Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2750/17 (Addiko Bank d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2750/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-2750/17, rješavajući apelaciju Addiko Bank d.d. Sarajevo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Addiko Bank d.d.

Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 040630 17 Gž od 21. aprila 2017. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 P 040630 16 P 2 od 23. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Addiko Bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Stevanović advokat iz Bijeljine, podnio je 30. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 040630 17 Gž od 21. aprila 2017. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 040630 16 P 2 od 23. januara 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 25 0 P 040630 16 P 2 od 23. januara 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Ž.Č. i M.Đ. (u daljnjem tekstu: tuženi) solidarno isplate određeni novčani iznos na ime duga po ugovoru o kreditu.

3. Općinski sud je u obrazloženju osporene presude, između ostalog, naveo da je 2006. godine, zaključen ugovor o kreditu između prednika apelanta Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar - Poslovnica Domaljevac, kao davaoca kredita, i Ž.Č., kao korisnika kredita, te M.Đ., kao jamca, prema kojem je Ž.Č. odobren kredit u iznosu od 15.000,00 KM, s rokom otplate od 120 jednakih mjesečnih rata. Nadalje, Općinski sud je naveo da, budući da Ž.Č. nije uredno vraćala kredit, apelant je svojim aktima otkazao predmetni ugovor o kreditu sa danom 2. aprila 2015. godine. Međutim, Općinski sud je ukazao da su tuženi istakli prigovor zastare potraživanja navodeći da je u konkrentom slučaju najstariji plaćeni anuitet dospio za plaćanje 1. oktobra 2009. godine, a kako je apelant tužbu podnio 29. jula 2015. godine, nastupila je zastara potraživanja svih anuiteta, a time i cjelokupnog potraživanja iz ugovora o kreditu shodno odredbama čl. 372. stav 2. i 373. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnje, tekstu: ZOO). U vezi sa navedenim, Općinski sud je ukazao da, prema podacima iz pismenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka ekonomske struke, kao i prema podacima iz otplatnog plana anuiteta kredita, evidentno proizlazi da je najstarije neispunjeno potraživanje (anuitet) dospjelo za plaćanje 1. novembra 2009. godine, i poslije koga dužnik više nije vršio uplate - davanja u korist apelanta. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju 2. novembra 2009. godine, dužnik pao u docnju, te je tada apelant imao pravo zahtijevati ispunjenje dospjele obveze, pri čemu zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je apelant, kao povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obveze, a shodno odredbi člana 361 stav

1. ZOO-a. Prema zaključku Općinskog suda, zastarjelost je počela teći od 3. novembra 2009. godine, pa kako je predmetna tužba podnesena sudu 30. jula 2015. godine, proizlazi da je tužba podnesena nakon isteka zastarnog roka od pet godina, propisanog odredbom člana 373. stav 1. ZOO-a.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 P 040630 17 Gž od 21. aprila 2017. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude i prvostepena presuda je potvrđena.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da, suprotno stavu žalbe, ovaj sud smatra da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio prigovor zastarjelosti istaknut od strane tuženih i odbio tužbeni zahtjev apelanta. Kantonalni sud je ukazao da prema podacima iz spisa proizlazi da je predmetna tužba podnesena nakon isteka zastarnog roka propisanog odredbom člana 373. stav 1. ZOO-a prema kojoj samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja (isto se odnosi i na anuitete) zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja, poslije koga dužnik nije vršio davanja, odnosno uplate. U vezi sa navedenima, Kantonalni sud je istakao da nije pravilan stav apelanta istaknut u žalbi da se u konkretnom slučaju ne radi o povremenim davanjima, te da je otkazom ugovora (2. aprila 2015. godine) dospjelo cjelokupno potraživanje, a da je prvostepeni sud u odnosu na prigovor zastare potraživanja trebao primijeniti rok iz člana 371. ZOO. Naime, Kantonalni sud je ukazao da za anuitete kojim se u jednakim unaprijed određenim iznosima otplaćuju glavnice i kamate, važe odredbe člana 372. st. 1. i 2. ZOO i odredbe člana 373. ZOO, koje je prvostepeni sud pravilno primijenio u ovoj pravnoj stvari. Međutim, prema stavu Kantonalnog suda, navedene odredbe ne važe za otplatu u obrocima i druga djelimična ispunjenja, ali se odnose na potraživanja iz ugovora o kreditu iz razloga što se kredit otplaćuje u anuitetima. Kantonalni sud je naveo da, kad bi se prihvatio apelantov stav da se na njegova potraživanja primjenjuje rok od pet godina, koji se računa od otkaza ugovora, onda bi to imalo za posljedicu da bi se i zastarjela potraživanja anuiteta, mogla ostvariti, iako je nastupila zastara cjelokupnog nepodmirenog potraživanja iz predmetnog ugovora o kreditu, shodno odredbi člana 373. ZOO.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno ZOO koje se odnose na zastaru potaživanja. Apelant smatra da je otkazom ugovora o kreditu dospjelo na naplatu cjelokupno potraživanje, te da se na predmetna potraživanja trebao primijeniti opšti zastarni rok od pet godina iz člana 371. ZOO, koji u konkrentom slučaju nije protekao.

Relevantni propisi

7. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 361. stav 1.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja.

Član 373. stav 1.

(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je osnovan prigovor zastare potraživanja koji su istakli tuženi, odnosno da je predmetno potraživanje zastarjelo, zbog čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ustavni sud smatra da se, pri tome, ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelant, osim što ponavlja navoda u pogledu proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa koji se odnose na zastaru potraživanja, a koje je Kantonalni sud ispitao u svojoj presudi dajući razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević