Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1121/19 (S. K.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1121/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-1121/19, rješavajući apelaciju Spomenke Krunić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Spomenka Krunić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 212493 18 Rev od 13. decembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 212493 18 Rsž od 26. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 212493 15 Rs od 25. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Spomenka Krunić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Dalibor Mrša advokat iz Banjaluke, podnijela je 13. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 212493 18 Rev od 13. decembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 212493 18 Rsž od 26. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 212493 15 Rs od 25. oktobra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (RS, Vlada RS) da apelanticu vrati na dužnost direktora ”Gender Centra RS”-„Centra za jednakost i ravnopravnost polova RS”, da apelantici na ime razlike plaće za period od 1. januara 2014. do 30. aprila 2017. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom te da na apelantičino ime nadležnim fondovima za isti period uplati sve doprinose po osnovu rada koji apelantici pripadaju na označenoj funkciji. Također, odbijen je apelantičin zahtjev za naknadu troškova postupka, dok je apelantica obavezana da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je Vlada RS odlukom od 20. decembra 2001. godine osnovala “Gender Centar RS“, a rješenjem od 27. avgusta 2003. godine imenovala apelanticu na dužnost direktora ovog centra. Zatim, da su nižestepeni sudovi utvrdili da je Vlada RS rješenjem od 12. septembra 2013. godine razriješila apelanticu dužnosti zbog isteka mandata, da je u upravnom sporu Okružni sud u Banjaluci presudom od 26. januara 2015. godine poništio rješenje o razrješenju apelantice s mjesta direktora ovog Centra. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je stavom 2. odluke o osnivanju navedenog centra propisano da se na rad Centra primjenjuju propisi koji važe za republičke organe uprave, ... ustanove i druge ... institucije, [...], te naglasio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da su za razrješenje ovog spora relevantne odredbe Zakona o administrativnoj službi u upravi RS (član 1. i član 2. stav 3. navedenog zakona koji je bio na snazi u vrijeme apelantičinog imenovanja). Vrhovni sud je ukazao da u vrijeme apelantičinog imenovanja (član 48. Zakona o administrativnoj službi u upravi RS) mandat na navedenoj funkciji nije bio ograničen, te naglasio da je ova zakonska odredba mijenjana članom 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o administrativnoj službi u upravi RS (stupio na snagu 6. juna 2006. godine) tako što je propisano ograničenje trajanja mandata na period od 5 godina (koje se odražava i na apelantičin radno-pravni status). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je od stupanja na snagu navedenih izmjena zakona (a pogotovo od dana apelantičinog imenovanja pa do njenog razrješenja) prošao mandatski period od 5 godina, zbog čega je apelantica po sili zakona izgubila pravo obavljanja spornu funkcije, te naglasio da je pravilno drugostepeni sud odbio apelantičin tužbeni zahtjev (a s obzirom da nema automatskog produženja mandata, iako je po apelantičinoj tužbi u upravnom sporu poništeno rješenje o razrješenju koje je deklaratornog karaktera). Vrhovni sud je naveo da se neosnovano apelantica poziva na Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima RS, s obzirom da je odredbama ovog zakona propisana procedura prilikom imenovanja, dok ovaj zakon ne sadrži odredbe koje bi bile primjenjive u odnosu na apelantičin radno pravni status. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da nisu od uticaja na drugačiju odluku apelantičini navodi da je imenovana bez ograničenja mandata i da ne može biti razrješenja i kojima se poziva na presudu koju je ishodila u upravnom sporu, te naglasio da (suprotno apelantičinim navodima) drugostepena odluka nije zasnovana na dokazima koje je tužena priložila uz žalbu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelantica navodi da je „Okružni omogućio tuženoj da se koristi dokazima koje je apelantica prvi put zaprimila u postupku po žalbi“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević