Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2347/19 (A.D. i S.D.)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2347/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik i Mato Tadić i Mirsad Ćeman, potpredsjednici, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-2347/19, rješavajući zahtjev A.D. i S.D. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev A.D. i S.D. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. A.D. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica), koju zastupa Irena Pehar, advokat iz ZOU Irena Pehar & Ivan Pehar, iz Mostara, podnijela je 31. maja 2019. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 007413 15 Kž 5, od 27. novembra 2018. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 007413 13 K od 13. aprila 2015. godine. Prvoapelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se odlaže izvršenje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2347/19

2. S.D. (u daljnjem tekstu: drugoapelantica), koju zastupa isti advokat, podnijela je 1. juna 2019. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv istih presuda koje je osporila prvoapelantica. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-2374/19. Drugoapelantica je takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se odlaže izvršenje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 32. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da apelacije pokreću slična pravna pitanja, kao i da su osporene iste presude, Ustavni sud je odlučio da apelacije spoji i vodi jedan postupak pod brojem AP-2347/19.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 007413 13 K od 13. aprila 2015. godine optuženi , među kojima su apelantice, su proglašeni krivima da su na način opisan u tački 1. presude, B.K. i S.G. organizovali grupu ljudi u cilju počinjenja krivičnog djela Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, iz člana 238 Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ) a ostali optuženi, među kojima su apelantice postali članovi tako organizovane grupe ljudi, te svi neovlašteno prodavali , radi prodaje kupovali, prenosili i posredovali u kupovini opojne droge heroin koja je propisom proglašena opojnom drogom, čime su počinili krivična djela Neovlaštene proizvodnje i stavljanje u promet opojne droge, iz člana 238. stav 2. KZ u sticaju sa krivičnim Neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojne droge, iz člana 238. stav 1. KZ. Istom presudom prvoapelantici je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine za krivično djelo iz člana 238. stav 2. KZ i kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci za krivično djelo iz člana 283. stav 1 KZ, te je osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina, dok je drugoapelantici primjenom odredaba člana 51. stav 1. tačka b) KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine za krivično djelo iz člana 238. stav 2. KZ i kazna zatvora u trajanju od jedne godine za krivično djelo iz člana 283. stav 1 KZ, te je osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

5. Odlučujući po žalbi Kantonalnog tužioca iz Mostra (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i optuženih, među kojima su i apelantice, Vrhovni sud je donio presudu broj 07 0 K 007413 15 Kž 5, od 27. novembra 2018. godine, kojom je odbio kao neosnovane žalbe i potvrdio presudu od 13. aprila 2015. godine. U obrazloženju presude od strane 9.-21. Vrhovni sud je ispitao žalbene navode apelantica, koji se u pretežnom dijelu odnose na povrede odredbi krivičnog postupka (zakonitost dokaza, pripadnost organizovanoj grupi, (ne)zakonitost naredbi suda za određivanje i provođenje posebnih istražnih radnji, nenadležnost Općinskog suda za iste, kašnjenje sa usmenim objavljivanjem presude i drugo), kao i na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te je dao obrazloženje zašto su isti neosnovani.

6. Apelantice u apelaciji ističu povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuju da krivični postupak u cjelini nije bio pravičan, jer su u postupku dovedene u pitanje garancije u pogledu jednakosti strana, pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo, prava na odbranu, prava na obrazloženu presudu kako u pogledu odlučnih činjenica, tako i ocjene dokaza, bez valjanog obrazloženja, čime je došlo do kršenja navedenih prava. Apelantice detaljno u apelacijama navode povrede odredbi krivičnog postupka koje su dovede do nepravičnog suđenja. Nadalje, apelantice su zatražile da Ustavni sud do okončanja postupka po apelacijama donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje kazne apelanticama.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnom slučaju, apelantice nisu navele niti jedan razlog za izdavanje privremene mjere. Očito je da apelantice smatraju da je navodna povreda prava na pravičan postupak, koju su apelantice detaljno navele u apelaciji, dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. U svakom slučaju, Ustavni sud podsjeća da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne i to Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIKS) u čijim je relevantnim odredbama regulisan postupak odlaganja izvršenja kazne. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantice ničim nisu dokazale da su iscrpile navedenu zakonsku mogućnost koju imaju prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.

10. Stoga, imajući u vidu da apelantice nisu ponudila argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada nisu dostavile dokaze da su koristile mogućnosti koje ima prema ZIKS-u, Ustavni sud smatra da je apelantica za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2347/19 (A.D. i S.D.) | Sudska praksa | Aktio