Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3711/17 (N. G., M. K. i V. H.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Propisano zakonom
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Ostavinski postupak
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3711/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3711/17, rješavajući apelacije Nade Gnjip i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Nade Gnjip, Marije Korceba i Veronike Hnatjuk.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 O 021744 17 Gž 5 od 12. juna 2018. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelanticama Nadi Gnjip, Mariji Korceba i Veroniki Hnatjuk u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke solidarno isplati ukupni iznos od 825, 00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da apelanticama, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Nade Gnjip, Marije Korceba i Veronike Hnatjuk podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 O 021744 17 Gž 5 od 12. juna 2018.
godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 O 021744 17 O 6 od 15. augusta 2017. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nada Gnjip, Marija Korceba i Veronika Hnatjuk (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banjaluke, koje zastupa Milka Maglov advokat iz Banjaluke, podnijele su 4. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), u kojem je nakon podnošenja apelacije doneseno Rješenje Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 O 021744 17 Gž 5 od 12. juna 2018. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 3711/17.
2. Apelantice, koje zastupa Milka Maglov advokat iz Banjaluke, podnijele su 20. jula 2018. godine apelacije Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 71 0 O 021744 17 Gž 5 od 12. juna 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 O 021744 17 O 6 od 15. augusta 2017. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 4049/18. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su navedene apelacije podnijele iste apelantice i da se odnose na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 3711/17 i AP 4049/18 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3711/17.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 13. septembra 2017. zatraženo je od Okružnog suda i Osnovnog suda da dostave odgovor na apelaciju u predmetu broj AP-3711/17, dok je 6. maja 2019. godine od istih sudova zatraženo da dostave odgovor na apelaciju u predmetu broj AP- 4049/18.
5. Okružni sud je 2. novembra 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju u predmetu broj AP-3711/17, a 15. maja 2019. godine u predmetu broj AP-4049/18.
6. Osnovni sud je 21. septembra 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju u predmetu broj AP-3711/17, a 17. maja 2019. godine u predmetu broj AP-4049/18.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Smrtovnicom broj 07-202-65/1992 pokrenut je 4. marta 1992. godine ostavinski postupak iza umrlog F.V.
9. Rješenjem Osnovnog suda broj O-433/92 od 18. februara 1993. godine ostavinski postupak je proglašen dovršenim, te je utvrđeno da se imovina ostavitelja sastoji od prava na nekretninama upisanih u z.k. uložak 3615 K.O. Banja Luka i pokretne stvari bliže navedene u izreci rješenja, a za zakonske nasljednike su proglašeni apelantice i V.V.
10. Međutim, tokom postupka apelantice su istakle da zaostavštinu umrlog F.V. čine i nekretnine koje su upisane u PL 216 i 367 K.O. Rebovac, a koje je ostavitelj za života darovao V.V. pa je Rješenjem Osnovnog suda O-1776/93 od 17. februara 1994. godine, koje je doneseno u ponovljenom postupku, prekinut predmetni ostavinski postupak, te su apelantice upućene na parnicu.
11. Presudom Osnovnog suda broj P-345/94 od 1. februara 2000. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantica, te je utvrđeno da apelantice imaju pravo na nužni nasljedni dio na predmetnim nekretninama koje se nalaze u Vrbanji, sa po 1/8 dijela, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelantica kojim su tražile da se utvrdi da ostavinsku masu čine i nekretnine koje se nalaze u Rebovcu, te da se iz pomenutih nekretnina izdvoje njihovi nužni nasljedni dijelovi.
12. Rješenjem Osnovnog suda broj Gž-1263/00 od 5. februara 2001. godine djelimično je uvažena žalba apelantica izjavljena protiv presude broj P-345/94 od 1. februara 2000. godine u odbijajućem dijelu, te je u tom dijelu prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
13. U nastavku postupka, apelantice su podneskom od 9. augusta 2001. godine opredijelile tužbeni zahtjev tražeći da sud utvrdi ništavosti testamenta ostavitelja (koji je predmetne nekretnine ostavio sinu V.V.), te da se predmetne nekretnine imaju smatrati nasljeđem apelantica.
14. U navedenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj P-341/2001 od 6. marta 2002. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelantica u cjelosti, ali je navedena presuda po žalbi apelantica ukinuta Rješenjem Okružnog suda broj GŽ-1572/02 od 30. maja 2003. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
15. Presudom Osnovnog suda broj P-1256/2003 od 17. decembra 2004. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da je ništav testament koji je navodno napisao F.V., te da se sporne nekretnine u Rebovcu imaju smatrati nasljeđem apelantica i V.V. na osnovu zakona sa jednakim nasljednim dijelovima. Istom presudom, usvojen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da one imaju pravo na nužni nasljedni dio na pomenutim nekretninama, sa dijelom od po 1/8.
16. Presudom Okružnog suda broj Gž 387/05 od 26. aprila 2006. godine odbijena je žalba apelantica u odbijajućem dijelu i prvostepena presuda je potvrđena.
17. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0- Rev-06-001 063 od 15. marta 2007. godine, usvojena je revizija V.V. i drugostepena presude je preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelantica u dijelu u kojem su tražile utvrđivanje prava na nužni nasljedni dio nekretnina u Rebovcu sa dijelom od po 1/8.
18. Nakon toga, apelantice su 19. juna 2007. godine podnijele prijedlog za nastavak ostavinskog postupka, iz razloga što je okončan parnični postupak kako je to naprijed navedeno.
19. U nastavku postupka, Osnovni sud je odnio Rješenje broj 71 0 O 021744 12 O 2 od 22. septembra 2014. godine kojim je predmetni ostavinski postupak proglasio dovršenim, ali je Okružni sud svojim rješenjem od 9. marta 2015. godine navedeno rješenje poništio i vratio predmet na ponovni postupak.
20. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Rješenje od 30. juna 2015. godine kojim je predmetni ostavinski postupak proglasio dovršenim, ali je Okružni sud navedeno rješenje poništio i ponovno vratio predmet na ponovni postupak.
21. U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Rješenje od 17. juna 2016. godine, ali je Okružni sud, postupajući po žalbi apelantica, svojim rješenjem od 13. februara 2017. godine navedeno rješenje poništio i predmet ponovo vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
22. U konačnici, Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 O 021744 17 O 6 od 15. augusta 2017. godine, koje je doneseno u ponovnom postupku, proglašen je dovršenim predmetni ostavinski postupak, te je utvrđeno da zaostavštinu ostavitelja čine nekretnine i pokretne stvari koje su bliže navedene u izreci rješenja. Osim toga, istim rješenjem za testamentarnog nasljednika proglašen je V.V. sa dijelom 1/1.
23. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da ostavitelj je za vrijeme života raspolagao imovinom putem svojeručnog testamenta u korist svog sina V.V. Osnovni sud je ukazao na zaključke suda u parničnom postupku za koje je vezan, te je istakao da, budući da se u ovom slučaju radi o testamentarnom nasljeđivanju, apelantice kao zakonske nasljednice imale su mogućnosti da ospore testament i da ga ispitaju, što su iste i učinile, te im je u parničnom postupku dato to pravo. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je u predmetnom postupku prvenstveno odlučivao o volju testatora, te da je tačno utvrdio šta testamentarni nasljednik treba da naslijedi, pri čemu je naglasio da rješenje doneseno u ovom postupku ima deklaratoran karakter, tj. raspravlja imovinu na osnovu volje ostavitelja. Osim toga, u odnosu na nužni dio ostavine drugih nasljednika, te pitanje da li postoji povreda nužnog dijela ili ne, Osnovni sud je ukazao da je o ovom pravu apelantica odlučivano u parnici, te da u tom smislu one nisu ostvarile ovo pravo na način kako su to tražile tužbom, jer po stavu Vrhovnog suda, kojim je vezan, apelantice nisu pravilno postavile svoj tužbeni zahtjev, zbog čega se ne treba više odlučivati o nužnom dijelu u predmetnom postupku. Osim toga, Osnovni sud je naglasio da iz presude Vrhovnog suda od 15. marta 2007. godine proizilazi da je u konkretnom slučaju nužni dio apelantica, kao zakonskih nasljednica, namiren smanjenjem testamentarnog raspolaganja u pogledu nekretnina koje se nalaze u Vrbanji, te da su apelantice svoje pravo na imovinu postigle tako što su se upisale sa dijelom prava iz gore navedenih presuda. Međutim, Osnovni sud je istakao da, u pogledu dijela presuda za koje tvrde da je neprovodiv, ovaj sud ne može popraviti tužbu, niti parničnu presudu, niti može ponovo odlučivati o istoj stvari. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na Rješenje Republičke uprave za geodetsko i imovinsko pravne poslove Banja Luka iz 2013. godine, kojim je odbijen zahtjev apelantica za upis prava svojine na osnovu presude broj P-345/94 od 1. februara 2000. godine, jer je pomenuta presuda neprovodiva, tj. nedostaje klauzula intabulandi, a da apelantice svoje pravo mogu ostvariti izlaganjem pred Komisijom za izlaganje kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka. Osnovni sud je zaključio da se u ovom postupku nije moglo odlučivati da li je povrijeđen nužni nasljedni dio apelantica u smislu člana 37. Zakona o vanparničnom postupku, jer je o tome pravosnažno odlučeno, naročito imajući u vidu da je ostavitelj u svom testamentu izjavio da su apelantice svoj nasljedni dio dobile na poklon. Slijedom izloženog, Osnovni sud je zaključio da je odluku u predmetnom postupku donio na osnovu odredbi člana 9. Zakona o nasljeđivanju i člana
131. Zakona o vanparničnom postupku.
24. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 O 021744 17 Gž od 12. juna 2018. godine odbijene su žalbe apelantica izjavljene protiv prvostepenog rješenja, te je navedeno rješenje potvrđeno.
25. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da apelantice u žalbama ukazuju da je prvostepeni sud nezakonito proglasio samo testamentarnog nasljednika i na taj način njih isključio iz zakonom osiguranog minimalnog dijela iz ostavine, te da je ostavinski sud morao raspraviti da li zakonske nasljednice imaju pravo na nužni nasljedni dio i u kojem obimu, a sve u smislu odredbe člana 125. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku. U vezi sa navedenim, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 5. Zakona o nasljeđivanju, te je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu priloženih dokaza o zaostavštini ostavitelja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u pogledu utvrđivanja obima zaostavštine i na osnovu datih nasljednih izjava zakonskih nasljednika donio pravilnu odluku, za koju je dao jasne i valjane razloge, koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Okružni sud je istakao da, budući da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je ostavitelj za života raspolagao svojom imovinom putem svojeručnog testamenta u korist svog sina, a i kako je u presudi Vrhovnog suda od 15. marta 2007. godine konstatovano da je u konkretnom slučaju nužni dio zakonskih nasljednica namiren smanjenjem testamentarnog raspolaganja u pogledu nekretnina koje se nalaze u Vrbanji, to ovaj sud nalazi da je, suprotno žalbama, pravilno postupio prvostepeni sud kada je V.V. proglasio kao testamentarnog nasljednika sa 1/1 dijela. Nadalje, Okružni sud je zaključio da su neosnovani i žalbeni prigovori apelantica da je ostavinski sud morao raspraviti da li i u kojem obimu one imaju pravo na nužni nasljedni dio. Naime, Okružni sud je ukazao da se u smislu odredaba člana 43. Zakona o nasljeđivanju pravo na nužni dio, u pravilu, ostvaruje u ostavinskom postupku, a kako su apelantice pravosnažnom presudom u parničnom postupku odbijene sa tužbenim zahtjevom za utvrđivanje prava na nužni nasljedni dio, to je pravilan zaključak prvostepenog suda da one nemaju pravo u ovom ostavinskom postupku ponovo utvrđivati ovo pitanje.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacija
26. Apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući razuman rok kao segment prava na pravično suđenje i pravo na pristup sudu, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantice, u suštini, vide u pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Apelantice smatraju da imaju pravo na nužni nasljedni dio, ali da se redovni sudovi u predmetnom ostavinskom postupku nisu bavili izračunavanjem tog nužnog dijela, što je suprotno Zakonu o nasljeđivanju. Pored toga, apelantice ističu da, kao nužne nasljednice, nisu namirene u nužnom dijelu, zbog neprovodivosti pravomoćne presude donesene u parničnom postupku. Smatraju da nisu imale pristup sudu, budući da nisu bile ravnopravne u nasljeđivanju. Nadalje, apelantice navode da predmetni spor u vezi zakonom zagarantovanog nužnog nasljednog dijela, nerazumno dugo traje, u kojem postupku je prvostepeni sud donosio više rješenja o nasljeđivanju, a koje je drugostepeni sud više puta vraćao na ponovni postupak, umjesto da donese konačnu odluku. Zbog navedenog, apelantice traže naknadu nematerijalne štete.
II.Odgovor na apelacije
27. Okružni sud je, između ostalog, naveo da nisu povrijeđena prava apelantica na koja se pozivaju u apelaciji, zbog čega je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
28. Osnovni sud je istakao da su za dužinu predmetnog postupka isključivo odgovorne apelantice koje su svojim radnjama tome doprinijele, te da nisu povrijeđena prava apelantica na koja se pozivaju u apelaciji.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“, br.7/80 i 15/80; “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 1/09, 55/09 ispravka i 91/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.
Naslijediti se može na osnovu zakona i na osnovu testamenta.
Član 9.
Prvi nasljedni red (1)Zaostavštinu umrlog nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov supružnik.
(2)Nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju na jednake dijelove.
30. Zakon o vanparničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 36/09 i 91/16).
Član. 2. stav 2.
2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 125.stav 1.
U postupku za raspravljanje zaostavštine sud će raspraviti sva pitanja koja se odnose na zaostavštinu, a naročito o pravu na naslijeđe, o veličini nasljednog dijela i o pravu na legat.
Član 131.
Kad sud utvrdi kojim licima pripada pravo na naslijeđe, proglasit će ta lica za nasljednike rješenjem o nasljeđivanju.
31. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U odnosu na dopustivost apelacije u predmetu broj AP-3711/17, u kojem u vrijeme podnošenja apelacije nije bila donesena konačna odluka, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Stoga je predmetna apelacija je, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, bila dopustiva i u vrijeme podnošenja.
35. U odnosu na dopustivost apelacije u predmetu broj AP-4049/18, Ustavni sud zapaža da je predmet osporavanja tom apelacijom Rješenje Okružnog suda broj 71 0 O 021744 17 Gž 5 od 12. juna 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantice su primile 17. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 23. jula 2018. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelantice smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući razuman rok kao segment prava na pravično suđenje i pristup sudu, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. stav 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […].
a) U odnosu na osporene odluke
40. U pogledu apelacionih navoda o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud u prvom redu ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
41. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom ostavinskom postupku V.V. proglašen za testamentarnog nasljednika sa 1/1 dijela imovine ostavitelja (nekretnine koje se nalaze u Rebovcu). Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi, ukazujući na pravomoćnu presudu donesenu u parničnom postupku, kojom su vezani, utvrdili da je nužni dio apelantica, kao zakonskih nasljednica, namiren smanjenjem testamentarnog raspolaganja u pogledu nekretnina koje se nalaze u Vrbanji, te da je odbijen njihov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem su tražile utvrđivanje prava na nužni nasljedni dio od po 1/8 dijela nekretnina koje se nalaze u Rebovcu. Ustavni sud zapaža da su sudovi zaključili da neće raspravljati u ostavinskom postupku da li i u kom obimu apelantice imaju pravo na nužni nasljedni dio, te da li je, zbog neprovodivosti pravomoćnih presuda došlo do povrede njihovog prava na nužni dio, budući da je, dakle, o tome pravomoćno odlučeno u parničnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u konkretnom slučaju, suprotno tvrdnjama apelantica, pozivali na relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju i Zakona o vanparničnom postupku, te da su detaljno i jasno obrazložili razloge za svoje odluke, a Ustavni sud navedena obrazloženja ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud navode o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa smatra neosnovanim.
42. Nadalje, u odnosu na navode apelantica da nisu imale pristup sudu „jer nisu bile ravnopravne u nasljeđivanju“, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da su apelantice ishodile da redovni sudovi donesu osporene odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta, nepobitno potvrđuje da je njihovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelacioni navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju neosnovanim.
43. Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
45. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
46. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da se apelantice žale na dužinu trajanja predmetnog ostavinskog postupka koji je pokrenut 4. marta 1992. godine. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ističe da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. S obzirom na navedeno Ustavni sud će u okolnostima konkretnog slučaja pri ocjeni dužine postupka, cijeniti period od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, tj. od 14. decembra 1995. godine, do okončanja postupka donošenjem Rješenja Okružnog suda broj 71 0 O 021744 17 Gž 5 od 12. juna 2018. godine, što je period od ukupno 22 godine i šest mjeseci. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je predmetni ostavinski postupak prekinut vođenjem parničnog postupka te da je prekid postupka trajao 11 godina i šest mjeseci, te da su sudovi u ostavinskom postupku u navedenom periodu bili spriječeni da poduzimaju bilo kakve procesne radnje u ovom predmetu. Stoga, relevantni period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine postupka je period od 11. godina, tj. računajući od dana kada su apelantice podnijele prijedlog za nastavak postupka (19. juni 2007. godine).
Analiza dužine trajanja postupka
47. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se radi o ostavinskom postupku u kojem su kao nasljednici ostavioca označena apelantice, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi, u konkretnom slučaju ne može govoriti o složenom predmetu. Osim toga, Ustavni sud smatra da se prema stanju spisa ne može zaključiti da su apelantice na bilo koji način uticale na dužinu predmetnog ostavinskog postupka.
48. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog ostavinskog postupka i ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je u periodu od 11 godina na dvije sudske instance doneseno ukupno 10 rješenja. Međutim, Ustavni sud zapaža da, prema stanju spisa, proizilazi da je Osnovnom sudu, od dana podnošenja prijedloga za nastavak postupka (19. juni 2007. godine) trebalo više od sedam godina da donese rješenje o nasljeđivanju, iako proizilazi da je o svim suštinskim pitanjima već odlučeno u parničnom postupku. Osim toga, Ustavni sud zapaža da, prema stanju spisa proizilazi da je Osnovni sud u narednom periodu, u relativno kratkim periodima donio još tri rješenja kojima je proglašavao predmetni postupak dovršenim. Nadalje, u odnosu na ponašanje Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud u relativno kratkim rokovima donosio odluke po žalbi. Međutim, Ustavni sud uočava da je Okružni sud četiri puta ukidao prvostepeno rješenje i predmet vraćao prvostepenom sudu na ponovni postupak. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Okružni sud odgovorima na apelacije nije na bilo koji način pokušao da opravda ovakvo ponašanje, niti ponudi razloge za ovako dugo trajanje predmetnog postupka, dok je Osnovni sud istakao da su apelantice isključivo odgovorne za dužinu trajanja postupka, jer su „svojim radnjama tome doprinijele“, iako ovakve navode Osnovni sud nije precizirao, niti to proizilazi iz stanja spisa.
49. Sagledavajući postupak u cjelini, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaju, kada je predmetni ostavinski postupak, koji nije složen, u relevantnom periodu, trajao 11 godina, pri čemu odgovornost za dužinu postupka snose redovni sudovi, tj. Osnovni sud, kojem je trebalo više od sedam godina od podnošenja prijedloga za nastavak postupka, da donese prvostepeno rješenje o nasljeđivanju, dok je Okružni sud, umjesto da donese odluku kojom će okončati predmetni postupak, predmet više puta vraćao na prvostepenom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka u cjelini ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelantica na suđenje u „razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
51. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
52. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelanticama treba solidarno isplatiti ukupni iznos od 825,00 KM.
53. Navedeni iznos apelanticama je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
54. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovih prava, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti istaknuli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava na imovinu, kao i zabrane diskriminacije, također, neosnovani. VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelantica u na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, jer je predmetni ostavinski postupak, koji nije složen, u relevantnom periodu, trajao 11 godina, pri čemu odgovornost za dužinu postupka snose redovni sudovi, tj. Osnovni sud, kojem je trebalo više od sedam godina od podnošenja prijedloga za nastavak postupka, da donese prvostepeno rješenje o nasljeđivanju, dok je Okružni sud, umjesto da donese odluku kojom će okončati predmetni postupak, predmet više puta vraćao na prvostepenom sudu na ponovni postupak.
56. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kada su redovni sudovi u osporenim odlukama, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju i Zakona o vanparničnom postupku, dali dovoljno detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, pri čemu su apelantice ostvarile pravo na pristup sudu.
57. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.