Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3932/17 (H. Č.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3932/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3932/17, rješavajući apelaciju Hajrudina Čampare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Čampare podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 463148 17 Gž od 11. jula 2017. godine i Presude zbog propuštanja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 463148 14 Kom od 29. juna 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hajrudin Čampara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 18. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 463148 17 Gž od 11. jula 2017. godine i Presude zbog propuštanja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Mal 463148 14 Kom od 29. juna 2016. godine. Apelant je 4. oktobra 2018. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tužioca KJKP „Toplane – Sarajevo“ (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 30. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac su u periodu od 10. do 14. juna 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužilac je kao tražilac izvršenja 20. novembra 2006. godine protiv apelanta podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, a radi namirenja novčanih potraživanja u iznosu pobliže navedenom u prijedlogu za izvršenje sa pripadajućim kamatama.
6. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 065 0 It 00307556 06 It (stari broj 065-0-I- 06-0149478) od 6. oktobra 2010. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.
7. Apelant je 27. decembra 2010. godine protiv rješenja o izvršenju podnio prigovor, koji je Općinski sud usvojio svojim Rješenjem broj 065 0 It 00307556 06 It (stari broj 065-0-I-06- 0149478) od 26. maja 2011. godine i odlučio da se prijedlog od 20. novembra 2006. godine ima smatrati tužbom, te će, nakon pravomoćnosti tog rješenja, predmet biti dostavljen Parničnom odjeljenju Općinskog suda na daljnji postupak, shodno odredbi člana 50. st. 1. i 4. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
8. Apelant je protiv rješenja od 26. maja 2011. godine podnio žalbu koju je Kantonalni sud odbio svojim Rješenjem broj 65 0 I 20608 14 Gž i od 17. jula 2014. godine i potvrdio prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenje naveo da je tužilac kao tražilac izvršenja uz prijedlog za izvršenje, koji sadrži sve propisane elemente iz člana 36. ZIP-a priložio i izvod iz svih računa koji se odnosi na apelanta – dužnika. Kantonalni sud je istaknuo da taj izvod predstavlja izvršnu ispravu jer sadrži sve elemente iz člana 29. st. 2. i 3. ZIP-a. Naime, citiranom odredbom je propisano da su vjerodostojne isprave i izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuka vode, toplotne energije i odvoz smeća, pa su žalbeni navodi da je prvostepeni sud donio rješenje na osnovu isprave koja nema svojstvo vjerodostojne, već privatne isprave, u cijelosti pravno neutemeljeni. Suprotno iznesenom u žalbi, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud postupak po prigovoru apelanta proveo u skladu sa odredbom člana 50. tač. 1, 2, 3. i 4. ZIP-a. Naime, u konkretnom slučaju prvostepeni sud je donoseći pobijano rješenje postupio u skladu sa odredbom člana 50. tač. 1. i 4. ZIP-a, pa je pravilno konstatovao da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom u daljem toku postupka.
9. Tužilac je 10. oktobra 2014. godine dostavio Općinskom sudu uređenu tužbu protiv apelanta radi isplate duga.
10. Općinski sud je donio Presudu zbog propuštanja broj 65 0 Mal 463148 14 Kom od 29. juna 2016. godine kojom je obavezao apelanta da tužiocu na ime duga isplati iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
11. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je 20. novembra 2015. godine apelantu dostavljena tužba sa prilozima na odgovor, uz dopis suda sa poukom apelantu o obavezi iz člana 70. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kako apelant, kojem je uredno dostavljena tužba, nije u zakonskom roku sudu dostavio pismeni odgovor na tužbu, a tužilac je u tužbi predložio donošenje presude zbog propuštanja, Općinski sud je na osnovu člana 182. stav 1. ZPP-a donio presudu zbog propuštanja. Odluku o troškovima Općinski sud je donio na osnovu člana 386. stav 1. u vezi sa članom 383. stav 1. ZPP-a.
12. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Mal 463148 17 Gž od 11. jula 2017. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
13. Kantonalni sud je u obrazloženju presude prije svega naveo žalbene navode apelanta. Kantonalni sud je naveo da apelant osporava da mu je 20. novembra 2015. godine uredno dostavljena tužba od 10. oktobra 2014. godine uz dopis sa prilozima na odgovor, obzirom da na dostavnici nema njegovog potpisa da je primio navedeno pismeno. Pored navedenog, Kantonalni sud je naveo da apelant osporava da je 20. novembra 2015. godine bio u kontaktu sa sudskim kurirom, da mu je dostavio navedena pismena, kao i da je odbio prijem tih pismena.
14. Prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je imao u vidu odredbu člana 350. ZPP-a kojom je propisano da kad osoba kojoj je pismeno upućeno, odnosno odrasli član njenog domaćinstva, odnosno ovlaštena osoba ili zaposlenik organa vlasti ili pravne osobe odbije da primi pismeno, dostavljač će pismeno ostaviti u prostoriji gdje se dostava obavlja ili će ga pribiti na vrata te prostorije. Na dostavnici će zabilježiti dan, sat i razlog odbijanja prijema, kao i mjesto gdje je pismeno ostavljeno i time se smatra da je dostava obavljena. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud dopis uz tužbu i priloge dostavio apelantu na adresu označenu u tužbi putem sudskog dostavljača. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je uvidom u dostavnicu utvrđeno da je sudski dostavljač 20. januara 2015. godine pokušao dostavu označenih pismena apelantu, da je apelant odbio prijem nakon čega su pismena pribijena na vrata, a što je sudski dostavljač pismeno konstatovao na licu dostavnice. Kako je sudski dostavljač dostavljanje izvršio u svemu shodno citiranoj odredbi člana 350. ZPP-a, odnosno na dostavnici zabilježio dan kada je apelant odbio prijem pismena, mjesto dostave, te da je pismeno pribijeno na vrata, Kantonalni sud je ocijenio da je, suprotno žalbenim navodima, dostava pismena apelantu obavljena u skladu sa odredbama ZPP-a.
15. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani i žalbeni navodi apelanta da nije odbio prijem pismena, da nije bio u kontaktu sa sudskim dostavljačem, ocijenivši da su paušalni. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su tačni žalbeni navodi da je apelant osporio potraživanje tužitelja u prigovoru, međutim kako apelant u zakonskom roku od 30 dana od urednog dostavljanja tužbe nije dostavio odgovor, a tužitelj je u tužbi predložio donošenje presude zbog propuštanja, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 182. ZPP-a, obzirom da tužbeni zahtjev nije bio očigledno neosnovan, pa su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio navedenu odredbu.
16. Iz stanja spisa proizilazi da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rješenjem broj 65 0 Mal 463148 17 Rev od 9. januara 2018. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda od 11. jula 2017. godine, shodno članu 237. ZPP-a.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelant navodi da tužilac nije ovlašten da prijedlogom pokreće izvršni postupak protiv njega iz razloga što navodni tužilac i apelant nemaju nikakve ugovorne dužničko-povjerilačke odnose. Nadalje, smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud učinili povrede odredaba postupka prilikom primjene ZIP-a, kao i ZPP koje su primjenjivali, a i one koje sud pazi po službenoj dužnosti iz razloga što su ignorisali argumentovane prigovore apelanta i o istima nisu odlučili. Smatra da je sud pogrešno primijenio odredbe člana 50. stav 1. ZIP-a iz razloga što tužilac nije priložio vjerodostojnu ispravu u smislu člana 29. ZIP-a. Također, ističe da je sud pogrešno primijenio i odredbu člana 350. ZPP-a iz razloga što uslovi navedeni u tom članu nisu ispunjeni, prije svega da je apelant lično odbio da primi pismeno, vrijeme kao i razlog odbijanja prijema pismena, niti gdje je pismeno ostavljeno. Pored toga, apelant smatra da je sud pogrešno primijenio i odredbe člana 182. ZPP-a iz razloga što se nisu stekli uslovi za donošenje presude kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja). Ističe da drugostepeni sud nije cijenio njegove žalbene navode niti je dao obrazloženje u skladu sa odredbama člana 191. stav 4. ZPP-a. Svi razlozi navedeni u prigovorima i u žalbi su i razlozi u predmetnoj apelaciji. Apelant smatra da se njegov prigovor protiv rješenja o izvršenju od 6. oktobra 2010. godine i žalba protiv rješenja od 26. maja 2011. godine smatra odgovorom na tužbu, tako da sud nije imao nikakvog pravnog osnova da primjenjuje član 182. ZPP-a. Apelant je u dopuni apelacije ukazao rješenja Vrhovnog suda u kojima je zauzet drugačiji pravni stav u pogledu donošenja presude zbog izostanka i dokazne snage izvoda iz vjerovnikove kartice dugovanja.
19. Apelant je istakao da mu je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku obzirom da je predmetni izvršni i parnični postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom trajao duže od 10 godina, pa je predložio da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete.
b)Odgovor na apelaciju
20. Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, obzirom da je u obrazloženju osporene odluke dao razloge zbog kojih je cijenio pravilnom prvostepenu presudu, a pri tome nije počinio povrede odredaba parničnog postupka, na koje se poziva u žalbi i apelaciji, a niti su učinjene povrede prava iz Evropske konvencije, obzirom da je apelantu dana mogućnost da raspravlja pred sudom u skladu sa odredbama ZPP-a. U odnosu na navode o dužini trajanja drugostepenog postupka, Kantonalni sud je naveo da nije mogao uticati na vremenski tok trajanja drugostepenog postupka, obzirom da je predmet riješio kada se našao na listi predmeta za rješavanje prema vremenu prijema prijedloga za izvršenje.
21. Općinski sud je naveo da su tačni apelantovi činjenični navodi u pogledu hronologije predmetne parnice, odnosno izvršnog postupka koji je prethodio parnici, uz dodatnu napomenu da je apelant protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 11. jula 2017. godine izjavio reviziju dana 23. augusta 2017. godine, koja je rješenjem Vrhovnog suda od 9. januara 2018. godine odbačena kao nedozvoljena. Nadalje, Općinski sud je istaknuo da su apelantovi navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje zbog proizvoljne pogrešne primjene zakona i zakonskih propisa, istovjetni žalbenim navodima koji su bili predmet ispitivanja od strane Kantonalnog suda, odnosno iste je apelant ponovio i u reviziji Vrhovnom sudu.
22. Tužilac je naveo da je apelant vlasnik stana koji je evidentiran u bazi korisnika usluga centralnog grijanja i na kojem na dan slanja odgovora na apelaciju postoji dugovanje od 20.113,87 KM za isporučenu toplotnu energiju. Nadalje, tužilac je naveo da je za naplatu duga, Općinskom sudu pravovremeno podnio ukupno 32 izvršna prijedloga, koji su podneseni na osnovu vjerodostojne isprave, s obzirom da je članom 29. ZIP-a jasno propisano da izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalne usluge vode, toplotne energije i odvoz smeća, predstavljaju vjerodostojnu ispravu. Izjašnjavajući se na tvrdnje o nepostojanju aktivne legitimacije za utuženje na strani tužioca zbog nepostojanja ugovornog odnosa sa apelantom, tužilac je istaknuo da se radi o tzv. adhezionom ugovoru (ugovoru po pristupanju). Naime zaključenjem Ugovora o korištenju stana, koje su nosioci stanarskog prava na stanu zaključivali sa poduzećem JP „Sarajevostan“ i samim useljenjem u stan zgrade sa postrojenjem uvezanim na sistem centralnog grijanja, korisnici stanova su pristupili ugovoru zaključenom prema Odluci o opštim uslovima za proizvodnju i isporuku toplotne energije, koji je zaključen sa zajednicom stanovanja koja je upravljala stanovima i zgradama društvenog fonda i vršila održavanje istih. Potpisivanjem predmetnog ugovora (ugovor po pristupanju) korisnici stanova su se obavezali da će u skladu sa odlukama nadležnih organa, koristiti usluge i plaćati utvrđene mjesečne iznose naknade za centralno grijanje, odvoz smeća, potrošnju vode i održavanje (član 142. Zakona o obligacionim odnosima). Obaveza zaključivanja Ugovora o isporuci toplotne energije je također propisana i članom 13. Uredbe o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije, a za nepostupanje po istoj predviđena je i prekršajna odgovornost vlasnika stanova.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
d) Presuda zbog propuštanja Član 182.
(1) Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.
(2) Tužbeni zahtjev je očigledno neosnovan:
1) ako je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi;
2) ako su činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev u očiglednoj protivrječnosti sa dokazima koje je sam tužilac predložio ili sa činjenicama koje su opštepoznate.
(3) Ako je zahtjev očigledno neosnovan, sud će donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev.
(4) Presuda zbog propuštanja neće se donijeti o zahtjevu ili dijelu zahtjeva kojim stranke ne mogu raspolagati.
c) Odbijanje prijema pismena Član 350.
Kad lice kome je pismeno upućeno, odnosno odrasli član njegovog domaćinstva, odnosno ovlašteno lice ili zaposlenik u organu vlasti ili pravnom licu odbije da primi pismeno, dostavljač će pismeno ostaviti u prostoriji gdje se dostavljanje vrši ili će ga pribiti na vrata te prostorije. Na dostavnici će zabilježiti dan, čas i razlog odbijanja prijema, kao i mjesto gdje je pismeno ostavljeno, i time se smatra da je dostavljanje izvršeno.
24. Zakon o izvršnom postupku FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 74/11 - O.U.S., 35/12, 35/12-Rješenje US BiH, 46/16 i 55/18-Rješenje US BiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku FBiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 32/03) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 29.
Vjerodostojna isprava (1) Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na osnovu vjerodostojne isprave.
(2) Vjerodostojna isprava je, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća.
(3) Vjerodostojna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
Član 36.
Prijedlog za izvršenje (1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.
(2) Ukoliko je uz prijedlog za izvršenje podnesen i zahtjev za utvrđivanje dužnikove imovine o rezultatu istrage sud će obavijestiti tražioca izvršenja i ostaviti mu rok da podneseni prijedlog uredi odnosno izmijeni i dopuni.
(3) Prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave mora sadržavati:
1) izvršni zahtjev iz stava 1. ovog člana, 2) zahtjev da sud obaveže izvršenika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po dostavi rješenja, namiri potraživanja zajedno sa odmjerenim troškovima.
(4) Ako se traži izvršenje na pokretnim stvarima u prijedlogu za izvršenje ne moraju biti bliže naznačene te stvari.
Član 50. stav 1. tač. 1, 2, 3. i 4.
Postupak povodom prigovora protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave (1) Izvršenik će u prigovoru protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave odrediti u kom dijelu pobija to rješenje. Prigovor mora biti obrazložen. (2) Ako u prigovoru nije određeno u kom dijelu se pobija, obim pobijanja će se cijeniti na osnovu obrazloženja.
(3) Neobrazložen prigovor sud će odbaciti.
(4) Ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatrat će se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Mal 463148 17 Gž od 11. jula 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 18. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.
a)Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosi se na isplatu duga, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
U odnosu na osporene odluke
33. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o proizvoljnoj primijeni prava i to ZIP-a i ZPP-a. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što drugostepeni sud nije cijenio njegove žalbene navode.
34. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
36. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud razmatrajući apelantovu žalbu protiv prvostepene presude dao jasno i precizno obrazloženje zbog čega je prvostepeni sud donio presudu zbog propuštanja pozivajući se pri tome na odredbu člana 182. ZPP-a. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao na to da iz spisa predmeta jasno proizlazi da apelant nije dostavio pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, a tužilac je u tužbi predložio donošenje presude zbog propuštanja. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda također proizilazi da je sudski dostavljač dostavljanje izvršio u shodno odredbi člana 350. ZPP-a, odnosno da je dostava pismena apelantu obavljena u skladu sa citiranom odredbom ZPP-a. Ustavni sud dalje primjećuje da apelant tvrdi da je sud pogrešno primijenio odredbe člana 50. stav 1. ZIP-a iz razloga što tužilac nije priložio vjerodostojnu ispravu u smislu člana 29. ZIP-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi bavili ovim pitanjem, te iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je tužilac kao tražilac izvršenja uz prijedlog za izvršenje (koji sadrži sve elemente iz člana 36. ZIP-
a) priložio i izvod iz svih računa koji se odnosi na apelanta kao potrošača, a koji izvod predstavlja izvršnu ispravu jer sadrži sve elemente iz člana 29. st. 2. i 3. ZIP-a. U navedenom obrazloženju Kantonalnog suda, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost u primjeni procesnog prava na štetu apelanta.
37. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi i u tome što Kantonalni sud nije cijenio njegove žalbene navode, čime je povrijedio njegovo pravo na efektivno dvostepeno odlučivanje, odnosno efektivno ulaganje pravnog lijeka. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
39. U dopuni apelacije koju je apelant podnio 4. oktobra 2018. godine u najvećem dijelu su ponovljeni navodi izneseni u apelaciji. Međutim, izneseni su i neki navodi koji nisu bili izneseni u apelaciji. Naime, apelant je u dopuni apelacije ukazao da je rješenjima Vrhovnog suda zauzet drugačiji pravni stav u pogledu donošenja presude zbog izostanka i dokazne snage izvoda iz vjerovnikove kartice dugovanja, Ustavni sud ukazuje da se, u smislu člana 22. stav 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. prethodnih, odnosno iz člana 18. stav (1), važećih Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 11/07). Imajući u vidu sadržaj predmetnih dopuna apelacije u pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da se te dopune apelacije ne odnose na nove pravne okolnosti. Uzimajući u obzir da je apelant osporenu presudu primio 20. jula 2017. godine, a da je dopunu apelacije podnio 4. oktobra 2018. godine, Ustavni sud ukazuje da, shodno navedenom, neće ispitivati te apelantove navode iznesene u dopunama apelacije.
Suđenje u razumnom roku
40. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
41. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
42. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije obavijestio Ustavni sud da je u međuvremenu Vrhovni sud rješenjem od 9. januara 2018. godine, odbacio kao nedopuštenu njegovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda od 11. jula 2017. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa. Uvažavajući specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud cijeni da dan donošenja rješenja o izvršenju predstavlja trenutak kada je predmetni postupak počeo teći za apelanta kao izvršenika, te se taj period i treba cijeniti u kontekstu dužine trajanja postupka, a ne period od podnošenja prijedloga za izvršenje kako se to navodi u apelaciji (vidi npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 701/17 od 13. februara 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio rješenje o izvršenju 6. oktobra 2010. godine, s tim da se od donošenja rješenja od 26. maja 2011. godine izvršni prijedlog smatra tužbom, te da je predmetni postupak okončan donošenjem presude Kantonalnog suda od 11. jula 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko sedam godina.
43. U konkretnom slučaju se radi o izvršnom postupku pokrenutom protiv apelanta na osnovu vjerodostojne isprave, a radi namirenja novčanog potraživanja u iznosu pobliže navedenom u prijedlogu za izvršenje. Prema stanju spisa, te odgovoru Kantonalnog i Općinskog suda, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o naročito složenom predmetu, niti da je od naročitog značaja za apelanta, jer nastoji ishoditi konačnu odluku suda o potraživanju tužioca kao tražioca izvršenja (KJKP „Toplane-Sarajevo“) prema njemu.
44. Analizirajući apelantovo ponašanje u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant osporavajući osnovanost potraživanja protiv njega podnio prigovor, koji je usvojen, te je izdejstvovao mogućnost da u parničnom postupku meritorno osporava predmetno potraživanje tužioca. Međutim, apelant je podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda, kojim je usvojen njegov prigovor i kojim je određeno da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom, te da će se nakon pravosnažnosti tog rješenja spis dostaviti Parničnom odjeljenju Općinskog suda na daljnji postupak (u skladu sa članom 50. stav 4. ZIP-a, a s obzirom na to da je apelant prigovorom osporavao rješenje o izvršenju u cijelosti). Ustavni sud primjećuje da je apelant podnoseći navedeni pravni lijek (podnio žalbu protiv rješenja kojim je usvojen njegov prigovor) doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, odnosno da je doprinio tome da predmetni spis po rješenju Općinskog suda kojima je usvojen njegov prigovor, bude dostavljen Parničnom odjeljenju Općinskog suda tek nakon što je Kantonalni sud odlučio o podnesenoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda, kojim je usvojen njegov prigovor (nakon oko tri godine). Imajući u vidu da je apelant koristio pravni lijek iako za to nije imao pravni interes, Ustavni sud konstatuje da je i apelant svojim postupcima značajnije doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.
45. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud o apelantovom prigovoru protiv rješenja o izvršenju riješio 26. maja 2011. godine (odnosno četiri mjeseca nakon što je prigovor podnesen). Zatim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud donio odluku o apelantovoj žalbi nakon oko tri godine (17. jula 2014. godine). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, postupajući po uređenoj tužbi od 10. oktobra 2014. godine donio presudu zbog propuštanja nakon jedne godine i osam mjeseci (29. juna 2016. godine), dok je Kantonalni sud odluku po žalbi donio nakon jedne godine (11. jula 2017. godine). Analizirajući sve prethodno navedeno Ustavni sud nalazi da, iako je postupak trajao oko sedam godina, u okviru kojeg perioda su redovni sudovi blagovremeno preduzimali procesne radnje (izuzev nešto dužeg trajanja postupka pred Kantonalnim sudom po žalbi protiv rješenja Općinskog suda, kojim je usvojen apelantov prigovor i kojim je određeno da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom), nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje obzirom da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka zadovoljava zahtjev „suđenja u razumnom roku“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)Pravo na imovinu
47. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, pa kako je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav1. Evropske konvencije u segmentu primjene procesnog prava kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih propisa. Naime, u konkretnom slučaju redovni sudovi su odlukama koje su osporene apelacijom usvojili tužiočev tužbeni zahtjev i pri tome obavezali apelanta da mu na ime duga isplati određeni novčani iznosu, i pri tome primijenili relevantne zakonske odredbe, i to: čl.182. i 350. ZPP-a i čl. 29, 36. i 50. ZIP-a. Pri tome Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud u svojoj odluci odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te kada je za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koju ukazuju da su redovni sudovi odugovlačili postupak i zloupotrijebili svoja ovlaštenja, te na takav način suštinski ugrozili načelo efikasnog rukovođenja (kontroliranja) postupka na apelantovu štetu.
49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu primjene procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da procesno pravo nije proizvoljno primijenjeno niti su činjenice pogrešno utvrđene.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.