Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3209/17 (J. S.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3209/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3209/17, rješavajući apelacije Josipa Schreilechnera, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. srpnja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvajaju apelacije Josipa Schreilechnera.

Utvrđuje se povreda prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u segmentu suđenja u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 160062 17 Rev od 18. rujna 2017.

godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa člankom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Josipu Schreilechneru u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, imenovanom isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa člankom 72.

stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Josipa Schreilechnera podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 160062 17 Rev od 18. rujna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 160062 13 Rsž od 3. ožujka 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 160062 10 Rs od 29. prosinca 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Josip Schreilechner (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 27. srpnja 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog duljine trajanja postupka u predmetu broj 65 0 Rs 160062 10 Rs, koji se u vrijeme podnošenja apelacija nalazio kod Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) po izjavljenoj reviziji protiv osporene presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 160062 13 Rsž od 3. ožujka 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3209/17.

2. Apelant je 16. siječnja 2018. godine podnio Ustavnom sudu novu apelaciju kojom je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 160062 17 Rev od 18. rujna 2017. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 160062 13 Rsž od 3. ožujka 2017. godine i Presudu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 160062 10 Rs od 29. prosinca 2012. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 322/18.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije istog apelanta koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3209/17 i AP 322/18, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3209/17.

4. Odlukom Ustavnog suda broj AP 322/18 odbijen je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 322/18 od 11. lipnja 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

5. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 18. listopada 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju broj AP 3209/17, a od tuženih Federacije Bosne i Hercegovine – Parlament Federacije Bosne i Hercegovine i Izmira Hadžiavdića (svi u daljnjem tekstu: tuženi, odnosno tužena Federacija BiH i tuženi Hadžiavdić), kao i od redovnih sudova zatraženo je 3. lipnja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju broj AP 322/18.

6. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovor na apelacije dostavili u razdoblju od 20. listopada 2017. do 12. lipnja 2019. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Tužbom od 14. rujna 2010. godine apelant je pokrenuo postupak protiv tuženih, koje su u postupku zastupali odvjetnici iz Sarajeva, kako bi se utvrdila diskriminacija, odnosno utvrdilo da su tuženi povrijedili apelantovo pravo na jednako postupanje jer su tuženi poduzimali, odnosno propustili poduzeti radnje koje su dovele neposredno do povrede apelantovog prava, te u svezi s tim apelant je tražio isplatu naknade štete po osnovi manje ostvarene plaće, po osnovi manje ocjene rada, te po osnovi neisplaćene novčane pomoći, sve s kamatama i naknadom troškova postupka.

9. Odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 160062 10 Rs od 29. prosinca 2012. godine postavljeni zahtjev odbio kao neutemeljen obvezavši apelanta na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.046,56 KM.

10. Na temelju velikog broja provedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. od 5. do 8.), te njihovom ocjenom (ocjena dokaza je prezentirana na str. od 8. do 16. obrazloženja presude), u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je u bitnom utvrdio da je apelant kod tužene Federacije BiH uposlen na poslovima dostavljača pošte od 27. siječnja 2004. godine, a da je tuženi Hadžiavdić kao jedan od dva tajnika Doma naroda nadređen apelantu. Potom je utvrđeno da je rješenjem od 26. siječnja 2009. godine apelant raspoređen na određeno vrijeme na poslove višeg referenta za otpremu pošte, a nakon isteka roka iz navedenog rješenja apelant je ponovo vraćen na radno mjesto dostavljača pošte.

11. Tijekom postupka je utvrđeno da je na poslove višeg referenta za otpremu pošte raspoređena Marica Mlikota, i to rješenjem od 30. lipnja 2009. godine, a na to radno mjesto je raspoređena uz suglasnost oba tajnika Doma naroda jer se radi o samohranoj majci koja ima više radnog staža od apelanta (ima 22 godine staža, a apelant sedam), starija je od apelanta i ispunjava uvjete tražene završene škole za to radno mjesto, pri čemu je za svoj rad ocijenjena visokom ocjenom. Apelant upravo u raspoređivanju Marice Mlikote na radno mjesto višeg referenta za otpremu pošte uočava diskriminaciju koja mu je učinjena jer smatra da zbog smanjene radne sposobnosti ne može obavljati poslove dostavljača i da je shodno tome imao prioritet da bude raspoređen na to radno mjesto.

12. Uvidom u Pravilnik o unutarnjoj organizaciji Zajedničke službe FBiH iz 2005. godine Općinski sud je utvrdio da je za radno mjesto referenta za otpremu pošte potrebna ekonomska škola ili gimnazija, a da apelant ima završenu medicinsku školu, zbog čega ne ispunjava uvjete tog radnog mjesta. Iz medicinske dokumentacije Instituta za medicinsko vještačenje je utvrđeno da kod apelanta ne postoji invalidnost i da je fizički sposoban obavljati poslove otpreme pošte. Tijekom postupka je utvrđeno i to da je apelant za prvih šest mjeseci 2009. godine dobio rješenje za iznimno zalaganje, te da mu je po toj osnovi isplaćena naknada koja se daje linearno svim uposlenicima godišnje.

13. Iz provedenih dokumenata je utvrđeno da je apelant 14. travnja 2010. godine podnio zahtjev tuženoj Federaciji BiH za isplatu novčane pomoći koja mu nije odobrena jer apelant u smislu naredbe o popisu teških bolesti na temelju koje se ostvaruje ova pomoć nema nijednu bolest propisanu ovom naredbom, što apelant osporava i smatra diskriminirajućim.

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da apelant u smislu članka 15. stavak 1. u svezi sa člankom 2. stavak 1. i člankom 3. Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani diskriminacije) nije učinio vjerojatnim da je bio različito tretiran od ostalih uposlenika tužene Federacije koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji, niti je tijekom postupka konkretno ukazao na temelju koje zabranjene osnove je eventualno različito tretiran. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da apelant ne ispunjava uvjete prema Pravilniku tužene Federacije BiH za radno mjesto višeg referenta za otpremu pošte jer nema završenu ekonomsku školu ili gimnaziju, da uporednim komparatorom, kao bitnim elementom dokazivanja diskriminacije, apelant nije dokazao da je imao prioritet u zapošljavanju na sporno radno mjesto u odnosu na Maricu Mlikotu i da je njezinim izborom stavljen u nepovoljniji položaj. U svezi s ocjenom rada apelanta, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao na temelju koje je zabranjene osnove imao različit tretman prilikom ocjenjivanja u istoj ili sličnoj situaciji, niti je dao uporedni komparator za to. Shodno svemu navedenom, Općinski sud je utvrdio i da je zahtjev za isplatu neutemeljen. Općinski sud se o neutemeljenosti postavljenih zahtjeva vrlo iscrpno izjasnio na str. od 16. do 20. obrazloženja.

15. Odluku o troškovima postupka u dosuđenom iznosu Općinski sud je utemeljio na odredbama ZPP, i to članak 386. stavak 1., članak 387. stavak 2. i članak 396. st. 1. i 3., čiji je iznos određen Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u FBiH i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama (detaljnije na strani 20. obrazloženja).

16. Općinski sud je kompletan spis zajedno s apelantovom žalbom 15. kolovoza 2013. godine dostavio Kantonalnom sudu, a 5. siječnja 2015. godine s predmetom je zadužen uređujući sudac tog suda.

17. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant u listopadu 2016. i veljači 2017. godine Kantonalnom sudu uputio urgencije radi odlučivanja o žalbi.

18. Odlučujući o podnesenoj žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 160062 13 Rsž od 3. ožujka 2017. godine kojom je žalbu odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni navodi žalbe da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe članka 191. stavak 4. ZPP jer obrazloženje prvostupanjske presude sadrži zahtjeve stranaka, njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, dokaze, ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena. Potom je Kantonalni sud naveo da iz stanja spisa proizlazi da je nakon usvajanja zahtjeva za izuzeće suca koji je postupao u predmetnoj pravnoj stvari u fazi pripremnog ročišta spis presigniran novom sucu koji je predmet preuzeo u fazi nastavka pripremnog ročišta, pa su stoga neutemeljeni žalbeni navodi o povredi članka 114. ZPP jer se navedena odredba primjenjuje samo u slučaju odlaganja glavne rasprave, a ne i pripremnog ročišta shodno odredbi članka 117. ZPP.

19. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim apelantove prigovore kojim osporava punomoć tužene Federacije BiH tvrdnjama da je punomoć dao bivši tajnik tužene Federacije BiH, kojem je u vrijeme davanja punomoći prestao radni odnos, o čemu se taj sud detaljno izjasnio na strani 6. obrazloženja. Neutemeljenim je Kantonalni sud ocijenio i apelantove žalbene navode da tajnici tužene Federacije BiH nisu bili ovlaštene osobe za potpisivanje punomoći, odnosno zastupanje tužene Federacije BiH, pozvavši se na relevantne akte tužene Federacije BiH kojima je, između ostalog, propisano da rukovoditelj samostalne uprave i samostalne ustanove zastupa i predstavlja upravu, odnosno ustanovu. Shodno tome, kako su sekretari Doma naroda i Zastupničkog doma rukovoditelji Samostalne federalne uprave odnosno ustanove, kao rukovodeći državni službenici u smislu članka 14. Uredbe o poslovima osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe koje obavljaju državni službenici u uvjetima za vršenje tih poslova i ostvarivanja određenih prava iz radnog odnosa (u daljnjem tekstu: Uredba), ovlašteni su i za zastupanje tužene Federacije BiH.

20. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, Presudom broj 65 0 Rs 160062 17 Rev od 18. rujna 2017. godine reviziju odbio, uz istodobno odbijanje zahtjeva parničnih stranaka za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.

21. Nakon što je ispitao osporenu drugostupanjsku presudu u svjetlu revizijskih prigovora i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je naveo da nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje je apelant ukazao (proizvoljna ocjena dokaza), kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, niti je ostvaren revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

22. Suprotno apelantovom prigovoru, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno interpretirali i primijenili odredbe članka 2. stavak 1. i članka 15. Zakona o zabrani diskriminacije jer shodno navedenom Zakonu za postojanje diskriminacije neophodno je utvrditi različito tretiranje neke osobe ili skupine osoba, prema zabranjenim osnovama u odnosu na osobu ili skupinu koja se nalazi u sličnoj ili podudarnoj situaciji i kojima je uživanje spornog prava omogućeno, te da takav tretman nema legitiman cilj. Shodno Zakonu o zabrani diskriminacije na podnositelju tužbe je teret da sa stupnjom pretežne vjerojatnoće dokaže činjenice na temelju kojih bi sud mogao zaključiti da ga je tuženi nejednako tretirao u nekoj zabranjenoj osnovi, te bi se tada teret dokazivanja prebacio na tuženu stranu koja bi sa stupnjem vjerojatnoće bila dužna uvjeriti sud da se različiti tretman nije dogodio.

23. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da apelant tijekom postupka nije iznio i dokazao dovoljno činjenica na kojima se s pretežnom vjerojatnoćom mogao utemeljiti zaključak o postojanju diskriminacije (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na str. od 4. do 6. obrazloženja).

24. Vrhovni sud se osvrnuo i na prigovore o nepravilnom zastupanju tužene Federacije u predmetnom parničnom postupku, te se u tom pravcu taj sud pozvao na odredbe članka 264. Pravilnika Zastupničkog doma Parlamenta FBiH iz 2007. godine, članka 8. stavak 3. Pravilnika o unutarnjoj organizaciji Stručne službe Doma naroda Parlamenta FBiH i članka 14. Uredbe, iz kojih proizlazi da su tajnici bili ovlašteni potpisati punomoć (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na strani 3. obrazloženja).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelant u iscrpnim navodima apelacije tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te se poziva na odredbe Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). U navodima apelacije apelant detaljno obrazlaže kronologiju svog radno-pravnog statusa kod tužene Federacije, ukazuje na zakonski okvir koji je važio u to vrijeme, te izmjene koje su nakon toga nastupile, potom iscrpno ukazuje na razloge za podnošenje tužbe, ukazujući i na odugovlačenje postupka, zbog čega apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Smatra da je izuzeće sutkinje Općinskog suda za njega bilo sporno jer nije dokazan razlog za izuzeće, što kod njega stvara sumnju, pa ukazuje i na kršenje prava na suđenje pred nepristranim sudom tvrdeći da je nova sutkinja prvostupanjskog suda svjesno sudila pristrano i da je cijeli postupak bio „izrežiran“. Iscrpno ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, osporava punomoći tuženih, ukazujući u tom pravcu na nepravilno zastupanje tužene Federacije, te da je ponuđenim dokazima dokazao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da su sva rješenja koja je donijela tužena Federacija BiH nezakonita, „naštimana“, retroaktivna, te tvrdi da se politika uplela u sudski postupak.

b) Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud je u iscrpnim odgovorima naveo da ostaje pri razlozima danim u osporenoj presudi jer je taj sud odgovorio na sve prigovore koje apelant u apelaciji ponavlja, a tiču se zastupanja tužene, primjene materijalnog prava, ocjene dokaza, tereta dokazivanja i sl. Vrhovni sud se osvrnuo i na segment suđenja u razumnom roku ukazujući da je taj sud odluku o reviziji donio u prikladnom roku.

27. Kantonalni sud se osvrnuo na segment suđenja u razumnom roku navodeći relevantne datume u svezi s tim, te se osvrnuo i na ostale prigovore za koje je ocijenio da su neutemeljeni.

28. Općinski sud se u odgovoru isključivo osvrnuo na segment suđenja u razumnom roku navodeći da, s obzirom na vrstu spora, broj provedenih dokaza, smatra da je prvostupanjska odluka donesena bez odugovlačenja i u razumnom roku.

29. Tuženi su posredstvom punomoćnika dostavili iscrpan odgovor na apelaciju u kom su se osvrnuli na sve apelantove prigovore koje su ocijenili neutemeljenim, s posebnim osvrtom na zastupanje tuženih za koje tvrde da je bilo u skladu sa svim relevantnim propisima kojima je to pitanje regulirano. Tuženi su predložili da se apelacija odbije jer apelant tijekom postupka svoje navode o navodnoj diskriminaciji ničim nije dokazao, već je samo pričao priču o navodnoj diskriminaciji koju trpi radeći kod tužene FBiH s visokom plaćom i nizom beneficija. V.Relevantni propisi

30. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 59/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

POGLAVLJE I. OPĆE ODREDBE

Članak 1.

(Predmet Zakona) (1) Ovim se Zakonom uspostavlja okvir za ostvarivanje jednakih prava i mogućnosti svim osobama u Bosni i Hercegovini i uređuje sustav zaštite od diskriminacije.

(2) Sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine i međunarodnim standardima koji se odnose na ljudska prava i temeljne slobode, ovim se Zakonom utvrđuju odgovornosti i obveze zakonodavne, sudbene i izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini, kao i pravnih osoba i pojedinaca koji provode javne ovlasti (u daljnjem tekstu: nadležne institucije u Bosni i Hercegovini), da svojim djelovanjem omoguće zaštitu, promicanje i stvaranje uvjeta za jednako postupanje.

Članak 2.

(Diskriminacija) (1) Diskriminacijom, u smislu ovoga Zakona, smatrat će se svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojoj osobi ili skupini osoba na osnovi njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugoj udruzi, obrazovanja, društvenog položaja i spola, spolnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojoj osobi onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim područjima javnoga života.

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sva javna tijela te na sve fizičke ili pravne osobe i u javnom i u privatnom sektoru, u svim područjima, kakve su naročito: zaposlenje, članstvo u profesionalnim udrugama, obrazovanje, obuka, stanovanje, zdravstvo, socijalna skrb, dobra i usluge namijenjene javnosti i javnim mjestima, obavljanje gospodarskih aktivnosti i javne usluge.

POGLAVLJE II. OBLICI DISKRIMINACIJE

Članak 3.

(Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim u članku 2. ovoga Zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neka osoba ili skupina osoba dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od neke druge osobe ili skupine osoba u sličnim situacijama.

(2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled, neutralna odredba, kriterij ili praksa ima ili bi imala učinak dovođenja neke osobe ili skupine osoba u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druge osobe.

Članak 12. stavak (2) (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (2) Sud i druga tijela koja provode postupak dužna su žurno poduzimati radnje u postupku, osiguravajući da sve tvrdnje o diskriminaciji budu što prije ispitane. Članak 13.

(Nadležnost, rokovi i izvršenje) (1) Ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, a sukladno zakonima o sudovima obaju entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, nadležni za sporove po tužbi iz članka 12. ovoga Zakona u prvom i drugom stupnju su sudovi opće mjesne nadležnosti.

(2) U postupcima propisanim u članku 12. ovoga Zakona uvijek je dozvoljena revizija.

(3) Po osnovi tužbenog zahtjeva iz članka 12. toč. b) i d) ovoga Zakona, nadležni sud može odlučiti da žalba ne zadržava izvršenje ili određuje kraći rok za ispunjenje radnje naložene tuženiku.

(4) Rok za podnošenje tužbe na osnovi članka 12. ovoga Zakona iznosi tri mjeseca od dana saznanja o počinjenoj povredi prava, a najdulje jednu godinu od dana činjenja povrede. Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju iznosi tri mjeseca od dana uručenja drugostupanjske presude.

Članak 15. stavak (1) (Teret dokazivanja) (1) U slučajevima kada osoba ili skupina soba navode činjenice u postupku iz članka 12. ovoga Zakona, potkrepljujući navode o tome da je prekršena zabrana diskriminacije, navodni je prekršitelj dužan dokazati da nije prekršio načelo jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave.

31. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju apelant je podnio dvije apelacije, i to AP 3209/17 zbog duljine trajanja postupka (tako da je ta apelacija bila dopustiva jer je predmetni postupak bio u tijeku pred Vrhovnim sudom) i drugu AP 322 kojom je osporena presuda Vrhovnog suda, pa će Ustavni sud dopustivost razmotriti u odnosu na AP 322/18. Dakle, predmet osporavanja tom apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 160062 17 Rev od 18. rujna 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 22. studenog 2017. godine, a navedena apelacija je podnesena 16. siječnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, navedena apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te prava iz Međunarodnog pakta. Pravo na pravično suđenje

37. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

38. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

39. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo u skladu sa Zakonom o zabrani diskriminacije radi zaštite svojih prava zbog diskriminacije po osnovi prava iz radnog odnosa, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

A) U odnosu na osporene presude

40. U svezi s apelantovim prigovorima kojim pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje pred neovisnim i nepristranim sudom, Ustavni sud zapaža da apelant za ovaj prigovor nije ponudio relevantnu argumentaciju koja bi bila podobna za ispitivanja. Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da nezadovoljstvo osporenim presudama na čemu se suštinski ovaj apelantov prigovor i temelji per se ne pokreće pitanje kršenja prava na koja je apelant neutemeljeno ukazao.

41. Kako se ostali apelacijski prigovori suštinske temelje na proizvoljnoj primjeni prava i pogrešnoj ocjeni dokaza, odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

42. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati jesu li apelantovi izneseni prigovori opravdani.

43. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).

44. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji iznio brojne prigovore protiv osporenih presuda s kojima se ne slaže jer smatra da u predmetnom postupku nije imao pravično suđenje u segmentu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja odnosno ocjene dokaza. Polazeći od naprijed iznesenih kriterija Ustavni sud, imajući u vidu dana obrazloženja redovnih sudova, ne može izvesti zaključak da su izneseni prigovori opravdani.

45. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev trebao raspraviti s aspekta diskriminacije na koju se apelant pozvao. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se europski standard glede dokazivanja jednakog postupanja ogleda u pristupu prema kojem osoba, koja se poziva na diskriminaciju, mora učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, te učiniti vjerojatnim da bi zbog nejednakog postupanja moglo doći do diskriminacije, pri čemu teret dokazivanja činjenice da do nejednakog postupanja nije došlo zbog diskriminacije leži na strani tuženog. Shodno navedenom, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je navedeno načelo u okolnostima konkretnog slučaja zanemareno.

46. U svezi s apelantovim tvrdnjama da je ponuđenim dokazima uspio učiniti vjerojatnim da su ga tuženi diskriminirali, Ustavni sud zapaža da se ovi navodi svode na način na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i cijenili dokaze, što je primarni zadatak redovnih sudova, a ne Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća na točku 40. ove odluke, te ukazuje da njegova uloga nije činjeničnu ocjenu redovnih sudova zamijeniti vlastitom i opće je pravilo da je na redovnim sudovima da cijene dokaze, pa bi stoga bili potrebni uvjerljivi razlozi da Ustavni sud odstupi od činjenica koje su utvrdili redovni sudovi. Shodno tome, Ustavni sud u ocjeni dokaza, odnosno utvrđenom činjeničnom stanju redovnih sudova ne uočava ništa što bi, iznimno, otvorilo prostor za intervenciju Ustavnog suda.

47. Ustavni sud posebno zapaža da apelant u apelaciji ponavlja prigovore koje je iznosio i tijekom postupka, o kojima su se i Kantonalni sud, ali i Vrhovni sud dovoljno jasno izjasnili na način koji ne ostavlja dojam proizvoljnosti. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi posebno bavili pitanjem zastupanja tužene Federacije BiH i da su i Kantonalni i Vrhovni sud zaključili da je zastupanje tužene Federacije BiH bilo u skladu s relevantnim propisima kojima je to pitanje regulirano, a iz danih obrazloženja Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je ovaj apelantov prigovor opravdan (vidi točke 19. i 24. ove odluke). Ustavni sud zapaža da su se ovim prigovorom u odgovoru na apelaciju bavili tuženi.

48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u svezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije neutemeljeni.

B) Suđenje u razumnom roku

49. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).

50. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).

51. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak apelant pokrenuo tužbom 14. rujna 2010. godine koji je na tri sudske instance pravomoćno okončan 18. rujna 2017. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao sedam godina.

52. Primjenjujući navedena načela na konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se radilo o sporu pokrenutom zbog diskriminacije shodno Zakonu o zabrani diskriminacije koji u članku 12. stavak (2) propisuje da su sud i druga tijela koja provode postupak dužni radnje u postupku poduzimati žurno, osiguravajući da se sve tvrdnje o diskriminaciji što prije ispitaju. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud proveo postupak i donio odluku u roku od dvije godine i tri mjeseca, ali da je Kantonalni sud, koji nije otvarao raspravu, niti je provodio dokaze, o žalbi odlučio nakon tri godine i sedam mjeseci od momenta kada je tom sudu dostavljen spis na odlučivanje o žalbi (13. kolovoz 2013. godine). Prema ocjeni Ustavnog suda, duljina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom je neprihvatljiva s aspekta garancija prava na pravično suđenje, posebno u situaciji kada taj sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio relevantnu argumentaciju kojom bi opravdao duljinu trajanja postupka pred tim sudom. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud o reviziji odlučio u kratkom roku od nekoliko mjeseci (šest mjeseci), što je prihvatljiva duljina trajanja revizijskog postupka s obzirom na to da se radilo o žurnom postupku. Ustavni sud posebno naglašava da duljinu postupka cijeni u cjelini, ali da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može opravdati duljina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom, posebice kada se uzme u obzir da je Općinski sud, koji je provodio dokaze i održavao rasprave, svoju odluku donio u kraćem roku nego što je to učinio Kantonalni sud. Shodno svemu navedenom, uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, posebno okolnost da se shodno članku 12. stavak (2) Zakona o zabrani diskriminacije radilo o žurnom postupku, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog spora u konkretnom slučaju ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, za što u bitnom odgovornost snosi Kantonalni sud.

53. S obzirom na sve navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

54. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. Pravila Ustavnog suda može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stavka (2) tog članka, određuje na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

55. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao nešto dulje od pet godina (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 933/15 od 15. rujna 2016. godine, točka 31. i AP 1346/09 od 18. travnja 2012. godine, točka 34., dostupne na www.ustavnisud.ba), za koje će razdoblje Ustavni sud apelantu dodijeliti naknadu na ime nematerijalne štete. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i činjenicu da se radilo o žurnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

56. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo s obzirom na to da odgovornost za duljinu trajanja postupka leži na Kantonalnom sudu, i to u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Nediskriminacija

57. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva na kršenje prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi apelantov tužbeni zahtjev sagledali upravo u svjetlu diskriminacije, ali je tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen jer apelant ponuđenim dokazima nije učinio vjerojatnim da su tuženi apelanta diskriminirali po osnovi njegovih prava iz radnog odnosa, o čemu se Ustavni sud prethodno detaljno izjasnio i zaključio da u svezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje nije bilo proizvoljnosti. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su navodi o nediskriminaciji iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, u svezi s pravom na pravično suđenje, neutemeljeni.

Ostali prigovori

58. U odnosu na apelantovo pozivanje na kršenje odredaba Međunarodnog pakta koje ničim nije obrazložio, Ustavni sud zaključuje da se ovo pozivanje može dovesti u vezu s pravičnošću postupka u cjelini, koji je okončan osporenim presudama, što je zaštićeno pravom na pravično suđenje, pa u svezi s tim naglašava da neće posebno razmatrati ove navode apelacije s obzirom na to da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje već razmotreni u prethodnim točkama ove odluke. VIII.Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku kada je postupak koji je, u smislu članka 12. stavak (2) Zakona o zabrani diskriminacije, žuran na tri sudske instance trajao sedam godina, od toga tri godine i sedam mjeseci pred Kantonalnim sudom koji snosi najveći teret odgovornosti za ukupnu duljinu trajanja postupka, koji u odgovoru na apelaciju nije ponudio relevantnu argumentaciju kojom bi opravdao duljinu trajanja postupka pred tim sudom. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava kada su redovni sudovi na sve tri instance suglasno zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen jer apelant nije predočio dokaze kojim bi učinio vjerojatnim da su ga tuženi diskriminirali po osnovi rada, za što su dali relevantna obrazloženje na prigovore koje apelant u apelaciji ponavlja.

60. Nema ni kršenja prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje jer apelant nije ponudio relevantnu argumentaciju kojim bi potkrijepio tvrdnje o navodnoj diskriminaciji.

61. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3209/17 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio