Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3270/17 (M. I.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Ugovor o poklonu
  • Propisano zakonom
  • Uknjižba
  • Dioba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3270/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3270/17, rješavajući apelaciju Milana Ivaniševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Ivaniševića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 065072 14 Rev od 11. maja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 065972 13 Gž od 5. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 065972 10 P od 20. septembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milan Ivanišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnio je 31. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 065972 14 Rev od 11. maja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 065972 13 Gž od 5. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 065972 10 P od 20. septembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Gordane Vujinović i Velije Vujinovića (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 29. aprila 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužitelji su dostavili odgovor 7. maja 2019. godine, Kantonalni sud 9. maja 2019. godine, Vrhovni sud 13. maja 2019. godine i Općinski sud 28. maja 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 065972 10 P od 20. septembra 2013. godine (koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 065972 13 Gž od 5. juna 2014. godine i protiv koje je Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 065972 14 Rev od 11. maja 2017. godine kao neosnovana odbijena revizija) utvrđeno je da je apsolutno ništav ugovor o darovanju sačinjen na zapisnik u Općinskom sudu 5. aprila 1997. godine između tužiteljice kao darovateljice i apelanta kao daroprimca, kojim je tužiteljica darovala tuženom ½ svog suvlasničkog dijela ili ¼ dijela na nekretnini označenoj kao k. č. 1353/3 precizirano u presudi i ugovor o diobi nekretnina sačinjen na zapisnik u istom sudu od 27. maja 1997. godine između tužitelja i apelanta po kojima je tužiteljima u suvlasništvo od po ½ dijela pripala nekretnina k. č. 1353/3, a apelantu u vlasništvo sa dijelom 1/1 nekretnina označena kao k. č. 1353/16 precizirana u presudi i utvrđeno pravo služnosti prolaza pješke i vozilom preko k. č. 1353/3 u korist k. č. 1353/16. Presudom je određeno da će Zemljišnoknjižni ured tog suda u zemljišnim knjigama vratiti stanje upisa kakvo je bilo prije provođenja navedenih ugovora. Presudom je određeno da je apelant obavezan tužiteljima naknaditi troškove postupka precizirane u presudi.

6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi, uključujući i vještačenje koje je proveo vještak grafolog, utvrđeno da je apelant tužiteljicin sin iz prvog braka, a da su tužiteljica i tužitelj kao bračni partneri kupili navedene nekretnine, koje su prema njihovom predbračnom ugovoru trebale pripasti njihovoj zajedničkoj djeci, s tim da je u zemljišnim knjigama izvršen upis njihovog prava suvlasništva na nekretninama, ali ne i na zemljištu za njihovu redovnu upotrebu. Utvrđeno je da su tužitelji na apelantov poziv zbog navodnog pokušaja trećeg lica da na sebe uknjiži pravo korištenja zemljišta došli iz Njemačke u Mostar u prostorije suda, izvan njegovog radnog vremena, s namjerom da izvrše uknjižbu trajnog prava korištenja na navedenom zemljištu i da su tada potpisali dva formulara, ali da prethodno nisu pročitali šta potpisuju. Dalje je utvrđeno da je tužiteljica potpisala sporni ugovor o darovanju koji je sačinjen na zapisnik u Općinskom sudu, ali da na ugovoru, odnosno zapisniku nedostaje potpis sudije pred kojim je sačinjen. Utvrđeno je i da su tužitelji potpisali ugovor o diobi, također sačinjen na zapisnik u istom sudu, ali da se prethodno nisu uvjerili u sadržaje niti jednog od tih ugovora, misleći da potpisuju zahtjeve za uknjižbu prava korištenja zemljišta. Prema nalazu i mišljenju vještaka grafologa, utvrđeno je i da se na prijavnom listu na osnovu kojeg je, slijedom diobenog ugovora, izvršeno cijepanje k. č. 1353/3 i formirana k. č. 1353/16 ne nalazi tužiteljicin vlastoručni potpis, već da je on falsificiran. Navedeno je da nije izvršeno vještačenje tužiteljevog potpisa jer je on u međuvremenu umro, ali da iz tužiteljicinog iskaza proizlazi da se ne radi o tužiteljevom vlastoručnom potpisu.

7. U vezi s tim, redovni sudovi su istakli da je nesporno da je tužiteljica dokazala da je u konkretnom slučaju kod tužitelja postojao očigledan nesvjestan nesklad između volje koja nije bila upravljena na zaključenje ugovora o poklonu i ugovora o diobi i njene manifestacije kod njihovog vlastoručnog potpisa sadržanog na spornim ugovorima. Redovni sudovi su obrazložili da kada strane vjeruju da su saglasne, a zapravo među njima postoji nesporazum o pravnoj prirodi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, radi se o nesporazumu, pa kao takav, nesporazum treba razlikovati od bitnih zabluda, o kojima se govori u članu 61. stav 1. ZOO-a. U slučaju zablude o predmetu ugovora, prema mišljenju redovnih sudova, primjenjuju se pravila o rušljivim ugovorima iz člana 61. ZOO-a s obzirom na to da zbog tih zabluda ugovor i ne nastaje, već je postojanje nesporazuma razlog ništavosti, a ne pobojnosti ugovora jer tada ugovor i ne nastaje iako je prividno zaključen u formi propisanoj za takav ugovor. Prema obrazloženju redovnih sudova, greška u izjavi u vidu razlike između željenog i izjavljenog smisla sprječava volju da proizvodi pravno dejstvo jer izjava nije u saglasnosti sa onim što se željelo. Kako je obrazloženo, izjava volje je ili nepostojeća ako izjavitelj nije uopće imao volju da zaključi ugovor ili ništavna kada postoji manifestacija volje, ali ona nije iskazana na način da odražava volju izjavitelja (član 26. u vezi sa članom 63. ZOO-a). Zbog navedenog, redovni sudovi su donijeli presude kao u dispozitivima.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da sudovi nisu vodili računa o činjenici da je tužitelj umro nedugo nakon podnošenja tužbe, a da nikada nije proveden ostavinski postupak, niti su njegovi nasljednici stupili u parnicu. Apelant smatra i da je pogrešan zaključak redovnih sudova da se tužiteljica „zbunila“ ne samo jednom nego čak dva puta ne znajući navodno da potpisuje sporne ugovore, iako je nesporno dokazano da je za njih znala, a čemu u prilog ide i činjenica da je apelant nakon zaključenja i provođenja kroz javne knjige navedenih ugovora na spornim nekretninama sagradio kuću i u njoj živio i živi. Apelant smatra i da je pogrešan zaključak da se radi o ništavim ugovorima jer se u konkretnom slučaju radi o nesporazumu koji nikako ne može voditi ka ništavosti ugovora jer kod nesporazuma se smatra da ugovor nije ni nastao, a ništav ugovor je suprotan prinudnim propisima, a sporni ugovori to nisu. Navodi i da su sudovi pogriješili jer nisu, i pored utvrđivanja ništavosti, stranke obavezali na povrat primljenog iz čega, prema njegovom mišljenju, proizlazi da nikad ništa nisu ni primili. II.Odgovor na apelaciju

9. Vrhovni sud je ponovio sadržaj svoje presude i naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

10. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

11. Općinski sud je naveo da su presude donesene u skladu sa zakonima i Ustavom te da apelaciju treba odbiti.

12. Tužiteljica je, između ostalog, navela da su navodi neosnovani i da nije tačno da je apelant sam izgradio kuću na spornoj parceli, jer da je to istina, ne bi pribjegao falsificiranju potpisa i ugovora.

V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Član 63.

Kad strane vjeruju da su saglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o prirodi ugovora ili o osnovu ili o predmetu obaveze, ugovor ne nastaje.

Član 103. stav 1.

(1)Ugovor, koji je protivan Ustavu, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7. st. 1. i 2.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 065972 14 Rev od 11. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 31. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje pravne valjanosti ugovora o poklonu i ugovora o diobi, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

25. Dovodeći u kontekst citirane zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje sa apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da u osporenim presudama nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da su tužitelji dokazali da nisu znali da potpisuju sporne ugovore, već da su, uzdajući se u bliske rodbinske veze sa apelantom, bili ubijeđeni da potpisuju zahtjeve za uknjižbu prava korištenja zemljišta koje služi za redovitu upotrebu spornih nekretnina. Kako iz činjenica predmeta proizlazi da, s druge strane, apelant nije dokazao da su tužitelji znali koje dokumente potpisuju, to Ustavni sud, imajući u vidu odredbe čl. 7. i 8. ZPP, smatra da su neosnovani apelantovi navodi o ovom pitanju. Nadalje, apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZOO-a kada su utvrdili da su sporni ugovori ništavi, jer i da se radilo o nesporazumu iz člana 63. ZOO-a, u takvom slučaju ugovor ne nastaje pa time ne može biti ništav.

26. Ustavni sud ističe da u slučaju kada je ugovor proglašen ništavim takav ugovor ne proizvodi namjeravane posljedice koje su stranke htjele, pa tako i u slučaju nesporazuma, odnosno u konkretnom slučaju, tužitelji su smatrali da će potpisivanjem dokumenata steći pravo korištenja zemljišta koje služi za redovnu upotrebu predmetnih nekretnina, dakle da će pravna posljedica tih dokumenata biti izražena u njihovom pravu na korištenje zemljišta, a što se u konačnici nije desilo, već je na osnovu spornih ugovora došlo do promjene zemljišnoknjižnog stanja na predmetnim nekretninama na štetu tužitelja, a što tužitelji nisu htjeli. Zbog navedenog su redovni sudovi, kako su to i obrazložili, proglasili sporne ugovore ništavim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka dokazano da su potpisi tužitelja na prijavnom listu, kojim je proveden sporni ugovor o diobi, falsificirani, dok ugovor o poklonu ne ispunjava zakonom propisanu formu – ovjera u nadležnom sudu, s obzirom na to da zapisnik na kojem je sačinjen taj ugovor nije potpisala zadužena sutkinja. Kako su ovakvi nedostaci, ustvari, nedostaci koji ugovore čine protivnim i prinudnim propisima i javnom poretku, to nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su te ugovore proglasili ništavim.

27. U odnosu na apelantov navod da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno i time što redovni sudovi nakon utvrđivanja ništavosti ugovora nisu obavezali stranke na povrat onog što je po osnovu tih ugovora primljeno, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju niti jedna od strana, faktički, nije ništa ni primila jer je od svega što je proisteklo iz tih ugovora, a koji su, kako je rečeno, nastali u suštini na prijevaran način, korist imao jedino apelant a bez saglasnosti tužitelja. Nalog redovnih sudova iz osporenih presuda da se u javnim knjigama izvrši brisanje svih upisa nastalih po osnovu spornih ugovora i vrati stanje kakvo je bilo prije njihovog upisa predstavlja, u konkretnom slučaju, nalog o restituciji, pa su i ovi apelantovi navodi neosnovani. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je tačan apelantov navod da je tužitelj u toku postupka umro, ali da pri tome apelant nije dostavio nikakav dokaz u korist svoje tvrdnje da je osim tužiteljice još neko naslijedio tužitelja, pa time morao biti uključen u konkretnu parnicu. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo kada su proglasili ništavim sporne ugovore o poklonu i diobi nekretnina i kada su tužitelji dokazali da nisu znali da potpisuju ugovor o darivanju, već su mislili da se radi o zahtjevu za uknjižbu prava korištenja zemljišta i kad je utvrđeno da su potpisi tužitelja na ugovoru o diobi nekretnina falsificirani.

31. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3270/17 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio