Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4337/17 (A. I.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4337/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-4337/17, rješavajući apelaciju Alme Ibrahimović rođ. Karić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alme Ibrahimović rođ. Karić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 169550 15 Gž od 10. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alma Ibrahimović rođ. Karić (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijela je 19. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 169550 15 Gž od 10. avgusta 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 169550 15 P od 29. aprila 2015. godine obavezano je Bosna – Sunce osiguranje d.d. Sarajevo, Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantkinji, pored ranije plaćenih iznosa, na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova nastalih operativnim zahvatom, a zbog pogoršanja zdravstvenog stanja iznos od 1.670,00 KM, te na ime naknade za pretrpljeni strah iznos od 1.810,00 KM, dakle ukupno na ime naknade nematerijalne štete iznos od 3.480,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantkinji naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je ukazao da je apelantkinja u tužbi navela da je došlo do pogoršanja njenog stanja, što je posljedica ranijih povreda, iz kog razloga je hospitalizovana, te je u januaru 2012. godine preduzet operativni zahvat, a da je pogoršanje zdravstvenog stanja u vezi sa saobraćajnom nezgodom i posljedicama te nezgode. Općinski sud je ukazao da je po tužbi apelantkinje koju je podnijela protiv prednika tuženog donesena Presuda broj P 101/2001 od 18. marta 2002. godine, kojom je obavezan prednik tuženog da tada mldb. apelantkinji isplati određene novčane iznose (preciznije navedeno u obrazloženju presude) na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti od 100%, za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah i za duševne bolove zbog naruženosti. Takođe je naveo da iz pomenute presude proizilazi da je prednik tuženog obavezan na isplatu nematerijalne štete zbog povreda koje je apelantkinja zadobila u saobraćajnoj nezgodi od 13. avgusta 1999. godine od nepoznatog vozila, a u smislu odredaba čl. 83. i 84. Zakona o osiguranju imovine i lica.

4. Nadalje je naveo da nije sporno da je 18. aprila 2005. godine u Službenim novinama Federacije BiH broj 24/05 objavljen Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju od odgovornosti), koji je stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja. Takođe je naveo da je odredbama člana 28. Zakona o osiguranju od odgovornosti regulisano da stupanjem na snagu tog zakona prestaju važiti odredbe Zakona o osiguranju imovine i lica („Sl. novine FBiH“ br. 2/95, 7/95, 6/98 i 41/98), osim odredaba navedenih u članu 27. ovog Zakona. Zatim je naveo da je odredbama člana 27. Zakona o osiguranju od odgovornosti propisano da odredbe Zakona o osiguranju imovine i lica koje se odnose na obavezno osiguranje putnika u javnom prevozu, vlasnika ili korisnika letjelica od odgovornosti prema trećim osobama i vlasnika ili korisnika brodica na motorni pogon od odgovornosti prema trećim osobama, ostaće na snazi sve dok se ne donesu propisi koji će regulisati ostala obavezna osiguranja po postupku opisanom u članu 6. stav 1. tač. b) i c) Zakona o agenciji za osiguranje u Bosni i Hercegovini.

5. Općinski sud je ukazao da iz navedenog proizilazi da se odredbe Zakona o osiguranju od odgovornosti primjenjuju počev od 27. aprila 2005. godine, pa se na štetu koja je u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom nastalom 1999. godine ne mogu primijeniti odredbe ovog zakona, konkretno član 16., u smislu obaveza Zaštitnog fonda, zbog čega nije osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog. Dalje je naveo da tuženi odgovara po pravilima odgovornosti iz Zakona o obligacionim odnosima u smislu uzročno-posljedične veze između povrede iz 1999. godine i novih komplikacija u smislu zdravstvenog stanja zbog kojih je preduzet operativni zahvat u januaru 2012. godine.

6. Općinski sud je naveo da se o uzročno-posljedičnoj vezi izjasnio vještak neurohirurg, čiji nalaz je prihvaćen u cijelosti kao tačan i jasan, dat od kvalifikovane osobe, iz kojeg proizilazi da su novonastala situacija kod apelantkinje (koštana izraslina) i operativni zahvat (pretrpljeni bol i strah) iz januara 2012. godine u uzročno-posljedičnoj vezi sa povredom iz 1999. godine. Općinski sud je istakao da je iz navedenih razloga tuženi obavezan da namiri štetu apelantkinji primjenom odredaba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima i već utvrđenom obavezom po presudi od 18. marta 2002. godine, koja šteta se ne može utvrditi kao novonastala samostalna šteta za koju bi trebao odgovarati Zaštitni fond primjenom odredaba Zakona o osiguranju od odgovornosti.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 169550 15 Gž od 10. avgusta 2017. godine uvažena je žalba tuženog, preinačena prvostepena presuda i odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev. Drugostepenom presudom obavezana je apelantkinja da tuženom isplati određeni novčani iznos na ime troškova parničnog postupka.

8. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 16. stav 1. alineja prva Zakona o osiguranju od odgovornosti propisano da je Zaštitni fond obavezan da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH kada lice odgovorno za nezgodu ostane nepoznato i u tom slučaju Zaštitni fond obavezan je dati naknadu samo kod šteta zbog smrti ili fizičkih povreda. Zaštitni fond obavezan je dati naknadu u svim slučajevima gdje se nezgoda dogodila na teritoriji Federacije BiH. Kantonalni sud je naveo da iz sadržine i smisla naprijed citirane odredbe slijedi da za štete pričinjene od strane nepoznatog vozila odgovara Zaštitni fond, a takav status nema tuženi.

9. Nadalje je ukazao da iz sadržine i smisla odredaba člana 27. Zakona o osiguranju od odgovornosti slijedi da nisu prestale da važe odredbe čl. 66. stav 1. tačka 1., čl. 69, 70. stav 1., čl. 71. i 72. Zakona o osiguranju imovine i lica koje se odnose na obavezno osiguranje putnika u javnom prometu od posljedica nesretnog slučaja, kakav status nema apelantkinja, jer je povrijeđena kao pješak od strane nepoznatog vozila. Takođe je naveo da iz sadržine i smisla odredaba člana 28. Zakona o osiguranju od odgovornosti slijedi da je prestala da važi odredba člana 83. Zakona o osiguranju imovine i lica, koja se odnosi na naknadu štete nanesene upotrebom nepoznatog motornog vozila, kakav je konkretan slučaj. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se imaju primijeniti odredbe člana 27. Zakona o osiguranju od odgovornosti, a ne odredbe člana 28. ovog zakona, te je pogrešno zaključio da postoji pasivna legitimacija tuženog za naknadu nematerijalne štete.

10. Zatim je ukazao da je prvostepeni sud potpuno zanemario činjenicu da je apelantkinji, kao pješaku, a ne kao putniku u javnom prometu prouzrokovana nematerijalna šteta od nepoznatog motornog vozila kojim je upravljao nepoznati vozač u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila na području Federacije BiH. Kantonalni sud je ukazao, imajući u vidu činjenično stanje i navedenu zakonsku regulativu, da tuženi nije pasivno legitimisan da naknadi štetu apelantkinji koja se desila u 2012. godini, kada bi se i prihvatilo da je prouzrokovana od strane nepoznatog motornog vozila u saobraćajnoj nezgodi iz 1999. godine, jer je u vrijeme nastanka štete (operacija) i u vrijeme podnošenja tužbe (18. jun 2013. godine), shodno odredbama člana 28. Zakona o osiguranju od odgovornosti već bila prestala da važi odredba člana 83. Zakona o osiguranju imovine i lica.

11. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja je navela da je Kantonalni sud u osporenoj presudi zauzeo stav da zakonom uspostavljena odgovornost za naknadu štete iz događaja koji datira iz 1999. godine i koja je nastala u smislu člana 83. ranije važećeg zakona, prestaje da važi kao zakonska obaveza i da umjesto ranije tuženog osiguravatelja, za štetu po zakonu odgovara Zaštitni fond. Takođe je navela da je Kantonalni sud zanemario da Zaštitni fond ima obavezu naknađivati samo one štete nastale od nepoznatih vozila nakon formiranja Zaštitnog fonda, te je navela da Vrhovni sud Federacije BiH konzistentno zauzima isti pravni stav da je cilj obrazovanja Zaštitnog fonda plaćanje odštete osiguranja od građanske odgovornosti koje proizilaze iz saobraćajnih nezgoda koje se dese nakon početka njegovog rada pod uslovima iz člana

16. Zakona o osiguranju od odgovornosti (apelantkinja je priložila tri presude Vrhovnog suda Federacije BiH). Takođe je ukazala da je zakonom ustanovljena obaveza formiranja Zaštitnog fonda, te da nigdje ne piše da je tim zakonom derogirana ranija odredba člana 83. Zakona o osiguranju imovine i lica, niti je prestala zakonom ustanovljena obaveza za naknadu štete onom osiguravatelju koji djeluje na području Federacije BiH, kome se oštećenik obrati sa zahtjevom. Nadalje je ukazala da ako je obaveza nastala na osnovu zakona koji je ranije važio, nikakvim kasnijim tumačenjem novog nosioca obaveze ta obaveza nije mogla prestati. Apelantkinja je navela da je tumačenje Kantonalnog suda u sferi arbitrarnosti i suđenja suprotno zakonu, što dokumentuje i odlukom Ustavnog suda broj AP-1797/07 od 17. septembra 2009. godine.

Relevantni propisi

12. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti ("Službene novine Federacije BiH", broj 24/05), u relevantnom dijelu glasi:

Član 16. stav 1. alineja prva Obaveze Zaštitnog fonda Zaštitni fond obavezan je da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH kada:

o lice odgovorno za nezgodu ostane nepoznato, u tom slučaju Zaštitni fond obavezan je dati naknadu samo kod šteta zbog smrti ili fizičkih povreda. Zaštitni fond obavezan je dati naknadu u svim slučajevima gdje se nezgoda desila na teritoriji Federacije;

Član 27.

Odredbe Zakona o osiguranju imovine i lica ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 7/95, 6/98 i 41/98) koje se odnose na obavezno osiguranje putnika u javnom prijevozu, vlasnika ili korisnika letjelica od odgovornosti prema trećim licima i vlasnika ili korisnika brodica na motorni pogon od odgovornosti prema trećim licima, ostat će na snazi sve dok se ne donesu propisi koji će regulirati ostala obavezna osiguranja po proceduri opisanoj u članu 6. stav 1. tač. b) i c) Zakona o Agenciji za osiguranje u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 12/04).

Član 28.

Stupanjem na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o osiguranju imovine i lica ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 7/95, 6/98 i 41/98), osim odredbi navedenih u članu 27. ovog Zakona.

13. Zakon o osiguranju imovine i lica („Službene novine Federacije BiH“, br. 2/95, 7/95 - ispravka, 6/98, 41/98 - ispravka, 65/04 - O.U.S. i 24/05 Z.O.)

14. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o osiguranju imovine i lica („Službene novine Federacije BiH“, br. 2/95, 7/95 - ispravka, 6/98 i 41/98 - ispravka) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 83. stav 1.

Oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom nepoznatog motornog vozila ima pravo zahtijevati naknadu štete zbog smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja i podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud nalazi da apelantkinja povredu ustavnih prava na koja se pozvala u predmetnoj apelaciji nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Ustavni sud podsjeća da je osporenom presudom preinačena prvostepena presuda i odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj se, pored ranije isplaćenih iznosa, na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih bolova nastalih operativnim zahvatom i za pretrpljeni strah isplati određeni novčani iznos. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizilazi da je stupanjem na snagu Zakona o osiguranju od odgovornosti prestao da važi Zakon o osiguranju imovine i lica (osim odredaba navedenih u članu 27.), pa samim tim i odredba člana 83. Zakona o osiguranju imovine i lica. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava zaključio da tuženi nije pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. Osim toga, Ustavni sud napominje da je apelantkinja u apelaciji navodila praksu Ustavnog suda, kao i presude Vrhovnog suda Federacije BiH, što je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali što ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u apelankinjinom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna osporenom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević