Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2425/17 (M. K.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Javni interes
- Oduzimanje imovine
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Miješanje u imovinu
- Krivični postupak
- Legitiman cilj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2425/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2425/17, rješavajući apelaciju Marka Krajišnika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Marka Krajišnika.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 02552 09 Kv (veza broj X-KRN-09/707) 18. aprila 2017. godine i S1 2 K 02552 09 Krn (veza broj X-KRN-09/707) od 28. marta 2017. godine.
Na osnovu člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marko Krajišnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sabina Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 02552 09 Kv (veza broj X-KRN-09/707) 18. aprila 2017. godine i S1 2 K 02552 09 Krn (veza broj X-KRN-09/707) od 28. marta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 4. januara i 6. juna 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovor na apelaciju 10. januara i 13. juna 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Sud BiH - sudija za prethodni postupak je, u krivičnom predmetu protiv osumnjičenog Bojana Cvijana i dr. zbog krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. st. 1. i 2. KZ BiH i dr., odlučujući o zahtjevu apelanta za vraćanje privremeno oduzetih predmeta, donio Rješenje broj S1 2 K 02552 09 Krn (veza broj X- KRN-09/707) od 28. marta 2017. godine. Tim rješenjem je odbijen, kao neosnovan, zahtjev apelanta za vraćanje privremeno oduzetih predmeta prema potvrdama MUP Republike Srpske, Uprava kriminalističke policije broj: 02/1-20/09 od 1. septembra 2009. godine (dvije potvrde identičnog broja i datuma u kojima su detaljnije navedeni predmeti od rednog broja 1. do 14.)
6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da su tokom istražnog postupka u krivičnom predmetu koji se pred Sudom BiH vodi pod brojem S1 2 K 002552 09 Krn (veza broj X-KRN- 09/707), Naredbom Suda BiH za pretresanje broj X-KRN-09/707 od 31. avgusta 2009. godine, od osumnjičenog apelanta, privremeno oduzeti predmeti detaljnije navedeni u potvrdama od rednog broja 1 do zaključno sa brojem 14.
7. Ustavni sud konstatuje da iz dvije potvrde broj 02/1-20/09 od 1. septembra 2009. godine koje su dostavljene uz apelaciju, proizilazi da su od apelanta privremeno oduzeti predmeti, među kojim su i: Laptop, mobiteli, punjači za mobitele, precizno opisana novčana sredstava (u daljnjem tekstu: oduzeti predmeti).
8. Dalje, u rješenju Suda BiH je navedeno da je u zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetih predmeta apelant ukazao da oduzeti predmeti nemaju važnost da bi na njih mogao biti primijenjen član 65. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH).
9. Sud BiH je naveo da je povodom podnesenog zahtjeva, od Tužilaštva BiH zatraženo izjašnjenje 8. februara 2017. godine, koje se (nakon urgencije Suda od 10. marta 2017. godine) izjasnilo 15. marta 2017. godine navodeći da se protivi vraćanju navedenih predmeta. Argumentaciju za protivljenje Tužilaštvo BiH nalazi u činjenici da u odnosu na apelanta, još nije okončana istraga u odnosu na druga krivična djela koja nisu bila predmetom optuženja u krivičnom postupku koji je protiv apelanta vođen pod brojem S1 2 K 015384 14 K, te je istaklo da će u narednom periodu biti donesena konačna tužilačka odluka, između ostalog i u vezi oduzimanja, odnosno vraćanja pomenutih predmeta.
10. Sud BiH je citirao član 65. stav 1. i član 74. ZKP BiH te naveo da je nakon uvida u spis predmeta, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, utvrdio da se nisu stekli uslovi za vraćanje navedenih predmeta. Sud BiH je pojasnio da je cijenio izjašnjenje Tužilaštva BiH da je istraga u ovom predmetu protiv apelanta i dalje u toku, te da će u narednom periodu uslijediti donošenje konačne tužilačke odluke o predmetnoj istrazi, koja će obuhvatiti i odluku o oduzetim predmetima. Slijedom toga, Sud BiH je zaključio da nisu ostvareni uslovi predviđeni članom 74. ZKP BiH, odnosno da još uvijek nije očigledno da držanje predmeta, navedenog u apelantovom zahtjevu, nije u skladu sa članom 65. ZKP BiH.
11. Protiv rješenja od 28. marta 2017. godine, apelant je podnio žalbu u kojoj je naveo da su od njega predmeti oduzeti 2009. godine i da smatra da je protek vremena dovoljan argument da Sud BiH prihvati podneseni zahtjev i vrati mu privremeno oduzete predmete. Po mišljenju apelanta, Sud BiH je prihvatio paušalnu tvrdnju Tužilaštva BiH da istraga još traje, mada, prema navodima žalbe, „u proteklih osam godina Tužilaštvo nije poduzelo nijednu istražnu radnju u ovom predmetu“. Osim toga, apelant je u žalbi ukazao i na stavove Ustavnog suda iz odluke broj AP-3329/10.
12. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Vijeće) je donijelo Rješenje broj S1 2 K 02552 09 Kv (veza broj X-KRN-09/707) od 18. aprila 2017. godine, kojim je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja broj S1 2 K 02552 09 Krn (veza broj X-KRN-09/707) od 28. marta 2017. godine, odbijena, kao neosnovana.
13. Vijeće je u obrazloženju, prije svega, istaklo da vraćanje privremeno oduzetih predmeta podliježe procedurama koju regulišu odredbe člana 74. ZKP BiH, prema kojim se predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratiće se vlasniku, odnosno držaocu, kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu sa članom 65. ZKP i da ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje po članu 391. istog zakona. Dakle, da je prilikom razmatranja zahtjeva za vraćanje, Sud dužan razmotriti činjenice i okolnosti vezane za oba predviđena uslova, kao i činjenice i okolnosti koje su od značaja za postojanje pravnog osnova za privremeno oduzimanje. Pravni osnov podrazumijeva postojanje dovoljno osnova sumnje da su oduzeti predmeti „važni za postupak“ (član 51. stav 1. ZKP BiH), odnosno da su nastali izvršenjem krivičnog djela, ili mogu biti dokaz o izvršenju krivičnog djela.
14. Imajući u vidu navedeno, Vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud, u skladu sa zakonskom obavezom, razmotrio činjenice i okolnosti vezane za oba predviđena uslova i pravilno utvrdio, a što je i ocjena Vijeća, da u ovom procesnom momentu nisu ispunjeni uslovi za vraćanje privremeno oduzetih predmeta. Vijeće je ocijenilo da su u pobijanom rješenju izneseni uvjerljivi razlozi, koji se ogledaju u činjenici da je krivični postupak u fazi istrage, te da se Tužilaštvo BiH protivi vraćanju privremeno oduzetih predmeta, pri čemu je Vijeće istaklo da tužilac tokom cijelog trajanja istrage ima diskreciono pravo odlučiti koji dokaz će koristiti u daljem toku postupka, pogotovo što je tužilac u izjašnjenju naveo da će u narednom periodu biti donesena tužilačka odluka u ovom predmetu. Navedene okolnosti, i prema stavu Vijeća, opravdavaju dalje zadržavanje privremeno oduzetih stvari, budući da još uvijek nije očigledno da držanje navedenih predmeta nije u skladu sa članom 65. ZKP BiH. Na kraju, Vijeće je istaklo da tužilac rukovodi istragom, te da Sud nema ingerencije da upravlja dužinom trajanja istrage, te Vijeće cijeni da je privremeno oduzimanje predmeta, kao radnja procesne prinude, preduzeta u skladu za zakonskim uvjetima i u zakonom propisanom postupku, što pruža garancije da su prava osumnjičenog ograničena samo toliko koliko je neophodno radi uspješnog vođenja postupka..
15. Ustavni sud konstatuje da je Sud BiH, u [drugom] predmetu, Presudom broj S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine, koja je, u odnosu na apelanta potvrđena Presudom broj S1 2 K 015384 17 Kž od 22. maja 2017. godine, apelanta proglasio krivim za krivična djela navedena u izreci prvostepene presude te ga osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 18. godina. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant navodi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant pojašnjava da je Sud BiH donio prvostepeno rješenje kojim je odbijen njegov zahtjev za povrat privremeno oduzetih predmeta uz paušalno obrazloženje da se tužilaštvo protivi vraćanju privremeno oduzetih predmeta, te da tužilac tokom trajanja istrage ima diskreciono pravo odlučiti koji dokaz će se koristiti u daljem toku postupka. Imajući u vidu princip pravičnosti koji je sastavni dio Evropske konvencije u cjelosti, odredbe člana 13. ZKP BiH, pravo na imovinu u smislu člana 1. prvog Protokola uz Evropsku kovencije, apelant smatra da je Sud BiH „morao“ donijeti odluku u njegovu korist. U tom kontekstu, apelant ističe da predmetna istraga traje osam godina, da Tužilaštvo BiH nije donijelo odluku o eventualnom procesuiranju apelanta, kao ni odluku o obustavi istrage, te da Sud BiH svojim rješenjima prihvata navedeno ponašanje pravdajući to diskrecionim pravom Tužilaštva BiH. Ovo posebno radi činjenice da su predmeti od apelanta oduzeti prije osam godina. Apelant smatra da „diskreciono“ pravo Tužilaštva BiH nije apsolutno jer, osim što podliježe kontroli kolegija Tužilaštva BiH, mora imati i svoje uporište u principu pravičnosti. Navedeno je da je apelant u situaciji kad je oduzimanje imovine zakonito, doveden u stanje pravne nesigurnosti jer još uvijek nije optužen niti je obustavljena istraga protiv njega, a predmeti koji su mu privremeno oduzeti, nisu vraćeni. Također, apelant navodi da je svjestan da se kršenje prava na suđenje u razumnom roku, u konkretnom slučaju, odnosi na ponašanje Tužilaštva BiH, a ne Suda BiH te se s tim u vezi poziva na stavove Ustavnog suda, ali naglašava da je potrebno da se analiziraju kako postupci Tužilaštva BiH, tako i Suda BiH. Apelant je zatražio i da mu se dodijeli odšteta u pravičnom iznosu.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da, suprotno navodima apelanta, smatra da je naveo jasne argumente kojima se rukovodio prilikom odlučivanja po žalbi apelanta na prvostepeno rješenje kojim je njegov zahtjev za vraćanje privremno oduzetih predmeta odbijen kao neosnovan. Istaknuto je da je Vijeće prilikom razmatranja pobijane prvostepene odluke u okviru žabenih navoda došlo do istog zaključka kao i postupajući sudija iz razloga što je predmetni krivični postupak u fazi istrage, zbog čega se Tužilaštvo BiH protivilo vraćanju privremno oduzetih predmeta apelantu, te zbog navoda Tužilaštva BiH da će uslijediti konačna tužilačka odluka u ovom predmetu.
18. U odgovoru Tužilaštva BiH je istaknuto da je krivični postupak protiv apelanta u fazi istrage te da će se o daljnjoj sudbini oduzetih predmeta odlučiti nakon donošenja konačne tužilačke odluke. V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka US BiH i 42/18-Rješenje US BiH, 65/18). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 65.
Naredba za oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po Krivičnom zakonu imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje.
(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sudija na prijedlog tužioca ili ovlaštenog službenog lica koje je dobilo odobrenje od tužioca.
(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaku predmeta za oduzimanje, ime lica od kojeg se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok za oduzimanje predmeta. (4) Na osnovu izdate naredbe ovlašteno službeno lice vrši oduzimanje predmeta.
[...] (8) Pri oduzimanju predmeta naznačit će se gdje su pronađeni i opisat će se, a po potrebi i na drugi način osigurat će utvrđivanje njihove istovjetnosti. Za oduzete predmete izdat će se potvrda.
[...] Član 74.
Vraćanje privremeno oduzetih predmeta Predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratit će se vlasniku, odnosno držaocu, kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 65. ovog zakona, a ne postoje razlozi na njihovo oduzimanje (član 391).
Član 391.st. (1) i (2) Oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po Krivičnom zakonu moraju oduzeti, oduzet će se i kada se krivični postupak ne završi presudom kojom se optuženi proglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala, o čemu se donosi posebno rješenje.
(2) Rješenje iz stava 1. ovog člana donosi sudija odnosno vijeće u trenutku kad je postupak završen, odnosno kad je obustavljen.
[...] VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 02552 09 Kv (veza broj X-KRN-09/707) 18. aprila 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima Suda BiH, kojima je odbijen njegov prijedlog za vraćanje privremeno oduzetih predmeta, povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da se apelacioni navodi odnose prvenstveno na povredu prava na imovinu, Ustavni sud će prvo razmotriti te navode.
Pravo na imovinu
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.
Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni
27. Prilikom razmatranja da li je osporenim rješenjima povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvo se mora utvrditi da li oduzeti predmeti predstavljaju apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je nesporno da je apelant vlasnik privremeno oduzetih predmeta pa, prema tome, oduzeti predmeti predstavljaju apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
28. Ustavni sud, dalje, podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 301-A, stav 51).
29. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u više svojih odluka utvrdio da se zapljena imovine u svrhu zakonskih postupaka obično vezuje za kontrolu korištenja imovine koja potpada pod djelokrug stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi odluke Evropskog suda, Raimondo protiv Italije od 22. februara 1994. godine, serija A broj 281-A, Adamczyk protiv Poljske, broj 28551/04 od 7. novembra 2006. godine, i Simonjan-Heikinheino protiv Finske, broj 6321/03 od 2. septembra 2008. godine). Također, Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud u predmetu Smirnov protiv Rusije (vidi, Evropski sud, Smirnov protiv Rusije, aplikacija broj 71362/01, presuda od 7. juna 2007. godine, tačka 54) zaključio da situacija u kojoj je istražni organ naredio da se kompjuter čuva kao fizički dokaz u krivičnom predmetu do vremena kada pretresno vijeće donese odluku, odnosno presudu, odlučujući o njemu kao o dokaznom sredstvu u konkretnom predmetu, treba da se ispita u okviru prava države da kontrolira upotrebu imovine u skladu sa općim interesom, dakle, u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. Uzimajući u obzir navedenu praksu Evropskog suda, te primijetivši da apelant osporenim rješenjima nije lišen svoje imovine (u smislu konačnog oduzimanja bez izgleda da će imovina biti vraćena), već da je privremeno spriječen da njome raspolaže (uz obrazloženje da je to potrebno radi vođenja istrage), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o kontroli korištenja imovine u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
31. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.
32. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima apelantov zahtjev za vraćanje privremeno oduzetih predmeta odbijen kao neosnovan uz obrazloženje da su privremeno oduzeti predmeti potrebni kao dokaz u istrazi koja se vodi protiv apelanta zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. st. 1. i 2. KZ BiH i da Tužilaštvo BiH disponira koje će dokaze koristiti, odnosno koji dokazi mu mogu služiti radi dokazivanja određenih činjenica, pa da se u toj fazi postupka privremeno oduzeti predmeti ne mogu vratiti apelantu.
33. Ustavni sud zapaža da su osporena rješenja donesena u skladu sa relevantnim odredbama ZKP BiH, konkretno odredbama čl. 65. i 74. ZKP BiH, iz kojih proizlazi da će se predmeti koji su u toku postupka privremeno oduzeti vratiti vlasniku, odnosno držaocu, kada u toku postupka postane očigledno da ne predstavljaju predmete koji se imaju oduzeti prema KZ, ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, a ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje u smislu člana 391. istog zakona.
34. Iz navedenog proizlazi pravni osnov za donošenje osporenih odluka, propisan u navedenom relevantnom zakonu, koji ispunjava uvjete u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljen je u službenom glasniku koji je javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe KZ BiH i ZKP BiH dovoljno jasno formulisane u smislu da svako može ocijeniti kakve će biti posljedice njegovog ponašanja). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.
35. Zatim, Ustavni sud smatra da odbijanje apelantovog zahtjeva za vraćanje privremeno oduzetih predmeta, odnosno zadržavanje materijalnih dokaza može biti neophodno u interesu valjanog provođenja pravde, što predstavlja legitiman cilj u općem interesu (vidi, Evropski sud, Smirnov protiv Rusije, aplikacija broj 71362/01, presuda od 7. juna 2007. godine, tačka 57). Naime, za Ustavni sud je nesporno da postoji javni interes u slučaju kada se predmeti oduzimaju radi vođenja istrage u krivičnom postupku.
36. Međutim, postavlja se pitanje da li je kontrola apelantove imovine proporcionalna tom legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.
37. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je Evropski sud u predmetu Smirnov protiv Rusije, aplikacija broj 71362/01 od 7. juna 2007. godine, razmatrao predstavku aplikanta kojem je, između ostalog, zaplijenjena centralna jedinica kompjutera kao dokaz u krivičnom postupku protiv trećih lica. U predmetnoj presudi Evropski sud je zaključio da kompjuter sâm po sebi nije bio objekt, instrument ni proizvod bilo kojeg krivičnog djela, te da su za istragu u tom predmetu bile vrijedne informacije pohranjene na hard-disku, koje su istražitelji pregledali i koje su isprintane i uključene u spis. U tim okolnostima Evropski sud nije mogao da prepozna bilo kakav očigledan razlog za kontinuirano zadržavanje centralne jedinice kompjutera, te je konstatirao da takav razlog nije dat ni u domaćem postupku, ni u postupku pred tim sudom, ali da su domaće vlasti, ipak, zadržale kompjuter do donošenja te presude, odnosno više od šest godina. Također, Evropski sud je, u vezi s tim, primijetio da je kompjuter bio aplikantovo sredstvo za rad, koje je koristio za pisanje pravnih dokumenata i pohranjivanje spisa klijenata, te je zaključio da je zadržavanje kompjutera aplikantu prouzrokovalo ne samo lične neprijatnosti već i smanjilo njegove profesionalne aktivnosti, što je moglo imati posljedice za vladavinu prava. Imajući u vidu navedeno, Evropski sud je konstatirao da su ruske vlasti propustile da postignu „pravičnu ravnotežu“ između općeg interesa i zaštite aplikantovog prava na mirno uživanje imovine zbog čega je zaključio da je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
38. Ustavni sud zapaža da je ovaj predmet sličan navedenom predmetu Evropskog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH osporenim rješenjima odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za vraćanje privremeno oduzetih predmeta, smatrajući da je, sve dok istraga traje, Tužilaštvo BiH ovlašteno odlučivati o tome koji su predmeti značajni za postupak, odnosno koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. Budući da tužilac tokom cijelog trajanja istrage ima diskreciono pravo odlučiti koji dokaz će koristiti u daljem toku postupka, a pogotovo što je tužilac u izjašnjenju naveo da će u narednom periodu biti donesena tužilačka odluka u ovom predmetu, Sud BiH konstatira da nije mogao zanemariti takvu procjenu i omogućiti vraćanje predmeta.
39. Međutim, Ustavni sud zapaža da Sud BiH, osim uopćene konstatacije da će privremeno oduzeti predmeti poslužiti kao dokaz tokom istrage i da nije mogao zanemariti diskreciono pravo Tužilaštva da odluči koji dokaz će koristiti u daljnjem toku krivičnog postupka, nije dao konkretne činjenice zbog kojih smatra da postoje opravdani razlozi za daljnje zadržavanje oduzetih predmeta. Zatim, Ustavni sud naglašava da je apelant od 1. septembra 2009. godine, kada su po naredbi Suda BiH, od njega privremeno oduzeti predmeti, onemogućen da raspolaže predmetima i da takva situacija traje i u momentu donošenja ove odluke, dakle, nešto kraće od 10 godina, što predstavlja veoma dug period. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u drugostepenom rješenju naveo da se predmet još nalazi u fazi istrage u kojoj Tužilaštvo BiH disponira koje će dokaze koristiti, odnosno koji dokazi mu mogu služiti da bi dokazao određene činjenice i da se u ovoj fazi postupka privremeno oduzeti predmeti ne mogu vratiti vlasniku. Međutim, Ustavni sud zapaža da ta istraga, koju je Tužilaštvo BiH nesporno pokrenulo prije 31. avgusta 2009. godine (Ustavni sud konstatuje da u materijalu sa kojim je raspolagao prilikom donošenja ove odluke nije u posjedu precizne informacije o početku konkretne istrage) zbog osnova sumnje da je apelant počinio krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. st. 1. i 2. KZ BiH, još nije okončana i da je neizvjesno kada će biti okončana, što ovisi od činjenica konkretnog predmeta te s tim u vezi primjene relevantnih odredaba ZKP BiH na konkretni slučaj.
40. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije postignuta „pravična ravnoteža“ između općeg interesa i apelantovog prava, odnosno da je stavljen pretjeran teret na apelanta u vidu onemogućavanja da slobodno raspolaže svojom imovinom, te teret neizvjesnosti da li će mu i/ili kada će mu biti vraćena ta imovina, čime je prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
41. Ustavni sud, na kraju, podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrano u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 1986/08 od 13. jula 2012. godine i AP-3329/10 od 9. oktobra 2013. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojim je utvrdio kršenje prava na imovinu tako što je odlukama redovnog suda narušena ravnoteža između javnog interesa i apelantovog interesa, i to stavljanjem pretjeranog ličnog tereta koji apelant trpi u vidu onemogućavanja da slobodno raspolaže svojom imovinom.
Pitanje naknade nematerijalne štete
42. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, da će je odrediti na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
43. Uzimajući u obzir sve naprijed navedene relevantne okolnosti u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja ustavnih prava apelanta i nalog redovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku, odgovarajuća satisfakcija za apelanta.
Ostali navodi
44. Ustavni sud primjećuje da je apelant istakao i povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, odnosno da predmetni istražni postupak traje neopravdano dugo. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da iz apelacije proizilazi da su ti navodi suštinski vezani za navode o dužini „držanja“ apelantovih privremeno oduzetih predmeta, o kojim navodima je Ustavni sud odlučio u prethodnom dijelu ove odluke. Stoga, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na imovinu, kao i pravni lijek utvrđen ovom odlukom, Ustavni sud ne smatra da je potrebno da posebno ispituje ostale apelantove navode.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno tako što je odlukama Suda BiH narušena ravnoteža između javnog interesa i apelantovog interesa, i to pretjeranim ličnim teretom koji apelant trpi u vidu onemogućavanja da slobodno raspolaže svojom imovinom - privremeno oduzetim predmetima skoro 10 godina te teretom neizvjesnosti da li će mu i/ili kada biti vraćena ta imovina.
46. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.