Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1907/19 (J. J.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1907/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-1907/19, rješavajući apelaciju Jovana Jokanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jovan Jokanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017607 16 Uvp od 7. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovan Jokanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Valentina M. Stanić advokat iz Banjaluke, podnio je 30. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017607 16 Uvp od 7. februara 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda uvažen je zahtjev tuženog (Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS) za vanredno preispitivanje presude, pa je presuda prvostepenog suda od 14. jula 2016. godine preinačena tako što je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog od 7. oktobra 2015. godine, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova spora. Navedenim rješenjem je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banjaluka od 15. aprila 2014. godine kojim je (u ponovnom postupku) odbijen apelantov zahtjev za ponovnu ocjenu invaliditeta po osnovu pogoršanja zdravstvenog stanja, te određeno da i dalje ostaje na snazi rješenje tuženog od 30. aprila 2010. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelantu (po osnovu ranjavanja i oboljenja zadobijenog kao pripadnik Vojske RS) rješenjem prvostepenog organa od 3. maja 2004. godine i dopunskim rješenjem od 18. aprila 2005. godine bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida druge kategorije sa 100% vojnog invaliditeta. Zatim, da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da su apelantu ta prava priznata i rješenjem od 17. novembra 2006. godine na koje je apelant izjavio žalbu tražeći da mu se prizna svojstvo ratnog vojnog invalida prve kategorije, te da je u ponovnom postupku (u izvršenju presude Okružnog suda u Banjaluci od 25. januara 2010. godine) donijeto rješenje od 30. aprila 2010. godine kojim je apelantova žalba odbijena, dok se u postupku revizije ukida rješenje od 17. novembra 2006. godine i apelantu, počev od 1. septembra 2008. godine pa nadalje, utvrđuje svojstvo ratnog vojnog invalida pete kategorije sa 70% vojnog invaliditeta. Vrhovni sud je dalje naveo da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepenim rješenjem od 15. aprila 2014. godine odbijen apelantov zahtjev za ponovnu ocjenu invaliditeta po osnovu pogoršanja zdravstvenog stanja (prvostepena ljekarska komisija nalazom i mišljenjem od 14. aprila 2014. godine konstatovala da nema elemenata za povećanje procenta vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni), te da je apelant izjavio žalbu protiv navedenog rješenja koju je tuženi odbio rješenjem od 7. oktobra 2015. godine jer je prihvatio nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 7. septembra 2015. godine, dopunjen nalazom od 5. oktobra 2015. godine (utvrđeno da ne postoji pogoršanje po osnovu posljedica ranjavanja i da se ne može se vršiti ponovna ocjena vojnog invaliditeta) u skladu sa Pravilnikom o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnog invaliditeta i Pravilnikom o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (bio na snazi u vrijeme nastanka pravnog odnosa). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tuženi pravilno odbio apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja, s obzirom da je drugostepena ljekarska komisija (uvidom u medicinsku dokumentaciju, neposrednim pregledom apelanta i pribavljanjem novog nalaza EMNG gornjih ekstremiteta) dala dovoljno jasne i obrazložene razloge zbog čega se kod apelanta po osnovu posljedica ranjavanja ne može vršiti ponovna ocjena vojnog invaliditeta. Nadalje, Vrhovni je naveo da je u zadnjoj ocjeni po osnovu bolesti utvrđen udio vojnog invaliditeta u procentu od 30%, zbog čega po tom osnovu ne može cijeniti pogoršanje bolesti (člana 102. stav
3. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS), jer se radi o oboljenju nepoznate etiologije na čiji nastanak utiče više raznih faktora, dok je vršenje vojne dužnosti samo jedan od faktora koji uzrokuje natanak ili pogoršava postojeće oboljenje.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević