Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1483/19 (H. V.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Predmeti (1)
AP-1483/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1483/19, rješavajući apelaciju Hamdije Veladžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila i člana 58. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hamdija Veladžić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 K 013626 18 Kž od 18. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamdija Veladžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 2. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 013626 18 Kž od 18. februara 2019. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom odlukom djelimično je uvažena žalba apelanta kao advokata i rješenje Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 013626 18 K od 6. novembra 2018. godine je preinačeno na način da je apelant zbog neopravdanog izostanka sa glavnog pretresa pred Kantonalnim sudom umjesto tim rješenjem izrečenom novčanom kaznom od 3.000,00 KM kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da prvostepeni sud nije prihvatio izjavu i objašnjenje apelanta kao branioca po službenoj dužnosti za njegov nedolazak na glavni pretres, iz razloga što je u konkretnom slučaju Regionalna advokatska komora Bihać dostavila sudu spisak advokata koji žele da brane po službenoj dužnosti, te da se na istom spisku nalazio i apelant. Dalje je navedeno da su svi advokati koji se nalaze na spisku iskazali volju da učestvuju u postupku kao branioci po službenoj dužnosti, te da je sud u odgovarajućoj proceduri optuženom A.S. postavio branioca po službenoj dužnosti u ličnosti apelanta koji je optuženog branio u postupku izjašnjavanja o krivici, prethodnih prigovora i dr. Takođe je navedeno da je prvostepeni sud ukazao da isplata prispjelih potraživanja advokata nije u ingerencijama suda nego u nadležnosti Ministarstva finansija Vlade USK, te da su na osnovu rješenja koje je sud dostavio braniocima i nadležnom ministarstvu branioci bili u mogućnosti da u izvršnom postupku naplaćuju svoja potraživanja sa kamatom. Dalje je navedeno da se odluka Regionalne advokatske komore o obustavljanju rada advokata po službenoj dužnosti ne zasniva niti na jednoj zakonskoj odredbi, te da postavljeni branilac po službenoj dužnosti mora da poštuje zakonske odredbe Zakona o kivičnom postupku i to od momenta kada je primio rješenje kojim se određuje kao branilac po službenoj dužnosti. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je razloge nedolaska apelanta na glavni pretres ocjenio kao neopravdane i da su se stekli uslovi iz člana 263. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH za njegovo kažnjavanje. Takođe, Vrhovni sud je istakao da su i za njega prihvatljivi izneseni razlozi u obrazloženju prvostepenog rješenja koji se svode na zaključak da je nedopustivo da se ranije prispjele i još neisplaćene naknade za odbrane koje advokati kao branioci po službenoj dužnosti pružaju osumnjičenim odnosno optuženim licima u krivičom postupku realiziraju na način da se naplata njihovih prispjeli potraživanja prema Ministarstvu finansija Vlade USK uslovljava neučestvovanjem postavljenih branioca u aktuelnim krivičnim postupcima.
Apelacioni navodi
4. Iako apelant, u navodima apelacije nije eksplicitno naveo koje mu je ustavno pravo osporenom odlukom povrijeđeno, iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da je dva puta obavjestio sud da neće pristupiti na glavni pretres uvažavajući odluku Regionalne advokatske komore od 23. juna 2018. godine, da advokati te komore od 1. septembra 2018. godine neće pružati usluge odbrane po službenoj dužnosti ukoliko im se do tad ne izmire zaostale a neizmirene obaveze, a da se o navedenim podnescima sud nije izjasnio.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević