Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5004/17 (S. G., I. K. i Tvornica namještaja „Travnik“ d.o.o. Travnik)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
  • Postupak upisa u sudski registar
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5004/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5004/17, rješavajući apelacije Sefira Gasala i dr. na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. srpnja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Sefira Gasala i Ibrahima Karajke podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 030584 17 Gži 4 od 20. rujna 2017.

godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tvornice namještaja „Travnik“ d.o.o. Travnik podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 030584 17 Gži 4 od 20. rujna 2017. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sefira Gasala i Ibrahima Karajke podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku 06 0 Dn 0115161 Gž 2 od 13. veljače 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sefir Gasal, Ibrahim Karajko i Tvornica namještaja „Travnik“ d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant ili apelanti), podnijeli su 30. studenog 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 030584 17 Gži 4 od 20. rujna 2017. godine. Također, apelanti su uz apelaciju podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se odgodi izvršenje rješenja o ispravci rješenja o dosudi Općinskog suda od 11. svibnja 2017. godine do donošenja odluke o apelaciji. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 5004/17. Apelanti su podnescima od 13. i 22 prosinca 2017. godine i 21. i 22. veljače 2018. godine dopunjavali apelaciju.

2. Prvoapelant i drugoapelant su 3. svibnja 2019. godine podnijeli novu apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda broj 06 0 Dn 0115161 Gž 2 od 13. veljače 2019. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 1931/19. Uz ovu apelaciju, apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio rušenje, opterećenje i otuđenje određene nekretnine sa obilježjima detaljnije navedenim zahtjevu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 5004/17 od 20. prosinca 2017. godine odbio kao neutemeljen zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

4. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojem AP 5004/17 i AP 1931/19 odnose na povezane predmete koji su se vodili pred redovitim sudovima, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 5004/17.

5. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, u predmetu broj AP 5004/17 od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tražitelja ovrhe H.H. (u daljnjem tekstu: tražitelj ovrhe) zatraženo je 23. i 24. svibnja 2019. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju, a 21. lipnja 2019. godine od Općinskog suda zatraženo je dostavljanje spisa predmeta.

6. Kantonalni sud i Općinski sud odgovor na apelaciju dostavili su 3. i 20. lipnja 2019. godine, dok tražitelj ovrhe u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud je 1. srpnja 2019. godine dostavio spis predmeta.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Uvodne napomene

8. Prvoapelant i drugoapelant su kao kupci sa trećeapelantom kao prodavateljem kod notara zaključili predugovor o prodaji spornih nekretnina 2. veljače 2009. godine te su isplatili cijenu i ušli u njihov posjed. Trećeapelant u trenutku sačinjavanja predugovora nije bio upisan kao vlasnik spornih nekretnina.

9. Pravomoćnom presudom Općinskog suda broj 51 0 Ps 016014 08 Ps od 16. srpnja 2010. godine utvrđeno je da je trećeapelant stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama.

10. Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda je na zahtjev prvoapelanta i drugoapelanta 15. ožujka 2013. godine upisao predbilježbu zaključenja predugovora o kupoprodaji nekretnina od 2. veljače 2009. godine.

11. Tražitelj ovrhe je 12. kolovoza 2013. godine na temelju pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda broj 51 0 P 0330584 13 I od 31. svibnja 2013. godine kojom je trećeapelant obvezan da mu isplati određeni novčani iznos, protiv trećeapelanta podnio prijedlog za ovrhu na spornim nekretninama i to zabilježbom, procjenom i prodajom nekretnina.

12. Općinski sud je rješenjem od 16. kolovoza 2013. godine dozvolio ovrhu te je istog dana zaključkom naložio zemljišnoknjižnom uredu toga suda da izvrši zabilježbu ovrhe na spornim nekretninama.

13. Protiv navedenog rješenja prvoapelant i trećeapelant su 28. kolovoza 2013. godine izjavili prigovore u kojima su naveli da su nekretnine bile predmet kupovine od prvoapelanta i drugoapelanta.

14. Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda je obavijestio potapajućeg suca da je na nekretnini upisana predbilježba postojanja ugovora o kupoprodaji koja je zaprimljena 14. ožujka 2013. godine te je zatraženo da sud dostavi upute o daljnjem postupanju.

15. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 P 030584 13 I od 26. ožujka 2014. godine odbijeni su kao neutemeljeni prigovori prvoapelanta i trećeapelanta.

16. Prvoapelant i drugoapelant su kao kupci sa trećeapelantom kao prodavateljem zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnina od 9. travnja 2014. godine, te su na temelju toga ugovora u zemljišnoj knjizi od 25. travnja 2014. godine upisani kao vlasnici spornih nekretnina.

17. Iz stanja u spisu proizlazi da je u C - teretnom listu prvobitno bilo upisano da je 20. kolovoza 2014. godine na temelju zaključka Općinskog suda od 16. kolovoza 2013. godine na spornoj nekretnini određena zabilježba rješenja o ovrsi od 16. kolovoza 2013. godine. U primjedbi pored toga upisa navedeno je „Ispravlja se greška u prijemu i treba da stoji primljeno dana 20.08.2013. godine“.

18. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 P 030584 14 Gži od 17. rujna 2014. godine odbijene su žalbe prvoapelanta i trećeapelanta i potvrđeno je rješenje Općinskog suda od 26. ožujka 2014. godine. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je donio prvostupanjsko rješenje. Ovo iz razloga što je tražitelj ovrhe dostavio dokaz o vlasništvu trećeapelanta i prvostupanjski sud je evidentirao zabilježbu ovrhe. Zemljišnoknjižni ured je dostavio zemljišno knjižni izvadak iz kojeg je vidljivo da je trećeapelant vlasnik nekretnina te da je 15. ožujka 2013. godine izvršena predbilježaba postojanja predugovora o kupoprodaji. Iz navedenog proizlazi da je trećeapelant vlasnik nekretnina pa je stoga pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio prigovore kao neutemeljene. Izvršena predbilježba postojanja predugovora ne utječe na dalji tijek ovršnog postupka, iz razloga što se u zemljišnoj knjizi nije promijenio vlasnik nekretnina. Također, iako je predugovor zaključen 2. veljače 2009. godine nije zaključen glavni ugovor koji bi promijenio vlasničku strukturu nekretnina. Dakle, izvršena predbilježba nije promijenila vlasništvo na spornim nekretninama.

19. Nakon što je obavljeno vještačenje po vještaku građevinske struke, provedena je javna prodaja nekretnina te je Općinski sud utvrdio rang listu najpovoljnijih ponuđača prema kojima je prvi po rangu bio tražitelj ovrhe sa ponudom od 280.000,00 KM.

20. Prvoapelant i drugoapelant su 4. studenog 2015. godine Općinskom sudu podnijeli prigovor trećih osoba sa prijedlogom da se ovrha proglasi nedopuštenom ili ovršni postupak odgodi do pravomoćnosti sudske odluke u parničnom postupku. Podneskom od 7. prosinca 2016. godine prvoapelant i drugoapelant su tražili da se prije donošenja rješenja o dosudi da sud očituje o prigovoru trećih osoba.

21. Zaključkom o prodaji nekretnina od 4. prosinca 2015. godine sporne nekretnine su prodate tražitelju ovrhe kao najpovoljnijem ponuđaču za iznos od 280.000,00 KM.

22. Rješenjem o dosudi broj 51 0 P 030584 13 I od 21. lipnja 2016. godine određeno je da su sporne nekretnine prodate tražitelju ovrhe kao najpovoljnijem kupcu, određeno je da mu se nekretnine odmah predaju u posjed, te je naloženo zemljišnoknjižnom uredu da izvrši upis vlasništva na ime tražitelja ovrhe.

23. Protiv rješenja o dosudi trećeapelant je izjavio žalbu, a Kantonalni sud je rješenjem broj 51 0 P 030584 16 Gži 3 od 14. studenog 2016. godine žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio rješenje o dosudi.

24. U postupku uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, rješenjem zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda broj 051-0-Dn-16-005 927 od 19. prosinca 2016. godine, odbijen je zahtjev tražitelja ovrhe za upis prava vlasništva na temelju rješenja o dosudi. Općinski sud je naveo da se stanje iz zemljišne knjige ne slaže sa stanjem iz rješenja o dosudi u pogledu vlasnika nekretnina.

25. Rješenjem Kantonalnog suda broj 06 0 Dn 010332 17 Gž od 21. veljače 2017. godine potvrđeno je prvostupanjsko rješenje, te je Kantonalni sud dao upute da tražitelj ovrhe treba kod suda tražiti izmjenu rješenja o dosudi koja će biti podobna isprava za uknjižbu prava vlasništva s obzirom da vlasnik nekretnina nije trećeapelant nego druga osoba u smislu članka 72. stavak 3. Zakona o ovršnom postupku (ZOP).

Odluke osporene apelacijom AP 5004/17

26. Tražitelj ovrhe je podnio prijedlog za izmjenu rješenja o dosudi u kojemu je naveo da je njegov zahtjev za upis prava vlasništva odbijen kao neutemeljen iz razloga što su prvoapelant i drugoapelant upisani kao suvlasnici na spornim nekretninama.

27. Rješenjem o ispravci rješenja o dosudi broj 51 0 P 030584 13 I od 11. svibnja 2017. godine određeno je da se sporne nekretnine prodaju tražitelju ovrhe kao kupcu, te je određeno da mu se odmah predaju u posjed (toč. I i II). Također, navedenim rješenjem naloženo je zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da umjesto dosadašnjeg vlasništva prvoapelanta i drugoapelanta sa dijelom 1/2 izvrši upis tražitelja ovrhe, te da se izvrši brisanje svih tereta. Određeno je da će se rješenje objaviti na oglasnoj ploči suda i da se istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj ploči suda smatra da je rješenje dostavljeno svim osobama kojima se dostavlja zaključak o prodaji.

28. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prema uputama Kantonalnog suda od 21. veljače 2017. godine u rješenju koje je doneseno u postupku provođenja rješenja o dosudi u zemljišnim knjigama, u predmetnom ovršnom postupku potrebno izmijeniti rješenje o dosudi od 21. lipnja 2016. godine koje će biti podobna isprava za uknjižbu prava vlasništva s obzirom da vlasnik predmetnih nekretnina nije više trećeapelant – ovršenik nego druge osobe u smislu članka 72. stavak 2. ZOP.

29. Kantonalni sud rješenjem broj 51 0 P 030584 17 Gži 4 od 20. rujna 2017. godine odbio kao neutemeljenu žalbu prvoapelanta i drugoapelanta i potvrdio prvostupanjsko rješenje.

30. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je donio odluku o ispravci rješenja o dosudi. Naime, prema odredbama članka 72. stavak 3. ZOP promjena vlasnika nekretnine tijekom ovršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao ovršenika do visine vrijednosti nekretnine. Rješenjem Kantonalnog suda broj 06 0 Dn 010332 17 Gž od 21. veljače 2017. godine date su upute gdje je navedeno da podnositelj zahtjeva, koji je ujedno i tražitelj ovrhe i kupac predmetnih nekretnina, treba kod suda tražiti izmjenu rješenja o dosudi koja će biti podobna isprava za uknjižbu prava vlasništva, s obzirom da vlasnik - predmetnih nekretnina nije ovršenik nego druga osoba u smislu članka 72. stavak 3. ZOP. Dakle, iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku jer je postupio po uputama rješenja u smislu članka 72. stavak 3. ZOP. Prema stanju spisa proizlazi da su prvoapelant i drugoapelant postali vlasnici spornih nekretnina, ali prema navedenoj zakonskoj odredbi proizlazi da promjena vlasnika nekretnine tijekom ovršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika.

Odluke osporene apelacijom broj AP 1931/19

31. Rješenjem zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda broj 051-0-Dn-17-061 417 od 27. lipnja 2018. godine, na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi Općinskog suda broj 51 0 P 030584 13 I od 21. lipnja 2016. godine i rješenja o ispravci rješenja Općinskog suda od 15. svibnja 2017. godine, dozvoljena je uknjižba prava vlasništva na spornoj nekretnini na ime tražitelja ovrhe, te je određeno da ostaju upisane zabilježbe detaljnije navedene u izreci, te da se brišu određene zabilježbe detaljnije navedene u izreci rješenja.

32. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je utvrdio da je podnositelj zahtjeva podnio zahtjev za uknjižbu u skladu sa člankom 3. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZZK), i da je donoseći prvostupanjsko rješenje postupio po uputama Kantonalnog suda u Travniku broj 06 0 Dn 011516 18 Gž od 24. svibnja 2018. godine, te primijenio odredbe članka 3. i 43. ZZK.

33. Rješenjem Kantonalnog suda broj 06 0 Dn 011516 18 Gž 2 od 13. veljače 2019. godine odbijene su kao neutemeljene žalbe prvoapelanta, drugoapelanta i „Bingo“ d.o.o export - import Tuzla i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

34. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je izložio kronologiju postupka, te je istakao da u cijelosti prihvaća obrazloženje i primjenu materijalnog prava koje je dao prvostupanjski sud. Ovo iz razloga jer iz spisa i materijalnih dokaza koji se navode proizlazi da je prvostupanjski sud u cijelosti postupio po uputama drugostupanjskog suda i pravilno cijenio doneseno rješenje o dosudi koje je doneseno u ovršnom postupku na temelju odredaba 93. ZOP, te je pravilno zaključio da je rješenje o dosudi sa ispravkama pravomoćno i izvršno te da predstavlja ispravu koja je podobna za upis u zemljišnu knjigu stjecanja prava vlasništva na kupljenoj nekretnini. S obzirom na navedeno, kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni su navodi da prvostupanjski sud u donošenju osporenog rješenja nije pravilno utvrdio činjenično stanje da da je iz tih razloga nepravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija

35. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

Navodi iz apelacije broj AP 5004/17

36. Apelanti tvrdi da je osporeno rješenje utemeljeno na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, čime im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelanti ukazuju da im Općinski sud nije dostavio drugostupanjsko rješenje te da su odluku morali tražiti posredstvom predsjednika prvostupanjskog suda i šefa sudske pisarnice, te da osporenim rješenjem sud ne ispravlja greške u smislu članka 195. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje su nastale u pisanju već pogreške koje se ne mogu ispravljati ispravkom rješenja osim donošenjem potpuno novog rješenja suprotnog ranijem rješenju o dosudi. Apelanti tvrde da su u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja istakli prigovore te su zatražili da o prigovorima sud odluči u parničnom postupku, ali je drugostupanjski sud istaknute prigovore ignorirao te je predmetnu pravnu stvar sam riješio u ovršnom postupku u smislu članka 52. stavak 2. ZOP na nezakonit i nepravilan način. Apelanti dalje ističu da su prethodno ishodili upis predbilježbe prava vlasništva 15. ožujka 2013. godine u zemljišnu knjigu, te da je u takvim okolnostima uknjižba njihovog prava vlasništva izvršena 25. travnja 2014. godine, što je predstavljalo opravdanje predbilježbe, zbog čega se prema njima nije mogla primijeniti odredba članka 72. stavak 3. ZOP iz razloga što su predbilježba i uknjižba prava vlasništva očigledno starije od zabilježbe ovrhe od 20. kolovoza 2014. godine jer su se desile prije nego što je prvostupanjski sud po zahtjevu tražitelja ovrhe izvršio zabilježbu ovrhe koja izvršena 20. kolovoza 2014. godine. U svezi sa time, apelanti smatraju da naknadne primjedbe o ispravci istorijata spornog zemljišnoknjižnog uloška ne mogu utjecati na prava trećih osoba jer nisu bile evidentirane u vrijeme sačinjavanja kupoprodajnog ugovora a pored toga ne mogu utjecati na pravnu valjanost predbilježbe koja je očigledno starija od zabilježbe ovrhe. Prema tome prvoapelant i drugoapelant smatraju da su na predmetnoj nekretnini stekli pravo vlasništva uknjižbom i na temelju povjerenja u zemljišnu knjigu. U svezi sa time, apelanti smatraju da je sud trebao donijeti rješenje kojim se ovršni postupak obustavlja i ukidaju sve provedene radnje, ili da je trebao alternativno odgoditi ovršni postupak prvoapelanta i drugoapelanta uputiti na parnični postupak. Također, apelanti tvrde navode da u vrijednost nekretnina nije ušla tržišna vrijednost novoizgrađenih objekata prvoapelanta i drugoapelanta, ali da su i te nekretnine predate u posjed tražitelju ovrhe 25. siječnja 2017. godine. U svezi sa navedenim, apelanti smatraju da se proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava vrši oduzimanje posjeda i vlasništva nad imovinom prije nego što su odgovarajuće sudske odluke postale pravomoćne i prije nego što su provedene kroz katastarski operat. Po mišljenju apelanata osporene odluke ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U dopuni apelacije apelanti navode da nekretnine prvoapelanta i drugoapelanta nisu bile predmet ovrhe, te da su objekta na predmetnom zemljištu izgradili vlastitim materijalnim sredstvima prije pokretanja ovrhe. Ukazuju da se vlasništvo predmetnih nekretnina ne može utvrđivati u ovršnom postupku već samo u parničnom postupku. Navodi iz apelacije broj AP 1931/19

37. Prvoapelant i drugoapelant su istakli da su svoje obligacijska i stvarna prava osigurali predbilježbom koju su opravdali uknjižbom prije nego što je predlagač uspio upisati zabilježbu spora u zemljišnu knjigu i prije nego je doneseno rješenje o dosudi i zatražen upis u zemljišnu knjigu, te da je njihovo stjecanje spornih nekretnina pravno zaštićeno. U svezi sa time istakli sud da je zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda trebao donijeti rješenje kojim se odbija uknjižba jer bez obzira što nema mogućnost da ispituje materijalno pravnu valjanost zemljišno knjižne isprave, zemljišno knjižni sud je dužan odbiti provođenje svake isprave koja ne zadovoljava pravne standarde ZZK i drugih materijalno pravnih propisa koji reguliraju stjecanje i prestanak stvarnih prava, a u konkretnom slučaju prvoapelant i drugoapelant su svoja prava stekli na temelju povjerenja u zemljišne knjige.

b)Odgovori na apelaciju

38. Kantonalni sud je naveo da je u osporenoj odluci zaključio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice na koje je pravilno primijenio odredbe članka 72. ZOP, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

39. Općinski sud je istakao da je apelacija neutemeljena jer je ovršni postupak proveden sukladno odredbama ZOP.

V.Relevantni propisi

40. Zakon o ovršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 74/izvr11 - O.U.S., 35/12, 35/12-Rješenje US BiH, 46/16 i 55/18-Rješenje US BiH), u relevantnom dijelu glasi:

Članak 51.

Pretpostavke za prigovor (1) Osoba koja tvrdi kako glede predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprečava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe, tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom u opsegu u kojem su prava te treće osobe zahvaćena ovrhom.

(2) Prigovor se može podnijeti do okončanja ovršnog postupka. Podnošenje prigovora ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje tražbine tražitelja ovrhe, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud će prigovor dostaviti tražitelju ovrhe i ovršeniku i pozvati ih da se u roku od osam dana očituju o prigovoru.

Članak 52.

Odluke suda po prigovoru treće osobe (1) Sud će o prigovoru treće osobe odlučiti u ovršnom postupku ili će podnositelja prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.

(2) Ovršni će sud o prigovoru odlučiti u ovršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a posebice ako podnositelj prigovora dokazuje opravdanost svojega prigovora pravomoćnom presudom, javnom ispravom ili po zakonu ovjerovljenom privatnom ispravom.

Članak 53.

Upućivanje na parnicu (1) Upućivanje na parnicu iz stavka 1., članak 52. ovoga zakona ne sprečava provedbu ovrhe, niti ostvarenje tražbine tražitelja ovrhe.

(2) U parnici iz članka 52., stavak 1. ovoga zakona podnositelj prigovora iz članka 51. ovoga zakona može tražiti odlaganje ovrhe, pri čemu parnični sud na odgovarajući način primjenjuje odredbe parničnog postupka o određivanju sudskih mjera osiguranja.

(3) Ukoliko donese rješenje o odlaganju ovrhe, parnični će sud odrediti i vrijeme za koje se ono odlaže, te ga po službenoj dužnosti dostaviti nadležnom ovršnom sudu na provedbu.

(4) Ovršni će sud po primitku rješenja iz stavka 3. ovoga članka zaključkom odgoditi dalju ovrhu i nastaviti ju, na prijedlog tražitelja ovrhe, nakon pravomoćnosti odluke kojom parnični sud stavlja izvan snage rješenje o odgodi ovrhe ili odbacuje tužbu podnositelja prigovora, odnosno odbija njegov tužbeni zahtjev. Do nastavka ovršnog postupka, poduzete ovršne radnje ostaju na snazi.

(5) Ako prvostupanjski parnični sud prihvati tužbeni zahtjev treće osobe da se ovrha proglasi nedopuštenom i ukine rješenje o ovrsi, naložit će i obustavu ovršnog postupka. Nakon pravomoćnosti ove odluke parničnog suda, ovršni će sud rješenjem ustanoviti kako je ovršni postupak obustavljen i njime ukinuti sve provedene radnje.

(6) Odlukom o prigovoru treće osobe koju ovršni sud donese na temelju stavka 2. članka 52. ovoga zakona ne dira se u prava te osobe da i nakon odluke ostvaruje svoja prava protiv tražitelja ovrhe, odnosno ovršenika u posebnoj parnici.

(7) Treća se osoba može koristiti pravima predviđenim stavkom 2. ovoga članka samo ako je parnica radi ostvarenja njezinih prava protiv tražitelja ovrhe, odnosno ovršenika pokrenuta na temelju zaključka o upućivanju na parnicu iz stavka 1. članka 52. ovoga zakona.

Članak 70.

Dokaz o vlasništvu ovršenika (1) Uz prijedlog za ovrhu nad nepokretnostima tražitelj ovrhe je dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tomu kako je nepokretnost upisana kao vlasništvo ovršenika.

(2) Ako je pravo na nepokretnosti iz stavka 1. ovoga članka upisano u zemljišnoj knjizi na drugu osobu, a ne na ovršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako je, po ustanovljenju ovršenikove imovine sukladno članku 37. ovoga zakona, udovoljeno uvjetima za promjenu zemljišnoknjižnog stanja.

Članak 72. st (1) do (3) Ubilježba ovrhe (1) Čim donese rješenje o ovrsi, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše ubilježba ovrhe.

(2) Tom ubilježbom tražitelj ovrhe stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nepokretnosti (pravo na namiru), a osoba koja nakon upisane ubilježbe ovrhe stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužna je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namiru tražitelja ovrhe, stečenog tom ubilježbom.

(3) Promjena vlasnika nepokretnosti tijekom ovršnoga postupka ne sprečava nastavljanje toga postupka protiv novoga vlasnika kao ovršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.

Članak 93.

Predaja nepokretnosti kupcu (1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nepokretnost kupcu (rješenje o dosudi).

(2) Rješenjem iz stavka 1. ovoga članka, sud određuje da se nepokretnost preda kupcu, a zemljišno knjižnom sudu upisivanje promjene prava vlasništva, te brisanje prava trećih za koje je to rješenjem određeno.

(3) Protiv rješenja o dosudi nije dopušten prigovor, ali se može izjaviti priziv. (4) Rješenje iz stavka 1. ovoga članka objavljuje se na oglasnoj ploči. Istjekom trećega dana od dana isticanja na oglasnoj ploči cijeni se da je rješenje dostavljeno svim osobama kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim sudionicima u dražbi.

41. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“, br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2.

Određivanje pojmova (1) Zemljišna knjiga, u smislu ovoga zakona, je javna knjiga i javni registar stvarnih prava na nekretninama i drugih prava, koja su zakonom predviđena za upis, kao i ostalih zakonom predviđenih činjenica od značaja za pravni promet.

[…] (3) Predbilježba je uvjetni, privremeni upis prava na nekretninama kojim se sticanje, prijenos, ograničenje ili prestanak prava postiže naknadnim opravdanjem.

(4) Zabilježba je upis određenih okolnosti i činjenica koje su od utjecaja na raspolaganje nekretninama. Zabilježba se može odnositi na osobne odnose kao što su maloljetnost, stavljanje pod starateljstvo, produženje roditeljskog prava ali i na druge činjenice kao što su otvaranje stečaja, postojanje spora, postupak eksproprijacije, prvenstveni red, prinudna uprava i dr.

(5) Uknjižba je konačan upis prava na nekretninama, kojim se bezuvjetno stječu, prijenose, ograničavaju ili prestaju prava na nekretninama.

Članak 3.

Pretpostavke za upis (1) Postupak upisa u zemljišnu knjigu pokreće se podnošenjem zahtjeva za upis.

Zahtjev se odnosi na propisani tekst upisa. Normirane tekstove donosi ministar pravosuđa.

Članak 5.

Konstitutivno djejstvo (1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu uključujući i ona koja su predviđena u članku 87. ovoga Zakona.

(2) Odredbom stavka 1. ovoga članka se ne diraju propisi o stjecanju vlasništva odnosno drugih prava po osnovu nasljeđivanja.

Članak 40.

Otklanjanje nedostataka (1) Ukoliko se zahtijevanom upisu suprotstavlja neki nedostatak, koji se može otkloniti, nadležni zemljišno-knjižni referent određuje rok za otklanjanje nedostataka, koji ne može biti kraći od 15 dana. Ako po isteku pomenutog roka podnositelj zahtjeva nije otklonio nedostatak, nadležni referent zemljišnoknjižnog ureda donosi rješenje kojim odbacuje zahtjev.

(2) Određivanje roka za otklanjanje nedostatka se upisuje u zemljišnoknjižnom ulošku. Zabilježba važi do donošenja rješenja o pomenutom zahtjevu, sukladno članku 36. stavak 1. ovoga zakona. Zabilježba se briše donošenjem rješenja o pomenutom zahtjevu.

Članak 43.

Odlučivanje o upisu (1) Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o tomu da li će zahtjev potpuno ili djelomice prihvatiti.

(2) Zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako: 1) se zemljišnoknjižno tijelo ne nalazi u zemljišnoknjižnom području dotičnog zemljišnoknjižnog ureda;

2) osoba nije ovlašćena da zahtijeva upis;

3) pravni osnov upisa nije vidljiv iz predočenih dokumenata;

4) postoji neka druga smetnja koja sprečava upis.

42. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 23.

Stjecanje vlasništva (1) Pravo vlasništva stječe se na temelju pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

(2) Pravnim poslom stjecatelj prava vlasništva ne može steći to pravo u većem obimu od onog kojeg je imala osoba od koje je to pravo stečeno, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu.

VI.Dopustivost

43. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

44. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a)U odnosu na navode iz apelacije AP 5004/17 Dopustivost u odnosu na trećeapelanta

45. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode trećeapelanta, Ustavni sud je pošao od odredaba članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda.

46. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

47. Ustavni sud zapaža da trećeapelant kao ovršenik izričito osporava drugostupanjsko rješenje koje je doneseno prilikom odlučivanja o žalbi protiv rješenja o dosudi u ovršnom postupku. Stoga će Ustavni sud dopustivost apelacije ispitati u odnosu na osporene odluke. Kako su predmetne odluke donesene u ovršnom postupku Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni ovršni postupak određivanja trećeapelantovih građanskih prava i obveza u smislu članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Evropske konvencije i apelantove imovine iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

48. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Europske komisije za ljudska prava koja je, mutatis mutandis, primjenjiva u konkretnom slučaju, a u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku ovrhe pravomoćne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje (građanskih) prava u usporedbi s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi Odluku bivše Europske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine (vidi, „Službeni glasnik BiH“ broj 18/04, točka 40) podržao praksu bivše Europske komisije za ljudska prava glede toga da odluke sudova koje se tiču ovrhe ne potpadaju pod članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova prava i obveze koji se tiču podnositelja apelacije (vidi Odluku bivše Europske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

49. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem odbijena je kao neutemeljena žalba prvoapelanta i drugoapelanta protiv rješenja ispravci rješenja o dosudi tražitelju ovrhe nekretnina koje su ranije pripadale trećeapelantu a koje su tijekom ovršnog postupka postale suvlasništvo prvoapelanta i drugoapelanta. Prema tome, Ustavni sud konstatira da u osporenim odlukama nisu utvrđivana nova građanska prava i obveze trećeapelanta niti je odlučivano o imovini trećeapelanta, zbog čega Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem u odnosu na trećeapelanta ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija trećeapelanta ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.

Dopustivost u odnosu na prvoapelanta i drugoapelanta

51. U konkretnom slučaju drugoapelant i trećeapelant (u daljnjem tekstu: apelanti) osporavaju rješenje Kantonalnog suda broj 51 0 P 030584 17 Gži 4 od 20. rujna 2017. godine, kojim je odbijena njihova žalba kao trećih osoba protiv rješenja o ispravci rješenja o dosudi. Dovodeći sadržaj navedenih odluka sa odredbom članka 51. čl. 1. i 2. ZOP prema kojima osoba koja tvrdi da glede predmeta ovrhe ima pravo koje sprečava ovrhu može do okončanja ovršnog postupka podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom u opsegu u kojem su prava te treće osobe zahvaćena ovrhom, te odredbu članka 72. stavak (3) ZOP prema kojoj promjena vlasnika nepokretnosti tijekom ovršnoga postupka ne sprečava nastavljanje toga postupka protiv novoga vlasnika kao ovršenika do visine vrijednosti nepokretnosti, Ustavni sud smatra da se u ovršnom postupku (u kojem je osporenim rješenjima odbijena žalba apelanta protiv prvostupanjskog rješenja kojim je utvđeno da se sporne nekretnine prodaju tražitelju ovrhe kao kupcu da mu se odmah predaju u posjed te naloženo da se umjesto dosadašnjeg vlasništva apelanata izvrši upis tražitelja ovrhe) odlučivalo o imovini apelanata.

52. Ustavni sud dalje zapaža da protiv osporene odluke nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporeno rješenje Kantonalnog suda dostavljeno apelantima 24. studenog 2017. godine, a da je apelacija podnesena 30. studenog 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

53. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b)U odnosu na navode iz apelacije AP 1931/19

54. Razmatrajući navode prvoapelanta i drugoapelanta kojima osporavaju rješenje Kantonalnog suda broj 06 0 Dn 0115161 Gž 2 od 13. veljače 2019. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda koje su već citirane.

55. Naime, Ustavni sud primjećuje da apelanti osporavaju postupak uknjižbe prava vlasništva na predlagača - tražitelja ovrhe na nekretninama koje su bile njihovo suvlasništvo i to na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi Općinskog suda broj 51 0 P 030584 13 I od 21. lipnja 2016. godine, rješenja o ispravci rješenja Općinskog suda broj 51 0 P 0305834 13 I od 11. svibnja 2017. godine i rješenja o ispravci 51 0 P 030584 13 I do 15. svibnja 2017. godine. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku u suštini odlučivalo samo da li su navedene ovršne isprave donesene u ovršnom postupku podobne za upis u zemljišnu knjigu stjecanja prava vlasništva na kupljenoj nekretnini, iz čega proizlazi da taj postupak nije bio odlučujući za građanska prava apelanta. Stoga, Ustavni sud nalazi da postupak uknjižbe u konkretnom slučaju ne ulazi u opseg primjene članka 6. Europske konvencije, jer apelanti u navedenom postupku ne uživaju zaštitu prema članku II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. Evropske konvencije, pa se navodi o kršenju prava na pravično suđenje imaju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

56. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se osporenim odlukama odlučivalo isključivo podobnosti ovršne isprave za provođenje u zemljišnim knjigama, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanata iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

VII.Meritum

57. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

a)Pravo na imovinu

58. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

k) Pravo na imovinu;

59. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.

Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

60. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer je odbijena žalba koju su izjavili protiv rješenja o ispravci rješenja o dosudi, tvrdeći da ne postoji mogućnost da budu lišeni imovine koju su stekli na zakonit način i na temelju ugovora o kupoprodaji zaključenog sa trećeapelantom.

61. Ustavni sud podsjeća da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se promatraju u svjetlu prvog pravila (vidi Europski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).

62. Shodno navedenom, Ustavni sud, prije svega, treba da ispita da li se u konkretnom slučaju radi o imovini apelanata. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da su prvoapelant i drugoapelant sa trećeapelantom zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnina 9. travnja 2014. godine te su se na temelju toga ugovora u zemljišnoj knjizi od 25. travnja 2014. godine upisani kao vlasnici spornih nekretnina, pa samim tim nije sporno da se radi o imovini apelanata koja je zaštićena člankom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da je stoga osporenom odlukom kojom je nekretnina u njihovom vlasništvu dosuđena tražitelju ovrhe, došlo do miješanja u njihovo pravo na imovinu.

63. Stoga, za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: a) je li miješanje predviđeno zakonom, b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li miješanje proporcionalno tom cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.

64. U vezi sa zakonitošću miješanja u apelantovo pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi prilikom donošenja odluke imali u vidu, između ostalog, odredbe članka 72. ZOP kojim je jasno propisana situacija u kojoj se našao apelant. Naime, iz okolnosti okolnost konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je prije zaključenja ugovora od 9. travnja 2014. godine na temelju kojega su se apelanti upisali kao vlasnici spornih nekretnina u zemljišne knjige, Općinski sud na temelju pravomoćne i ovršne presude odredio provođenje ovrhe na tim nekretninama. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud 16. kolovoza 2013. godine zaključkom naložio zabilježbu ovrhe. Također, iz stanja u spisu proizlazi da je prvoapelant izjavio prigovor protiv rješenja o ovrsi, a zatim i žalbu protiv rješenja kojim je odbijen prigovor, a koji su pravni lijekovi odbijeni kao neutemeljeni. Prema tome, Ustavni sud smatra da je sukladno članku 2. stavak 4. ZZK zabilježbom ovrhe tražitelj ovrhe stekao pravo da svoje potraživanje namiri iz spornih nekretnina, a prvoapelant i drugoapelant koji su nakon upisane zabilježbe ovrhe stekli određena prava nad tim nekretninama dužni su trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražitelja ovrhe stečenog tom zabilježbom, dok istovremeno promjena vlasnika nepokretnosti tijekom ovršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika, kao ovršenika, do visine vrijednosti nepokretnosti (članak 72. st. 2. i 3. ZOP).

65. U svezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje da je prije pokretanja ovrhe izvršena predbilježba kupoprodajnog ugovora iz 2009. godine, Ustavni sud zapaža da ta činjenica ne ukazuje na nezakonitost osporenih odluka, obzirom da takav ugovor nije bio zaključen do trenutka donošenja rješenja o izvršenju i zaključka kojom je zemljišnoknjižnom sudu naložen upis zabilježbe spora. Također, ni navodi apelanata kojima ističu da su na temelju povjerenja u zemljišne knjige stekli navedenu nekretninu ne dovode u pitanje zakonitost osporenih odluka, obzirom da iz stanja u spisu proizlazi da su prvoapelant i trećeapelant u trenutku zaključivanja ugovora iz 2014. godine zasigurno bili svjesni činjenice da se vodi ovršni postupak radi ovrhe na spornim nekretninama i da je trenutku zaključivanja ugovora bilo doneseno rješenje o ovrsi i zaključkom naložena zabilježba ovrhe. Pored toga, prvoapelanta i drugoapelanta nije ništa sprječavalo da i bez odluke suda u ovršnom postupku, pokrenu parnični postupak radi zaštite svojih imovinskih prava koja su eventualno zahvaćena ovrhom u konkretnom slučaju a koja se odnose na navodna ulaganja u sporne nekretnine, ili radi eventualnog utvrđivanja stjecanja prava vlasništva na spornim nekretninama povjerenjem u zemljišne knjige.

66. Prema tome, imajući u vidu da su odredbe na koje su se redoviti sudovi pozvali, jasne i precizne i ne ostavljaju prostor za različito tumačenje, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata u imovinu u okolnostima konkretnog slučaja bilo zakonito. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporeno rješenje nije u suprotnosti sa načelima i zahtjevima kojima se, u okviru članka 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zahtijeva da takva odluka mora biti utemeljena na relevantnim domaćim propisima.

67. U pogledu pitanja je li miješanje u pravo apelanta na imovinu sukladno javnom interesu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sustav, te da s tim ciljem ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima koja su potrebna da bi pravni sustav pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sustava države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Europski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. veljače 1967, Serija A broj 6, stav 5). Dakle, sljedeće pitanje koje se nameće jeste da li citirane odredbe, kao takve, predstavljaju izraz javnog interesa, te da li je miješanje proporcionalno tom cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava prvoapelanta i drugoapelanta i općeg javnog interesa.

68. U svezi sa time, Ustavni sud smatra da se radi o jasnim zakonskim odredbama iz koji proizlazi da se javni interes ogleda u potrebi da se reguliraju pravila ovršnog postupka na nekretninama i zaštite interesi tražitelja ovrhe u slučaju kada dođe do promjene vlasništva na nekretnini koja je predmet ovrhe nakon evidentiranja zabilježbe ovrhe u javnim evidencijama, što svakako predstavlja izraz javnog interesa.

69. Odgovarajući na pitanje da li takve odredbe narušavaju pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa, odnosno predstavljaju li preveliki teret za prvoapelanta i drugoapelanta, Ustavni sud cijeneći okolnosti konkretnog slučaja iz kojih proizlazi da im je prije zaključenja ugovora o kupoprodaji bilo poznato da su sporne nekretnine predmet ovrhe, te sadržaj relevantnih odredaba ZOP koje su u konkretnom slučaju primijenjene, zapaža da, osim toga što nije došlo do zloupotrebe ustavnih prava apelanta, u konkretnom predmetu na apelanta nije stavljen ni „pretjeran” teret jer su zakonski modaliteti navedenih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići.

70. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

71. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.

72. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

73. Razmatrajući navode apelanata da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo, Ustavni sud zapaža da su i ti navodi neutemeljeni. Naime, u svezi sa navodima da im nije bilo dostavljeno osporeno drugostupanjsko rješenje, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da je apelantima drugostupanjsko rješenje dostavljeno 24. studenog 2017. godine te da iz činjeničnog stanja predmeta ne proizlazi da su navodni propusti u dostavljanju osporene odluke bili od utjecaja na zakonitost osporene odluke ili ostvarivanje drugih apelantovih prava. Također, iz stanja u spisu proizlazi da je rješenje o ispravci rješenja o dosudi doneseno radi usklađivanja ovršne isprave i stanja u zemljišnoj knjizi prema uputama drugostupanjskog suda u zemljišnoknjižnom postupku, a ne prema odredbi članka 195. ZPP zbog čega se ne mogu prihvatiti kao utemeljene ni tvrdnje apelanata da redoviti sudovi nisu mogli donijeti odluke u tom pogledu.

74. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također neosnovani.

VIII.Zaključak

75. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su osporene odluke zasnovane na zakonu, donesene u javnom interesu, a na apelant nije stavljen „pretjeran teret“, jer je primjena zakonske odredbe prema kojima promjena vlasnika za vrijeme trajanja izvršnog postupka ne sprečava nastavljanje toga postupka protiv novoga vlasnika kao ovršenika do visine vrijednosti nepokretnosti, u konkretnom slučaju bila proporcionalna ciljevima koji se žele postići.

76. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da nema proizvoljnosti u primjeni procesnih odredaba na koje su apelanti neutemeljeno ukazivali.

77. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

78. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere u predmetu broj AP 1931/19.

79. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.