Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-368/19 (S. M.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Ugovor o poklonu
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-368/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-368/19, rješavajući apelaciju Smaila Mehdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Smail Mehdić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 197606 18 Rev od 18. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Smail Mehdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milorad Ivošević advokat iz Banjaluke, podnio je 25. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tesktu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 197606 18 Rev od 18. oktobra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je, između ostalog, tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu zaključen između njega kao poklonodavca i prvotuženog (M.M.) kao poklonoprimca, koji ugovor je kao saglasna potpisala i drugotužena (H.M.), a kojim ugovorom apelant poklanja prvotuženom, njegovom sinu, suvlasnički dio od 7/8 i to na nekretninama, bliže opisanim u izreci prvostepene presude.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da je predmet spora apelantov zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu koji je zaključen 6. avgusta 2014. godine i ovjeren od strane notara, te da se tuženi obavežu da to priznaju te trpe da se izvrši brisanje prava suvlasništva na predmetnim nekretninama koje su bile predmet tog ugovora upisanog u korist prvotuženog i navedeno pravo ponovo upiše u korist apelanta. Dalje je navedeno da je zahtjev apelanta utemeljen na navodima da mu je na dan sačinjavanja ugovora prvotuženi prijetio i razgovarao sa njim povišenim tonom usljed čega apelant nije bio sposoban za rasuđivanje. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka utvrdio da apelant nije dokazao da je u vrijeme zaključivanja spornog ugovora zbog duševnog stanja nije bio sposoban da shvati značaj svojih postupaka odnosno da nije bio sposoban za rasuđivanje, kao i da je ugovor zaključen saglasnom voljom ugovornih strana i u zakonom propisanoj formi i da isti nije protivan zakonskim propisima niti dobrim običajima pa je zaključio da osporeni ugovor nije ništavan u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je naveo da je odlučujući o apelantovoj žalbi drugostepeni sud prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao navode tužbe. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da su nižestepene presude pravilne i zakonite. Naime, navedeno je da prema revizionim navodima apelant smatra da nižestestepeni sudovi kod izvođenja zaključka o postojanju slobodne volje kod njega nisu pravilno cijenili nalaze vještaka medicinske struke. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je predmetni nalaz sačinjen prije podnošenja predmetne tužbe, na traženje apelanta, te da prema sadržaju nalaza vještak uzima dokazanim navode apelanta da je u vrijeme zaključivanja spornog ugovora bio izložen prijetnjama usljed kojih je zaključio ugovor. Takođe, ukazano je da kako apelant u dokaznom postupku nije dokazao postojanje tih prijetnji jer u tom pravcu postoji samo njegov iskaz dat u svojstvu parnične stranke, dok postojanje prijetnji u svojoj izjavi nije potvrdila ni drugotužena niti to proizilazi iz iskaza svjedoka, te notara, kao i da ne postoji medicinska dokumentacija slijedom čega Vrhovni sud zaključuje da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada nisu prihvatili nalza vještaka i kada su izveli zaključak da je apelant u vrijeme zaključivanja ugovora bio sposoban za zasuđivanje i da je ugovor zaključio svojom slobodnom voljom. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je istakao da do drugačijeg zaključka ne mogu dovesti revizioni navodi u kojima se apelant poziva na prethodno sačinjenu oporuku jer je ista stavljena van snage sačinjavanjem predmetnog ugovora o pokonu. U konačnici Vrhovni sud je zaključio da imajući u vidu da nije dokazano odsustvo volje apelanta za zaključenje predmetnog ugovora pravilno je odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje ništavosti istog.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant smatra da je u „predmetnom postupku doveden u neravnopravni tretman iz razloga što smatra da je sud vodio postupak u korist druge strane kao i da je kod izvedenih dokaza isključivo favorizirao jednu stranu u postupku“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnosti. Ustavni sud također ukazuje da apelant, osim navoda o neravnopravnosti u postupku, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovolja rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević