Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2381/17 (D. K.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2381/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2381/17, rješavajući apelaciju Draženka Kovačevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Draženka Kovačevića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 13 0 K 002132 17 Kvlz od 30. marta 2017. godine i 13 0 K 002132 17 Kž 8 od 16. februara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Draženko Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 8. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 13 0 K 002132 17 Kvlz od 30. marta 2017. godine i 13 0 K 002132 17 Kž 8 od 16. februara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Okružnog tužilaštva Doboj (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i Republičkog javnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 15. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. marta do 1. aprila 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 002132 16 K od 29. avgusta 2016. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama navedenim u izreci presude, kao saizvršilac, počinio krivično djelo razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 i člana 23 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina.

6. Vrhovni sud je uvažio žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv prvostepene presude, te je Rješenjem broj 13 0 K 002132 16 Kž 5 od 25. oktobra 2016. godine presudu Okružnog suda od 29. avgusta 2016. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, cijeneći osnovanost žalbenih navoda, ukazao da je u prvostepenom postupku počinjena bitna povreda postupka na koju je žalba ukazala.

7. Okružni sud je nakon ponovljenog glavnog pretresa donio Presudu broj 13 0 K 002132 16 K 2 od 5. decembra 2016. godine, potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 K 002132 17 Kž 8 od 16. februara 2017. godine, kojom je apelant proglašen krivim za radnje navedene u izreci presude koje čine biće krivičnog djela razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 i člana 23 KZRS, te mu je, kao i u prethodnoj presudi od 29. avgusta 2016. godine koju je ukinuo Vrhovni sud, izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta sproveden dokazni postupak i da su neki dokazi pročitani u smislu člana 331 stav 4 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), te da su svi dokazi ocijenjeni pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi (član 295 ZKP-a), pa je na osnovu takve ocjene izveden zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS i člana 23 KZRS. Zatim je naveden sadržaj zakonske odredbe krivičnog djela razbojništva i pojam saizvršilaštva definisan članom 23 KZRS, te je u daljnjem obrazloženju naveden sadržaj svih izvedenih dokaza i zaključci do kojih je sud došao njihovom analizom i ocjenom. U tom kontekstu je, prije svega, izdvojen iskaz Radomira Kenjića, koji je takođe bio osumnjičen povodom istog krivičnopravnog događaja, i pročitan na glavnom pretresu u smislu člana 288 stav 2 ZKPRS jer je spomenuto lice u međuvremenu umrlo (Izvod iz MKU, umro 25. marta 2016. godine). Imajući u vidu da je Vrhovni sud prethodno, rješenjem kojim je ukinuta prvostepena presuda, ocijenio da je povodom izvođenja ovog dokaza počinjena bitna povreda postupka jer u presudi nije jasno navedeno u kom svojstvu je spomenuto lice saslušano, osumnjičenog ili svjedoka, te na koji način je pribavljen zapisnik s njegovim iskazom ((ne)zakonito), Okružni sud je u ponovljenom pretresu pribavio zapisnik Tužilaštva od 23. avgusta 2012. godine u kojem je Radomir Kenjić (u daljnjem tekstu: osumnjičeni) ispitan u svojstvu osumnjičenog u prisustvu svog branioca povodom iste krivičnopravne stvari. Zatim je naveden cjelovit sadržaj spomenutog zapisnika s iskazom osumnjičenog na osnovu kojeg su utvrđene odlučne činjenice u pogledu mjesta, vremena, načina izvršenja djela i počinilaca djela (u određenim dijelovima potvrđen iskazom svjedoka Predraga Jovanovića, takođe saizvršioca) i konstatovano da je zapisnik Tužilaštva od 23. avgusta 2012. godine zakonit. U tom pravcu je navedeno da iz zapisnika proizlazi da je osumnjičeni poučen o svim relevantnim zakonskim odredbama ZKP-a prilikom davanja izjave u prisustvu njegovog branioca. U smislu neosnovanosti prigovora da je apelantu, čitanjem navedenog zapisnika, povrijeđeno pravo na odbranu, Okružni sud je naveo da je apelantu i njegovom braniocu na glavnom pretresu data mogućnost da iznesu prigovore i pitanja koja bi se navedenom osumnjičenom mogla postaviti (da je živ), te da ospore iskaz kojim je osumnjičeni u prisustvu svog branioca priznao izvršenje djela, odnosno da ovom dokazu suprotstave svoje dokaze. Iskaz navedenog osumnjičenog, koji je pročitan na glavnom pretresu, u cijelosti je prihvaćen kao istinit. Nadalje je u postupku saslušan svjedok Predrag Jovanović koji je u izvršenju konkretnog krivičnog djela postupao takođe kao saizvršilac i koji je nepravosnažno osuđen presudom Okružnog suda od 19. oktobra 2012. godine na osnovu sporazuma o priznanju krivice. U nastavku obrazloženja je interpretiran iskaz ovog svjedoka koji je u odlučnim činjenicama podudaran s iskazom osumnjičenog u pogledu dogovora oko izvršenja djela, identifikacije izvršilaca, njihove uloge, vremena, mjesta i načina izvršenja djela. Zatim su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem Zapisnika o uviđaju CJB Doboj od 1. juna 2012. godine, PS Derventa od 27. juna 2012. godine, te čitanjem službene zabilješke o pokazivanju lica mjesta PS Derventa od 30. avgusta 2012. godine, koji su ocijenjeni objektivnim i zakonito pribavljenim, te ključnim u pogledu utvrđenja odlučne činjenice koja se tiče mjesta gdje je krivično djelo počinjeno, tragova nađenih na mjestu izvršenja i predmeta koji su ostali nakon izvršenja krivičnog djela (rukohvat pištolja i čaura) i naknadnog pronalaska pištolja (u rijeci) na širem području lokacije mjesta izvršenja djela (opširno navedeno na str. 9 i 10 presude).

9. Posljedica izvršenja krivičnog djela, teška tjelesna povreda kod jednog lica i laka tjelesna povreda kod drugog lica (u daljnjem tekstu: oštećeni) i način nastanka povreda utvrđeni su, prije svega, njihovim pojedinačnim saslušanjem u svojstvu svjedoka (opširno interpretirano na strani 11 presude). U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je oba iskaza prihvatio kao istinita, te da je na osnovu tih iskaza utvrđeno vrijeme izvršenja krivičnog djela, način ponašanja lica koja su počinila predmetno djelo, pri čemu se u odlučnim činjenicama podudaraju (identični su) s iskazom osumnjičenog. Vrsta i težina povreda kod oštećenih je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka (pismenog) medicinske struke, koji je pojašnjen na glavnom pretresu i u sveukupnosti ocijenjen kao objektivan i stručan. U postupku su, osim toga, saslušana dva svjedoka koja su na lice mjesta pristigla kod oštećenih nakon izvršenja djela i koja su svjedočila o činjenicama zatečenim na licu mjesta, pri čemu se i ovi iskazi, kako je obrazloženo, u odlučnim činjenicama podudaraju s iskazom osumnjičenog. Saslušana su i dva ovlašćena službena lica koja su preduzimala određene istražne radnje (uviđaj), na osnovu čijih iskaza je utvrđeno na koji način su postupali prilikom uviđaja i pronalaska predmeta izvršenja djela (pištolj).

10. Odlučne činjenice da je prilikom izvršenja djela korišćen pištolj (marka, kalibar i ostali detalji opširno navedeni na strani 15 presude) utvrđene su putem nalaza i mišljenja vještaka balističara koji je na glavnom pretresu pojasnio dati nalaz i mišljenje. Na osnovu navedenog nalaza je utvrđeno koji je pištolj korišćen pri izvršenju djela, čime je, u pogledu korišćenja pištolja, potvrđen iskaz osumnjičenog. U postupku je, osim navedenog, izvršeno i vještačenje tragova krvi vezanih za događaj od 21. maja 2012. godine, po naredbi Tužilaštva, te je utvrđeno da bris drvenog dijela drške pištolja u potpunosti odgovara DNK profilu oštećenog Save Todorovića.

11. Najzad, Okružni sud je istakao da nije cijenio sadržaj zapisnika CJB Doboj od 22. avgusta 2012. godine u kojem je osumnjičeni, u tom svojstvu, dao iskaz, ali bez prisustva branioca, zbog čega se takav iskaz nije mogao ni koristiti u predmetu, kao ni rješenje o davanju imuniteta i ugovor o imunitetu sa osumnjičenim jer se radi o dokazima koje je Vrhovni sud prethodno ocijenio nezakonitim (rješenjem kojim je ukinuta ranija prvostepena presuda). Međutim, u konkretnom predmetu je pročitan iskaz osumnjičenog od 23. avgusta 2012. godine koji je dao prilikom ispitivanja u Tužilaštvu u prisustvu svog branioca po službenoj dužnosti, te je konstatovano da je tom prilikom osumnjičeni upozoren na sve relevantne odredbe ZKP-a, što ga, prema ocjeni suda, čini zakonito pribavljenim dokazom koji se može koristiti kao dokaz na glavnom pretresu u smislu člana 288 stav 1 ZKP-a u pogledu apelantove uloge kao saizvršioca. Osim toga, Okružni sud je napomenuo da iskaz osumnjičenog, koji je u međuvremenu umro, nije jedini dokaz na kome je zasnovana odluka o apelantovoj krivici, već su tu brojni materijalni i nematerijalni dokazi koji su detaljno analizirani pojedinačno i međusobno, te u vezi s prethodnim dokazom za koji apelant pogrešno smatra da nije mogao biti izveden. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja proisteklog iz analize i ocjene svih izvedenih dokaza, Okružni sud je utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništva, pri čemu je apelant postupao kao saizvršilac s direktnim umišljajem, svjestan da se u njegovim radnjama stiču obilježja navedenog krivičnog djela, svjestan zajedničkog djelovanja i uzročne veze između njegovih radnji i posljedica koje su nastupile. U postupku se nije pojavila nijedna okolnost koja bi ukazala na sumnju u apelantovu uračunljivost, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina, pri čemu je sud imao u vidu sve konkretne (otežavajuće i olakšavajuće) okolnosti koje utiču na visinu izrečene kazne.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 K 002132 17 Kž 8 od 16. februara 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena presuda Okružnog suda od 5. decembra 2016. godine. U obrazloženju su prvo istaknuti apelantovi žalbeni razlozi u pogledu bitne povrede odredbi krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnopravnoj sankciji. Nakon ispitivanja prvostepene presude u vezi sa žalbenim prigovorima, Vrhovni sud je zaključio da je, suprotno žalbenim tvrdnjama, Okružni sud u ponovnom postupku otklonio povredu na koju mu je prethodno (rješenjem) bilo ukazano, pri čemu su cijenjeni i svi drugi izvedeni dokazi. U tom kontekstu Vrhovni sud je podsjetio na žalbene tvrdnje prema kojima je u konkretnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu jer odbrani nije bilo omogućeno da unakrsno ili direktno ispita osumnjičenog na čijem iskazu iz istrage se u odlučujućem dijelu zasniva osuđujuća presuda protiv apelanta. Vrhovni sud je zatim napomenuo da je osumnjičeni umro i da se stoga ne može govoriti o pravu na ispitivanje, već o izuzetku od neposrednog provođenja dokaza koje je u konkretnom slučaju dozvoljeno na osnovu odredbe člana 288 stav 2 u vezi sa članom 143 stav 2 tačka a) ZKP-a. Korišćenjem ovog dokaza (čitanjem iskaza od 23. avgusta 2012. godine) za zasnivanje osuđujuće presude nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, kako se žalbom pogrešno tvrdi, jer je navedeni zapisnik bio dostupan odbrani, pa tvrdnja da odbrana nije imala jednak pristup dokazima, prema ocjeni Vrhovnog suda, jednostavno nije tačna. Što se tiče prigovora o davanju imuniteta ovom osumnjičenom, žalba gubi iz vida da sud taj dokaz (iskaz osumnjičenog od 22. avgusta 2012. godine), shodno uputstvu Vrhovnog suda, u rješenju kojim je ranija presuda ukinuta kao nezakonita, nije ni koristio, već je koristio iskaz koji je dat u svojstvu osumnjičenog, pa su navodi žalbe u tom kontekstu ocijenjene bespredmetnim. Napomenuto je i da nisu tačni navodi žalbe prema kojima se prvostepena presuda zasniva samo na iskazu ovog osumnjičenog jer su, osim tog dokaza, cijenjeni iskazi i svih ostalih saslušanih svjedoka, pri čemu i saizvršioca Radomira Jovanovića datog u svojstvu svjedoka, i svi drugi brojni dokazi o kojima su dati razlozi u obrazloženju prvostepene presude. U tom kontekstu je naglašeno da ne postoji nepodudarnost iskaza osumnjičenog i svjedoka Radomira Jovanovića o apelantovom identitetu, te da u tom segmentu, s obzirom na genezu izlaganja u prvostepenoj presudi, nema nikakvih nelogičnosti i protivrječnosti koje bi, nasuprot žalbenim tvrdnjama, presuda trebala posebno obrazlagati. Suprotno žalbenoj tvrdnji, Vrhovni sud je ocijenio da je izreka presude potpuno jasna i da sadrži sve potrebne elemente koji određuju biće krivičnog djela, ali i konkretne radnje svakog od učinilaca, uz sadržajne i određene razloge o odlučnim činjenicama (u obrazloženju presude). Vrhovni sud je u tom kontekstu ponovio ranije razloge iz svog rješenja zbog kojih je prethodna prvostepena presuda bila ukinuta koje je, kako je dalje obrazloženo, prvostepeni sud otklonio u ponovnom postupku. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, da je sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio i pravilno primijenio krivični zakon kada je apelantove radnje pravno ocijenio kao krivično djelo razbojništva i za to djelo ga proglasio krivim, tako da nije počinio povredu krivičnog zakona. Takođe je ispitana i odluka o krivičnopravnoj sankciji i u vezi s tim ocijenjeno da je pravilno odmjerena.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 K 002132 17 Kvlz od 30. marta 2017. godine odbijen je apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažne presude Okružnog suda od 5. decembra 2016. godine. U obrazloženju je Vrhovni sud podsjetio na razloge navedene u zahtjevu za zaštitu zakonitosti i odgovora na zahtjev Republičkog tužilaštva kojim je predloženo da se zahtjev odbije kao neosnovan. Nakon razmatranja spisa, obje presude, navoda iz zahtjeva i odgovora na zahtjev, Vrhovni sud je ocijenio da je zahtjev neosnovan, pa ga je kao takvog odbio. U tom pravcu je navedeno da odbrana povredu odredbe iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKP-a obrazlaže tim da odbrani nije omogućeno unakrsno ispitivanje osumnjičenog koji je bio saizvršilac krivičnog djela s apelantom i koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja. Izneseni prigovori su, prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovani jer su isticani i u žalbi povodom koje je drugostepena presuda odgovorila valjanim obrazloženjem koje je taj sud u cijelosti prihvatio kao svoje i apelanta kao podnosioca zahtjeva uputio na taj relevantni sadržaj obrazloženja. Što se tiče prigovora o protivrječnosti izreke i razloga presude, kao i dokaza na kojima se presuda nije mogla zasnovati, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 350 stav 1 ZKP-a napominjući da apelantova odbrana, u suštini, ukazuje na način na koji je prvostepeni sud ocijenio izvedene dokaze, posebno da dokazi optužbe nisu pružali pouzdan osnov za zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. U vezi s tim, Vrhovni sud je podsjetio da apelantova odbrana zapravo polazi od drugačijeg činjeničnog stanja od onog koje je utvrđeno pravosnažnom presudom i na tom stavu zasniva argumentaciju za povredu KZ-a. Takav pristup se, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne može prihvatiti jer bi se o povredi KZ-a na apelantovu štetu moglo govoriti samo u slučaju da postoji neka od povreda zakona propisana u članu 312 ZKP-a, kakav nije konkretan slučaj, zbog čega je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen na osnovu člana 355 ZKP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji je u tom pravcu opisana hronologija postupka koji se vodio protiv apelanta, s posebnim osvrtom na okolnosti zbog kojih smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno pravo na odbranu. U vezi s tim, apelant je istakao da se protivio izvođenju dokaza čitanjem iskaza osumnjičenog, da sud nije prihvatio taj prigovor i izveo je dokaz čitanjem iskaza osumnjičenog povodom kojeg mu je uskraćeno pravo da ga ispita unakrsno ili direktno, pri čemu se, prema apelantovom mišljenju, radi o ključnom dokazu optužbe. U tom kontekstu ukazuje da je u pitanju nepouzdan dokaz jer je osumnjičeni imao zaključen ugovor o imunitetu od krivičnog gonjenja za djelo za koje je ispitan, te da mu je stoga, povodom ovog za sud ključnog dokaza, uskraćeno pravo da se izjasni o činjenicama i dokazima koji ga terete; da je u pitanju nezakonit dokaz, te da u tom kontekstu nije imao jednak pristup dokazima prilikom njihovog izvođenja (ispitivanja). Osim toga, smatra da je iskaz osumnjičenog dat iz sopstvenog interesa i s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti. Apelant smatra da je, osim nezakonitosti ovog dokaza, ukupna ocjena dokaza u postupku koji se protiv njega vodio nepravilna i upitna u pogledu odlučnih činjenica, te da su zaključci sudova pogrešni i proizvoljni. U apelaciji opisuje svaki od pojedinačno izvedenih dokaza, dakle iskaza saslušanih svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka, te drugih dokaza koji su u postupku izvedeni, iznoseći zatim sopstveni stav i zaključak u pogledu zaključaka redovnih sudova za koje smatra da su pogrešni. Svi navedeni propusti su, prema apelantovom mišljenju, uzrokovali da nije imao pravično suđenje i da mu je stoga povrijeđeno pravo na odbranu, zbog čega je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine osporenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer je taj sud, kao i prvostepeni, donio pravilnu i na zakonu zasnovanu presudu. Vrhovni sud je, osim toga, cijenio sve navode apelantove žalbe i zahtjeva za zaštitu zakonitosti i o njima dao jasne i iscrpne odgovore.

16. Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana jer u postupku koji se protiv apelanta vodio nije povrijeđeno niti jedno pravo zagarantovano Ustavom i Evropskom konvencijom, pa tako ni pravo na odbranu. Smatra da su svi apelacioni navodi već bili predmet razmatranja u žalbenom i postupku povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Međutim, s obzirom na to da apelant istrajava na tvrdnji da mu je pravo na odbranu prekršeno zbog uskraćivanja prava da ispita osumnjičenog (unakrsno ili direktno), Okružni sud je podsjetio da je osumnjičeni umro i da se stoga ne može raditi o pravu na ispitivanje, već o izuzetku od neposrednog provođenja dokaza, koje je u konkretnom slučaju dozvoljeno na osnovu odredbe člana 288 stav 2 u vezi sa članom 143 stav 2 tačka a) ZKP-a. U tom pravcu je uputio na razloge iz svoje presude u relevantnom dijelu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Republičko tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i da konačnom odlukom donesenom u postupku protiv apelanta nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U tom kontekstu podsjeća da su stranke u postupku imale isti tretman u prezentovanju slučaja, da su imale identičan procesni položaj, da je odbrani data mogućnost osporavanja iskaza osumnjičenog, te da su prigovori u pogledu činjeničnog stanja irelevantni jer je postupak u cjelini bio pravičan.

18. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer su konačnom osuđujućom presudom protiv apelanta dati jasni i određeni razlozi o odlučnim činjenicama, te da njenim donošenjem nije prekršeno nijedno apelantovo pravo na koje je apelacijom ukazao. V.Relevantni propisi

19. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Saizvršilaštvo Član 23.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo - svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Razbojništvo Član 233.

(1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.

(2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili ako je učinjeno iz mržnje ili je djelo učinjeno od strane više lica ili je upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo, ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.

20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i koji se za potrebe ove odluke koristi kao neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Pouka osumnjičenom o njegovim pravima Član 143.

(…) (2)Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a biće poučen i o sljedećim pravima:

da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja, Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288.

(…) (2)Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311.

(1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:

g) je povrijeđeno pravo na odbranu, Odbijanje zahtjeva Član 355.

Vrhovni sud će odbiti presudom zahtjev za zaštitu zakonitosti ako utvrdi da ne postoje povrede zakona na koje se poziva podnosilac zahtjeva. VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 K 002132 17 Kvlz od 30. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. aprila 2017. godine a apelacija je podnesena 8. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant ukazuje da mu je presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 tačka

d) Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: […]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[…]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[...]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

28. Ustavni sud ukazuje da se postupak iz kog je proizašla osporena presuda ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela razbojništva, pa proizlazi da apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

29. Suština navoda o povredi prava na pravično suđenje se svodi se na tvrdnju da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na dokazima na kojima se po odredbama ZKP-a nije mogla zasnovati presuda, konkretno iskazu osumnjičenog (pročitanom na glavnom pretresu) kojeg nije mogao ispitati (unakrsno ili direktno), a koji, prema apelantovom mišljenju, predstavlja ključni dokaz optužbe, te u vezi s tim nemogućnošću da se izjasni o činjenicama koje ga terete. Osim toga, u vezi s provođenjem ovog dokaza ukazuje na nejednakost u postupanju, te u odnosu na ukupan dokazni postupak ukazuje na pogrešno činjenično stanje, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama, protivrječnost izreke i obrazloženja presude, te stoga pogrešnu primjenu materijalnog prava.

30. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao na član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije koji predstavlja specifičan aspekt prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u vezi s navedenim odredbama zajedno (vidi, pored ostalih, Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Popov protiv Rusije, presuda od 13. jula 2006. godine, stav 175 s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda).

31. Ustavni sud podsjeća da je prema stanovištu Evropskog suda prihvatljivost dokaza prvenstveno uređena domaćim pravom. Opšte pravilo je da je na nacionalnim sudovima da cijene dokaze kao i relevantnost dokaza koji optuženi predlaže (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, p. 31, stav 68). Takođe, kao opšte pravilo, član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije nacionalnim sudovima ostavlja da procijene da li je potrebno da pozovu svjedoke u autonomnom značenju koje „svjedok“ ima u sistemu Konvencije (vidi Evropski sud, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, p. 10, stav 25). Član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije ne zahtijeva prisustvo i ispitivanje svakog svjedoka u korist optuženog jer je njegova svrha, kako i proizlazi iz formulacije „pod istim uslovima“, potpuna „jednakost oružja“ (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Engel ostali protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22, pp. 38-39, stav 91, Bricmont protiv Belgije, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 158, p. 31, stav 89).

32. U pogledu apelantovih navoda da su odluke redovnih sudova u odlučujućoj mjeri zasnovane na iskazu osumnjičenog kojeg nije mogao ispitati na glavnom pretresu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, „u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao 'dokazna građa'“ (vidi Evropski sud, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166). Ovakvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi, npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoka optužbe (vidi presudu Evropskog suda, Unterpertinger protiv Austrije od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti s tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uslovima. Međutim, Ustavni sud je naveo i da spomenuta odredba Evropske konvencije nema apsolutno djelovanje, tj. da prava optuženog na pozivanje i ispitivanje svjedoka nisu neograničena, a izuzeci su propisani zakonom. U situaciji kada nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoka, presuda se ne može isključivo ili uglavnom zasnivati na svjedočenju tog svjedoka. Korišćenje kao dokaza izjave koju je u prethodnoj fazi postupka dalo lice koje kasnije, u skladu s nacionalnim pravom, odbije ponuditi te dokaze u sudnici, može dovesti do presude samo ako postoji dokaz koji potvrđuje tu izjavu. Isto se odnosi na izjavu svjedoka koji je nestao (ili umro) i stoga ne može biti pozvan u sudnicu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 48/04, st. 24-26).

33. U konkretnom slučaju, jedan od osumnjičenih u istom predmetu je preminuo pa je njegov iskaz, dat u svojstvu osumnjičenog pred Tužilaštvom, pročitan na glavnom pretresu u skladu s odredbom člana 288 stav 2 ZKP-a kojom su predviđeni izuzeci od neposrednog izvođenja dokaza (…zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi samo u slučaju ako su ispitana lica umrla…). Dakle, iz činjenica konkretnog predmeta nesporno proizlazi da su redovni sudovi postupili u skladu s odredbama koje propisuju izuzetke od neposrednog izvođenja dokaza i propisuju mogućnost korišćenja iskaza iz istrage, odnosno uslove za prihvatanje dokaza koji su izvedeni u prvostepenom postupku.

34. U vezi s utvrđivanjem da li se u konkretnom slučaju odluka o apelantovoj krivici isključivo ili uglavnom zasniva na iskazu osumnjičenog koji je u međuvremenu umro, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je spomenuti iskaz cijenjen u vezi sa svim ostalim izvedenim dokazima, pa tako s iskazima ostalih saslušanih svjedoka, od kojih je jedan takođe saizvršilac, iskazima oštećenih, nalazima i mišljenjima vještaka na osnovu kojih je, u njihovoj ukupnosti, proistekao zaključak o odlučnim činjenicama koje se tiču mjesta, vremena i načina izvršenja krivičnog djela za koje je apelant osuđen. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud na ponovljenom pretresu imao u vidu povredu na koju mu je prethodno (rješenjem Vrhovnog suda) bilo ukazano zbog nejasnoće u kom svojstvu je osumnjičeni (prethodno) bio saslušan, kao i u pogledu zakonitosti navedenog dokaza (zbog čega je prvostepena presuda bila ukinuta) s obzirom na okolnost da su nesporno postojale dvije izjave osumnjičenog, jedna od 22. avgusta 2012. godine data bez prisustva branioca i druga od 23. avgusta 2012. godine data u prisustvu branioca osumnjičenog. U ponovnom postupku navedeni nedostatak je otklonjen, te je u obrazloženju jasno navedeno da u dokaznom postupku nisu cijenjeni dokazi za koje je Vrhovni sud već utvrdio da su nezakoniti (izjava osumnjičenog od 22. avgusta 2012. godine, ugovor o imunitetu osumnjičenog od krivičnog gonjenja), već je cijenjena njegova izjava data u svojstvu osumnjičenog 23. avgusta 2012. godine u prisustvu njegovog branioca, pri čemu je osumnjičeni tom prilikom upozoren na sve relevantne odredbe ZKP-a koje se odnose na davanje izjave u istrazi. S obzirom da je osumnjičeni u vrijeme kada se vodio postupak protiv apelanta već bio preminuo, Okružni sud je, imajući u vidu apelantove prigovore u pogledu izvođenja ovog dokaza, podsjetio da se u takvim okolnostima ne može govoriti o pravu na ispitivanje, već o izuzetku od neposrednog provođenja dokaza koje je u konkretnom slučaju dozvoljeno na osnovu odredbe člana 288 stav 2 u vezi sa članom 143 stav 2 tačka a) ZKP-a, te da na taj način nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Ustavni sud, takođe, zapaža da je taj dokaz na kojem je, između ostalih dokaza, zasnovana apelantova krivica i koji je izveden na glavnom pretresu apelant mogao osporavati, što je tokom postupka i činio. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i praksu Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da je s aspekta pravičnosti suđenja prvostepeno vijeće Okružnog suda, što je potvrdilo i vijeće Vrhovnog suda, pozivajući se na zakonske mogućnosti, dalo jasno obrazloženje zašto je i u kojem kontekstu koristilo iskaz osumnjičenog koji objektivno nije mogao da bude saslušan na glavnom pretresu (preminuo), pri čemu je taj dokaz na veoma jasan i uvjerljiv način „potkrijepljen“ brojnim drugim dokazima iz postupka.

35. S tog aspekta su ocijenjeni i apelantovi navodi kojima je ukazivao na „jednakost oružja“ koja podrazumijeva da optuženi (apelant) mora imati razumnu mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uslovima koji ga ne stavljaju u nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi, naprijed citiranu, Popov protiv Rusije, stav 177 s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključak o počinjenju krivičnog djela i apelantovoj odgovornosti zasnovali na osnovu dokaza optužbe i dokaza odbrane koji su, shodno članu 295 ZKP-a, provedeni na glavnom pretresu i koji su cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Stoga, prema shvatanju Ustavnog suda, apelantova tvrdnja da se presuda u odlučujućoj mjeri zasniva na dokazu (izjavi osumnjičenog) ne može biti prihvaćena kao osnovana. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su s posebnom pažnjom cijenjeni svi izvedeni dokazi i da je izjava osumnjičenog dovedena u vezu s iskazima ostalih svjedoka i iskazima oštećenih, te provedenim materijalnim dokazima (nalazima i mišljenjima vještaka). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da, imajući u vidu dokaze koje je Okružni sud proveo na glavnom pretresu, način na kojih je cijenio i činjenične zaključke koje je na osnovu njih izveo, nije mogao zaključiti da je apelantu bilo uskraćeno da svakom od izvedenih dokaza suprotstavi svoje, već upravo suprotno tome. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, nije narušen princip da se svakoj od strana pruži jednaka mogućnost u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu, te dužnost da se s jednakom pažnjom ispitaju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

36. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije kada je su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i kada su sudovi opravdali svoje razloge zbog kojih je pročitan iskaz osumnjičenog na glavnom pretresu, uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe, što u datoj situaciji ne krši standarde prava na pravično suđenje jer je taj iskaz potkrijepljen drugim dokazima.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2381/17 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio