Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3660/17 (N. D.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
- Kleveta
- Naknada štete
- Proporcionalnost
- Dokazni postupak
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Građanski postupak
- Miješanje
- Legitiman cilj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3660/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3660/17, rješavajući apelaciju Nikole Dronjka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Dronjka podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 192320 16 Gž od 9. juna 2017. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 192320 14 P od 19. februara 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nikola Dronjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 192320 16 Gž od 9. juna 2017. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 192320 14 P od 19. februara 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Milorada Dodika (tužioca u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke; u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 14. marta 20189. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su u periodu od 26. marta do 2. aprila 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Odlučujući o tužbi koju je tužilac podnio protiv apelanta radi naknade štete zbog klevete, Osnovni sud je donio presudu broj 71 0 P 192320 14 P od 19. februara 2016. godine kojom je djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužioca, te je apelant obavezan da tužiocu isplati iznos od 5.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužioca u dijelu koji čini razliku između traženog (6.000,00 KM) i dosuđenog (5.000,00 KM) iznosa na ime naknade nematerijalne štete. Takođe, predmetnom presudom obavezan je apelant da tužiocu isplati precizirani novčani iznos na ime troškova postupka, dok je tužilac odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
6. U obrazloženju presude je konstatovano da su na ročištu za glavnu raspravu izvedeni dokazi čitanjem materijalnih dokaza (preciziranih na strani 2. predmetne presude), saslušanjem svjedoka Dragana Čavića i Mladena Bosića, saslušanjem apelanta kao parnične stranke i vještačenjem po vještaku medicinske struke dr. Bogdanu Stojakoviću. Na osnovu izvedenih dokaza, koji su, kako je to navedeno u obrazloženju presude, cijenjeni shodno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donesena je odluka kao u izreci. Imajući u vidu izvedene dokaze, Osnovni sud je konstatovao da je među parničnim strankama nesporno, a da to proizilazi iz izvedenih dokaza, da je apelant 5. marta 2014. godine na pres konferenciji udruženja građana „Slobodna Republika“ izjavio: „Trenutno se nalazimo na naslovnoj strani „Glasa Srpske“, kako je režim krenuo vjerovatno ima za cilj da završimo na zadnjim stranicama „Glasa Srpske“ gdje se nalaze čitulje, gdje su upravo završavali svi oni koji se nisu slagali sa Miloradom Dodikom, kao što su Vukelić, koji znamo kako je završio, Branislav Garić, Boban Blagojević, svi neistomišljenici ovog režima, prvo su bili na prvoj strani „Glasa Srpske“, a kako je vrijeme odmicalo završili su u čituljama...“. Shodno tome, Osnovni sud je zaključio da je apelant o tužiocu iznio određenu tvrdnju, te je ocijenio da su neosnovani prigovori nedostatka aktivne i pasivne legitimacije u konkretnom slučaju.
7. Naime, ukazujući da je u konkretnom slučaju nesporna činjenica da je apelant u svojoj izjavi naveo da se na zadnjim stranicama „Glasa Srpske“ nađu oni koji se nisu slagali sa Miloradom Dodikom, Osnovni sud je ocijenio da jasno da je apelantova izjava bila usmjerena direktno i izričito na tužioca, a ne na režim odnosno na poziciju vladajuće stranke, na čijem čelu se nalazi tužilac. Shodno tome, Osnovni sud je zaključio da je jasno da je tužilac aktivno legitimisan za podnošenje predmetne tužbe. Dalje, konstatujući da je nesporna činjenica da je apelant u svojoj izjavi „iznio određenu kvalifikaciju tužioca“, kao lica koje je dovelo do toga da se neistomišljenici režima nađu na zadnjim stranicama odnosno čituljama tj. kao umrla lica, Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o iznošenju mišljenja, već naprotiv o iznošenju činjenice. Naime, Osnovni sud je obrazložio da apelant predmetnom izjavom nije iznio svoje mišljenje o tužiocu, već da je iznio određenu činjenicu, kvalifikaciju tužioca, kao lica koje je direktno povezano sa „slanjem određenih lica u smrt“. Takođe, Osnovni sud je naveo se predmetna apelantova izjava ne može drugačije tumačiti nego onako kako je apelant zaista i izjavio, a da je izjavio da se na čituljama nalaze lica, što znači da su ta lica umrla - nastradala zbog toga što se nisu slagala sa tužiocem. Pri tome, ukazao je u situaciji da je apelant zaista želio iznijeti svoje mišljenje, onda ga je trebao iskazati na drugačiji način, tako što bi recimo naveo da se radi o njegovom mišljenju ili bi upotrijebio drugačije izraze. Takođe, ocijenio je da je apelant u prilog svog izražavanja trebao iznijeti i određene dokaze, a što nije učinio. Osnovni sud je, pored toga, naveo da je apelant naprosto u javnosti iznio činjenice o tome da smatra da je tužilac odgovoran za smrt navedenih lica, jer se isti nisu slagali sa politikom koju vodi. Shodno navedenom, Osnovni sud je ocijenio da je apelant pasivno legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari.
8. Osnovni sud se zatim pozvao na odredbe člana 5. st. 1. 2. i 3, te člana 6. stav 1. tač. a, bivi stav 2. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), te je cijeneći izvedene dokaze u skladu sa citiranim odredbama navedenog zakona, zaključio da je tužilac dokazao da mu je apelant na pres konferenciji 5. marta 2014. godine, pronošenjem neistinitog izražavanja, prouzrokovao nematerijalnu štetu koja se ogleda u duševnim bolovima zbog povrede ugleda, a da apelant nije dokazao da na njegovoj strani nije bilo namjere ili nepažnje da prouzrokuje štetu apelantu i da je njegovo izražavanje bilo istinito odnosno zasnovano na istinitim činjenicama, a ne neistinito.
9. U vezi sa tim, Osnovni sud je konstatovao da je tužilac u činjeničnim navodima tužbe naveo da klevetničkim navodima smatra navode da je on direktno povezan sa ubistvima tri lica: Vukelića, Garića i Blagojevića. Analizom dokaza koje je izveo apelant, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije dokazao istinitost ovih navoda. Shodno tome, Osnovni sud je zaključio da su se ostvarile okolnosti na koje je ukazivao tužilac odnosno da je apelant htio pravo pežorativnim, zlonamjernim navodima dovesti javnost u zabludu da je tužilac povezan sa ovim ubistvima. Naime, Osnovni sud je obrazložio da je opštepoznata činjenica da termin „čitulja“ označava dio novinskog teksta sa slikom (ili bez) umrlog lica, a kojim rodbina i prijatelji obavještavaju javnosti da je određeno lice preminulo, kada je sahrana itd. Dalje, naveo je da je takođe opštepoznato da se čitulje skoro uvijek nalaze na posljednjim stranicama novina. Pored toga, ukazao je da je opštepoznata činjenica da su krivična djela ubistva krivična djela koja spadaju u najtežu vrstu krivičnih djela - djela protiv života i tijela, zbog čega su zakonom najstrožije sankcionisana. Osnovni sud je ocijenio da je iz tog razloga ozbiljna i teška kvalifikacija koju je učinio apelant nazvavši tužioca „između redova“ naručiocem ubistava neistomišljenika svog političkog režima. Pri tome, ukazao je da smatra da „nema teže kvalifikacije od kvalifikacije da je neko naručio nečije ubistvo“, a posebno da je to učinio „iz tako malicioznih razloga kao što su političko razmimoilaženje ili politička nekorektnost“. Osim toga, ukazao je da ukoliko su apelant ili svjedoci koje je saslušao na ove okolnosti imali stvarnih saznanja o tome da je tužilac naručilac ubistava pomenutih lica, da su to prema Zakonu o krivičnom postupku bili dužni saopštiti nadležnim organima (MUP-u i Tužilaštvu). Međutim, Osnovni sud je ocijenio da svjedoci koje je apelant predložio na okolnosti da je od njih saznao ono što je izjavio predmetnom izjavom nisu potvrdili apelantove navode o tome. Naime, konstatovao da je svjedoci Mladen Bosić i Dragan Čavić nisu izjavili sudu da znaju da je tužilac naručilac predmetnih ubistava odnosno da su oba svjedoka izjavila da o tome nemaju saznanja, te da samo imaju saznanja da se u pogledu ova dva ubistva vodi istraga (dok je krivični postupak za ubistvo Branislava Garića pravosnažno okončan). U tom smislu, Osnovni sud je zaključio da apelant izvedenim dokazima (saslušanjem navedenih svjedoka, a ni materijalnim dokazima) nije dokazao svoje činjenične navode da ono što je iznio o tužiocu u predmetnoj izjavi zapravo bilo istinito. Osnovni sud je dalje konstatovao da apelant riječi koje je upotrijebio u predmetnoj izjavi može upotrebljavati samo kada su u pitanju pojedinci koji su pravosnažnom presudom osuđeni za krivično djelo ubistva i ni u kojem drugom slučaju, jer sve građane Ustavom štiti pretpostavka nevinosti. S obzirom da to nije učinio, Osnovni sud je zaključio da ti navodi predstavljaju klevetničke navode o kvalitetu i načinu rada tužioca, jer je, kako je to naveo Osnovni sud, svakom prosječnom građaninu jasno da se tužilac u svojstvu političara, kao i svaki drugi građanin ove zemlje koji obavlja neku funkciju ili posao morao ponašati u skladu sa propisima i štititi ih, a ne kršiti ih. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je cijenio činjenicu da je apelant imao pravo da komentariše kvalitet rada tužioca. Međutim, zaključio je da je to apelant morao učiniti bez „ružnih riječi i zlonamjernih opažanja, a posebno bez inkriminišućih kvalifikacija, te u skladu sa profesionalnijim pristupom“.
10. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Osnovni sud je zaključio da iznošenje predmetne izjave predstavlja činjenično izražavanje koje ima elemente klevete, pa je apelant u obavezi da tužiocu naknadi štetu koju je takvim izražavanjem prouzrokovao. Dalje, Osnovni sud je iz nalaza vještaka medicinske struke, kojem je poklonio vjeru, jer je utvrdio da je sačinjen objektivno i u skladu sa pravilima struke, ocijenio da je tužilac, trpio duševne bolove zbog zbivanja koje mu je ugrozilo psiho-fizičku ravnotežu, kao i očekivane reakcije okoline te mogućih posljedica po porodicu, kao i da su duševni bolovi u prvoj nedjelji bili veoma jaki, a zatim dvije do tri nedjelje srednje jaki. Dakle, utvrdio je da je tužilac kao i svaki prosječan čovjek u situacijama kada je izložen neistinitim informacijama u javnosti o sebi, trpio emocije u vidu nelagode, nezadovoljstva, ljutnje zbog toga što objavljivanje ovakvih informacija izaziva društvenu osudu sredine u kojoj osoba živi i radi, a takođe i mijenja mišljenje sredine u vezi sa tom osobom, tj. dovodi do sumnje u moralne kvalitete osobe (a posebno kod optužbi za izvršenje najtežih krivičnih djela). Osnovni sud je istakao da je u konačnom sasvim jasno da i sama potencijalna povreda ugleda, a pogotovo povreda do koje je došlo, dovoljna da se cijene posljedice koje je klevetničko izražavanje izazvalo kod određenog lica. Pozivajući se na odredbe člana 11. i 13. ZZK i člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te navodeći da je cijenio sve okolnosti propisane odredbom člana 11. ZZK, kao i okolnosti koje propisuje odredba člana 200. ZOO, Osnovni sud je zaključio da iznos od 5.000,00 KM predstavlja adekvatnu novčanu satisfakciju za duševne bolove koje je apelant prouzrokovao tužitelju odnosno da ta naknada štete predstavlja pravičnu naknadu, koja za cilj ima satisfakciju i ne smije težiti drugim ciljevima.
11. Apelant je podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda, koju je Okružni sud odbio presudom broj 71 0 P 192320 16 Gž od 9. juna 2017. godine i potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka.
12. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da se povreda časti, ugleda, dostojanstva i ličnog integriteta može izvršiti neistinitim iskazom, ili čak istinitim iskazom ako je dat u neprimjerenoj formi, pa čak i iznošenjem vrijednosnih sudova u neprimjerenoj formi sa namjerom omalovažavanja ili sramoćenja. Zatim, pozvao se na odredbe člana 3. tač. a i g) ZZK. Dalje, ukazao je da apelant u svom iskazu nije osporio sadržaj izjave čiji sadržaj je utvrdio prvostepeni sud, te da nije osporio da je tu izjavu dao na konferenciji za štapu od 5. marta 2014. godine. Međutim, ukazao je da je apelant u svom iskazu (datom pred prvostepenim sudom) tvrdio da je izjavom kritikovan režim i da je iznio svoje mišljenje, a da je prvostepeni sud zaključio da je apelant u predmetnoj izjavi iznio činjenice, da se ta izjava ne odnosi na režim i da je tom izjavom tužilac identifikovan kao naručilac ubistava. Takođe, ukazao je da se i žalbom inisistira na tome da se predmetna izjava odnosi na režim, a ne na tužioca, te da se tom žalbom pobijaju utvrđenje i činjenični zaključci prvostepenog suda s tvrdnjom da su zasnovani na pogrešnoj ocjeni dokaza. Okružni sud je zaključio da je predmetna izjava, kojom je apelant govorio o režimu, izjava kojom je javnosti jasno identifikovan tužilac imenom i prezimenom i da je između ličnosti tužioca i režima stavljen znak jednakosti na način da je rečeno „da su svi koji se nisu slagali sa Miloradom Dodikom ubijeni (završili na zadnjoj strani „Glasa Srpske)“. Dalje, ukazao je da su u izjavi zatim navedena lica koja su ubijena pod sumnjivim, odnosno nerasvijetljenim okolnostima i da se radi o neistomišljenicima ovog režima. Okružni sud je istakao da režim jeste vlast, kako se to tvrdi u žalbi. Zatim, ukazao je da je tužilac javna ličnost, „predsjednik države“ i da svojom funkcijom predstavlja vlast odnosno režim. U vezi sa tim, Okružni sud je konstatovao da apelant nije rekao da se ubijena lica nisu slagala sa režimom, već sa Miloradom Dodikom (tužiocem), pa je na taj način režim poistovjećen i izjednačen sa imenom i ličnošću tužioca, povezivanjem tužioca sa krivičnim djelima protiv života i tijela. Shodno tome, zaključio je da se ta izjava „ima smatrati zlonamjernom izjavom na račun ličnosti tužioca“. Dalje, Okružni sud je zaključio da istinitost činjeničnih navoda iz izjave nije dokazana apelantovim iskazom, niti iskazima svjedoka saslušanih po apelantovom prijedlogu, zbog čega je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za odgovornost za klevetu iz odredbe čl. 5. stav 1. ZZK.
13. Okružni sud je istakao da je tužilac predsjednik Republike Srpske i javna ličnost zbog čega mora podnijeti i izražavanje koje može uvrijediti, uznemiriti pa i ogorčiti. Međutim, zaključio je da takvo izražavanje mora biti u suštini istinito, jer po mišljenju tog suda, ako to nije, podložno je sankcijama predviđenim ZZK i ZOO. Dalje, Okružni sud je ukazao da je apelant na konferenciji za štampu dao spornu izjavu kojom je tužioca identifikovao trećim licima, zbog čega se smatra autorom u smislu odredbe člana 3. tačka g) ZZK, a da izjava predstavlja izjavu kojom je tužitelj identifikovan trećim licima javno. Shodno tome, Okružni sud je ocijenio da je zaključak prvostepenog suda o aktivnoj i pasivnoj legitimaciji stranaka utemeljen na pravilnoj primjeni odredbi člana 3. tačka g) i člana 5. st. 2. i 3. ZZK. Dalje, ocijenio je da žalba nije dovela u pitanje utvrđenje prvostepenog suda, zasnovano na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, koje je u cjelosti prihvatio i Okružni sud, nalazeći da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi subjektivni i objektivni elementi neophodni za zaključak da je tužilac trpio duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da intenzitet i dužina trajanja tih duševnih bolova opravdavaju dosuđivanje naknade nematerijalne štete u konkretnom slučaju. Imajući u vidu naprijed navedeno, Okružni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva naknadu nematerijalne štete utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe člana 200. ZOO u vezi sa čl. 13. ZZK i članom 127. ZPP-a.
14. Okružni sud je dalje konstatovao da iz stanja spisa proizilazi da je apelant svojim iskazom potvrdio činjenične navode tužbe koji se tiču sadržaja predmetne izjave, zbog čega nije prihvatljiva žalbena tvrdnja da apelantov iskaz nije ocijenjen. Dalje, ukazao je da se prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude bavio apelantovom tvrdnjom da je u izjavi govorio o režimu, te da je pri tome zaključio da se izjava ne odnosi na režim već na tužioca. Takođe, Okružni sud je konstatovao je da su u postupku pred prvostepenim sudom pravilno i potpuno ocijenjeni iskazi svjedoka saslušanih po apelantovom prijedlogu. Ukazao je da činjenične zaključke o okolnostima u kojima je data i o sadržaju predmetne izjave, prvostepeni sud utvrdio ocjenom dokaza tužioca dovodeći ih u vezu sa činjenicama koje je u svom iskazu iznio apelant. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da nisu prihvatljive žalbene tvrdnje o povredama odredbama čl. 7. stav .1, čl. 8. i člana
123. ZPP-a. Takođe, zaključio je da je neosnovana žalbena tvrdnja o povredi pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP-a, da je prvostepeni sud je za svoju odluku dao prihvatljive činjenične i jasne pravne razloge.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
16. Apelant tvrdi da se predmetna izjava ne odnosi na tužioca, već na režim (vlast) u Republici Srpskoj odnosno na neodređeni broj lica i da su je redovni sudovi pogrešno protumačili. Smatra da iz njenog teksta ne proizilazi da je tužilac lično „pogođen“ tom izjavom. Dalje, ukazuje da u konkretnom postupku nije utvrđeno da je tu izjavu prenio bilo koji medij. Shodno tome, apelant tvrdi da sa istom nije upoznata javnost odnosno da tužitelj nije dokazao da je bilo ko čuo spornu izjavu odnosno da je tu izjavu očito čuo samo onaj ko je snimio i dostavio tužiocu, zbog čega da ista ne može prouzrokovati štetu ugledu tužioca, niti tužilac može tražiti satisfakciju u konkretnom slučaju. Zatim, apelant tvrdi da je dokazao da je ta izjava tačna jer su sva lica koja je pomenuo u istoj (Garić, Blagojević), kako navodi, prema iskazima svjedoka i opštepoznatim okolnostima koje sud nije cijenio, prvo bila na naslovnim stranama, a nakon što su kritikovala režim, završila na stranama na kojima se objavljuju smrtovnice. Osim toga, apelant smatra da njegova izjava predstavlja vrijednosni sud i iznošenje mišljenja o režimu Republici Srpskoj koje je bilo razumno, a ne o tužiocu, pri čemu redovni sudovi, po apelantovom mišljenju, nisu obrazložili zbog čega smatraju da nije riječ o mišljenju, već o iznošenju činjenica. Apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju samo prenio zapažanje koje je mogao da stekne svaki građanin koji prati medije, a da se to zapažanje odnosi na režim, a ne na tužioca. Takođe, apelant navodi da je nije iznio tvrdnju da je tužilac naručivao ubistva, kako je to tužilac tvrdio u tužbi, pa to nije morao da dokazuje, a da ono što je iznio kao mišljenje, to je i dokazao. Pored toga, ukazuje da je u navedenoj izjavi iskazao mišljenje kao predsjednik Udruženja građana „Slobodna Republika“, koji je kao takav obavezan iznositi stavove tog udruženja, bez obzira da li se a njima slaže ili ne, zbog čega smatra da u konkretnom slučaju ne može odgovarati za klevetu u smislu odredbe člana 6. stav 1. tačka b) ZZK. Takođe, ukazuje da u konkretnom slučaju tužilac javna ličnost kod kojeg je prag tolerancija na kritiku znatno veći i da nije u smislu člana 8. ZZK tražio demanti. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da se naknada štete u svakom slučaju nije trebala dosuditi ili je bar trebala biti značajno umanjena. Pored toga, apelant se poziva na precizirane Odluke Ustavnog suda, ukazujući da se praksa iz tih odluka može primijeniti u konkretnom slučaju, prije svega jer se i u tim predmetima radilo o iskazivanju vrijednosnog suda.
17. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno proizvoljnom primjenom člana 8. ZPP-a i čl. 5. i, 6. stav 1. i člana 8. ZZK.
II.Odgovori na apelaciju
18. Okružni sud navodi da u cijelosti ostaje kod obrazloženja osporene presude tog suda, smatrajući da tom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na čiju povredu ukazuje u apelaciji i da odredbe materijalnog i procesnog prava na koje ukazuje apelacija nisu pogrešno primijenjene.
19. Osnovni sud je naveo da smatra da su apelacioni navodi neosnovani. Takođe, obavijestio je da je apelant izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda koja je odbačena kao nedozvoljena rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 192320 17 Rev od 26. septembra 2017. godine i dostavio je navedeno rješenje.
20. Tužilac je predložio da se apelacija odbaci kao preuranjena, ukazujući da apelant nije sačekao odluku Vrhovnog suda po reviziji, već je apelaciju podnio prije donošenja rješenja broj 71 0 P 192320 17 Rev od 26. septembra 2017. godine kojim je revizija odbačena kao nedozvoljena. Ukoliko Ustavni sud ne odbaci apelaciju kao preuranjenu, tužilac je predložio da se odbije kao neosnovana. U vezi sa tim, tužilac smatra da se u predmetnoj izjavi ne radi o iznošenju vrijednosnog suda ili kritici režima, već o neistinitoj činjeničnoj tvrdnji, čiju istinitost apelant nije dokazao u konkretnom postupku. Dalje, ukazao je da su neistinite činjenice koje je apelant iznio za tužioca prenijeli i drugi printani i elektronski mediji u BiH i regionu. Zatim, ukazao je da je apelant tvrdnje iznio javno, na konferenciji za štampu, među više lica, zbog čega je neosnovana tvrdnja u apelaciji kako tužilac nije dokazao da su za sporno saopštenje saznala treća lica. Takođe, istakao je da je videomaterijal sa konferencije za štampu od 5. marta 2014. godine izveden odnosno pregledan kao dokaz pred prvostepenim sudom. Tužilac je naveo da je dakle u navedenoj izjavi apelant oklevetao tužioca i da je bio zlonamjeran nastojeći da promijeni percepciju javnosti o tužiocu, rušenjem njegovog ugleda, tako što ga je označio kao lice koje naručuje ubistva, a time i kriminalca. Tužilac ističe da apelant nije kritikovao režim generalno, čime se brani u apelaciji, već je imenovao tužioca lično kao naručioca ubistava više lica. Po mišljenju tužioca, iznošenjem neistina na račun tužioca, apelant je zloupotrijebio pravo svoje pravo propisano članom 10. Evropske konvencije, te je odgovoran na osnovu čl. 5 ZZK.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji, u relevantnom dijelu; glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.
22. Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:
DEFINICIJE
Član 3. tač.) a) i g) U smislu ovog zakona:
a) „izražavanje" znači bilo kakvu izjavu, naročito uključujući: svaki usmeni, pisani, audio, vizuelni ili elektronski materijal, bez obzira na sadržaj, formu ili način iznošenja ili prenošenja;
g)„autor" je svako lice koje iznosi ili pronosi izražavanje.
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
[…]
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. Obaveza ublažavanja Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.
NAKNADA ŠTETE
Član 11.
1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
2. Sud ne može doneti mere o zabrani ili ograničavanju iznošenja i pronošenja izražavanja pre prvog objavljivanja tog izražavanja.
3. Privremene sudske mere o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja mogu biti određene samo kada oštećeni može učiniti sasvim verovatnim da je izražavanje izazvalo štetu oštećenom i da će oštećeni trpeti nepopravljivu štetu kao rezultat pronošenja ili daljnjeg pronošenja izražavanja. Stalna sudska mera o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja može se primenjivati samo na posebno izražavanje/izražavanja, odnosno izražavanja za koja je utvrđeno da su nezakonita, kao i na posebno lice/lica za koje je utvrđeno da je odgovorno za iznošenje ili pronošenje izražavanja.
ODNOS OVOG ZAKONA PREMA DRUGIM ZAKONIMA
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
23. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Sl. glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navednog zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji, u relevantnom dijelu; glasi: Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. Ustavni sud zapaža da tužilac predlaže da se apelacija odbaci kao preuranjena jer, kako navodi, apelant nije sačekao odluku Vrhovnog suda po reviziji koju je apelant izjavio protiv osporene presude Okružnog suda, već je apelaciju podnio prije donošenja rješenja Vrhovnog suda broj 71 0 P 192320 17 Rev od 26. septembra 2017. godine. Međutim, imajući u vidu da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, Ustavni sud ukazuje da predmetna apelacija nije preuranjena i da konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 192320 16 Gž od 9. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. juna 2017. godine a apelacija je podnesena 28. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da su osporenim presudama redovnih sudova povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
29. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati apelantove navode vezane za navodnu povredu prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
30. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
31. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
32. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42.). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
33. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“.
34. U vezi sa pitanjem da li je došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja Ustavni sud nema dilemu da jeste, budući da je osporenim presudama obavezan na naknadu štete, što predstavlja miješanje zajamčeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije.
35. Ustavni sud takođe nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“, jer se temeljilo na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete, ZOO-a i ZPP-a i da je miješanje imalo legitiman cilj, jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužioca.
36. Utvrdivši da je uplitanje u apelantovu slobodu izražavanja a u ovome predmetu bilo zakonito i da je slijedilo legitiman cilj, jedino pitanje koje Ustavni sud treba ispitati jeste da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.
37. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite apelantovog prava slobodu izražavanja, u smislu člana 10. Evropske konvencije u vezi sa zaštitom prava tužioca na njegov ugled, kao (u to vrijeme) Predsjednika Republike Srpske, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između ta dva prava iste važnosti, odnosno apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i prava tužioca na zaštitu njegovog ugleda, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012.) Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje osobe o kojoj je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Pri tome treba uzeti u obzir da kada je zahtjev podnesen na temelju člana 10. Evropske konvencije (kao u konkretnom slučaju) nameće se potreba da se ispita i način prikupljanja informacija i njihova vjerodostojnost, kao i težina nametnute sankcije (vidi, Evropski sud, Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv BiH aplikacija broj 17224/11, § 88 i 118, ECHR 2017. s daljnjim referencama, i Ärztekammer für Wien i Dorner protiv Austrije, aplikacija broj 8895/10, st. 64, 16. februar 2016. godine).
38. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da ima u vidu da je malo prostora u okviru člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. U tom smislu, granice prihvatljivog kriticizma su šire kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti, pa, stoga, moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi, Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 [e]). Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (op. cit. Selistö protiv Finske, stav 46). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, odnosno, granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Dakle, član 10. Evropske konvencije ne jamči potpuno neograničenu slobodu izražavanja čak i kada je riječ o izvještavanju o sadržajima od ozbiljnog javnog interesa o osobama u politici. Prema uvjetima iz stava 2. toga člana, ova sloboda nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti“.
39. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je stoga utvrdio niz načela i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova. Naime, Evropski sud i Ustavni sud u svojim su odlukama konstantno ukazivali na to da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, stav 38, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4801/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 42, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
40. Primjenjujući konkretne kriterije na predmetni slučaj, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizilazi da se predmetna apelantova izjava, čiji sadržaj apelant nije doveo u pitanje u toku postupka pred redovnim sudovima, ni u apelaciji, nije bavila isključivo kritikom „režima“ odnosno vladajuće partije, kako to smatra apelant, već da se bavila i kritikom tužioca lično kao nosioca javne funkcije, ovo pogotovo imajući u vidu da je tužilac u toj izjavi nesumnjivo identifikovan imenom i prezimenom. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica konkretnog predmeta proizilazi da je tužilac u vrijeme davanja sporne izjave obavljao funkciju predsjednika Republike Srpske. Ustavni sud prihvata da je pitanje ponašanja tužioca u toku obavljanja javne funkcije predstavljalo „temu“ od opšteg interesa, te da se sporna izjava koja se bavila tim pitanjem, kao takva, predstavljala doprinos „temi“ odnosno debati od opšteg interesa. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je predmetnu izjavu apelant nesumnjivo dao na konferenciji za štampu, što samo po sebi ukazuje da je ta izjava data javno i u cilju obavještavanja javnosti, odnosno da je javnost neminovno saznala za istu.
41. U pogledu navoda iznesenih u predmetnoj izjavi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su redovni sudovi ispitali sporno apelantovo izražavanje i utvrdili na osnovu provedenih dokaza, između ostalog i saslušanjem svjedoka koje je predložio apelant, da ista sadrži neistinite tvrdnje kojima se tužiocu imputira da je naručilac ubistava neistomišljenika vladajućeg političkog režima kojem pripada tužilac. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pri tome, dali dovoljno argumentovana, detaljna i logična obrazloženja za svoj zaključak da se radi o neistinitim činjenicama (a ne vrijednosnim sudovima, kako to smatra apelant) odnosno da apelant nije dokazao da se su te činjenice istinite, a u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali i u vidu činjenicu da u takvoj situaciji, kada je riječ o tužiocu kao nosiocu navedene javne funkcije, isti mora pokazati veći stepen tolerancije u odnosu na druge osobe. Međutim, Ustavni sud smatra da ovakve apelantove tvrdnje iz kojih, kako su to zapravo zaključili redovni sudovi, proizilazi da je predmetna izjava data u cilju da se tužiocu imputira da je naručilac ubistava neistomišljenika političkog režima, u smislu naprijed navedenih standarda koji proizilaze iz prakse Evropskog suda, nema prevashodno za cilj da doprinese debati od općeg interesa, već zapravo isključivo da diskredituje autoritet tužioca kao nosioca javne funkcije. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi utvrdili da apelant nije preduzeo potrebne mjere za provjeru istinitosti svojih činjeničnih navoda i dokazao njihovu istinitost odnosno da nije postupao u dobroj vjeri. Ustavni sud takođe zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, utvrdili da je spornim izražavanjem tužilac trpio nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelanta primijeni sankcija u vidu novčane naknade nematerijalne štete.
42. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, već citirana, stav 47) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju ipak izveden i dokaz vještačenjem po vještaku medicinske struke smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“.
43. Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih načela. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi odluku o određivanju naknade štete temeljili na činjenici da je tužilac oklevetan i da je u smislu odredbi člana 11. ZZK-a odnosno 200. ZOO i člana 127. ZPP-a primjerena satisfakcija iznos od 5.000,00 KM. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne tvrdi da mu ovako određeni iznos naknade štete uzrokuje materijalne poteškoće. Također, apelant ne tvrdi da je ovako određeni iznos naknade neuobičajen ili pretjeran u odnosu na iznose naknade koji se uobičajeno dosuđuju u slučaju klevete. Pri tome, u vezi sa apelantovim navodima da tužilac nije tražio demanti, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi, a u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da je on sam u konkretnom slučaju preduzeo bilo kakve mjere na ublažavanju štete, kao što su objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje, a koja je nesumnjivo nastala, s obzirom da je sporno izražavanje je rezultiralo klevetom tužioca, pa je samim tim nanesena i šteta njegovu ugledu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da naknada štete tužitelju nije ni dosuđena u punom iznosu koji je tražio tužbom. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, i pored propusta redovnih sudova da se pri određivanju visine naknade štete u obrazloženju osporene presude na jasan i nedvosmislen način izjasni i o okolnostima konkretnog slučaja koje su cijenili pri određivanju visine naknade štete, Ustavni sud smatra da dosuđenim iznosom naknade nije narušeno načelo iz člana 11. Zakona o zaštiti od klevete da odšteta treba biti razmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog.
44. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje su dali redovni sudovi za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja.
45. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
46. U vezi za prigovorima kojima apelant pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje Ustavni sud, imajući u vidu data obrazloženja redovnih sudova u kontekstu iznesenih prigovora, smatra da iz datih obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja odnosno ocjene dokaza, na što apelant neosnovno ukazuje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto je apelant obavezan na naknadu štete, pri čemu su primijenjene relevantne odredbe ZZK, ZOO-a i ZPP-a, a čija se primjena u okolnostima konkretnog slučaja ne doima proizvoljnom i na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo su skladu sa zakonom, imalo za cilj zaštitu „ugleda ili prava drugih“ i bilo „neophodno u demokratskom društvu“, s obzirom da je utvrđeno da je apelant iznio neistinite činjenice o tužiocu zbog kojih je tužilac pretrpio nematerijalnu štetu, a da nije preduzeo potrebne mjere za provjeru istinitosti svojih činjeničnih navoda i dokazao njihovu istinitost odnosno da nije postupao u dobroj vjeri, pri čemu je uzeto u obzir i da je tužilac nosilac javne funkcije, ali je ocijenjeno da netačne činjenice nisu prevshodno imale za cilj da doprinesu debati od općeg interesa, već zapravo isključivo da diskredituju autoritet tužioca kao nosioca javne funkcije, da te kada iznosom dosuđene odštete nije narušena pravična ravnoteža između „cilja“ koji se ogleda u zaštiti „ugleda ili prava drugih“ i „sredstva“, tj. naloga da se isplati odšteta.
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz datih obrazloženja redovnih sudova ne proizlazi proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja odnosno ocjene dokaza u osporenim odlukama kojima je apelant obavezna da tužiocu isplati precizirani novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.