Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1970/19 (I. B.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1970/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-1970/19, rješavajući apelaciju Ilije Buhovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i član 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ilija Buhovac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 009448 15 Uvp od 17. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Buhovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Gordan Stojić advokat iz Mostara, podnio je 3. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud sud) broj 07 0 U 009448 15 Uvp od 17. januara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, poništeno je prvostepeno rješenje Službe za zaštitu prava branilaca i članova njihovih porodica Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) od 9. septembra 2011. godine te apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30% vojnog invaliditeta po osnovu povrede zadobijene za vrijeme vršenja službe u OS HVO s pravom na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu počev od 1. oktobra 2006. godine pa dok postoje Zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem Službe od 17. aprila 2007. godine apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% vojnog invaliditeta, trajno počev od 1. oktobra 2006. godine pa dok postoje uslovi za korištenje tih prava. Zatim, da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je rješenjem Službe od 9. septembra 2011. godine odbijen apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida i poništeno rješenje od 17. aprila 2007. godine (prvostepeni organ rješavajući po službenoj dužnosti u obnovi postupka [...] pribavio nalaz i mišljenje Ljekarske komisije za revizioni postupak medicinskog vještačenja u Mostaru od 6. juna 2011. godine kojim je apelantu utvrđen procenat vojnog invaliditeta ispod 20%). Vrhovni sud je dalje naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je tuženi (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo) u ponovnom postupku (postupajući u izvršenju presude Kantonalnog suda u Mostaru od 5. juna 2012. godine), s obzirom da je Ljekarska komisija za drugostepeni postupak od 24. juna 2013. godine utvrdila apelantu procenat vojnog invaliditeta u visini od 30%, poništio rješenje od 9. septembra 2011. godine i apelantu priznao svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa vojnim invaliditetom od 30%. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilno tuženi utvrdio da apelant ispunjava uslove za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida IX grupe u visini od 30% (član 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica). Naime, Vrhovni sud je naveo da je Ljekarska komisija za drugostepeni postupak dala ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu s odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta i dala svoj nalaz i mišljenje u skladu s Pravilnikom o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Vrhovni sud je naveo da navedeni Zakon sadrži procesne odredbe (o posebnom upravnom postupku) koje se primjenjuju u postupku ostvarivanja prava iz ovog Zakona uz supsidijarnu primjenu Zakona o upravnom postupku (član 53. st. l. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica). Vrhovni sud je ukazao da su takve i odredbe člana 52. st. l. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, u kojem slučaju, uz primjenu čl. 247. stav i. 255. Zakona o upravnom postupku (uz ispunjenje uslova iz člana 52. stav 2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica), je obavezna obnova postupka koji je okončan rješenjem protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) i vrši se po službenoj dužnosti, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelant navodi da „Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica ne poznaje da upravni organi mogu dostavljati ponovo predmet na revizijsku liječničku komisiju nakon što je prvostepeno rješenje postalo pravosnažno i konačno i nakon što je postupak revizije završen“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1970/19 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio