Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-541/19 (Opština Vlasenica)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-541/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-541/19, rješavajući apelaciju Opštine Vlasenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Opština Vlasenica protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Rs 048179 28 Rsž od 7. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Opština Vlasenica (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 4. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 Rs 048179 28 Rsž od 7. novembar 2018. godine.
2. Osporenom odlukom Okružnog suda usvojena je žalba tužiteljice (Z.M.), prvostepena presuda je preinačena na način da je poništeno rješenje načelnika apelantice od 12. januara 2017. godine, kojim je utvrđeno da tužiteljici prestaje radni odnos 13. januara 2017. godine i rješenje Odbora za žalbe apelantice od 27. marta 2017. godine kojim je odbijena žalba tužiteljice izjavljena na rješenje načelnika apelantice od 12. januara 2017. godine, te je naloženo apelantici da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala do prestanka radnog odnosa ili na druge poslove koji odgovaraju njegenim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da joj ime izgubljenih plata isplati određene novčane iznose za određene vremenske periode.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da se u konkretnom slučaju tužbom pobija zakonitost rješenja apelantice o prestanku radnog odnosa tužiteljici te da nema sumnje da se radi o sporu o zakonitosti. Dalje je navedeno da je u ovom sporu sud ovlašten da ocjenjuje zakonitost odluka poslodavaca, o pravima, obavezama i odgovornosti radnika odnosno da ispituje da li je odluka poslodavca zasnovana na odgovarajućim zakonskim propisima, a prema okolnostima koje su postojale u vrijeme donošenja odluke. Okružni sud je naveo da među strankama nije sporno da je odlukom načelnika apelantice od 28. jula 2016. godine tužiteljica izabrana na radno mjesto viši stručni saradnik za društvene djelatnosti nakon provedenog javnog konkursa od 23. maja 2016. godine. Nadalje je navedeno da je rješenje načelnika apelantice od 12. januara 2017. godine (kojim je tužiteljici prestao radni odnos kod apelantice) donijeto na osnovu člana 141. stav 1. tačka 14. Zakona o službenicima i namještenicima u organima jedinica lokalne samouprave. Prema odredbi člana 142. stav 1. navedenog zakona, proizilazi da gradonačelnik, odnosno načelnik opštine donosi rješenje o prestanku radnog odnosa i u istom moraju biti navedeni razlozi zbog kojih službeniku prestaje radni odnos. Okružni sud je ukazao da iz predmetnog rješenja od 12. januara 2017. godine proizilazi da je tužiteljici prestao radni odnos na osnovu odredbe člana 141. stav 1. tačka 14. Zakona o službenicima i namještenicima u organima jedinica lokalne samouprave prema kojoj odredbi službeniku prestaje radni odnos ako se utvrdi da je nezakonito zasnovao radni odnos. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da iz obrazloženja navedenog rješenja proizilazi da je tužiteljici prestao radni odnos iz razloga što je presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda u Vlasenici od 22. decembra 2016. godine poništen javni konkurs od 23. maja 2016. godine bez navođenja konkretnih razloga iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da je tužiteljica nezakonito zasnovala radni odnos kod apelantice. Imajući u vidu to, Okružni sud je zaključio da tužiteljica žalbom osnovano navodi da nije pravilno prvostepeni sud odlučio kada je odbio njen postavljeni tužbeni zahtjev. Okružni sud je istakao da su ostvarivanje i zaštita prava službenika u jedinicama lokalne samouprave regulisani odredbama člana 152. Zakona o lokalnoj samoupravi a identične odredbe sadržane su i odredbama člana 84. stav 2. Zakona o službenicima i namještenicima u organima jedinica lokalne samouprave. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da navedene zakonske odredbe upućuju na dopuštenost sudske zaštite isključivo u pogledu zakonitosti prijema u radni odnos, tako da predmet spora može biti samo konačna odluka o izboru kandidata po raspisanom javnom konkursu ali ne i objavljeni javni konkrus jer samo odluka o izboru kandidata proizvodi pravnu posljednicu u pogledu koje se traži zaštita. Stoga, Okružni sud je konstatovao da prvostepeni sud nije mogao odlučivati o zakonitosti javnog konkursa (kako je to učinjeno pomenutom presudom na osnovu piznanja), niti je tom presudom poništeno rješenje načelnika apelantice kojim je tužiteljica primljena u radni odsnos na neodređeno vrijeme. Iz navedenih razloga je preinačena prvostepena presuda jer je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, ukazuje da je radni odnos tužiteljice u konkretnom slučaju zasnovan na nezakonit način i da je načelnik apelantice bio dužan da taj radni odnos raskine jer je zasnivanje radnog odnosa direktno vezano za zakonitost konkursa po kojem je zasnovan radni odnos.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnosi isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente kojom bi opravdala njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojim je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević