Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1537/17 (V. B.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratni zločin
- Pravo na odbranu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1537/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1537/17, rješavajući apelaciju Vojislava Brestovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vojislava Brestovca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003192 17 Kž 2 od 14. februara 2017. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 003192 16 K 2 od 8. novembra 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vojislav Brestovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je 19. aprila 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 003192 17 Kž 2 od 14. februara 2017. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 003192 16 K 2 od 8. novembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 6. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 003192 16 K 2 od 8. novembra 2016. godine apelant je proglašen krivim zato što je, kršeći pravila međunarodnog prava sadržana u odredbi člana 3. stav 1. tačka 1.a) IV ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine i odredbi člana 13. stav 2. u vezi sa članom 4. st. 1. i 2. tačka a) Dopunskog protokola uz ženevske konvencije od 8. juna 1977. godine (Protokol II), za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između organiziranih oružanih snaga Vojske Republike Srpske s jedne strane i Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane s druge strane, kao pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Stanice javne bezbjednosti Doboj, zajedno sa Cvjetkom Šarčevićem u mjestu Miljkovac, općina Doboj, lišio života tri lica bošnjačke nacionalnosti koja nisu bila vojno angažirana, niti su učestvovala u vojnim operacijama, tako što je: 20. juna 1992. godine u kasnim večernjim satima, zajedno sa Cvjetkom Šarčevićem (koji je preminuo 17. novembra 1992. godine), došao pred kuću M. A. u čijoj su se kući nalazili njegova supruga P. A. (u daljnjem tekstu: oštećena), Mu. A. i sestra I. A., sve vrijeme držeći oružje u rukama, naređujući im da izađu iz kuće i da podignu ruke u zrak, da bi apelant u jednom trenutku, svjesno i voljno, želeći ih lišiti života, ispalio više projektila iz vatrenog oružja nepoznate marke i broja u M. A., Mu. A. i I. A. Tom je prilikom Mu. A. zadobio strijelnu povredu glave, što je dovelo do preloma kostiju glave i oštećenja vitalnih moždanih funkcija. M. A. je zadobio strijelnu povredu glave, u smjeru s lijeva na desno, a I. A. prelom kostiju glave, pa je posljedično nastupila njihova trenutna smrt. Dakle, apelant je za vrijeme oružanog sukoba, kršeći pravila međunarodnog prava, kao supočinilac lišio tri civilna lica života, čime je, kao supočinilac počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je apelantu optužnicom Tužilaštva, koja je potvrđena 8. januara 2015. godine, stavljeno na teret krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 003192 15 K od 27. novembra 2015. godine apelant je oslobođen navedene optužbe. Rješenjem Vrhovnog suda broj 13 0 K 003192 16 Kž od 22. marta 2016. godine uvažena je Tužilaštva, presuda Okružnog suda od 27. novembra 2015. godine je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.
7. Okružni sud je dalje naveo da su na novom glavnom pretresu, na osnovu odredbe člana 331. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), preuzeti dokazi izvedeni na glavnom pretresu tokom prvostepenog postupka, taksativno pobrojani na strani 2. presude. Dalje je navedeno da su, uz saglasnost stranaka, provedeni materijalni dokazi Tužilaštva (taksativno pobrojani na str. 2. i 3. presude), kao i da su na osnovu člana 331. stav 2. ZKPRS preuzeti dokazi odbrane provedeni tokom prvostepenog postupka.
8. Okružni sud je naveo da je odobrio prijedlog Tužilaštva za čitanje iskaza iz istrage svjedoka
– oštećene P. A. (jedan zapisnik o saslušanju svjedoka – oštećene Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona i dva zapisnika o saslušanju svjedoka – oštećene Državne agencije za istrage i zaštitu, Centra za istraživanje ratnih zločina) kao jedinog neposrednog očevica samog događaja zato što je oštećena umrla 26. decembra 2012. godine, pa su iskazi pročitani u skladu sa članom 288. stav 2. ZKPRS. Apelantova odbrana se protivila izvođenju ovog dokaza zbog nemogućnosti unakrsnog ispitivanja svjedoka ističući prigovor da se na takvim izjavama ne može zasnivati odluka suda s obzirom na to da nema drugih dokaza koji bi potvrdili prisustvo apelanta na način kako mu se to optužnicom stavlja na teret. Osim toga, odbrana je istakla da je prilikom saslušanja navedene svjedokinje i sastavljanja zapisnika o njenom saslušanju postupano suprotno odredbi člana 63. stav
2. ZKPRS i da se takvi materijalni dokazi ne mogu smatrati dokazima pribavljenim na zakonit način.
9. Okružni sud je dalje ukazao je da je optužba svoj koncept dokazivanja bazirala na iskazima posrednih svjedoka L. H. i I. A. (obje kćerke oštećene P. A.) i V. M., koje su u svojim iskazima iznijele posredna saznanja, koja su neposredno nakon što se dogodio predmetni događaj dobile od sada pokojne oštećene. Osim toga, optužba je koncipirana na iskazima oštećene koje je dala tokom istrage, koji su pročitani na glavnom pretresu po odluci vijeća i koje je sud prihvatio kao istinite i uvjerljive. U vezi s posrednim dokazima, sud je istakao da su u praksi tog suda takvi dokazi prihvatljivi. Naravno, dokazna vrijednost takvih iskaza zavisi od konteksta i karaktera predmetnog iskaza, kao i od toga da li su ti dokazi potkrijepljeni i drugim dokazima. Sud je, u skladu s odredbom člana 15. ZKPRS, slobodan u ocjeni dokaza. Osim toga, Okružni sud je ukazao da su iskazi posrednih svjedoka prethodno obrazloženi i cijenjeni u odnosu na iskaze oštećene iz istrage, kao i u odnosu na ostale izvedene dokaze, tako da svi ti dokazi Tužilaštva, prema mišljenju suda, predstavljaju zatvoreni krug i jasno upućuju na zaključak da je upravo apelant počinilac krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Okružni sud je naveo i da svi provedeni dokazi odbrane ni na koji način nisu mogu utjecati na valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, niti su mogli izmijeniti zaključak do kojeg je sud došao.
10. U vezi s prigovorom odbrane u pogledu čitanja iskaza svjedoka – oštećene iz istrage, odnosno tvrdnje da nisu ispunjene pretpostavke za čitanje iskaza i da je odbrana uskraćena za unakrsno ispitivanje te svjedokinje, čime je povrijeđeno pravo na odbranu, Okružni sud je istakao da je odbrani bilo omogućeno da na pretresu iznese pitanja koja bi postavila svjedoku u unakrsnom ispitivanju, što odbrana u konkretnom slučaju nije učinila, nego je u cijelosti prigovarala na zakonitost takvog dokaza. Okružni sud je istakao da je sasvim logično da odbrani nije bila data mogućnost da unakrsno „ispita svjedoka“, međutim da je odredbom člana 288. stav 2. ZKPRS jasno propisan taj izuzetak od pravila, koji je u konkretnom slučaju i utvrđen. Dalje, u vezi s prigovorima odbrane da zapisnici o saslušanju oštećene, kao i zapisnik o prepoznavanju apelanta od strane oštećene, predstavljaju nezakonit dokaz jer su pribavljeni suprotno odredbama člana 63. stav 2. i člana 150. stav 3. ZKPRS, Okružni sud je istakao da je uvidom u sadržaj zapisnika utvrdio da je izjava oštećene pretočena u jednu cjelinu, bez postavljenih pitanja i odgovora, iz koje se jasno vidi da se radi o slobodnom kazivanju o onome što je oštećenoj poznato. Prema tome, sud je stava da su zapisnici o saslušanju oštećene načinjeni na zakonit način, u skladu s relevantnim odredbama ZKPRS, te su shodno tome neosnovani prigovori odbrane.
11. Dalje, Okružni sud je istakao da iz iskaza oštećene iz istrage proizlazi da je, prije nego što se pristupilo radnji prepoznavanja, oštećena opisala apelanta i na fotografiji broj 4. u fotoalbumu broj 2. pokazala apelanta, pa proizlazi da je nije osnovana tvrdnja odbrane da se radnji prepoznavanja pristupilo suprotno odredbi člana 150. stav 3. ZKPRS. Sud je stava da je radnja prepoznavanja izvršena u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu provedena u skladu sa zakonskom odredbom i u vrijeme kada je izvršeno prepoznavanje, predviđena je mogućnost prepoznavanja na osnovu fotografija kada nije moguće prepoznavanje s drugim licima, što je u konkretnom slučaju učinjeno, stoga sud nalazi da se na ovakvim rezultatima prepoznavanja obavljenim u navedenoj agenciji može zasnovati sudska odluka jer je oštećena prepoznala apelanta na fotografiji i identificirala ga kao lice koje je ubilo njenog muža, djevera i zaovu. Ne postoji nijedna sumnja koja dovodi u sumnju zakonitost ovog dokaza. Sud cijeni da se izjave oštećene mogu smatrati odlučnim za utvrđivanje odgovornosti optuženog za inkriminaciju koja mu se stavlja na teret. Osim toga, istaknuto je da zapisnik o prepoznavanju apelanta od strane oštećene čini sastavni dio zapisnika od 4. aprila 2012. godine sa fotografijama koje su prezentirane oštećenoj, na osnovu čega je Okružni sud izveo zaključak da se radi o zakonitom dokazu koji je dat u skladu s relevantnim odredbama ZKPRS.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 k 003192 17 Kž 2 od 14. februara 2017. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva i apelanta, pa je potvrđena Presuda Okružnog suda broj 13 0 K 003192 16 K 2 od 8. novembra 2016. godine.
13. U obrazloženju je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači i optuženi oslobodi optužbe ili da se „presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje".
14. Dalje je navedeno da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepena presuda nije zasnovana isključivo na izjavi iz istrage oštećene, koja je u međuvremenu umrla, nego su cijenjeni i iskazi ostalih svjedoka, koje apelant naziva posrednim svjedocima, što im, kako je naveo Vrhovni sud, ne oduzima vrijednost u postupku dokazivanja. Koju i koliku vrijednost će oni imati određuje sud na osnovu slobodnog sudskog uvjerenja. Vrhovni sud je ukazao da je pogrešan apelantov navod iz žalbe kako iskazi iz istrage oštećene nisu pročitani na glavnom pretresu i da se presuda zasniva na dokazu koji nije izveden na glavnom pretresu. Naime, u prvostepenoj presudi je jasno navedeno da su preuzeti dokazi koji su izvedeni na glavnom pretresu, a među njima i iskazi oštećene koji su čitani na osnovu odredbe člana 288. stav 2. ZKPRS. Vrhovni sud je ukazao da je neosnovan apelantov navod da su povrijeđene odredbe člana 277. ZKPRS koje se odnose na pravo optuženog i branioca da unakrsno ispitaju oštećenu, čime je počinjena bitna povreda iz člana 311. stav 2. ZKPRS i člana 10. stav 2. i 3. ZKPRS. U vezi s navedenim, istaknuto je da je oštećena umrla, pa se u konkretnom slučaju ne može govoriti o pravu na ispitivanje, već o izuzetku od neposrednog provođenja dokaza koje je dozvoljeno odredbom člana 288. stav 2. ZKPRS, tako da navedene povrede nisu počinjene.
15. Vrhovni sud je dalje istakao da je oštećena tokom istrage saslušana u skladu s odredbom člana 151. stav 7. ZKPRS. Prema toj odredbi, svjedok se poziva da iznese sve što mu je poznato, a zatim će mu se, ukoliko bude potrebno, postavljati pitanja. Tek ako mu se postavljaju pitanja dolazi u obzir primjena odredbe člana 63. stav 2. ZKPRS o doslovnom unošenju pitanja i odgovora. U konkretnom slučaju, prema sadržaju zapisnika, proizlazi da je oštećena iznijela sve što joj je poznato u obliku kazivanja, ako pitanja nisu unesena smatra se da ih nije ni bilo, a što i jeste pravilo kriminalističke tehnike koja se primjenjuje kod saslušanja svjedoka, zbog čega ovi prigovori i nisu osnovani.
16. Što se tiče radnje prepoznavanja apelanta na osnovu fotografija, Vrhovni sud je ukazao da je ta radnja zakonita. Ukazano je na odredbu člana 150. stav 4. ZKPRS u kojoj je propisano da ukoliko prepoznavanje lica nije moguće njihovim pokazivanjem (stav 3), prepoznavanje će se izvršiti na osnovu fotografija. Dakle, zakonita su oba načina prepoznavanja (i pokazivanjem lica, i na osnovu fotografija), a koji način će se koristiti predstavlja faktičko pitanje kriminalističke tehnike u svakoj konkretnoj situaciji o kojem odlučuje ovlašteno lice koje tu radnju provodi. Pri tome, sud ne cijeni način na koji je prepoznavanje izvršeno, odnosno da li je bilo moguće vršiti ga na drugi način, već tim prepoznavanjem ocjenjuje uvjerljivost iskaza saslušanog svjedoka. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da opredjeljenje za vrstu i mogućnost prepoznavanja ne zavisi samo od toga da li je lice čije se prepoznavanje vrši dostupno, kao što je sugerirao apelant, nego i od niza drugih nepredviđenih okolnosti, npr. da li se zbog proteka vremena promijenila fizionomija optuženog i slično. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da prepoznavanje apelanta koje je oštećena izvršila na osnovu fotografija nije nezakonit dokaz iz člana 10. stav 2. ZKPRS.
17. Nadalje, istaknuto je da je prvostepeni sud ocijenio iskaz oštećene kroz njegovu uvjerljivost, ali i u sklopu iskaza drugih svjedoka, tako da se radi o zakonom propisanoj slobodnoj ocjeni dokaza, a ne samo o tvrdnji prvostepenog suda, kako je to tvrdio apelant u žalbi. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je u segmentu činjeničnog stanja, za koje je apelant u žalbi tvrdio da nije pravilno i potpuno, prvostepeni sud pouzdano utvrdio i pravilno cijenio sve odlučne činjenice. Ukazano je da je odbrana detaljno podvrgnula kritici iskaz oštećene, što je shvatljivo jer se radi o ključnom dokazu na kojem se gradi odluka suda, međutim, taj je iskaz, prema stavu Vrhovnog suda, toliko uvjerljiv, detaljan, jasan, određen, bez iznošenja onoga u šta svjedok nije siguran, da kao takav mora biti prihvaćen kao istinit i kao realna podloga da s drugim dokazima dovede do pouzdanog zaključka suda. Prema tome, kada se iskaz oštećene dovede u vezu s apelantovim iskazom, te iskazima drugih svjedoka koji su navedeni i ocijenjeni u prvostepenoj presudi, to čini pouzdan osnov za zaključak da je apelant upravo u vrijeme i na način opisan u prvostepenoj presudi izvršio radnje koje mu se optužnicom stavljaju na teret.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da su osporene presude arbitrarne jer prihvaćaju dokaze koji su nezakoniti i na njima ne može biti zasnovana osuđujuća presuda. Apelant tvrdi da su činjenični i pravni zaključci osporenih presuda izvedeni isključivo na osnovu iskazâ oštećene (za koje apelant u vrlo opširnim navodima, detaljno ih raščlanjujući i analizirajući, tvrdi da su proizvoljni, nesigurni i protivrječni) koje je dala u fazi istrage, te iskaza posrednih svjedoka koji nisu očevici događaja, nego su samo prenijeli ono što im je rekla oštećena. Apelant dalje tvrdi da iskazi oštećene nisu izvedeni kao dokaz na glavnom pretresu i da, posljedično, osporene presude nisu mogle biti zasnovane na tom dokazu. Dalje ističe da se redovni sudovi nisu očitovali na njegove navode o povredi odredbe člana 277. ZKPRS, odnosno da odbrani nije bilo dozvoljeno da unakrsno ispita oštećenu, što dovodi u pitanje i zakonitost dokaza shodno odredbi člana 10. st. 2. i 3. ZKPRS. U ovom se dijelu apelant pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 2238/05 i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Doorson protiv Holandije. Osim toga, apelant tvrdi da zapisnici iz istrage nisu sastavljeni u skladu s odredbama člana 63. stav 2. ZKP-a jer u zapisnik nisu unesena pitanja postavljena svjedoku, tako da se radi o nezakonitim dokazima na kojima se ne može zasnivati presuda (član 10. stav 2. ZKP-a). Apelant osporava i zapisnik o saslušanju oštećene da predočenim fotoalbumima, tvrdeći da je taj dokaz nezakonito pribavljen zato što je prepoznavanje vršeno preko fotografije, a ne neposrednim prepoznavanjem lica. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije van svake razumne sumnje dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, pa su redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali primijeniti odredbu člana 3. ZKPRS, dakle pri sumnji u dokazanost djela presuditi u apelantovu korist.
II.Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da su prigovori koje je apelant iznio u apelaciji, u suštini, preneseni iz žalbe protiv prvostepene presude i najvećim dijelom se zasnivaju na kritici utvrđenog činjeničnog stanja koje se podvođenjem pod razne nepostojeće povrede procesnog zakona pokušava prikazati kao povreda ustavnih i konvencijskih prava. Istaknuto je da je odgovore na sve žalbene prigovore Vrhovni sud dao u osporenoj drugostepenoj presudi koja je po svemu sadržajna i pravilna. Dalje je navedeno da ostali prigovori, također, nemaju osnov u stanju spisa, niti su učinjeni propusti u postupku odlučivanja o žalbi na prvostepenu presudu. Istaknuto je da je Vrhovni sud savjesno ocijenio sve navode iz žalbe dajući na njih potpuno jasne i detaljne odgovore.
20. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima datim u obrazloženju prvostepene presude, te smatra da u toj presudi nisu povrijeđena prava na koja se apelant neosnovano pozvao.
21. Suština iscrpnog odgovora Tužilaštva je da nisu tačni apelantovi navodi da se pobijane presude zasnivaju na dokazu na kome se presuda ne može zasnivati, da su presude nerazumljive, protivrječne razlozima presude i da ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Tužilaštvo smatra da su Vrhovni i Okružni sud u osporenim presudama dali valjana i zakonita obrazloženja za svoje odluke, kao i da je Vrhovni sud dao odgovor na sve apelantove žalbene prigovore, kao i da su ti prigovori ponovljeni u apelaciji.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77
– ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 142.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Zakonitost dokaza Član 10.
[…] (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Sadržaj zapisnika Član 63.
[…] (2) Zapisnik treba da sadržava bitne podatke o toku i sadržaju preduzete radnje. U zapisnik se doslovno unose postavljena pitanja i dati odgovori. Ako su prilikom preduzimanja radnje oduzeti predmeti ili spisi, to će se naznačiti u zapisniku, a oduzete stvari će se priključiti zapisniku ili će se navesti gdje se nalaze na čuvanju.
[…] Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje Član 150.
[…] (3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok lice ili predmet, tražiće se od njega prvo da ga opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno sa drugim njemu nepoznatim licima, odnosno ako je to moguće – zajedno sa predmetima iste vrste.
(4) Ako prepoznavanje lica nije moguće u skladu sa stavom 3. ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu fotografija tog lica i fotografija svjedoku nepoznatih lica.
Tok saslušanja svjedoka Član 151.
[…] Poslije opštih pitanja svjedok se poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato, a zatim će mu se postavljati pitanja radi provjeravanja, dopune i razjašnjenja. Prilikom saslušanja svjedoka nije dopušteno služiti se obmanom niti postavljati takva pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo odgovoriti.
Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči.
Svjedoci se mogu suočiti ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica. Suočeni će se o svakoj okolnosti o kojoj se njihovi iskazi međusobno ne slažu ponaosob saslušati i njihov odgovor unijeti u zapisnik. Istovremeno se mogu suočiti samo dva svjedoka.
Oštećeni koji se saslušava kao svjedok biće pitan se da li želi da u krivičnom postupku ostvaruje imovinskopravni zahtjev.
Direktno i unakrsno ispitivanje svjedoka Član 277.
Dozvoljeno je ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branioca koji je pozvao svjedoka (direktno ispitivanje), zatim ispitivanje tog svjedoka od suprotne stranke, odnosno branioca (unakrsno ispitivanje) i ponovno ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branioca koji ga je pozvao. Svjedoka ispituje stranka koja ga je pozvala, ali sudija, odnosno predsjednik vijeća i članovi vijeća mogu u svakoj fazi ispitivanja postaviti svjedoku odgovarajuće pitanje. Pitanja svjedoku od suprotne stranke ograničavaju se i odnose na pitanja koja su prethodno postavljena tokom ispitivanja svjedoka od stranke koja je pozvala svjedoka i pitanja u korist vlastitih tvrđenja. Pitanja na ponovnom ispitivanju svjedoka od stranke koja ga je pozvala ograničavaju se na pitanja postavljena tokom ispitivanja svjedoka od suprotne stranke. Nakon što svjedok bude ispitan, sudija, odnosno predsjednik i članovi vijeća mogu mu postavljati pitanja.
Pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti ne mogu se postavljati pri direktnom ispitivanju, osim u slučaju potrebe razjašnjenja izjave svjedoka. Po pravilu, pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti - dozvoljena su samo prilikom unakrsnog ispitivanja. Kada stranka pozove suprotne stranke ili kada svjedok pokazuje odbojan stav ili ne želi da sarađuje, sudija, odnosno predsjednik vijeća može dozvoliti upotrebu pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti. Sudija, odnosno predsjednik vijeća će u odgovarajućoj mjeri kontrolisati način i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvođenja dokaza, vodeći računa da ispitivanje i izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine, da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i zaštite svjedoci od uznemiravanja i zbunjivanja.
Prilikom izvođenja dokaza iz člana 276. stav 2. tačka d) ovog zakona, sud će ispitati svjedoka, a nakon toga dozvoliće strankama i braniocu da mu postavljaju pitanja.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288 (1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.
(3) Ako se tokom glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan da iznese svoju odbranu ili da odgovara na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 143. stav 2. tačka v) ovog zakona.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311.
(1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:
[…]
z) se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, […]
k) je izreka presude nerazumljiva, protivriječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
(2)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud tokom glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 13 0 K 003192 17 Kž 2 od 14. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je tu presudu primio 1. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 19. aprila 2017. godine, tako da proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (2) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
[…]
31. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
32. Apelant, prije svega, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su osporene odluke zasnovane na dokazima na kojima se u smislu zakonskih odredbi ne mogu zasnovati, navodeći da su ključni dokaz izjave koje je oštećena dala u istrazi, koje nisu provedene kao dokaz tokom dokaznog postupka pred prvostepenim sudom i za koje apelant tvrdi da su nezakonite jer zapisnici iz istrage nisu sastavljeni u skladu sa zakonskim odredbama budući da u zapisnik nisu unesena pitanja postavljena oštećenoj.
33. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
34. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji, kao i u postupku po žalbi, isticao da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su osporene odluke zasnovane na dokazima na kojima se u smislu odredbe člana 10. ZKP-a ne mogu zasnovati budući da su zaključci osporenih presuda izvedeni isključivo na osnovu iskaza oštećene koje je dala u fazi istrage, za koje apelant tvrdi da su proizvoljni, nesigurni i protivrječni i da nisu sastavljeni u skladu s odredbom člana 63. stav 2. ZKP-a, te iskaza posrednih svjedoka koji nisu očevici događaja. Osim toga, apelant tvrdi da iskazi oštećene nisu izvedeni kao dokaz na glavnom pretresu i da, posljedično, osporene presude nisu mogle biti zasnovane na tom dokazu. Apelant je dalje istakao da se redovni sudovi nisu očitovali na njegove navode o povredi odredbe člana 277. ZKPRS, odnosno da odbrani nije bilo dozvoljeno da unakrsno ispita oštećenu, što dovodi u pitanje i zakonitost dokaza shodno odredbi člana 10. st. 2. i 3. ZKPRS, pozivajući se na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 2238/05 i praksu Evropskog suda u predmetu Doorson protiv Holandije.
36. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je sve ove navode apelant iznio i u žalbi protiv prvostepene presude i da je Vrhovni sud, razmatrajući žalbu, utvrdio da prvostepena presuda nije zasnovana isključivo na izjavi iz istrage oštećene koja je u međuvremenu umrla, nego su cijenjeni i iskazi ostalih svjedoka. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da iz prvostepene presude jasno proizlazi koji su dokazi preuzeti iz ranijeg postupka, koji su od tih dokaza izvedeni na glavnom pretresu, kao i da se nalaze iskazi oštećene koji su čitani na osnovu odredbe člana 288. stav 2. ZKPRS. Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odredbi predviđena mogućnost da se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu u slučaju ako su ispitana lica umrla, što je u konkretnoj situaciji slučaj. Osim toga, apelantu je bila data mogućnost da na pretresu iznese pitanja koja bi postavila svjedoku u unakrsnom ispitivanju, što odbrana u konkretnom slučaju nije učinila. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na jedini mogući način, s obzirom na to da je oštećena umrla, pa nije bilo realne mogućnosti da je odbrana ispita, pri čemu odbrana nije iskoristila mogućnost da iznese pitanja kojima bi iskaze oštećene na bilo koji način osporila, i u ovom dijelu ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju suda. U pogledu apelantovih navoda da zapisnici o izjavama oštećene iz istrage nisu sastavljeni u skladu s odredbom člana 63. stav 2. ZKPRS, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odgovarajući na ovakav identičan prigovor koji je apelant iznio u žalbi protiv prvostepene presude, istakao da je oštećena tokom istrage saslušana u skladu s odredbom člana 151. stav 7. ZKPRS kojom je propisano da će svjedok iznijeti sve što mu je poznato, a zatim će mu se, ukoliko bude potrebno, postavljati pitanja. Tek ako mu se postavljaju pitanja dolazi u obzir primjena odredbe člana 63. stav 2. ZKPRS o doslovnom unošenju pitanja i odgovora. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju oštećena iznijela sve što joj je poznato u obliku kazivanja, odnosno da je izjavu dala u skladu odredbom člana 151. stav 7. ZKPRS, pa ni u ovom dijelu ne stoje apelantovi navodi iz apelacije.
37. U vezi s apelantovim navodima da je zapisnik o prepoznavanju apelanta s fotografije nezakonit dokaz budući da je postojala mogućnost da se prepoznavanje izvrši neposredno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odgovarajući na identičan apelantov navod iz žalbe, ukazao da je prepoznavanje pokazivanjem lica, kao i prepoznavanje na osnovu fotografije zakonito, kao i da je tehnika koja će biti korištena faktičko pitanje o kojem se odlučuje u konkretnim situacijama. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, s obzirom na to da je odredbom člana 150. stav 4. ZKPRS propisano da ukoliko prepoznavanje lica nije moguće njegovim pokazivanjem, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu fotografija, pa ni u ovom dijelu ne vidi nezakonitost, niti proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su ovaj dokaz ocijenili kao zakonit i (između ostalih dokaza) na njemu zasnovali svoje odluke.
38. Ustavni sud nadalje zapaža da je apelant ukazao i na kršenje načela ravnopravnosti iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje. Naime, to znači da optuženi u krivičnom postupku treba imati ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugo važno načelo, koje je blisko vezano za to pravo, jeste da postupak mora biti u skladu s načelom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost odgovoriti na iznesene navode, iznijeti druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče saslušati svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno ocijeniti je li nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija „pod jednakim uvjetima“ i uz „jednakost oružja“.
39. Ustavni sud zapaža da je tokom pretresa pred prvostepenim sudom proveden obiman dokazni postupak (izveden veliki broj dokaza optužbe i odbrane). Ustavni sud posebno zapaža da iz obrazloženja presuda slijedi da su ključni dokazi optužbe iskazi oštećene, čiji je sadržaj opširno naveden u presudama, kao i da su navedeni razlozi zbog kojih je prvostepeni sud iskazu oštećene poklonio vjeru u cjelini (iskaz jasan, određen, i konzistentan i potvrđuju ga drugi dokazi). S druge strane, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da svjedoci koje je izvela odbrana ne mogu ni u jednom dijelu dovesti u sumnju zaključak o apelantovoj krivici. Dakle, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostepene presude dato jasno i detaljno obrazloženje u vezi s prihvatljivošću, odnosno neprihvatljivošću dokaza, nakon čega je izveden zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti za izvršenje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio Vrhovni sud, dajući detaljna i jasna obrazloženja o neosnovanosti apelantovih žalbenih navoda. Također ne proizlazi da je apelantu uskraćena informacija o svim navodima i dokazima koje je iznijelo Tužilaštvo i mogućnost da odgovori na iznesene navode i da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane. Osim toga, Ustavni sud smatra da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
40. Na kraju, Ustavni sud napominje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda na koju se apelant pozvao u apelaciji, međutim ta praksa ni na koji način ne može utjecati na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije kada je postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i zato što ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno zato što nema elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević