Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4478/17 (B. i M. B.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Izmakla dobit(dobitak)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4478/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4478/17, rješavajući apelaciju Boška i Marinke Bjelošević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Boška i Marinke Bjelošević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 010912 16 Rev od 23. maja 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 010912 15 Gž od 7. oktobra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Boško i Marinka Bjelošević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kotor Varoša, koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luka, podnijeli su 30. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 010912 16 Rev od 23. maja 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 010912 15 Gž od 7. oktobra 2015. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog sudu u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog suda, Vrhovnog suda i P. B. i P. Z. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 24. maja 2019. godine, Vrhovni sud 14. juna 2019. godine, dok tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 010912 11 P od 25. decembra 2014. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obavežu da naknade štetu kako je detaljno navedeno u dispozitivu presude.
6. Osnovni sud navodi da je, nakon okončanog parničnog i izvršnog postupka, utvrđeno da je 17. januara 2007. godine poslovni objekat koji je bio predmet spora vraćen tuženima. U ovoj pravnoj stvari, kako se navodi, među strankama je sporno pravo apelanata na naknadu štete po osnovu izgubljene zakupnine usljed nekorištenja poslovnog objekta, te po osnovu troškova vraćanja objekta u prvobitno stanje.
7. Kako je utvrdio Osnovni sud, u ovom postupku među strankama nije bilo sporno da su tuženi u posjed predmetnog poslovnog prostora ušli 17. januara 2007. godine u sudskom izvršnom postupku u predmetu Osnovnog suda od 7. juna 2006. godine. Od tog momenta tuženi su u zakonitom posjedu saglasno pravosnažnoj sudskoj Presudi Okružnog suda broj Gž 1546/04 od 24. februara 2006. godine, kojom je apelantima naloženo da objekat predaju u posjed, dok su tuženi obavezani da vrate novčani iznos primljen na ime kupoprodajne cijene. Tuženi su, dakle, bili savjesni i zakoniti posjednici poslovnog prostora, te kao takvi nisu ni dužni nadoknaditi apelantima troškove vraćanja objekta u prvobitno stanje. Sud je zaključio da je neosnovan zahtjev apelanata za naknadu uništenog inventara s obzirom na to da su rješenjem Osnovnog suda od 7. juna 2006. godine bili obavezni predati tuženima predmetni poslovni prostor oslobođen od lica i stvari. Takođe je neosnovan i zahtjev apelanata za naknadu štete po osnovu izgubljene zakupnine za period od 17. februara 2014. godine i dopune nalaza od 21. juna 2014. godine u kojem periodu su bili zakoniti i savjesni posjednici. Kako je navedeno, apelantima je utvrđivanjem ništavosti kupoprodajnog ugovora vraćena kupoprodajna cijena koju su za objekat platili, te su za vrijeme dok su tuženi bili u posjedu poslovnog prostora, imali mogućnost da raspolažu novcem koji su za njega dobili, te nema ni osnova za potraživanje štete po osnovu izmakle dobiti usljed nekorištenja objekta.
8. Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 010912 15 Gž od 7. oktobra 2015. godine žalba apelanata je djelimično uvažena, Presuda Osnovnog suda broj 73 0 P 010912 11 P od 25. decembra 2014. godine preinačena na način kako je detaljno navedeno u dispozitivu presude.
9. Kako je utvrdio Okružni sud, apelanti su u toku postupka naknadu po osnovu izgubljene zakupnine tražili za period od 17. januara 2007. godine pa do 26. septembra 2014. godine, i to za cjelokupnu površinu objekta od 160 m2. Prema stavu Okružnog suda, s obzirom na to da su tuženi u posjedu držali samo objekat, površine 59,60 m2 (koja proizlazi iz nalaza vještaka građevinske i ekonomske struke), a koja činjenica nije ni sporna među parničnim strankama, to im za taj poslovni prostor pripada naknada po osnovu zakupnine, i to za period za koji su tuženi nesavjesni. S obzirom na navedeno, apelanti u žalbi osnovano ističu da tuženi kao nesavjesni posjednici nemaju tzv. pravo retencije, niti se to pravo može koristiti kada je pravo stečeno na osnovu presude koja je ukinuta, što znači da je ostala bez dejstva. Zbog tih razloga je žalba apelanata djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o naknadi štete po osnovu izgubljene zarade na osnovu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupka (u daljnjem tekstu: ZPP), dok je u preostalom dijelu žalba odbijena.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 73 0 P 010912 16 Rev od 23. maja 2017. godine revizija apelanata je odbijena.
11. Po ocjeni Vrhovnog suda, kada se imaju u vidu odredbe člana 129. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima, kojima se propisuje da lice čija je državina savjesna dužno je da vrati stvar vlasniku zajedno sa plodovima koji nisu obrani i da ono kao savjestan držalac ne odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vrijeme njegove savjesne državine, niti je dužan dati naknadu za upotrebu i korist koju je imao od stvari, ima se uzeti da je pravilan zaključak nižestepenih sadova. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da tuženi kao savjesni držaoci predmetnog poslovnog prostora nisu dužni da naknade apelantima troškove pretvaranja predmetnog poslovnog prostora u ugostiteljski objekat. Pri tome se ima u vidu da su tuženi preuredili predmetni poslovni prostor u stomatološku ordinaciju neposredno po ulaženju u taj poslovni prostor 2007. godine, tako da su prilikom njegovog preuređenja bili potpuno savjesni.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Apelanti smatraju da su u konkretnom predmetu činjenice nepotpuno i nepravilno utvrđene i da je primjena materijalnog prava bila proizvoljna. Navode da u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije mogao primijeniti odredbe Zakona o stvarnim pravima, već važeće odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Iznoseći opširnu hronologiju pravnih postupaka i donesenih odluka, smatraju da je sud donio odluku koja nije razumljiva, koja je kontradiktorna i protivna procesnom i materijalnom pravu s obzirom na to da teče postupak utvrđenja međusobnih obaveza u izvršnom postupku. Taj postupak će razriješiti međusobne obaveze, pa parnični sud u ovom postupku nije mogao da odlučuje o istom pitanju, tj. o pravu tuženih na naplatu novčanih iznosa putem retencije radi naplate neosnovano plaćenih iznosa po osnovu nezakonite i kasnije ukinute odluke Okružnog suda i gdje su tuženi u posjed nekretnina apelanata došli na osnovu prinude u izvršnom postupku. Samo zbog ove činjenice, tuženi nisu imali pravo na retenciju, a pogotovo što su dugovali znatno veći iznos apelantima po osnovu dosuđene naknade po odlukama koje nisu ukinute, niti stavljene van snage.
14. Navode da su tuženi, prema zapisniku od 26. septembra 2014. godine, vratili predmetni poslovni prostor apelantima, a primopredaji posjeda su prisustvovali i svjedoci. Zaključuju da je osporena presuda Vrhovnog suda proizvoljna i nezakonita, jer je predmetni spor započeo neosnovanom tužbom tuženih za utvrđenje ugovora o kupoprodaji ništavim, pa su sve kasnije radnje u uzročno-posljedičnoj vezi sa radnjama tuženih. U ovom slučaju Vrhovni sud se pozvao samo na odredbu člana 129. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, a ne i na ostale odredbe ovog člana. II.Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da u konkretnom predmetu nije bilo povrede ustavnih prava.
16. Okružni sud u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju drugostepene presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, te ističe da donošenjem drugostepene odluke nisu povrijeđena ustavna prava apelanata, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Shodno iznesenim razlozima u osporenoj presudi, Vrhovni sud smatra da se navodima apelanata ne dovodi u pitanje zakonitost odluke ovog suda, pa samim tim da nisu povrijeđena ustavna prava apelanata.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/84, 46/85 i 58/89 i “Službeni glasnik RS” br.17/93, 3/96, 39/03 i 74/04") relevantne odredbe glase: Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Napomena (RS): Na osnovu člana 23. ZIDZOO, ovaj član je izmijenjen na taj način što su riječi «društvenih sredstava, odnosno» brisane, a riječ: «njihovog» zamijenjena je riječju «njenog».
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. (2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Vršenje prava zadržavanja Član 286.
(1) Povjerilac dospjelog potraživanja u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude isplaćeno potraživanje.
(2) U slučaju da je dužnik postao nesposoban za plaćanje, povjerilac može vršiti pravo zadržavanja iako njegovo potraživanje nije dospjelo.
19. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 124/08) relevantne odredbe glase:
Savjestan držalac Član 129.
(1)Lice čija je državina savjesna (savjestan držalac) dužno je vratiti stvar vlasniku zajedno sa plodovima koji nisu obrani.
(2)Savjestan držalac ne odgovara za pogoršanje i propast stvari koje su nastale za vrijeme njegove savjesne državine, niti je dužan dati naknadu za upotrebu i korist koju je imao od stvari.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog sud broj 73 0 P 010912 16 Rev od 23. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 31. avgusta 2017. godine a apelacija je podnesena 30. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]
25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na naknadu štete od tuženih, dakle, nesporno je da se radi o utvrđivanju građanskih prava apelanata. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
28. Apelanti u ovom postupku potražuju od tuženih štetu po osnovu izgubljene dobiti usljed nekorištenja predmetnog poslovnog objekta, kao i naknadu štete u vidu prepravljanja i radova na objektu neophodnih za promjenu namjene poslovnog prostora, zbog uništenja stepeništa i drugog inventara. Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud odbio tužbeni zahtjev apelanata, a da je Okružni sud preinačio prvostepenu presudu tako što su tuženi obavezani da apelantima po osnovu izgubljene zarade u periodu od 8. septembra 2011. godine do 21. juna 2014. godine isplate iznos od 6.798,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. septembra 2011. godine, pa do isplate. U preostalom dijelu žalba apelanata je odbijena i označena prvostepena presuda u preostalom odbijajućem dijelu odluke o glavnom tužbenom zahtjevu je potvrđena. Revizija apelanata je odbijena.
29. Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi arbitrarnost u primjeni odredaba ZOO i Zakona o stvarnim pravima zbog koje bi Ustavni sud u zaštiti ustavnih prava trebalo da zamijeni tumačenje i primjenu materijalnog prava redovnih sudova svojim tumačenjem. Stoga su navodi apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Zabrana diskriminacije
31. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama i diskriminirani. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelanti tvrdnje o diskriminaciji svode na tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno. Apelanti, osim ovih navoda, ne nude nikakve druge dokaze i argumente iz kojih bi proizlazilo da je prema njima u predmetnom postupku postupano na različit način u odnosu na lica u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Pošto tako što ne proizlazi ni iz stanja spisa, Ustavni sud i ove navode apelanata smatra neosnovanim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava iz člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
32. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Tvrdnje o kršenju ovog prava apelanti zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije prekršeno, pa stoga nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, te kada su ti sudovi svoje odluke kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete obrazložili na jasan i argumentiran način.
34. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti tvrdnje o kršenju tog prava zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
35. Nema kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije kada apelanti navode o kršenju tog prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno i kada ne nude argumente iz kojih bi proizlazilo da je prema njima u sudskom postupku postupano drugačije u odnosu na lica koja su bila u istoj ili sličnoj situaciji i kada takvo što ne proizlazi iz stanja spisa.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević