontinuitet postupanja Vrhovnog suda u sličnim pitanjima, u činjenicama konkretnog predmeta ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati na to da je navedena sutkinja bila pristrasna pri donošenju revizione odluke, te da je time povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Stoga se, u takvim okolnostima, u cijelosti pokazuju neosnovanim apelantovi navodi o pristrasnosti sudije, a naročito kada se ima u vidu cjelokupan postupak, svi dokazi koji su ocijenjeni i na kojima se osporena presuda zasniva.

30. U vezi s apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

32. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku Vrhovni sud osporenom presudom usvojio reviziju tuženog i preinačio nižestepene presude tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ustavni sud zapaža da je osnovanost svog tužbenog zahtjeva apelant zasnivao na činjenici da mu je zbog tehnološkog viška nezakonito otkazan ugovor o radu na radnom mjestu koje je obavljao, kao i da je tuženi nakon donošenja Odluke o ekonomskim, organizacionim i tehnološkim promjenama kojima je pravdao smanjenje radnika u radni odnos primio nove radnike na radna mjesta koja je mogao obavljati apelant. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su prvostepeni i drugostepeni sud usvojili apelantov tužbeni zahtjev, utvrdili da su nezakoniti akti tuženog kojima je apelantu prestao radni odnos, te obavezali tuženog da apelanta vrati na posao, apelantu naknadi izgubljene plate i uplati pripadajuće doprinose, kao i da mu naknadi troškove postupka. Nižestepeni sudovi su zaključili da tuženi nije postupio u skladu s odredbama čl. 138 i 139 ZOR-a, odnosno da se nisu stekli uslovi da se u smislu odredbe člana 126 stav 1 tačka 2 apelantu otkaže ugovor o radu. Osporenom presudom Vrhovni sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju te je, pozivajući se na naprijed navedene odredbe ZOR-a, usvojio reviziju tuženog, pa je primjenom odredbe člana 250 stav 1 ZPP preinačio nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev.

33. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju, suprotno zaključku prvostepenog i drugostepenog suda, utvrdio da je tuženi u konkretnom slučaju sproveo svu zakonom propisanu proceduru koja se ogledala u donošenju Odluke o ekonomskim, organizacionim i tehnološkim promjenama, usvajanju novog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, sprovođenju internog konkursa uz formiranje Konkursne komisije koja je utvrdila kriterijume za ocjenu prijavljenih kandidata, te donošenja Programa ekonomskih, organizacionih i tehnoloških promjena i rješavanja viška radnika. Dalje, Vrhovni sud je konstatovao da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi propustili da utvrde da je tuženi prilikom sprovođenja procedure, koja je u konačnici rezultirala otkazom ugovora o radu apelantu zbog tehnološkog viška, dokazao da je usvajanjem novog Pravilnika smanjen broj radnika na radnom mjestu koje je obavljao apelant i da je u smislu odredbi čl. 138 i 139 ZOR-a konsultovao i obavještavao Sindikat, odnosno da godinu dana nakon što je apelantu prestao radni odnos nije primio na rad radnike sa istom stručnom kvalifikacijom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo mogućnosti da se apelantu obezbijedi drugi odgovarajući posao (u smislu odredbe člana 126 stav 2 ZOR-a), odnosno da je tuženi prilikom donošenja spornih odluka postupio u smislu odredbi čl. 138 i 139 ZOR-a, zbog čega je preinačio nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao da zaključi da je postojala bilo kakva proizvoljnost Vrhovnog suda u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporene odluke, a koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla da bude osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava.

U odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku

35. Apelant je takođe naveo da mu je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku, bez preciziranja da li osporava dužinu trajanja cjelokupnog postupka ili postupka pred Vrhovnim sudom, te da mu je na taj način povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

36. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

37. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 11. januara 2013. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 20. aprila 2017. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi četiri godine i tri mjeseca.

38. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije mogao da zaključi da se radi o naročito složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti. Osim toga, s obzirom na to da se radilo o pitanjima zaštite prava iz radnog odnosa, Ustavni sud zapaža da se radilo o postupku koji je po samom zakonu hitan i koji je značajan za apelanta.

39. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio prvostepenu presudu 29. decembra 2014. godine, dakle nakon godinu i 11 mjeseci od podnošenja tužbe, dok je Okružni sud u žalbenom postupku odluku donio 21. maja 2015. godine (nakon nepunih pet mjeseci). U revizionom postupku Vrhovni sud je donio presudu nakon godinu i 11 mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepene odluke).

40. Sumirajući sve navedeno i ocjenjujući dužinu trajanja postupka u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, da su u postupku u okviru analiziranog perioda donesene tri meritorne odluke, te da nema elemenata koji ukazuju da su sudovi bezrazložno odugovlačili postupak, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta koji je, istina, po svojoj prirodi hitan i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu i nediskriminacija

41. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije koje apelant ničim ne obrazlaže, osim što pozivanje na navedena prava dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, što je Ustavni sud prethodno ispitao u okviru prava na pravično suđenje i ocijenio neosnovanim, pa shodno tome Ustavni sud iz istih razloga pozivanje na kršenje prava na imovinu i nediskriminaciju smatra neosnovanim.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

42. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije ulagao pravne lijekove u konkretnom postupku s obzirom na to da su prvostepena i drugostepena odluka donesena u njegovu korist. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant u smislu relevantnih odredbi ZPP imao i koristio mogućnosti koje mu, s obzirom na poziciju stranke koja je bila zadovoljna odlučenjem nižestepenih sudova, pripadaju po odredbama ZPP (odgovor na žalbu i odgovor na reviziju). Stoga, okolnost da je apelantov tužbeni zahtjev u konačnici odbijen ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj prigovor neosnovan.

Ostali navodi

43. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da, s obzirom na predmet konkretne apelacije, nema ničeg što ukazuje na to da je u konkretnom slučaju povreda ovog prava moguća, odnosno da je apelant mogao biti žrtva kršenja ovih prava, pa ove navode neće posebno ispitivati. VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOR-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pri čemu nema ništa što ukazuje da je u okolnostima apelantovog slučaja Vrhovni sud postupao pristrasno, niti da su redovni sudovi povrijedili apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku.

45. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije kada se navodi o kršenju navedenih prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, a takve prigovore je Ustavni sud odbio ispitujući ih u vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje.

46. Konačno, nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada apelant u smislu relevantnih odredbi ZPP imao i koristio mogućnosti koje mu, s obzirom na poziciju stranke koja je bila zadovoljna odlučenjem nižestepenih sudova, pripadaju po odredbama ZPP (odgovor na žalbu i odgovor na reviziju), pa činjenica da je apelantov tužbeni zahtjev u konačnici odbijen ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2803/17 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio