Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5366/17 (B. B., Vlasnica pokretne radnje "Una" Prijedor)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5366/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5366/17, rješavajući apelaciju Brankice Berge, vlasnice pokretne radnje „Una“ Prijedor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Brankice Berge, vlasnice pokretne radnje „Una“ Prijedor podnesene zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 095207 17 Pž od 13. septembra 2017. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Brankice Berge, vlasnice pokretne radnje „Una“ Prijedor podnesene protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 095207 17 Pž od 13. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Brankica Berga, vlasnica pokretne radnje „Una“ Prijedor (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 18. decembra 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 095207 17 Pž od 13. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 15. aprila 2019. godine zatraženo je od Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i od Višeg privrednog suda da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Viši privredni sud je dostavio 23. aprila 2019. godine.

4. Okružni privredni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Commercial d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tužilac-protivtuženi) 11. oktobra 2011. godine podnio je tužbu Okružnom privrednom sudu protiv apelantkinje radi isplate duga. Okružni privredni sud je apelantkinji dostavio tužbu na odgovor, te je apelantkinja 8. decembra 2011. godine sudu dostavila odgovor na tužbu u kojem je istakla i protivtužbeni zahtjev radi utvrđenja, raskida ugovora i naknade štete.

7. Iz stanja spisa proizlazi da je Okružni privredni sud održao pripremno ročište 22. aprila 2015. godine, te nastavak pripremnog ročišta 21. maja 2015. godine. Ročište za glavnu raspravu sud je održao 29. juna 2015. godine, te nastavak ročišta za glavnu raspravu 9. oktobra i 18. novembra 2015. godine. Ročište za glavnu raspravu koje je bilo zakazano za 27. avgust 2015. godine odgođeno je zbog bolesti postupajućeg sudije.

8. Okružni privredni sud je Presudom broj 57 0 Mals 095207 11 Mals od 27. februara 2017. godine, stavom I izreke obavezao apelantkinju da tužiocu-protivtuženom isplati novčane iznose po računima detaljno navedenim u izreci (računi od 27. decembra 2008. do 1. oktobra 2011. godine), te da tužiocu-protivtuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.233,60 KM. Preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, koji predstavlja razliku između tuženog i dosuđenog iznosa, sud je odbio kao neosnovan.

9. Stavom II izreke sud je odbio kao neosnovan apelantkinjin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je član 10 ugovora o servisiranju i tehničkoj podršci fiskalnih sistema „Mikroelektronika“ a.d. Banjaluka od 13. novembra 2008. godine, zaključen u Prijedoru između tužioca-protivtuženog kao ovlašćenog servisa i apelantkinje kao vlasnika fiskalne kase, ništav, te da se obaveže tužilac-protivtuženi da apelantkinji na ime naknade štete zbog neizvršenja ugovorne obaveze isplati iznos od 500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka.

10. Stavom III izreke sud je usvojio apelantkinjin protivtužbeni zahtjev, te je raskinuo ugovor o servisiranju i tehničkoj podršci fiskalnih sistema „Mikroelektronika“ a.d. Banjaluka od 13. novembra 2008. godine, zaključen u Prijedoru između tužioca-protivtuženog kao ovlašćenog servisa i apelantkinje kao vlasnika fiskalne kase s 1. novembrom 2011. godine.

11. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo materijalne dokaze koji su izvedeni u toku dokaznog postupka, te je naveo koji su svjedoci saslušani pred sudom (detaljno navedeno na strani 8 presude). Okružni privredni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je tužilac-protivtuženi predao apelantkinji fiskalnu kasu, da je apelantkinja s tužiocem-protivtuženim potpisala ugovor, i to nakon što joj je predočeno da može da traži izmjenu ugovora u pogledu ugovorenog paušalnog plaćanja naknade. Nadalje je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su radnici tužioca-protivtuženog izvršili obuku apelantkinjinih radnika za rukovanje fiskalnom kasom, te da su u fiskalnu kasu unosili podatke o proizvodima. Naveo je da među parničnim strankama nije sporno da apelantkinja ni za jedan mjesec nije plaćala paušalnu naknadu tužiocu-protivtuženom.

12. Okružni privredni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li tužilac-protivtuženi ima pravo da potražuje navedenu naknadu jer je apelantkinja istakla prigovor da je odredba člana 10 zaključenog ugovora ništava, te da je 1. juna 2011. godine izjavila da raskida ugovor.

13. Okružni privredni sud je nadalje naveo da su tužilac-protivtuženi i apelantkinja zaključili ugovor o servisiranju i tehničkoj podršci fiskalnih sistema proizvođača „Mikroelektronika“ a.d. Banjaluka od 13. novembra 2008. godine (u daljnjem tekstu: ugovor), i to na osnovu ovlašćenja iz člana 77 stav 3 Zakona o fiskalnim kasama („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 69/07, 1/11, 65/14 i 21/15), te da su u ugovoru regulisane njihove međusobne obaveze koje proističu iz Zakona o fiskalnim kasama. Naveo je da su članom 5 ugovora navedene obaveze tužioca-protivtuženog na način detaljno naveden u obrazloženju (starana 9 presude). Nadalje je naveo da je članom 10 ugovora određeno da su se ugovorne strane sporazumjele da će vlasnik fiskalnih uređaja (apelantkinja) servisu za usluge tehničke podrške (tužiocu-protivtuženom) plaćati mjesečnu naknadu u visini od 20,00 KM plus PDV po uređaju. Vlasnik fiskalnih uređaja (apelantkinja) obavezuje se da će mjesečnu naknadu servisu (tužiocu-protivtuženom) plaćati do petog u mjesecu. U vezi s tim, Okružni privredni sud je naveo da niti jednom zakonskom odredbom nije propisana zabrana da se ugovaranje iznosa naknade ne može odredi paušalno, tj. da li će se naknada za pružene usluge plaćati po obavljenom poslu ili paušalno u domenu je internog odnosa između davaoca i primaoca usluge. Nadalje je naveo da je zakonski zastupnik tužioca-protivtuženog na ročištu izjavio da je postojala mogućnost da se na apelantkinjin zahtjev izvrši izmjena ugovora u pogledu mogućnosti ugovaranja plaćanja po obavljenoj usluzi. S obzirom na to da apelantkinja nije iskoristila tu mogućnost, ona se ne može s uspjehom pozivati na činjenicu da je odredba člana 10 ugovora ništava. Naime, Okružni privredni sud je naveo da navedena odredba ugovora nije u suprotnosti ni sa jednom zakonskom odredbom, niti je protivna javnom poretku ni dobrim običajima.

14. Okružni privredni sud je nadalje naveo da je apelantkinja po samom zakonu bila obavezna da sa ovlašćenim servisom zaključi ugovor o servisiranju i tehničkoj podršci fiskalnih sistema. Naveo je da je članom 76 stav (3) Zakona o fiskalnim kasama propisano da je registrovani proizvođač dužan da zaključi ugovore s telekomunikacionim operaterima koji obezbjeđuju GPRS mrežu na mjestima obveznika, te da se obvezniku obezbijedi pretplatnička kartica za koju je obveznik dužan sklopiti ugovor s telekomunikacionim operaterom o korišćenju GPRS usluge za prenos podataka između terminala i servera PU. Obveznik je dužan da ispravan terminal drži stalno priključen na ispravnu fiskalnu kasu preko prvog porta terminala i odgovarajućeg porta fiskalne kase. Obveznik je dužan da obezbijedi očitanje podataka iz fiskalne kase pomoću terminala i prenos očitanih podataka ka serveru PU, saglasno uputstvu ovlašćenog proizvođača, a na osnovu komandi koje zadaje server PU. Dakle, ove poslove apelantkinja ne može vršiti samostalno i članom 10 ugovora obavezala se serviseru za usluge tehničke podrške mjesečno plaćati paušalni iznos od 20,00 KM plus PDV. Ova apelantkinjina obaveza postoji bez obzira na to da li se tokom perioda važenja ugovora ukaže potreba za servisiranjem fiskalnih kasa. U vezi s tim, naveo je da kod paušalnog plaćanja naknade apelantkinja ne može s uspjehom isticati prigovor istovremenog ispunjenja obaveza jer se njena obaveza ne dovodi u vezu s izvršenim uslugama servisiranja s obzirom na to da je u momentu zaključenja ugovora nepoznato da li će se servisiranje kase desiti ili ne. Tužilac ne spori da nije izvršio godišnji tehnički pregled fiskalne kase jer apelantkinja za godinu dana važenja ugovora nije platila niti jedan iznos ugovorene mjesečne naknade. Prema odredbi člana 8 tačka 2 ugovora tužena kao vlasnica fiskalne kase je dužna da najmanje jednom godišnje kod ovlašćenog servisa s kojim ima ugovor izvrši tehnički pregled kase. Apelantkinja usljed neplaćanja paušalne naknade nije izvršila ovu obavezu iz zaključenog ugovora, tj. tužilac-protivtuženi zbog neplaćanja naknade za održavanje fiskalne kase nije izvršio godišnji tehnički pregled fiskalne kase. U vezi s tim, Okružni privredni sud je naveo da je ta okolnost nastupila godinu dana poslije predaje fiskalne kase i ne može predstavljati osnov za neplaćanje paušalnih naknada koje su dospjele do apelantkinjine obaveze da izvrši tehnički pregled fiskalne kase. Naveo je da se obaveza tužioca-protivtuženog nije odnosila samo na pružanje usluga tehničkog pregleda, već i na tehničku podršku i druge obaveze određene članom 5 ugovora (a koje su detaljno navedene na strani 9 presude).

15. Okružni privredni sud je naveo da se apelantkinja članom 10 ugovora obavezala plaćati mjesečno paušalnu naknadu od 20,00 KM plus PDV, pa kako je nesporno da to nije učinila, a istaknuti prigovor istovremenog ispunjavanja obaveza je neosnovan, to ju je sud primjenom odredbe člana 17 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao na isplatu tužbom potraživanog iznosa. Naveo je da je odluka o zateznoj kamati donesena na osnovu člana 227 ZOO kojim je propisano da dužnik koji zadocni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i kamatu po stopi propisanoj zakonom. Kamata je dosuđena od dana dospjelosti svakog računa na naplatu (računi od 27. decembra 2008. do 1. oktobra 2011. godine), a kako je to traženo tužbenim zahtjevom.

16. Okružni privredni sud je naveo da je odredbom člana 13 ugovora određeno da se ugovor može raskinuti u slučaju prestanka djelatnosti kupca ili gubljenja ovlašćenja ovlašćenog servisa za servisiranje fiskalnih sistema. Nesporno je da ovaj uslov iz ugovora nije ostvaren. Međutim, imajući u vidu da je apelantkinja pismenim podneskom od 10. juna 2011. godine zahtijevala raskid ugovora, a da je tužilac-protivtuženi apelantkinji posljednju fakturu isporučio za mjesec oktobar 2011. godine, proizlazi da se tužilac-protivtuženi saglasio s raskidom ugovora jer on ne odgovara očekivanjima ugovornih strana, niti se može ostvariti svrha ugovora. U vezi s tim, sud je naveo da je primjenom člana 133 ZOO utvrdio da je ugovor raskinut s 1. novembrom 2011. godine, te je u tom dijelu usvojio apelantkinjin protivtuženi zahtjev.

17. Okružni privredni sud je dalje naveo da je tužilac-protivtuženi uspio u parnici i prema odredbi člana 386 stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka. Ti troškovi se odnose na sastavljanje tužbe, zastupanje na četiri održane rasprave, troškove za pristup na jedno odgođeno ročište, naknadu za odsustvo iz kancelarije, troškove prevoza, a sve u iznosima detaljno navedenim u obrazloženju. Naveo je da je apelantkinja dužna da plati i troškove sudskih taksi. Okružni privredni sud je naveo da su ti troškovi dosuđeni u skladu sa ZPP i na osnovu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata RS. Nadalje je naveo da je apelantkinja u parnici uspjela samo u neznatnom dijelu protivtužbenog zahtjeva, tako da je sud primjenom člana 386 stav (2) odlučio da sve troškove parničnog postupka snosi apelantkinja.

18. Apelantkinja je protiv prvostepene presude 21. marta 2017. godine podnijela žalbu.

19. Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Mals 095207 17 Pž od 13. septembra 2017. godine apelantkinjinu žalbu odbio i presudu Okružnog privrednog suda od 27. februara 2017. godine u pobijanom obavezujućem dijelu tužbenog zahtjeva i odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva (stav I i II presude) potvrdio.

20. U obrazloženju osporene presude Viši privredni sud je, između ostalog, naveo da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti i presuda se može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa se o činjeničnim navodima u žalbi taj sud ne može izjašnjavati. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo i da nisu učinjene povrede parničnog postupka, te da je prvostepena presuda pravilna i zakonita.

21. Naime, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su tužilac-protivtuženi i apelantkinja zaključili ugovor o servisiranju i tehničkoj podršci fiskalnih sistema shodno odredbi člana 77 stav (3) Zakona o fiskalnim kasama, da nijednom zakonskom odredbom nije propisana zabrana da se ugovaranje iznosa naknade ne može odrediti paušalno, zbog čega odredba člana 10 ugovora nije ništava jer nije u suprotnosti ni sa jednom zakonskom odredbom, niti je protivna javnom poretku ni dobrim običajima, a kako je to propisano odredbom člana 103 ZOO.

22. Viši privredni sud je nadalje naveo da je u predmetnom postupku nesporno da apelantkinja ni za jedan mjesec tužiocu-protivtuženom nije vršila plaćanje ugovorene paušalne naknade, što za period od 27. decembra 2008. do 1. oktobra 2011. godine iznosi 830,00 KM. Nadalje je naveo je da je pravilno utvrđeno da odredba člana 10 ugovora nije ništava, te da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbi čl. 17 i 227 ZOO obavezao apelantkinju da tužiocu-protivtuženom isplati navedeni novčani iznos.

23. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud i u pogledu odluke o raskidu ugovora pravilno primijenio materijalno pravo, i to odredbe člana 133 ZOO, pa je i u tom dijelu prvostepena presuda pravilna i zakonita.

24. Viši privredni sud je nadalje naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a kako nisu učinjene povrede postupka to su apelantkinjini žalbeni navodi neosnovani i osporena prvostepena presuda je pravilna i zakonita. Naveo je da je prvostepena odluka pravilna i u pogledu troškova postupka jer je apelantkinja uspjela samo u neznatnom dijelu protivtužbenog zahtjeva, pa tužiocu-protivtuženom pripadaju troškovi parničnog postupka, a prvostepeni sud je u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata RS pravilno utvrdio visinu troškova postupka i obavezao apelantkinju da tužiocu-protivtuženom nadoknadi te troškove, pa je i u tom dijelu žalbeni razlog neosnovan.

25. Viši privredni sud je dalje naveo da prvostepenom presudom nisu učinjene povrede na koje apelantkinja žalbom ukazuje, niti povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Naveo je da apelantkinjina žalba nije osnovana, zbog čega nije osnovan ni njen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

26. Viši privredni sud je naveo da u dijelu u kojem je predmetni ugovor raskinut (stav III izreke prvostepene presude) prvostepena presuda ostaje neizmjenjena jer se u tom dijelu presuda žalbom ne osporava.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

28. Apelantkinja smatra da su privredni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje jer su pogrešno tumačili ugovorni odnos između nje i tužioca, te da su bez pravnog osnova obavezali apelantkinju da tužiocu namiri dug, koji ona nije bila u obavezi da plati jer tužilac nije izvršavao godišnje servisiranje fiskalne kase. Apelantkinja navodi i da su redovni sudovi pogrešno dosudili troškove parničnog postupka, ne vodeći računa o tome da je ona u većem dijelu uspjela u parnici, te da je usvojen njen protivtužbeni zahtjev i da je raskinut ugovor na osnovu kojeg su redovni sudovi utvrdili da postoji njena obaveza prema tužiocu. Apelantkinja navodi da redovni sudovi u odlukama koje su donijeli nisu dali obrazloženje u skladu s principima Evropske konvencije, te da Viši privredni sud nije odgovorio na sve žalbene navode u osporenoj presudi.

29. Apelantkinja navodi da je predmetni postupak predugo trajao, te da je ona u obavezi da tužiocu plati i zatezne kamate za cijelo vrijeme dok je postupak trajao, a dužini trajanja postupka je doprinijela pasivnost redovnih sudova, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

30. U odgovoru na apelaciju Viši privredni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da u cijelosti ostaje pri navodima datim u obrazloženju osporene presude. V.Relevantni propisi

31. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US i 49/09) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 262. stav 1.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

33. Zakon o fiskalnim kasama („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 69/07, 1/11, 65/14 i 21/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o fiskalnim kasama („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 69/07 i 1/11) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Prenos podataka pomoću terminala Član 76.

(1) Registrovani proizvođač je dužan da zaključi ugovore sa telekomunikacionim operaterima koji obezbjeđuju GPRS mrežu na mjestima obveznika, te da obvezniku obezbijedi pretplatničku karticu za koju je obveznik dužan sklopiti ugovor sa telekomunikacionim operaterom o korišćenju GPRS usluge za prenos podataka između terminala i servera PU.

(2) Obveznik je dužan da ispravan terminal drži stalno priključen na ispravnu fiskalnu kasu preko prvog porta terminala i odgovarajućeg porta fiskalne kase.

(3) Obveznik je dužan da obezbijedi očitavanje podataka iz fiskalne kase pomoću terminala i prenos očitanih podataka ka serveru PU, saglasno uputstvu ovlašćenog proizvođača, a na osnovu komandi koje zadaje server PU.

Servisiranje fiskalnog proizvoda Član 77.

(1) Servisiranjem fiskalnog proizvoda, u smislu ovog zakona, smatraju se tehnički pregled, odnosno radnje na hardveru ili softveru fiskalnog proizvoda u cilju obezbjeđivanja tehničke ispravnosti ili funkcionalnosti fiskalnog proizvoda, saglasno navodima sadržanim u izjavama iz člana 34. stav 1. tačka g), člana 36. stav 1. tačka g), člana 38. stav 1. tačka g) i člana 40. stav 1. t. b), g) i đ) ovog zakona.

(2) Tehničkom podrškom, u smislu ovog zakona, smatraju se radnje koje obavlja ovlašćeni serviser radi obučavanja obveznika za korišćenje fiskalnog proizvoda u skladu sa ovim zakonom i ostalim važećim propisima.

(3) Ovlašćeni proizvođač dužan je da ovlasti servis za zaključivanje ugovora sa obveznikom o servisiranju fiskalnih proizvoda i pružanju tehničke podrške obvezniku za korišćenje fiskalnog proizvoda.

(4) Servisiranje fiskalnog proizvoda vrši se na zahtjev obveznika.

(5) Servisiranje fiskalnog proizvoda vrši samo ovlašćeni serviser.

(6) Ovlašćeni serviser dužan je da servisira fiskalni proizvod ili na prodajnom mjestu ili u ovlašćenom servisu.

(7) Neispravnost bilo kog fiskalnog proizvoda, u smislu ovog zakona, rezultuje neispravnošću fiskalnog sistema u kome se taj fiskalni proizvod nalazi.

(8) Obveznik ne smije preduzimati nikakve radnje na neispravnom fiskalnom proizvodu i dužan je da odmah, a najkasnije u roku od 24 časa, obavijesti ovlašćeni servis.

(9) Ovlašćeni servis dužan je da pisano obavijesti PU o svim slučajevima neosnovanog prijavljivanja neispravnosti fiskalnog proizvoda.

(10) Ovlašćeni servis je dužan da servisiranje fiskalnog proizvoda izvrši u roku od dva dana od dana dostavljanja zahtjeva za servisiranje. VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda od 13. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantkinja je osporenu presudu primila 20. oktobra 2017. godine, a apelaciju je podnijela 18. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelantkinja smatra da joj je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

40. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

41. Ustavni sud prvo mora riješiti pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate duga nastalog iz obligacionopravnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenljiv.

U odnosu na osporenu odluku

42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje osnovanosti postojanja duga nastalog zbog neplaćanja paušalnog iznosa kao naknade za korišćenje i održavanje fiskalne kase, a koja je ugovorena članom 10 ugovora, a ugovor su zaključili tužilac-protivtuženi i apelantkinja 13. novembra 2008. godine. Dakle, radi se o predmetu građansko-pravne prirode te stoga, apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

43. Apelantkinja ukazuje na proizvoljnu primjenu prava od strane redovnih sudova koji su utvrdili da je apelantkinja zbog neplaćanja ugovorene paušalne naknade za fiskalnu kasu dužna da tužiocu-protivtuženom plati određeni novčani iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka.

44. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

45. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

46. Dovodeći u kontekst naprijed citirane stavove, obrazloženje osporene presude i relevantne propise Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantkinjinim navodima, nema proizvoljnosti u primjeni procesnog prava kada je Viši privredni sud, u osporenoj odluci, prihvatio kao potpuno i pravilno činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te u vezi s tim nije u nadležnosti Ustavnog suda da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza kada je ta procjena u obrazloženju odluke redovnog suda jasna i argumentovana i kada se ni u jednom segmentu ne čini proizvoljnom. Ustavni sud, takođe, zapaža da nema proizvoljnosti u obrazloženju Višeg privrednog suda, koji je potvrdio stav prvostepenog suda i naveo da član 10 ugovora nije ništav, te da nije u suprotnosti sa zakonom, javnim poretkom, niti dobrim običajima, kada je tim članom ugovoreno da se naknada za održavanje fiskalne kase tužiocu-protivtuženom plaća mjesečno u paušalnom iznosu od 20,00 KM plus PDV. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja na osnovu Zakona o fiskalnim kasama bila u obavezi da zaključi ugovor o servisiranju fiskalnog proizvoda, te da je dobrovoljno potpisala takav ugovor koji sve do postojanja parnice nije osporavala, niti ukazivala na njegovu ništavost. Dakle, Ustavni sud zapaža da je do pokretanja predmetnog postupka, tj. tužbe došlo zato što apelantkinja duže od jedne godine nije plaćala obavezu iz zaključenog ugovora, a što su redovni sudovi jasno i nedvosmisleno utvrdili i naveli u svojim odlukama. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili da je apelantkinja s tužiocem-protivtuženim bila u ugovornom odnosu, da nije plaćala svoju obavezu iz ugovora, zbog čega su je obavezali na isplatu duga, a za šta su u odlukama dali jasne razloge. Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili da je tužilac-protivtuženi u cijelosti uspio u parničnom postupku, da je u cijelosti usvojen njegov tužbeni zahtjev, a da je apelantkinja u neznatnom dijelu uspjela u parničnom postupku, zbog čega su u skladu s relevantnim odredbama ZPP i u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata dosudili dio traženih troškova, te obavezali apelantkinju da tužiocu-protivtuženom nadoknadi te troškove, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

47. Ustavni sud zapaža da nema ni proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava jer, suprotno apelantkinjinim navodima, sud je primjenjivao relevantne odredbe ZOO i Zakona o fiskalnim kasama, za to je dao odgovarajuće obrazloženje koje se ni u jednom segmentu ne čini proizvoljnim.

48. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u toku postupka pred redovnim sudovima apelantkinja ničim, osim tvrdnjom da u konkretnom slučaju nije u obavezi da tužiocu-protivtuženom plati utuženi novčani iznos, nije osporavala osnovanost tužiočevog potraživanja prema njoj. Osim toga, iz činjenica predmeta je vidljivo da apelantkinja u dokazivanju svojih tvrdnji ničim nije bila onemogućena, niti joj je na taj način uskraćen pristup sudu, a posebno ne primjenom prava na način kako su u konkretnom slučaju učinili redovni sudovi.

49. U pogledu apelantkinjinih navoda da Viši privredni sud nije odgovorio na sve njene žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

50. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Viši privredni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio, te se osporena presuda ni u tom dijelu ne čini proizvoljnom.

51. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantkinjine navode o proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava smatra neosnovanim.

52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantkinjinih prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na razuman rok Relevantni principi

53. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji treba uzeti u obzir

54. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 11. oktobra 2011. godine i da je okončan presudom Višeg privrednog suda od 13. septembra 2017. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi pet godina i 11 mjeseci. Analiza dužine trajanja postupaka

55. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku, koji po zakonu nije hitne prirode, te da se radi o nešto složenijem predmetu jer su, osim o tužbenom, sudovi odlučivali i o protivtužbenom zahtjevu.

56. Ocjenjujući apelantkinjino ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelantkinja svojim postupcima nije uticala na dužinu trajanja postupka, te s obzirom na to da se u postupku utvrđivala njena obaveza nastala iz ugovornog odnosa, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak od značaja za apelantkinju.

57. Ocjenjujući ponašanje Okružnog privrednog suda, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni u razumnom roku apelantkinji dostavio tužbu na odgovor, te da je apelantkinja odgovor na tužbu, u kojem je istakla i protivtužbeni zahtjev, sudu dostavila 8. decembra 2011. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža pasivnost Okružnog privrednog suda u trajanju dužem od tri godine jer je pripremno ročište održao 22. aprila 2015. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud u toku 2015. godine održao više pripremnih ročišta (21. maja i 22. aprila 2015. godine), te više ročišta za glavnu raspravu (29. juna, 9. oktobra i 18. novembra 2015. godine), što Okružni privredni sud u tom periodu postupka čini efikasnijim. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud prvostepenu presudu donio 27. februara 2017. godine, tj. pet godina i četiri mjeseca nakon podnošenja tužbe, što u konkretnom slučaju čini evidentno dug period, a Ustavnom sudu nije dostavio odgovor na apelaciju kojim bi opravdao evidentne periode pasivnosti u predmetnom postupku.

58. Ocjenjujući ponašanje Višeg privrednog suda, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud u predmetnom postupku u razumnom roku donio drugostepenu odluku (13. septembra 2017. godine), tj. približno pola godine nakon podnošenja žalbe (apelantkinja je žalbu protiv prvostepene presude podnijela 21. marta 2017. godine), te da se u konkretnom slučaju ponašao efikasno.

59. Ocjenjujući dužinu trajanja predmetnog postupka u cjelini, te imajući u vidu da je u pitanju nešto složeniji postupak, i to postupak u kojem je odlučeno o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu i u kojem je pokretano i pitanje ništavosti spornog člana ugovora, te raskid ugovora, koji je ukupno na dvije instance trajao duže od pet i po godina, a u kom periodu su donijete dvije meritorne odluke u kojima je u konačnici riješeno predmetno pravno pitanje, tj. imajući u vidu da je apelantkinja do konačne odluke u postupku došla prije podnošenja apelacije, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ipak nije došlo do kršenja apelantkinjinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali aspekti

60. U pogledu apelantkinjinih navoda da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu, te zabrana diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje navedenih prava, u suštini, vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani i apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada je postupak (koji po zakonu nije hitne prirode i koji je spor male vrijednosti samo po nazivu jer se u njemu raspravljalo i o ništavosti sporne odredbe ugovora i o raskidu ugovora) na dvije instance trajao pet godina i 11 mjeseci, u kom periodu su donijete dvije meritorne odluke o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, i apelantkinja je i prije podnošenja apelacije došla do konačne sudske odluke, zbog čega u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku.

62. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je osnovano tužiočevo potraživanje i obavezali apelantkinju da tužiocu plati dug u određenom novčanom iznosu, a u obrazloženju osporene odluke, kojom je u cijelosti potvrđena prvostepena presuda, Viši privredni sud je dao detaljno i jasno obrazloženje, uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

63. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije kada apelantkinja kršenje ovih prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

64. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5366/17 (B. B., Vlasnica pokretne radnje "Una"… | Sudska praksa | Aktio