Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2330/19 (D.F.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2330/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2330/19, rješavajući apelaciju D. F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. F.

protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 I 042266 19 Gž 2 od 14. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, podnio je 30. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 I 042266 19 Gž 2 od 14. maja 2019. godine.

2. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 I 042266 16 I od 22. avgusta 2016. godine usvojen je prijedlog za izvršenje tražitelja izvršenja (Komercijalna banka a.d. Banja Luka) od 20. jula 2016. godine na temelju vjerodostojne isprave (protesta od 7. jula 2016. godine i mjenice), protiv apelanta, kao izvršenika, na način da se izvršenje provede na apelantovim pokretnim stvarima.

3. Odlučujući o apelantovom prigovoru izjavljenom protiv rješenja od 2. aprila 2018. godine (o promjeni predmeta i sredstva izvršenja), Osnovni sud je 31. maja 2018. godine donio rješenje kojim je odbio apelantov prigovor te odredio da se rješenje od 2. aprila 2018. godine u cijelosti održava na snazi. Rješenjem Okružnog suda od 11. oktobra 2018. godine navedeno rješenje je ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak.

4. Osnovni sud je (u ponovnom postupku) 27. decembra 2018. godine donio rješenje kojim je odbio izvršenikove prigovore izjavljene protiv rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja od 2. aprila 2018. godine, te odredio da se rješenje od 2. aprila 2018. godine u cijelosti održava na snazi. U obrazloženju navedenog rješenja od 27. decembra 2018. godine Osnovni sud je ukazao na činjenicu da u spisu postoji rješenje o izvršenju broj 75 0 I 042266 1 8 I 3 od 2. aprila 2018. godine (sud donio rješenje o izvršenju stavljanjem pečeta na prijedlog za izvršenje).

5. Osporenim rješenjem Okružnog suda odbijena je izvršenikova žalba i potvrđeno rješenje od 27. decembra 2018. godine.

6. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je pravilno prvostepeni sud naveo da je apelantu rješenje o izvršenju od 22. avgusta 2016. godine (pravosnažno jer protiv njega apelant nije izjavio prigovor) uredno dostavljeno 25. avgusta 2016. godine (u spisu postoji dostavnica). Okružni sud je dalje naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je prvostepeni sud u ponovnom postupku pribavio svoje rješenje od 2. aprila 2018. godine (koje se zatiče u spisu) kojim je prvostepeni sud na prijedlog tražitelja izvršenja od 28. marta 2018. godine dozvolio promjenu predmeta izvršenja. Nadalje, Okružni sud je naveo da je navedeno rješenje pravilno, s obzirom da tražitelj izvršenja u toku postupka ima pravo da predlaže promjenu sredstva i predmeta izvršenja ukoliko se rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može sprovesti (član 8. stav 3. Zakona o izvršnom postupku), te naglasio da se o tome radilo u konkretnom slučaju u odnosu na predmet i sredstvo izvršenja određeno pravnosnažnim rješenjem o izvršenju od 22. avgusta 2016. godine. Okružni sud je naveo da je, stoga, neosnovan apelantov navod da je njegov prigovor trebalo uvažiti pred prvostepenim sudom i predmet prevesti u parnicu, zato što je apelant taj navod trebao isticati u prigovoru protiv rješenja o izvršenju od 22. avgusta 2016. godine. Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propsi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2330/19 (D.F.) | Sudska praksa | Aktio