Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-892/19 (DOO "Of company" Šetići)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-892/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-892/19, rješavajući apelaciju DOO "Of company" Šetići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio DOO "Of company" Šetići protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 Rs 024904 18 Rsž od 18. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 Rs 024904 15 Rs od 19. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO "Of company" Šetići (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Radivoje Lazarević advokat iz Zvornika, podnio je 25. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 Rs 024904 18 Rsž od 18. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 Rs 024904 15 Rs od 19. juna 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je da je nezakonita apelantova odluka od 5. novembra 2014. godine kojom je tužitelju (M.O.) otkazan ugovor o radu od 1. oktobra 2010. godine i kao takva poništena, te je obavezan apelant da vrati tužitelja na rad i rasporedi ga na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju tužiteljevim stručnim i radnim sposobnostima. Također, obavezan je apelant da tužitelju na ime neisplaćenih naknada plata za period od 5. novembra 2014. godine pa zaključno s oktobrom 2016. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, da za isti period na ime tužitelja izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje koliko budu iznosili, te da tužitelju na ime regresa za 2014. godinu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu odbijen tužiteljev zahtjev za naknadom plata i doprinosa, te naknada za prekovremeni i noćni rad u periodu od 23. januara do 5. novembra 2014. godine sa zakonskim zateznim kamatama. Osim toga, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev da se obaveže tužitelj da apelantu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj bio zaposlen kod apelanta kao prodavac na benzijskoj pumpi (ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. oktobra 2010. godine), da je apelant odlukom od 5. novembra 2014. godine otkazao ugovor o radu tužitelju zbog ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga, te istog dana donio odluku o smanjenju broja radnika na tužiteljevom radnom mjestu. Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant (dok je tužitelj bio na bolovanju) zaposlio M.A. kao pomoćnog radnika koji je obavljao poslove tužiteljevog radnog mjesta (prijavljen 20. oktobra 2014. godine, a u svom iskazu M.A. je naveo da je kod apelanta počeo raditi dok je radio i tužitelj). Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je svjedok R.D. (vodio apelantove knjige) izjavio da je apelantova dobit varirala, zatim da je tužitelj potpisao potvrdu da apelant nema nikakvih obaveza prema njemu, dok je visinu tužiteljevih potraživanja utvrdio osnovom nalaza vještaka ekonomske struke. Okružni sud je naveo da je umanjio tužitelju ukupno dosuđeni iznos plaća (u odnosu na prvostepenu presudu) jer nije dokazao da je od novembra 2016. godine do februara 2017. godine ostvarivao manju plaću u Crnoj Gori od plaće koju je zarađivao kod apelanta, te naglasio da je osnovan tužiteljev zahtjev za isplatom regresa za 2014. godinu u iznosu koji je utvrdio vještak (tužitelj izjavio da je koristio godišnji odmor u 2014. godini koji mu apelant nije platio, dok apelant nije osporio ove navode). Takođe je naveo da je pravilna prvostepena odluka u dijelu kojim je apelant obavezan da izvrši uplate doprinosa tužitelju za penzijsko i invalidsko osiguranje za period na koji se odnosi usvajajući dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknada plaća. Nadalje, Okružni sud je naveo da je nezakonit apelantov odgovor na tužiteljevu žalbu protiv odluke o otkazu ugovora o radu, jer ne zadovoljava ni minimum standarda kojeg je propisivao tada važeći Zakon o radu RS (član 127/1) i sada važeći Zakon o radu (član 185/1), te naglasio da ovaj odgovor čini pravno jedinstvo s odlukom o otkazu ugovora o radu. Okružni sud je naveo da je apelant bio dužan da dokaže postojanje razloga iz odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju te da tužitelju nije mogao obezbjediti drugi odgovarajući posao (član 126. tada važećeg Zakona o radu RS), te naglasio da suprotno slijedi iz prijema u radni odnos M.A. u spornom periodu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda.Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-892/19 (DOO "Of company" Šetići) | Sudska praksa | Aktio