Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4392/17 (FALCON" d.o.o. za proizvodnju i građevinarstvo Teslić)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4392/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4392/17, rješavajući apelaciju „Falcona“ d.o.o. za proizvodnju i građevinarstvo Teslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija „Falcona“ d.o.o. za proizvodnju i građevinarstvo Teslić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032579 17 Rev 2 od 14. septembra 2017. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu „Falcon“ d.o.o.

za proizvodnju i građevinarstvo Teslić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 825,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu „Falcon“ d.o.o. za proizvodnju i građevinarstvo Teslić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija „Falcona“ d.o.o. za proizvodnju i građevinarstvo Teslić podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032579 17 Rev 2 od 14.

septembra 2017. godine, Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 032579 16 Gž 3 od 12. aprila 2017. godine i Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 032579 13 P 2 od 1. oktobra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod.

1. „Falcon“ d.o.o. za proizvodnju i građevinarstvo Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Darko Vidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 032579 17 Rev 2 od 14. septembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 032579 16 Gž 3 od 12. aprila 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 032579 13 P 2 od 1. oktobra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju 24. januara 2018. godine, a od tužiteljice Dragice Gajić-Jandrić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) 10. januara 2019. godine.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 29. januara do 5. februara 2018. godine. Tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tok postupka

5. Tužiteljica je 14. februara 2006. godine podnijela tužbu protiv apelanta radi isplate duga po osnovu ugovoru o zastupanju zaključenog sa apelantom 11. avgusta 2004. godine u iznosu od 84.000,00 KM.

6. Apelant je na pripremnom ročištu koje je održano 17. novembra 2010. godine podnio protivtužbu u kojoj je naveo da iz dokaza koje je predložila tužiteljica, te dokaza koje je on predložio proizlazi da on nema nikakvih obaveza prema tužiteljici, „nego da ona ima obaveze prema njemu“, pa je zatražio da sud donese presudu kojom će obavezati tužiteljicu kao protivtuženu da mu isplati precizirani novčani iznos s kamatama kao u izreci presude.

7. Osnovni sud je 25. juna 2013. godine donio presudu kojom je odbio kao neosnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se apelant obaveže da joj isplati iznos od 84.489,55 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. novembra 2005. godine pa do isplate, te da joj naknadi sve troškove u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude, kao i da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

8. Okružni sud je 6. decembra 2013. godine donio rješenje kojim je žalbe tužiteljice/protivtužene i apelanta/protivtužitelja uvažio, presudu Osnovnog suda od 25. juna 2013. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.

Osporene presude

9. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 71 0 P 032579 13 P 2 od 1. oktobra 2015. godine kojom je usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev i kojom je apelant/protivtužitelj obavezan da tužiteljici/protivtuženoj isplati iznos od 41.240,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom „počevši od 1. 11. 2005. g. pa do isplate“. Apelant je također obavezan da tužiteljici na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 17.761,50 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 14. februara 2006. godine pa do isplate. Presudom je odbijen tužiteljicin zahtjev u dijelu tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa za naknadu troškova postupka, kao i dio tužbenog zahtjeva „koji se odnosi na obračun zakonske zatezne kamate na iznos od 41.240,96 KM počev od 1. 11. 2005. g. pa do isplate“. Istom presudom je odbijen u cijelosti apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužiteljica obaveže da mu isplati iznos od 142.700,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. januara 2006. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Također, navedenom presudom apelant je obavezan da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka po protivtužbi u iznosu od 37.473,30 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. oktobra 2015. godine pa do isplate.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud donio presudu nakon ocjene izvedenih dokaza (pobliže navedenih na str. od 6. do 14. obrazloženja presude) čiji je sadržaj prezentirao na str. 14- 27. obrazloženja presude. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da su parnične stranke iz činjeničnih navoda tužbe, odgovora na tužbu i iskaza tokom postupka učinile nespornim da su 11. avgusta 2004. godine zaključile Ugovor o posredovanju i zastupanju broj 02-12315/04 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), kojim su, između ostalog, ugovorili (čl. 2. i 3) da apelant ovlašćuje tužiteljicu da u njegovo ime i za njegov račun može kod nadležnih organa pristupiti pribavljanju potrebne dokumentacije u vezi sa nadziđivanjem zgrade u Ulici Miloša Obilića broj 21 Banjaluka (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada), vrši poslove posredovanja u pronalaženju kupaca za izgrađene stanove, zaključuje kupoprodajne ugovore i preuzima kupoprodajnu cijenu, kao i sve druge poslove u vezi s prometovanjem izgrađenih stanova, za koje poslove tužiteljici pripada pravo na naknadu u iznosu od 30%, a apelantu 70% vrijednosti zarade od prodatih stanova. Dakle, navedenim odredbama je definirano da je apelant tužiteljici dužan isplatiti ½ dijela ugovorene naknade prilikom zaključenja ovog ugovora, a ostatak naknade po završenoj prodaji izgrađenih stanova, te da je apelant dužan snositi sve troškove oko pribavljanja potrebne dokumentacije, dok je tužiteljica ovlaštena da zastupa apelanta u svim poslovima koje je potrebno pokrenuti. Također je navedeno da je nesporno da je ugovor raskinut krajem 2004. godine, da je zgrada koju je apelant nadzidao useljena krajem 2005. godine, da je tužiteljica ovlaštena da apelanta zastupa u svim postupcima i poslovima koje je potrebno pokrenuti, odnosno preduzeti radi realizacije predmetnog ugovora (o posredovanju) i da je ona pristupila realizaciji obaveza preuzetih predmetnim ugovorom. Nadalje je u obrazloženju navedeno da je među parničnim strankama sporan osnov potraživanja, kao i visina tužbenog zahtjeva. U ponovnom postupku Osnovni sud je nakon izvedenih dokaza koje su predložile parnične stranke utvrdio da je predmet spora tužiteljicin zahtjev da obaveže apelanta da joj isplati iznos od 41.240,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. novembra 2005. godine, te apelantov protivtužbeni zahtjev.

11. Osnovni sud je ocjenom izvedenih dokaza odbio kao neosnovane apelantove navode kojim je ukazivao da tužiteljica nije ispunila svoje obaveze iz predmetnog ugovora jer nije ishodila investiciono-tehničku dokumentaciju za nadogradnju dva sprata i mansarde, zbog čega je došlo do raskida navedenog ugovora (2005. godine). Naime, Osnovni sud je obrazložio da je, prema ocjeni tog suda, za raskid ugovora kriv apelant koji nije na vrijeme uplatio određena sredstva na ime troškova radi izdavanja upotrebne i građevinske dozvole nadležnom organu uprave. Osim navedenog, Osnovni sud je uvidom u uvjerenje Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluke (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 03-360-37/05 od 4. maja 2005. godine utvrdio da iz uvjerenja proizlazi da se u navedenom odjeljenju po tužiteljicinom zahtjevu vodi postupak izdavanja odobrenja za nadogradnju stanova na predmetnoj zgradi, da je tužiteljica tom odjeljenju podnijela dokumentaciju potrebnu za izdavanje urbanističke i građevinske dozvole (ispitivanja tla, saglasnost „Toplana“ Banjaluka, saglasnost „Vodovoda“ Banjaluka, saglasnost „Telekoma“ Republike Srpske). Dakle, kako je obrazloženo, Odjeljenje je po tužiteljicinom zahtjevu apelantu izdalo odobrenje za obavljanje pripremnih radova za nadziđivanje predmetne zgrade. Međutim, budući da je apelant odbio da plati naknadu na ime izdavanja dozvola (upotrebne i građevinske dozvole za nadziđivanje navedene zgrade), Odjeljenje je obustavilo predmetni postupak (rješenjem od 22. novembra 2005. godine). U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 813. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovorom o posredovanju obavezuje posrednik da nastoji naći i dovesti u vezu s nalogodavcem lice koje bi s njim pregovaralo o zaključenju određenog ugovora, a nalogodavac se obavezuje da mu isplati određenu naknadu, ako taj ugovor bude zaključen. Odredbom člana 814. ZOO-a propisano je da, kada je ugovoreno da će posrednik imati pravo na određenu naknadu i ako njegovo nastojanje ostane bez rezultata, o takvom ugovoru će se suditi prema odredbama koje važe za ugovor o djelu. Dalje, taj sud je utvrdio da je predmetna zgrada useljena krajem 2005. godine, da je tužiteljica po prethodno izdatoj apelantovoj punomoći zaključila veći broj ugovora o udruživanju sredstava radi otkupa stanova u predmetnoj zgradi po sistemu „ključ u ruke“, što je taj sud utvrdio na osnovu iskaza saslušanih svjedoka koji su potvrdili činjenicu da su posredstvom tužiteljice sa apelantom zaključili navedene ugovore. Dalje je utvrđeno da su kupci stanova (18 stanova) izvršili uplate tužiteljici u ukupnom iznosu od 722.651,00 KM, od čega je 592.419,00 KM plaćeno gotovinski, a 130.231,00 KM žiralno. Istaknuto je, uz ukazivanje na odredbu čl. 600 (ugovor o djelu) i 629. ZOO-a, da iz provedenih dokaza proizlazi sljedeće: „da je za raskid ugovora kriv [apelant] koji nije na vrijeme uplatio određena sredstva […]. Tužilac […] je […] podnijela zahtjev za izdavanje sporne dokumentacije Odjeljenju […] koje je kasnije zatražilo od [apelanta] da plati određene naknade za izdavanje dozvole. Kako naknade od strane [apelanta] nisu plaćene, došlo je do povlačenja zahtjeva za izdavanje urbanističko-građevinskih dozvola od strane [apelanta] iako je ugovorom precizno definisana obaveza [apelanta] da sve troškove oko pribavljanja potrebne dokumentacije snosi [apelant]“.

12. Imajući u vidu navedene, kao i ostale izvedene dokaze, utvrđeno je da je tužiteljica u cijelosti izvršavala svoje obaveze prema apelantu preuzete na osnovu predmetnog ugovora, da je prodala veći broj stanova koje je apelant sagradio, shodno kojem ugovoru joj pripada iznos od 30% dobiti, i da je na ime provizije za izvršene radove koje je obavljala za apelanta za sebe zadržala iznos od 61.055,80 KM. Osnovni sud je visinu traženog iznosa tužiteljici dosudio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Snježane Stanković.

13. Odluku o apelantovom protivtužbenom zahtjevu taj sud je donio primjenom odredbe čl. 7. i čl. 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ocijenivši da apelant u ovoj parnici nije ponudio dokaze za utvrđivanje relevantnih činjenica bitnih za ocjenu osnovanosti protivtužbenog zahtjeva. Naime, istaknuto je da apelant nije dokazao da tužiteljica nije izvršila svoje obaveze iz ugovora (u smislu da nije ishodila investiciono-tehničku dokumentaciju za nadogradnju dva sprata i potkrovlja). Odluku o kamati taj sud je donio na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke Snježane Stanković u smislu odredbe člana 277. ZOO-a i obavezao apelanta na isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 41.240,96 KM počevši od dana podnošenja tužbe, tj. od 14. februara 2006. godine pa do isplate, sve u roku od 30 dana od donošenja presude, a tužiteljici je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate na navedeni iznos počevši od 1. novembra 2005. godine pa do isplate jer tužiteljica sudu nije dokazala kada se apelant našao u docnji i zašto od navedenog dana tužiteljica potražuje obračun zakonske zatezne kamate. Odluku o troškovima parničnog postupka taj sud je donio primjenom odredbe čl. 386. i 387. ZPP.

14. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 032579 13 P 2 od 6. i 13. oktobra 2015. godine taj sud je ispravio presudu tog suda od 1. oktobra 2015. godine tako što stav IV dispozitiva prvostepene presude umjesto: „Odbija se [tužiteljica] u dijelu koji se odnosi na obračun zakonske zatezne kamate na iznos od 41.240,96 KM počev od 01. 11. 2005. g. pa do isplate“, sada glasi „odbija se [tužiteljica] u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obračun zakonske zatezne kamate na iznos od 41.240,96 KM počev od 01. 11. 2005. g. do 14. 02. 2006. g.“. Osnovni sud je rješenje o ispravci prvostepene presude donio primjenom odredbe člana 195. ZPP.

15. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 032579 16 Gž 3 od 12. aprila 2017. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, presuda Osnovnog suda od 1. oktobra 2015. godine preinačena u dijelu kojim je udovoljeno tužiteljicinom zahtjevu za isplatu zakonske zatezne kamate tako što je apelant obavezan da tužiteljici na dosuđeni iznos od 41.240,96 KM „isplati zakonsku zateznu kamatu od 22. 01. 2007. godine do isplate umjesto od 14. 02. 2006. godine do isplate“, te se preinačavaju i odluke o tužiteljicinom zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka tako što je apelant obavezan da tužiteljici na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 19.436,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. oktobra 2015. godine kao dana donošenja prvostepene presude pa do isplate, dok je u preostalom dijelu tužiteljicin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom odbijen, kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos na ime troškova parničnog postupka od 19.435,80 KM „a za period od 14. 02. 2006. godine do 1. 10. 2015. godine“. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i presuda Osnovnog suda od 1. oktobra 2015. godine u preostalom pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu potvrđena. Istom presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka, kao i troškove nastale u postupku po reviziji.

16. Okružni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da apelant blagovremeno izjavljenom žalbom prvostepenu presudu osporava u dijelu kojim je udovoljeno tužiteljicinom tužbenom zahtjevu, kao i njenom zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka i u dijelu kojim je odbijen njegov protivtužbeni zahtjev. Okružni sud je na osnovu dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom utvrdio da je apelantova žalba djelimično osnovana. Naime, taj sud je utvrdio da je prodaja stanova na predmetnoj zgradi započeta 2004. godine, da je većina stanova prodata 2005. godine, a da je posljednji stan prodat 2007. godine, da je tužiteljica prodala ukupno 18 stanova, dok je apelant prodao šest stanova. Utvrđeno je da je tužiteljica shodno odredbama predmetnog ugovora zaključenog sa apelantom obavljala različite poslove vezane za pripremu izgradnje nadogradnje predmetne zgrade (zaključila ugovor o geomehaničkom ispitivanju terena, da je pribavljala neophodne saglasnosti javnih preduzeća, da je podnijela zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje nadležnom organu, koji postupak je obustavljen rješenjem nadležnog organa od 22. novembra 2005. godine). Nakon što je izvršio izgradnju apelant je pribavio drugi projekat prema kojem je saglasno nalazu vještaka građevinske struke Tatjane Šutonja bila predviđena gradnja dva sprata i mansarde, koja gradnja je i odobrena rješenjem nadležnog organa uprave broj 3-360-278/12 od 16. jula 2013. godine, dok je upotrebna dozvola za nadogradnju dva sprata i mansarde izdata 8. jula 2014. godine rješenjem Odjeljenja, koje je postalo pravosnažno 25. jula 2014. godine. Okružni sud je utvrdio da iz navedenog proizlazi da je apelant kao nalogodavac i graditelj obavio izgradnju dva sprata i mansarde bez odgovarajućih projekata i odobrenja za gradnju, da je prodaja stanova završena 2005. godine, osim jednog stana koji je prodat 2007. godine. Na osnovu navedenog je Okružni sud zaključio da su apelant i tužiteljica bili jednako savjesni i morali znati te svjesno pristali da prometuju stanovima sagrađenim bez odgovarajućih dozvola (upotrebne i građevinske dozvole), iz čega slijedi da je apelant kao nalogodavac, investitor i graditelj postupao suprotno odredbi člana 1. ugovora od 11. avgusta 2004. godine. U vezi s tim, taj sud je zaključio da tužiteljicino neuspješno pribavljanje odobrenja za gradnju ne predstavlja njeno postupanje suprotno apelantovim interesima, pa se, shodno tome, ne može prihvatiti apelantova žalbena tvrdnja da tužiteljica nije izvršila svoje obaveze iz spornog ugovora jer nije podnijela zahtjev, odnosno nije ishodila odobrenje za nadogradnju predmetne zgrade, koje je apelantu tek 16. jula 2013. godine odobreno rješenjem nadležnog organa. Dakle, prema ocjeni Osnovnog suda, iz izvedenih dokaza proizlazi da se ima smatrati da je tužiteljica ispunila svoje obaveze iz predmetnog ugovora, imajući u vidu činjenicu da je apelant prodao šest stanova od ukupno 24 sagrađena, a da je tužiteljica prodala ukupno 18 stanova i tako prodaju stanova izvršila u pretežnom dijelu. Shodno navedenom, proizlazi da je tužiteljica ispunila obaveze po navedenom ugovoru, te da je stoga apelant kao nalogodavac tužiteljici dužan isplatiti ugovorenu naknadu za ugovoreni posao u cijelosti saglasno odredbi člana 749. stav 3. ZOO-a (ugovor o nalogu) , a prema odredbi člana 759. ZOO-a i sve troškove koje je učinila za izvršenje naloga, jer njen trud nije imao uspjeha zbog apelantove krivice. Prema tome, kako je prodaja posljednjeg stana izvršena 22. januara 2007. godine, proizlazi da je obaveza na isplatu naknade tužiteljici dospjela tog dana. Stoga taj sud smatra da je apelant kao graditelj i investitor odgovoran za zakonitost gradnje prema članu 1. spornog ugovora, da tužiteljici nesporno pripada naknada za obavljeni rad po predmetnom ugovoru srazmjerno ugovorenom u visini od 30% od ostvarene dobiti koja iznosi 102.299,17 KM, da je tužiteljica naplatila dio naknade u iznosu od 61.058,20 KM, koji iznos je umanjen za iznos od 10.000,00 KM koji je apelant tužiteljici uplatio 18. avgusta 2004. godine, tako da konačno neisplaćeni dio naknade iznosi 41.240,97 KM, na koji iznos joj pripada zakonska zatezna kamata od dana dospjelosti apelantove obaveze 22. januara 2007. godine, tj. od dana kada je prodat posljednji stan od 24 sagrađena saglasno odredbi člana 324. stav 1. ZOO-a i na osnovu odredbi čl. 277. stav 1. i čl. 278. stav 1. ZOO-a. Dalje, taj sud je tužiteljici dosudio troškove parničnog postupka donošenjem prvostepene presude i odredio da od tog dana teče apelantova obaveza na isplatu zakonske zatezne kamate u smislu odredbe čl. 324. stav 1. i čl. 277. stav 1. ZOO-a. Shodno navedenom, taj sud je odlučio kao u izreci presude na osnovu odredbe čl. 226, 229. i 235. tačka 3. ZPP.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 032579 17 Rev 2 od 14. septembra 2017. godine apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 12. aprila 2017. godine je odbijena kao neosnovana.

18. Vrhovni sud je naveo da apelant osporava presudu Okružnog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da su nižestepeni sudovi pogrešno ocijenili pravnu prirodu predmetnog ugovora. Prema ocjeni tog suda, nižestepeni sudovi su odredbe ugovora cijenili u skladu sa odredbom člana 99. ZOO-a, istražujući zajedničku namjeru ugovarača i njegove odredbe usaglasili sa odredbama obligacionog prava, pa različito određivanje pravne kvalifikacije spornog ugovora, u smislu da li se radi o ugovoru o djelu ili ugovoru o nalogu, prema ocjeni tog suda nema uticaj na ishod ovog spora. Stoga, Vrhovni sud smatra da je apelantovo tumačenje spornog ugovora protivno odredbi člana 99. ZOO-a jer su predmetnim ugovorom, prema ocjeni tog suda, jasno određena prava i obaveze ugovornih strana, tako da visina procenta tužiteljicinog učešća u dobiti ne može biti razlog da se smatra da je ona preuzela obaveze koje joj nisu određene navedenim ugovorom. Ovo iz razloga jer shodno članu 2. predmetnog ugovora proizlazi da je apelant ovlastio tužiteljicu da kod nadležnog organa pristupi postupku pribavljanja potrebne investiciono-tehničke dokumentacije za nadziđivanje predmetne zgrade iz člana 1. ugovora, što je ona i učinila, zbog čega se ne može smatrati da tužiteljica nije izvršila svoje ugovorom preuzete obaveze. Vrhovni sud, također, smatra neosnovanim apelantovu reviziju u pogledu dospjelosti apelantove obaveze, koja je, prema ocjeni tog suda, pravilno određena sa 22. januarom 2007. godine kada je izvršena prodaja zadnjeg stana, a ne prema pribavljanju dokumentacije potrebne za nadziđivanje, kako to apelant revizijom pogrešno tvrdi i jer je članom 3. tog ugovora također jasno određeno da se isplata ima vršiti „po završenoj prodaji stanova“. Dalje, taj sud smatra da apelant revizijom neosnovano tvrdi da mu je tužiteljica bila dužna vratiti iznos od 10.000,00 KM jer ga nije opravdala, nalazeći da je nalazom vještaka ekonomske struke Snježane Stanković jasno obrazloženo da je i navedeni iznos od 10.000,00 KM koji je apelant uplatio tužiteljici 18. avgusta 2004. godine uračunat u apelantove obaveze prema tužiteljici. Također, taj sud je odbio kao neosnovan apelantov revizioni prigovor da je sud bio dužan odrediti drugog vještaka finansijske struke, uz obrazloženje da nalaz vještaka Snježane Stanković smatra objektivnim i sačinjenim u skladu s pravilima struke, jasno obrazloženim i potpunim i da taj nalaz nije doveden u pitanje apelantovim prigovorima, tj. da je apelantov prigovor o nepotpunosti nalaza navedenog vještaka paušalan i ničim dokazan. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnosti redovnih sudova u segmentu utvrđivanja činjeničnog stanja, primjeni materijalnog prava, te dugotrajnosti postupka, odnosno suđenja u razumnom roku. Shodno navedenom, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. Potom apelant iznosi brojne prigovore u vezi sa iznesenim stavovima redovnih sudova s kojima se ne slaže. Tako, između ostalog, osporava tužiteljicino pravo na učešće u dobiti jer smatra da nije ispunila ugovorenu obavezu. U vezi s tim, ističe da nije nikad ni podnijela zahtjev za nadogradnju dva sprata i mansarde, u vezi s čime je drugostepeni sud ocijenio da „neuspješno pribavljanje odobrenja za građenje ne predstavlja tužiteljicino postupanje suprotno apelantovim interesima“. U vezi s tim, ukazuje da taj sud drugim riječima smatra da tužiteljica svoju obavezu nije ni bila dužna da ispuni, ali da je imala pravo na naknadu. Također, apelant osporava presudu Vrhovnog suda koji potvrđuje stav drugostepenog suda da je tužiteljica u cijelosti ispunila svoju obavezu, a da za to ne daje nikakvo obrazloženje. Ističe i da postupak traje preko 11 godina, što je neprihvatljivo dug period, pa smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje „u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje. Stoga je apelant podnio zahtjev za naknadu nematerijalne štete u visini od 5.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su svi apelacioni prigovori neosnovani jer je osporena presuda tog suda donesena na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja u okviru prvostepenog suda, na koje je pravilno primijenjeno materijalno i procesno pravo, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci jer osporenom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelant u apelaciji neosnovano pozvao.

22. Osnovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju hronološki opisao tok predmetnog postupka pred redovnim sudovima istakavši da su osporene odluke donesene uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te da tim odlukama nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) relevantne odredbe glase:

Tumačenje ugovora Primjena odredaba i tumačenje spornih odredaba Član 99.

Primjena odredaba i tumačenje spornih odredaba (1)Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2)Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati poslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Opšte odredbe Pojam Član 600.

(1)Ugovorom o djelu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje se da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl. a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu.

Prestanak ugovora Raskid ugovora voljom naručioca Član 629.

Sve dok naručeni posao nije dovršen naručilac može raskinuti ugovor kad god hoće, ali je u tom slučaju dužan isplatiti posleniku ugovorenu naknadu, umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije učinio, a koje je bio dužan učiniti da ugovor nije raskinut, kao i za iznos zarade koju je ostvario na drugoj strani ili koju je namjerno propustio da ostvari.

Član 749. stav 3.

(3) Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz prirode međusobnog odnosa.

Član 759.

(1)Nalogodavac je dužan naknaditi nalogoprimcu, čak i ako njegov trud bez njegove krivice nije imao uspjeha sve potrebe troškove koje je učinio za izvršenje naloga, sa kamatom od dana kada su učinjeni.

(2)On je dužan preuzeti obaveze koje je nalogoprimac uzeo na sebe vršeći u svoje ime povjerene mu poslove, ili ga na koji drugi način osloboditi njih.

POSREDOVANJE

Opšte odredbe Pojam Član 813.

Ugovorom o posredovanju obavezuje se posrednik da nastoji naći i dovesti u vezu sa nalogodavcem lice koje bi s njim pregovaralo o zaključenju određenog ugovora, a nalogodavac se obavezuje da mu isplati određenu naknadu, ako taj ugovor bude zaključen.

Član 814.

Kad je ugovoreno da će posrednik imati pravo na određenu naknadu i ako njegovo nastojanje ostane bez rezultata, o takvom ugovoru sudiće se prema odredbama koje važe za ugovor o djelu.

24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati. ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 032579 17 Rev 2 od 14. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 25. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da su mu osporenim presudama redovnih sudova povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem je apelant obavezan na isplatu duga tužiteljici, tako da se radi o apelantovim građanskim pravima, pa shodno tome apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A)U odnosu na osporene odluke

33. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su osporene odluke sudova donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

34. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnostima na koje je apelant ukazao.

36. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance imali jedinstven stav da je tužiteljica u cijelosti ispunila svoje obaveze iz predmetnog ugovora zaključenog sa apelantom 11. avgusta 2004. godine, cijeneći radnje koje je tužiteljica preduzela vezano za postupak koji se vodio pred Odjeljenjem, kao i nespornu činjenicu da je apelant prodao šest stanova od ukupno 24 sagrađena, a da je tužiteljica prodala ukupno 18 stanova i tako prodaju stanova izvršila u pretežnom dijelu. Osim navedenog, iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da je tužiteljica Odjeljenju podnijela dokumentaciju potrebnu za izdavanje građevinske dozvole, koje je, po njenom zahtjevu, izdalo odobrenje za obavljanje pripremnih radova za nadziđivanje predmetne zgrade. Međutim, budući da je apelant odbio da plati naknade za izdavanje dozvola (upotrebne i građevinske dozvole za nadziđivanje navedene zgrade), Odjeljenje je obustavilo predmetni postupak, te su redovni sudovi zapravo utvrdili, kao što je navedeno u obrazloženju osporenih odluka, da je zapravo za raskid ugovora kriv apelant koji nije na vrijeme uplatio određena sredstva na ime troškova radi izdavanja upotrebne i građevinske dozvole nadležnom organu uprave, iako je prema odredbama predmetnog ugovora to bila njegova obaveza. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su nižestepeni sudovi (Osnovni i Okružni) relevantne činjenice utvrdili ocjenom svih provedenih dokaza, ali da je prvostepeni sud svoje odlučenje zasnovao na odredbama čl. 813. i 814. ZOO-a kojim je reguliran ugovor o posredovanju, te ugovor o djelu (čl. 600. i 629. ZOO-a), na čiju primjenu u vezi sa pravom na naknadu posrednika upućuje odredba člana 814. ZOO-a, usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev i apelanta obavezao da joj isplati iznos kao u izreci presude, dok je apelantov protivtužbeni zahtjev odbio primjenom čl. 7. i

123. ZPP, ocijenivši da apelant nije dokazao činjenice na kojima je zasnivao svoj protivtužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža i da je Okružni sud apelantovu žalbu izjavljenu protiv presude prvostepenog suda djelimično uvažio, i to u dijelu kojim je presudom tog suda udovoljeno tužiteljicinom tužbenom zahtjevu za isplatu zakonske zatezne kamate, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koji je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, za razliku od prvostepenog suda svoju odluku zasnovao na odredbama čl. 749. stav 3 (ugovor o nalogu) i 759. ZOO-a, konstatirajući da je tužiteljica ispunila obaveze po navedenom ugovoru, te da je stoga apelant kao nalogodavac dužan tužiteljici isplatiti ugovorenu naknadu za ugovoreni posao u cijelosti i sve troškove koje je učinila za izvršenje naloga, iako njen trud nije imao uspjeha zbog apelantove krivice.

37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svojom presudom kao konačnom odlukom u ovom postupku, polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova kojim je u smislu relevantnih odredbi ZPP vezan, svoj stav o neosnovanosti apelantove revizije izjavljene protiv presude Okružnog suda, odnosno o osnovanosti tužiteljicinog tužbenog zahtjeva i neosnovanosti apelantovog protivtužbenog zahtjeva detaljno obrazložio. Naime, taj sud je razmotrio apelantove prigovore vezane za pravnu prirodu predmetnog ugovora (s obzirom na različit pravni stav nižestepenih sudova o tom pitanju), te dao razloge zašto apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom odredbe člana 99. ZOO-a ocijenili zajedničku namjeru ugovarača, da su odredbe navedenog ugovora usaglasili sa odredbama obligacionog prava. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da određivanje pravne kvalifikacije spornog ugovora od nižestepenih sudova u smislu da li se radi o ugovoru o djelu ili ugovoru o nalogu, po ocjeni tog suda, nije imalo uticaj na ishod ovog spora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, polazeći od utvrđenja nižestepenih sudova da je tužiteljica zapravo izvršila sve obaveze iz predmetnog ugovora, dao jasno i argumentirano obrazloženje da je apelantovo tumačenje predmetnog ugovora protivno odredbi člana 99. ZOO-a jer su navedenim ugovorom, prema ocjeni tog suda, jasno određena prava i obaveze ugovornih strana, kao i visina procenta učešća tužiteljice i apelanta u ostvarenoj dobiti od izvršene prodaje stanova.

38. Dakle, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta, suprotno apelacionim navodima, u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi su u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka o osnovanosti tužiteljicinog tužbenog zahtjeva pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe (ZOO i ZPP), odnosno razloge zbog kojih smatraju da je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“

40. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.

a)Relevantni principi

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

42. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

43. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

44. Ustavni sud zapaža da je tužiteljica 14. februara 2006. godine pokrenula predmetni postupak tužbom protiv apelanta radi isplate duga, dok je apelant protivtužbu protiv tužiteljice podnio 17. novembra 2010. godine. Predmetni postupak je okončan 14. septembra 2017. godine presudom Vrhovnog suda u dijelu koji apelant osporava predmetnom apelacijom. Dakle, predmetni postupak je trajao 11 godina i sedam mjeseci i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

c) Analiza dužine trajanja postupka

45. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku u okviru koga je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev, apelant protivtužbeni zahtjev, u kojem postupku je proveden veliki broj dokaza, uključujući i vještačenja po vještaku ekonomske i geodetske struke, pa s obzirom na pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se radilo o nešto složenijem predmetu.

46. Dakle, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao nešto duže od 11 godina, u kojem periodu su donesene četiri presude i jedno rješenje. Ustavni sud upravo u prvostepenom postupku, bez obzira na broj izvedenih dokaza, uočava problem jer je taj sud u predmetnom postupku odlučivao u dva navrata, da je prvi put, računajući od trenutka kada je tužiteljica podnijela tužbeni zahtjev, odlučio u roku dužem od sedam godina i četiri mjeseca (25. juna 2013. godine), dok je u ponovnom postupku, postupajući po rješenju drugostepenog suda od 6. decembra 2013. godine, odlučio u roku od jedne godine i devet mjeseci (1. oktobra 2015. godine), što je objektivno neprihvatljivo dug period, a što je ključno uticalo na ukupnu dužinu trajanja postupka. Ustavni sud podsjeća da je drugostepeni sud tokom trajanja predmetnog postupka prvi put u roku od pet mjeseci odlučio o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv presude prvostepenog suda tako što je ukinuo navedenu presudu (25. juna 2013. godine) i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Nadalje, taj sud je presudu od 12. aprila 2017. godine u postupku odlučivanja po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv presude prvostepenog suda (1. oktobra 2015. godine) odlučio u roku od jedne godine i šest mjeseci, dok je Vrhovni sud po apelantovoj reviziji odlučio u roku od šest mjeseci (14. septembra 2017. godine), iz čega slijedi da su ti sudovi odlučivali u relativno kratkim rokovima. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da dužina trajanja predmetnog postupka posmatrana u cjelini ne zadovoljava kriterije prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da činjenica da se radilo o nešto složenijem predmetu sa tužbenim i protivtužbenim zahtjevom, velikim brojem izvedenih dokaza i sl., nije mogla uticati na drugačije odlučenje Ustavnog suda. Naime, Ustavni sud smatra da je upravo Osnovni sud u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka.

47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

48. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se, prema stavu (2) istog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

49. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

50. S obzirom na to da je postupak trajao 11 godina, te da se radilo o postupku koji zakonom nije određen kao hitan, te da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od 825,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u „razumnom roku“. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

51. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih prigovora u vezi sa povredom prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do kršenja apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak trajao 11 godina i sedam mjeseci, za što odgovornost snosi Osnovni sud kojem je trebalo duže od sedam godina da donese prvostepenu presudu.

53. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava (ZOO i ZPP) na način kojim se ne ostavlja utisak proizvoljnosti u tom pogledu.

54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

55. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4392/17 (FALCON" d.o.o. za proizvodnju i… | Sudska praksa | Aktio