Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3732/17 (D.o.o. „Agreks“ Donji Žabar)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ništavost
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3732/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3732/17, rješavajući apelaciju DOO „Agreks“ Donji Žabar, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija DOO „Agreks“ Donji Žabar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 005371 17 Rev od 24. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant d.o.o. „Agreks“ Donji Žabar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 2. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 005371 17 Rev od 24. aprila 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Republike Srpske – Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužena su dostavili odgovore 1. jula 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Oružni privredni sud) broj 60 0 Ps 005371 16 Ps 3 od 12. februara 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade štete – izmakle dobiti zbog neuvođenja u posjed cijelog koncesionog dobra, prema ugovorima o koncesiji od 4. decembra 2006. godine i od 27. februara 2007. godine, isplati ukupan iznos od 1.365.459,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1). Usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene, te je utvrđeno da su ništavi ugovori o koncesiji od 4. decembra 2006. godine i od 27. februara 2007. godine zaključeni između tužene kao koncedenta i apelanta kao koncesionara, a kojima je apelantu data koncesija na poljoprivrednom zemljištu u svojini tužene (stav 2). Obavezan je apelant da tuženoj preda u posjed i slobodno raspolaganje nepokretnosti koje drži u posjedu i koje su bile predmet ugovora o koncesiji od 4. decembra 2006. godine i od 27. februara 2007. godine, preciznije označene u izreci presude (stav 3), uz naknadu troškova postupka u iznosu od 26.000,00 KM (stav 4).

6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podnio tužbu protiv tužene radi uvođenja u posjed nepokretnosti – zemljišta u cijelosti, koje su kao koncesiono dobro dodijeljene apelantu odlukom Vlade RS o dodjeli koncesije za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini tužene od 16. novembra 2006. godine. Navedeno je da je apelant tokom postupka precizirao svoj tužbeni zahtjev tako da je tražio da se tužena obaveže da mu „naknadi štetu – izmaklu dobit zbog neuvođenja u posjed cijelog koncesionog dobra“. Takođe, navedeno je da je tužena podnijela protivtužbu radi utvrđenja ništavosti ugovora o koncesiji od 4. decembra 2006. godine i 27. februara 2007. godine, te predaju nepokretnosti koje je apelant držao u posjedu po osnovu navedenih ugovora o koncesiji.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom dokaza u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Okružni privredni sud je, između ostalog, utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je Vlada Republike Srpske odlukom od 16. novembra 2006. godine dodijelila apelantu koncesiju za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Srpske u opštinama Donji Žabar i Pelagićevo, površine 383,3197 ha. Takođe, nije sporno da je na osnovu navedene odluke Vlada RS sa apelantom zaključila ugovore o koncesiji, i to 4. decembra 2006. godine i 27. februara 2007. godine kojim su ugovorne strane regulisale svoja prava i obaveze na poljoprivrednom zemljištu u svojini tužene, te da je nakon toga Vlada RS 22. marta 2007. godine donijela konačnu i pravosnažnu odluku kojom je poništena odluka o dodjelu koncesije apelantu za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini tužene od 16. novembra 2006. godine. Navedenom odlukom poništene su i sve pravne posljedice koje je proizvela odluka Vlade od 16. novembra 2006. godine, odnosno poništeni su zaključeni ugovori o koncesiji od 4. decembra 2006. godine i 27. februara 2007. godine. Takođe, navedeno je da je tokom postupka nesporno dokazano da je apelant po osnovu zaključenih ugovora o koncesiji uveden u posjedu jednog dijela nepokretnosti kao koncesionog dobra, odnosno da nije ni bio uveden u posjed nepokretnosti preciznije označenih u obrazloženju presude koje su bile predmet zaključenih ugovora o koncesiji.

8. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, kao i apelantov tužbeni zahtjev koji je postavljen kao zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle dobiti zbog neuvođenja apelanta u posjed svih nepokretnosti kao koncesionog dobra, Okružni privredni sud je, između ostalog, naveo da Vlada RS, ukoliko utvrdi da odluka koju je donijela sadrži nedostatke, „ima pravo da koriguje svoju odluku o dodjeli koncesije“, pa budući da je odluka Vlade RS o poništenju odluke o dodjeli koncesije apelantu postala konačna i pravosnažna, Okružni privredni sud je zaključio da apelant nije dokazao da kod tužene postoji krivica, a time ni protivpravnosti i da stoga ne postoji uzročno-posljedična veza između radnji tužene i nastale štete koju apelant potražuje, shodno odredbama čl. 155 i 189 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga, Okružni privredni sud je odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu donio kao u izreci presude (stav 1).

9. Odlučujući o protivtužbenom zahtjevu tužene, Okružni privredni sud je zaključio da su ugovori o koncesiji ništavi shodno odredbama člana 103 ZOO-a jer je nesporno dokazano da je odluka Vlade RS od 23. aprila 2009. godine o poništenju odluke o dodjeli koncesije apelantu i poništenju svih pravnih posljedica te odluke postala pravosnažna i konačna budući da je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje odluke Vlade RS od 23. aprila 2009. godine odbijen pravosnažnom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 23. aprila 2014. godine. Osnovanost zahtjeva za vraćanje tuženoj nepokretnosti koje su bile u apelantovom posjedu, po osnovu ništavog ugovora o koncesiji od 27. februara 2007. godine, Okružni privredni sud je zasnovao na odredbi člana 104 ZOO-a.

10. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0Ps 005371 16 Pž 2 od 27. septembra 2016. godine apelantova žalba je djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu tužene, tako da je zahtjev tužene za predaju u posjed dijela koncesionih nepokretnosti odbijen, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Viši privredni sud je ocijenio neosnovanim apelantove prigovore da nisu ispunjeni uslovi iz člana 103 ZOO-a za utvrđenje ništavosti ugovora o koncesijama. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji se zaključuje na osnovu odluke tužene o dodjeli koncesije. Budući da je u prvostepenom postupku nesporno dokazano da je poništena odluka o dodjeli apelantu koncesije za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Srpske od 16. novembra 2006. godine, prema mišljenju Višeg privrednog suda, time više ne postoji zakonski osnov za punovažnost predmetnih ugovora, zbog čega nalazi da su oni protivni odredbama člana 33 Zakona o koncesijama i ništavi prema članu 103 ZOO-a.

11. Nadalje, Viši privredni sud je zaključio da nije pravilna odluka prvostepenog suda o protivtužbenom zahtjevu tužene u dijelu koji se odnosi na vraćanje nepokretnosti koje su bile u apelantovom posjedu po osnovu ugovora o koncesiji. Naime, Viši privredni sud je istakao da je apelant tokom postupka dokazao da mu tužena nije predala sve nepokretnosti iz ugovora o koncesiji. Cijeneći da se apelant ne nalazi u posjedu „cjelokupnog koncesionog zemljišta“ čija se predaja traži protivtužbenim zahtjevom, Viši privredni sud je uvažavajući apelantove žalbene navode prvostepenu presudu u ovom dijelu preinačio shodno odredbama člana 229 stav 4 ZPP tako da je protivtužbeni zahtjev tužene za vraćanje i predaju u posjed nepokretnosti od strane apelanta odbijen, te u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U preostalom dijelu primjenom odredaba člana 226 ZPP apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odnosu na odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete i odluku o protivtužbenom zahtjevu u dijelu kojim su shodno odredbama člana 103 ZOO-a utvrđeni ništavim zaključeni ugovori o koncesiji.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 60 0 Ps 005371 17 Rev od 20. aprila 2017. godine apelantova revizija je djelimično usvojena i drugostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u odnosu na odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete, te je predmet u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu apelantova revizija odbijena. Istom presudom revizija tužene je djelimično usvojena i drugostepena presuda preinačena u dijelu kojim je usvojena apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda tako da je odbijen protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed nepokretnosti, tako da je u tom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu (stav 3 prvostepene presude) kojim je apelant obavezan da tuženoj preda u posjed i slobodno raspolaganje nepokretnosti koje su predmet ugovora o koncesiji, dok je drugostepena odluka ukinuta u dijelu odluke o troškovima postupka i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovno suđenje. Revizija tužene je u preostalom dijelu odbijena.

13. Nakon što je ispitao osporenu presudu u skladu sa apelantovim prigovorima, Vrhovni sud je zaključio da je apelantova revizija djelimično osnovana. Zatim je navedeno da je članom 6 Zakona o koncesijama regulisana nadležnost Vlade RS za dodjelu koncesija i zaključenje ugovora o koncesiji, a članom 29 Zakona o koncesijama propisani su razlozi zbog kojih prestaje ugovor o koncesiji, dok su članom 30 Zakona o koncesijama propisani razlozi za raskid ugovora o koncesiji. Imajući u vidu činjenično stanje iz kojeg je proizašlo da nije bilo sporno da je Vlada RS 16. novembra 2006. godine donijela odluku o dodjeli koncesije apelantu za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u opštinama Donji Žabar i Pelagićevo, te da je na osnovu navedene odluke Vlade Republike Srpske između parničnih stranaka došlo do zaključenja ugovora o koncesiji, i to prvo 4. decembra 2006. godine, a potom i 27. februara 2007. godine, Vrhovni sud je istakao da je apelant dokazao da po osnovu zaključenih ugovora o koncesiji nije uveden u posjed svih nepokretnosti (preciznije navedenih u obrazloženju presude) iz ugovora o koncesiji, kada je odlukom Vlade RS od 23. aprila 2009. godine poništena odluka o dodjeli koncesije apelantu i poništenju svih pravnih posljedica te odluke. Nadalje, Vrhovni sud je prihvatajući stav nižestepenih sudova da Vlada RS ima pravo i obavezu da se stara o zaštiti javnog interesa Republike Srpske u pogledu dodjele koncesije za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Srpske ukazao da Vlada Republike Srpske imala ovlašćenja da u smislu odredbe člana 6 Zakona o koncesijama donese odluku o poništenju odluke o dodjeli koncesije. U tom smislu, Vrhovni sud je istakao da odluka Vlade RS o poništenju odluke o dodjeli koncesije apelantu od 23. aprila 2009. godine predstavlja preduzimanje aktivnosti radi otklanjanja utvrđenih neregularnosti u pogledu dodjele koncesije apelantu. Vrhovni sud je naglasio da pravo Vlade RS da poništi odluku o dodjeli koncesije u slučajevima utvrđenja postojanja nepravilnosti pri dodjeli koncesije ima za pravnu posljedicu da donošenjem odluke o poništenju odluke o dodjeli koncesije prestaje da postoji pravni osnov koji je temelj za zaključenje ugovora o koncesiji.

14. Vrhovni sud je u vezi s tim obrazložio da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno postojanje pravosnažne odluke Vlade RS od 23. aprila 2009. godine o poništenju odluke o dodjeli koncesije apelantu i poništenju svih pravnih posljedica te odluke. Takođe, Vrhovni sud je istakao da je tokom postupka dokazano da je ugovor o koncesiji postojao i proizvodio pravno dejstvo jer je apelant dokazao da je bio u posjedu dijela nepokretnosti iz ugovora, odnosno da nije nikako uveden u posjed nepokretnosti preciziranih u obrazloženju presude, u periodu od zaključenja ugovora (27. februar 2007. godine) do odluke Vlade RS o poništenju odluke o dodjeli koncesije od 23. aprila 2009. godine. Cijeneći nesporno utvrđenje da je apelant dokazao da tužena nije u cijelosti ispunila ugovorenu obavezu (uvođenje u cijelosti u posjed nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o dodjeli koncesije apelantu od 27. februara 2007. godine), te da tužena nije osporila dokaze i apelantove tvrdnje da je on ispunio ugovornu obavezu uplate jednokratne naknade i naknade po hektaru dodijeljenog zemljišta, Vrhovni sud je zaključio da je apelantu, u smislu odredbe člana 172 ZOO-a, pripadalo pravo na naknadu pretrpljene štete po osnovu izmakle dobiti za period od zaključenja ugovora do donošenja odluke Vlade od 23. aprila 2009. godine o poništenju odluke o koncesiji, i to samo u odnosu na površinu zemljišta koje mu u tom periodu tužena nije predala u posjed, što joj je bila obavezna, shodno odredbama člana 32 Zakona o koncesijama i člana 14 alineja 1 ugovora o koncesiji. Cijeneći da se nižestepeni sudovi nisu upuštali u ocjenu izvedenih dokaza o visini štete koju je apelant pretrpio shodno odredbama člana 189 stav 3 ZOO-a, Vrhovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi da se drugostepena odluka u tom dijelu preinači, te je primjenom odredaba člana 225 ZPP donio odluku kao u izreci presude.

15. Vrhovni sud je ocijenio osnovanim revizioni prigovor tužene u odnosu na dio protivtužbenog zahtjeva kojim se traži vraćanje tuženoj nepokretnosti koje se nalaze u apelantovom posjedu po osnovu ugovora o koncesiji od 27. februara 2007. godine. Naime, Vrhovni sud je ukazao da apelant ne čini spornim, a što je potvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka, da se apelant nalazi u posjedu dijela koncesionih nepokretnosti, te da je njihov faktički posjednik. Imajući u vidu da je odluka Vlade RS od 23. aprila 2009. godine o poništenju odluke o dodjeli koncesije i poništenju svih posljedica te odluke postala pravosnažna i konačna nakon donošenja presude Okružnog suda od 23. aprila 2014. godine kojom je odbijena apelantova tužba za poništenje odluke Vlade RS od 23. aprila 2009. godine, Vrhovni sud je zaključio da je apelant obavezan da tuženoj preda nepokretnosti koje drži u svom posjedu shodno odredbama člana 104 stav 1 ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredaba čl. 248 i 250 st. 1 i 2 odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nakon što je iznio hronologiju parničnih postupaka između apelanta i tužene, ističe da ga je Vrhovni sud u osporenoj odluci neosnovano obavezao da tuženoj preda nepokretnosti koje drži u posjedu po osnovu ugovora o koncesiji. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava jer smatra da je Vrhovni sud neosnovano odlučio o predaji tuženoj dijela nepokretnosti iz ugovora o koncesiji. Smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 103 ZOO-a za ništavost ugovora navodeći da je u cijelosti ispunio svoju ugovornu obavezu, dok tužena nije, već je svojom odlukom od 22. marta 2007. godine stavila van snage odluku o dodjeli apelantu koncesije i pri tome mu nije nikad predala u posjed sve nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o koncesiji. Apelant navodi da takvo ponašanje tužene „predstavlja grubo zanemarivanje dužničko-povjerilačkih odnosa“. U vezi s tim, ukazuje da su „ugovorene strane u obligacionom odnosu ravnopravne jer činidba jedne ugovorne strane podrazumijeva i činidbu druge strane“.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da su u osporenoj odluci data jasna obrazloženja zasnovana na utvrđenim činjenicama i relevantnim odredbama materijalnog prava, te smatra da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužena je navela da Vlada RS ima pravo i obavezu da se stara o zaštiti javnog interesa u pogledu dodjele koncesije za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Srpske. Stoga, smatra da je Vlada RS imala ovlašćenje u smislu odredaba člana 6 Zakona o koncesijama da donese odluku o poništenju odluke o dodjeli apelantu koncesije radi otklanjanja neregularnosti u pogledu dodjele koncesije apelantu. Tužena je istakla da je apelant ponovio navode u apelaciji koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, a o kojim je dato jasno obrazloženje u osporenoj presudi Vrhovnog suda. Stoga, smatra da osporenom presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o koncesijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/02 i 91/06), koji je važio u vrijeme donošenja sporne odluke, u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se predmet, način i uvjeti pod kojim se mogu dodjeljivati koncesije u Republici Srpskoj, nadležnost za dodjelu koncesija, osnivanje Komisije za koncesije Republike Srpske, postupak javnog poziva, sadržaj ugovora o koncesiji, prestanak ugovora o koncesiji, prava i obaveze koncesionara, rješavanje sporova i druga pitanja od značaja za dodjelu koncesija na teritoriji Republike Srpske .

Ovim zakonom utvrđuju se uvjeti pod kojim se domaćim i stranim pravnim licima mogu dodjeljivati koncesije za obezbjeđivanje infrastrukture i usluga te eksploatacija prirodnih resursa, finansiranje, projektovanje, izgradnju, obnovu, održavanje i/ili rukovođenje radom te istraživanje infrastrukture i svih za nju vezanih objekata i uređaja u oblastima koje su u ustavnoj nadležnosti Republike Srpske.

Član 2.

Koncesija je u smislu ovog zakona, pravo obavljanja privrednih djelatnosti korištenjem prirodnih bogatstava, dobara u opštoj upotrebi i obavljanja djelatnosti od opšteg interesa određenih ovim zakonom.

Ni jedna koncesija, uređena posebnim zakonima, ne može se dodjeljivati na način koji nije u skladu sa ovim zakonom.

Član 6. stav 6.

Nadležnost za dodjelu koncesija i zaključenje ugovora o koncesiji Odluku o dodjeli koncesija donosi Vlada Republike Srpske, na osnovu koje Vlada odnosno, po ovlaštenju Vlade nadležno ministarstvo, i/ili organ lokalne uprave, i/ili javno preduzeće koje vrši upravljanje predmetom koncesije zaključuje ugovor o koncesiji.

Član 7. stav 1.

Osnivanje i opšte funkcije komisije (1) Ovim zakonom osniva se Komisija za koncesije Republike Srpske (u daljem tekstu: Komisija), kao stalno, nezavisno regulativno pravno lice konstituisano radi obavljanja funkcija za dodjelu koncesija, čije su nadležnosti i obaveze utvrđene ovim zakonom.

Član 22.

(2) Nadzor nad sprovođenjem ovog zakona vrši nadležno ministarstvo, svako u okviru svoje nadležnosti.

Član 29.

Prestanak ugovora o koncesiji Ugovor o koncesiji prestaje:

1. istekom ugovorenog roka u skladu sa ovim zakonom;

2. otvaranjem stečajnog postupka nad koncesionarom;

3. prestankom postojanja predmeta koncesije i 4. raskidom ugovora o koncesiji.

Član 30.

Raskid ugovora o koncesiji Ugovor o koncesiji može se raskinuti:

1. ako je koncesionar nesolventan duže od šest mjeseci ili ako je u stečaju, 2. ako koncesionar ili koncedent ne ispunjavaju ugovorne obaveze,

20. Zakon o poljoprivrednom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 93/06, 86/07, 14/10 i 5/12) u relevantnom dijelu glasi:

3. Koncesija za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Osnovne odredbe Član 71.

(1) Koncesija za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike može se dati domaćem i stranom pravnom licu na period do 30 godina, u svrhu:

a) biljne i stočarske proizvodnje i

b) za dugogodišnje zasade.

(2) Dodjela poljoprivrednog zemljišta na korišćenje po osnovu koncesije, vrši se u skladu sa Zakonom o koncesijama Republike Srpske i Pravilima Komisije za koncesije.

(3) Vlada Republike Srpske, posredstvom koncesije, donosi Odluku o dodjeli poljoprivrednog zemljišta pravnom licu na korišćenje.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 60 0 Ps 005371 17 Rev od 20. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 2. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant ukazuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. Ustavni sud primjećuje da predmetni postupak, koji se odnosi na naknadu štete u obliku izmakle dobiti zbog neuvođenja u posjed nepokretnosti kao dijela koncesionog dobra i utvrđivanje ništavosti ugovora o koncesiji, predstavlja spor o građanskim pravima i obavezama u smislu značenja člana 6 stav 1 Evropske konvencije, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

29. Apelant smatra da su njegova prava na pravično suđenje povrijeđena zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, Vrhovni sud je, odlučujući u okviru apelantovih revizionih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, svoju odluku zasnovao na relevantnim odredbama Zakona o koncesijama i ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci dovoljno jasno i argumentovano obrazložio zaključak da apelant, suprotno njegovim navodima (prema kojim je Vrhovni sud u osporenoj odluci neosnovano odlučio o predaji tuženoj dijela nepokretnosti iz ugovora o koncesiji), zapravo nije dokazao da ima pravni osnov za držanje u posjedu i korišćenje dijela nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o koncesiji. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje u pogledu osnovanosti protivtužbenog zahtjeva kojim se traži predaja u posjed nepokretnosti jer je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, jasno obrazložio da je apelant „faktički posjednik spornih nepokretnosti“, te da je poništenjem odluke Vlade RS o dodjeli koncesije apelantu i utvrđenja ugovora o koncesiji ništavim shodno odredbama člana 103 ZOO-a prestao osnov apelantovog posjeda dijela nepokretnosti iz ugovora o koncesijama, zbog čega je zaključio da je apelantova obaveza da te nepokretnosti preda tuženoj u posjed shodno odredbama člana 104 ZOO-a. Ustavni sud u obrazloženju Vrhovnog suda u kontekstu primjene odredbe člana 104 ZOO-a, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost niti takvo što proizlazi iz stanja spisa. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasna obrazloženja u smislu utvrđenja svih činjenica potrebnih za rješavanje konkretnog pravnog spora i pri tome se pozvalo na relevantne odredbe Zakona o koncesiji i ZOO-a, što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav (1) Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, koristeći si ovlašćenjima iz člana 250 stav 1 ZPP, uvažio reviziju tužene i obavezao apelanta da tuženoj preda nepokretnosti koje je držao u posjedu po osnovu ništavog ugovora o koncesiji, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba Zakona o koncesijama i ZOO-a na apelantovu štetu.

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3732/17 (D.o.o. „Agreks“ Donji Žabar) | Sudska praksa | Aktio