Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1722/19 (A. M.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1722/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-1722/19, rješavajući apelaciju Ademira Muzura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ademir Muzur protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 114162 18 Gž 2 od 23. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 114162 18 P 2 od 7. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ademir Muzur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enes Džafić advokat iz Sarajeva, podnio je 18. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 114162 18 Gž 2 od 23. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 114162 18 P 2 od 7. maja 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, naloženo je apelantu da tužiteljici (B.K.) preda u posjed stan u Sarajevu (pobliže opisan u izreci prvostepene odluke) slobodan od ljudi i stvari, te da tužiteljci naknadi troškove parničnog postupka. Također, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da apelantu pripada pravo da trajno i nesmetano nastavi koristiti stan u Sarajevu (pobliže opisan u izreci prvostepene odluke) iza umrlog nosica stanarskog prava E.B., a koji je vlasništvo B.K. sa idealnim dijelom od l/ 3, što je tužiteljica dužna trpjeti, uz naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je apelant do V razreda pohađao OŠ „Andrija Rašo“ lociranu na Alipašinom polju II gdje se nalazio stan njegovih roditelja, da od VI razreda pohađao OŠ „Edhem Mulabdić“ na području opće Stari Grad u koju se upisao 9. februara 1983. godine, kao i da je prijavljen je na adresi predmetnog stana od 20. juna 1986. godine. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je apelant bio nastanjen u Hrasnici i da je od 1. maja do 1. avgusta 1992. godine boravio u logoru Heliodrom u Motaru, te da je kao datum i mjesto njegovog nestanka prijavljen 1. maj 1992. godine, Hrasnica, Ilidža (potvrda instituta za nestale osobe od 26. oktobra 2009. godine i akt istog instituta od 21. decembra 2016. godine), te da je apelant u svojoj izjavi naveo da je od 1993. godine boravio u Holandiji gdje se liječio a odakle se vratio tek 2012. godine. Prvostepeni sud je naveo da nije našao dokazanom činjenicu da je apelant kao član porodičnog domačinstva trajno živio i stanovao u istom stanu sa svojom bakom, te da se ne može zaključiti da mu stoga pripada pravo trajnog i nesmetanog korištenja spornog stana i poslije smrti nosioca stanrskog prava E.B. (član 21. Zakona o stambenim odnosima). Naime, prvostepeni sud je naveo da uvjerenje o prebivalištu i pošiljka kopije BH Telelcoma ne predstavljaju nužno dokaz da je apelant zaista živio na adresi na kojoj je prijavljen, te naglasio da se apelant kasnijim useljenjem u predmetni stan (iz iskaza svjedoka A.S. i S.S. proizlazi da apelant nije živio sa svojom bakom, koja u periodu od 1992. do 2008. godine nije koristila predmetni stan, te da je nakon njene smrti, unazad dvije godine, otpočeo korištenje stana) ne može smatrati članom njenom porodičnog domačinstva.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je predmetni stan vlasništvo tužiteljice, te da je taj stan osnovom ugovora o zakupu koristila apelantova prednica E.B. (od 1. oktobra 1946. godine do svoje smrti 24. avgusta 2009. godine) kada joj je trajno i lično prestalo svojstvo korisnika stana kao nosioca stanarskog prava. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelantu ne pripada pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan poslije smrti nosioca stanarskog prava, jer nije dokazao da je sa E.B. živio u ekonomskoj zajednici. Naime, Kantonalni sud je naveo da se iz provedenih dokaza ne može zaključiti da je apelant ostvario trajniju zajednicu života u predmetnim stanu sa E.B. prije njene smrti (čak i kada se imaju u vidu ratno stanje i devastiranost stana). Kantonalni sud je naveo da tužiteljica (s obzirom da je smrću E.B. prestalo stanarsko pravo) shodno članu 55. Zakona o stambenim odnosima (kao suvlasnik zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan) ima pravo da se u taj stan useli, odnosno da tužbom zahtijeva od apelanta predaju tog stana u posjed (član 43. u vezi sa članom 50. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima). Kantonalni sud je naveo da su pravilno primijenjene odredbe Zakona o stambenim odnosima koje prenošenje stanarskog prava sa apelantove umrle bake na unuka uslovljava trajnijom ekonomskom ząjednicom, koja u konkretnom slučaju u predmetnom stanu nije ostvarena. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te naglasio da u toku postupka i donošenjem prvostepene presude nije učinio povrede odredbi postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelant navodi da je „u predmetnom stanu živio još od 1983. godine, da je toj adresi prijavljen od 1986. godine, da je do početka ratnih dejstava bio u predmetnom stanu, te da je nakon smrti svoje nane nastavio da živi u predmetnom stanu sve do danas“, te istakao „da interesi vlasnice stana nisu prioritetniji od apelantovih interesa da koristi predmetni stan kao svoj jedini dom“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Naime, imajući u vidu da je Kantonalni sud, pozivajući na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, u osporenoj odluci dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević