Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4197/17 („Raiffeisen Leasing“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Propisano zakonom
- Vlasničko-pravni odnosi
- Troškovi postupka
- Izvršenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4197/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4197/17, rješavajući apelaciju „Raiffeisen Leasing“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Raiffeisen Leasing“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 086884 16 Rev 2 od 17. augusta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Raiffeisen Leasing“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Sarajevu, podnio je 10. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 086884 16 Rev 2 od 17. augusta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od „Tehnogas Kakmuž“ a.d. Kakmuž Petrovo (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 30. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužilac su 10. i 12. juna 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Okružni privredni sud je donio Presudu broj 570 Ps 086 884 10 Ps od 5. juna 2012. godine kojom je odbijen kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o finansijskom lizingu zaključen između tuženih „Euro Sol“ d.o.o. Knežica (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta 11. juna 2008. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o lizingu) i ugovor o zalogu zaključen između prvotuženog i apelanta 11. juna 2008. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o zalogu), da oni ne proizvode nikakve pravne posljedice. Presudom je odbijen kao neosnovan dio tužiočevog tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se naloži Registru zaloga Ministarstva pravde BiH da izvrši brisanje registriranog zaloga. Presudom je također kao neosnovan odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da se utvrdi da je izvršenje koje se vodi pred Osnovnim sudom u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) nedopušteno na predmetu izvršenja – kamionu „Man“ sa specifikacijama bliže navedenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: kamion), te da se ukine rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 30. marta 2010. godine i naloži tom sudu da obustavi izvršni postupak u konkretnom predmetu, te da se obavežu prvotuženi i apelant da tužiocu solidarno naknade troškove postupka. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Odluku o troškovima postupka Okružni privredni sud je donio u skladu s odredbom čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) s obzirom na to da tužilac nije uspio u parnici, a prvotuženi i apelant nisu zahtijevali troškove postupka.
6. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 086 884 12 Pž od 26. novembra 2012. godine tužiočeva žalba je djelimično uvažena, presuda Okružnog privrednog suda od 5. juna 2012. godine preinačena tako što je usvojen tužiočev zahtjev da se utvrdi da je nedopušteno izvršenje koje se vodi pred Osnovnim sudom na predmetu izvršenja – kamionu i prvotuženi i apelant obavezani da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.486,96 KM. Istom presudom je tužiočeva žalba odbijena kao neosnovana u ostalom dijelu i prvostepena presuda potvrđena.
7. U obrazloženju je, između ostalog, u odnosu na troškove postupka navedeno da je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu člana 397. stav 2. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa). U vezi s tim, ukazano je da se troškovi sastoje od troškova sastavljanja tužbe, troškova zastupanja na četiri održana ročišta, troškova zastupanja na tri ročišta na kojima se nije raspravljalo, paušala, plaćene sudske takse na tužbu i takse na presudu i troškove sastavljanja žalbe, a što ukupno iznosi 10.973,92 KM. Budući da je usvojen dio tužiočevog zahtjeva, tužilac je djelimično uspio u sporu, pa mu, prema ocjeni Višeg privrednog suda, pripada polovina troškova postupka.
8. Apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 57 0 Ps 086884 13 Rev od 27. augusta 2015. godine usvojio, presudu Višeg privrednog suda od 26. novembra 2012. godine u osporenom dijelu kojim je tužiočeva žalba usvojena i prvostepena presuda preinačena ukinuo i predmet vratio Višem privrednom sudu na ponovno suđenje.
9. Viši privredni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 57 0 Ps 086884 15 Pž2 od 26. novembra 2015. godine kojom je tužiočevu žalbu uvažio i presudu Okružnog privrednog suda od 5. juna 2012. godine ukinuo u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da je nedopušteno izvršenje koje se vodi pred Osnovnim sudom na predmetu izvršenja – kamionu i u pogledu odluke o troškovima postupka sadržane u prvostepenoj presudi, te je predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Viši privredni sud je ponovio pravne stavove Vrhovnog suda (sve preciznije navedeno na str. 6. i 7. obrazloženja presude) i istovremeno dao nalog prvostepenom sudu da u ponovnom postupku, u skladu s njegovim i uputama Vrhovnog suda, pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava, odluči o tužbenom zahtjevu u ukinutom nepravomoćnom dijelu.
10. Viši privredni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je u ostalom dijelu (kojim je tužilac tražio da se utvrdi da su ništavi ugovor o lizingu i ugovor o zalogu, te da oni ne proizvode nikakve pravne posljedice, da se naloži Registru zaloga Ministarstva pravde BiH da izvrši brisanje registriranog zaloga, da se ukine rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 30. marta 2010. godine i da se naloži Osnovnom sudu da obustavi izvršni postupak u tom predmetu), prvostepena presuda postala pravomoćna jer je o tome odlučeno u stavu 2. izreke drugostepene presude od 26. novembra 2012. godine, koja u tom dijelu nije bila pobijana revizijom.
11. Okružni privredni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 570 Ps 086884 15 Ps 2 od 27. maja 2016. godine kojom je odbio tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je izvršenje koje se vodi pred Osnovnim sudom nedopušteno na predmetu izvršenja – kamionu, te da se obavežu prvotuženi i apelant da tužiocu solidarno naknade troškove postupka. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka.
12. Okružni privredni sud je obrazložio kako je na osnovu provedenih dokaza utvrdio: da je tužilac 5. novembra 2008. godine kupio predmetni kamion od preduzeća „Stramex Dopet“ d.o.o. Sočkovac (u daljnjem tekstu: Stramex), da su prvotuženi i apelant zaključili ugovor o lizingu kojim se apelant (kao davalac lizinga) obavezao da će prvotuženom (kao primaocu lizinga) finansirati kupovinu predmeta lizinga – kamiona od preduzeća „Panorama Trade“ d.o.o. Banja Luka prema profakturi od 2. juna 2008. godine; da su s ciljem osiguranja potraživanja po osnovu lizinga apelant i prvotuženi zaključili ugovor o zalogu kojim je založen predmetni kamion kao sredstvo osiguranja potraživanja prvotuženog po osnovu finansijskog lizinga, a zalog registriran u Registru zaloga u BiH; da je na osnovu ugovora o zalogu apelant registriran kao založni povjerilac i prvotuženi kao založni dužnik na predmetnom kamionu, pri čemu je upisan broj šasije WMAHO5ZZZM341784. Nadalje, Okružni privredni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je kamion kupljen, te predat na lizing prvotuženom, da je zbog potrebe obavljanja međunarodnog prevoza, odnosno dobivanja CEMT dozvole, u saobraćajnoj dozvoli (gdje je kao broj šasije upisan WMAH05ZZZM341784), po apelantovom odobrenju, prvotuženi upisan kao vlasnik predmetnog kamiona, ali da je prvotuženi dao izjavu kojom potvrđuje da je apelant isključivi vlasnik predmetnog kamiona do otplate posljednje lizing rate. Okružni privredni sud je iz provedenih dokaza, također, utvrdio da prvotuženi nije izmirivao svoje obaveze po osnovu finansijskog lizinga, nakon čega je apelant pokrenuo izvršni postupak kod Osnovnog suda, u kojem je sud donio rješenje o izvršenju i dozvolio predloženo izvršenje na predmetu izvršenja – kamionu. Kako je tužilac u međuvremenu postao vlasnik predmetnog kamiona i kao treća strana istakao prigovor u predmetnom izvršnom postupku, sud ga je zaključkom uputio na parnicu radi utvrđenja da je izvršenje na kamionu nedopušteno. Osim toga, Okružni privredni sud je utvrdio da prema potvrdi o rezultatima pretrage Registra zaloga iz 2010. godine za kamion serijskog broja WMAH05ZZZM341784 nije registrirana zaloga, dok je za kamion serijskog broja WMAHO5ZZZM341784 registrirana jedna zaloga.
13. Prilikom odlučenja Okružni privredni sud je imao u vidu i odredbe člana 31. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), kojim su propisani opći uvjeti za stjecanje prava vlasništva od nevlasnika na pokretnoj stvari (da je sticalac savjesno lice; da se stječe pokretna stvar, da se vrši stjecanje uz naknadu), te posebni uvjeti od kojih jedan treba da je usvojen (stvar treba da je pribavljena od nevlasnika koji u okviru svoje djelatnosti stavlja u promet takve stvari; ili od nevlasnika kome je vlasnik predao stvari u državinu na osnovu pravnog posla koji nije osnov za pribavljanje prava vlasništva; ili da je stvar pribavljena na javnoj prodaji). Slijedom navedenog, Okružni privredni sud je ocijenio da je tužilac bio savjestan kupac kamiona budući da se na osnovu ugovora o kupoprodaji predmetnog kamiona (zaključenog s preduzećem Stramex) upisao kao vlasnik kamiona, da prilikom zaključenja ugovora, kao i prilikom predaje kamiona, tužilac nije imao podatak o tome da na predmetnom kamionu postoji bilo kakvo pravo trećeg. Što se tiče ispunjenosti ostalih uvjeta, nesporno je da je predmet stjecanja pokretna stvar – kamion i da je tužilac isplatio kupoprodajnu cijenu za navedeni kamion, dakle ispunjeni su opći uvjeti za stjecanje prava vlasništva na pokretnu stvar. Kada je riječ o ispunjenosti posebnih uvjeta iz člana 31. ZOVPO, a to je da se radi o stvari koju nevlasnik stavlja u promet u okviru svoje djelatnosti, koju je vlasnik predao u posjed nevlasnika na osnovu pravnog posla koji nije osnov za pribavljanje prava vlasništva i koju je pribavio na javnoj prodaji, Okružni privredni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz citiranog člana. Naime, imajući u vidu da tužilac tokom postupka nije dokazao da je prometovanje predmetne stvari djelatnost tužioca i preduzeća Stramex, niti je predmetni kamion pribavljen na javnoj prodaji, Okružni privredni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od posebnih uvjeta za stjecanje prava vlasništva na pokretnim stvarima od nevlasnika, zbog čega tužilac i nije mogao steći vlasništvo nad kamionom u smislu odredbi člana 31. ZOVPO.
14. Odlučujući o tužiočevoj žalbi, Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 086884 16 Pž 3 od 19. septembra 2016. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Okružnog privrednog suda. Istom presudom je odbijen tužiočev zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe. Viši privredni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nisu utvrđene povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti (detaljnije o tome na stranama 4. i 5. obrazloženja presude).
15. Odlučujući o tužiočevoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 086884 16 Rev 2 od 17. augusta 2017. godine reviziju usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako što je tužiočeva žalba usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je usvojen tužiočev zahtjev i utvrđeno da je izvršenje koje se vodi pred Osnovnim sudom na predmetu izvršenja – kamionu nedopušteno. Istom presudom su obavezani prvotuženi i apelant da tužiocu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 18.482,30 KM, dok je tužiočev zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa odbijen.
16. Vrhovni sud je istakao da tužilac revizionim navodima s pravom ističe da su nižestepene odluke zasnovane na nepravilnoj primjeni materijalnog prava jer je raniji sticalac stekao pravo vlasništva na kamionu na osnovu odredbe člana 31. ZOVPO, dok je tužilac predmetno vozilo kupio od vlasnika. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, prema ugovoru o lizingu, ugovoru o zalogu, te potvrdi o registraciji, predmetni kamion identificiran sa serijskim brojem WMAHO5777M341784. Kada se ima u vidu da je prvotuženi, na osnovu zaključenog ugovora o lizingu, predmetni kamion kupio od preduzeća „Panorama-Trade“ d.o.o. Banja Luka, koje je u profakturi od 2. juna 2008. godine kao broj šasije označilo WMAH05ZZZM341784 (kao što je bilo označeno i u saobraćajnoj dozvoli koja glasi na to preduzeće, te u kasnijoj saobraćajnoj dozvoli koja glasi na prvotuženog i sadašnjoj koja glasi na tužioca), te da su dodatni podaci za kamion (naziv proizvođača i godine proizvodnje) identični u saobraćajnim dozvolama, spomenutim ugovorima i potvrdi o registraciji, proizlazi da je registrirani broj kamiona kod Registra zaloga serijski broj kamiona koji je sada u posjedu tužioca. Naime, iz navedene dokumentacije proizlazi da je predmetni kamion bio predmet ugovora zaključenih između prvotuženog i apelanta, te predmet prometa između prvotuženog i preduzeća „Kekerović“ d.o.o. Laktaši, zatim predmet prometa između tog preduzeća i preduzeća Stramex, te na kraju predmet prometa između preduzeća Stramex i tužioca.
17. Vrhovni sud je ukazao da prema odredbi člana 31. stav 1. ZOVPO savjesno lice stječe pravo vlasništva na pokretnoj stvari koju je pribavilo uz naknadu od nevlasnika koji u okviru svoje djelatnosti stavlja u promet takve stvari, od nevlasnika kome je vlasnik predao stvar u državinu na osnovu pravnog posla koji nije osnov za pribavljanje prava vlasništva, kao i na javnoj prodaji. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da se radi o posebnom, samostalnom stjecanju prava, koje nije ni derivativno ni originarno, koje u pogledu uvjeta za stjecanje prava vlasništva traži ispunjenje općih uvjeta: da je sticalac savjesno lice, da se stječe pokretna stvar i da se vrši stjecanje uz naknadu, te ispunjenje posebnih uvjeta (od kojih jedan treba da bude ispunjen), da je stvar pribavljena od nevlasnika koji u okviru svoje djelatnosti stavlja u promet takve stvari, ili od nevlasnika kome je vlasnik predao stvari u državinu na osnovu pravnog posla koji nije osnov za pribavljanje prava vlasništva ili da je stvar pribavljena na javnoj prodaji.
18. Vrhovni sud je naveo da je, prema materijalnim dokazima u spisu predmeta, prvotuženi kao vlasnik (s obzirom na odredbe ugovora o lizingu i datu pismenu izjavu) predmetni kamion prodao preduzeću „Kekerović“ d.o.o. Laktaši, te da je, prema izvodu iz sudskog registra, prvotuženi, između ostalog, registrirao djelatnost „Trgovina motornih vozila na malo“. Prema tome, preduzeće „Kekerović“ d.o.o. Laktaši je savjesno lice, koje se pouzdalo u podatke iz saobraćajne dozvole, kojima formalno-pravno nisu bili suprotni podaci iz Registra zaloga, pa kako mu je prvotuženi, u okviru registrirane djelatnosti, prodao predmetni kamion, Vrhovni sud je ocijenio da je na opisani način od prvotuženog (kao nevlasnika) preduzeće „Kekerović“ d.o.o. Laktaši, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi, na predmetnom kamionu steklo pravo vlasništva. Nadalje, preduzeće „Kekerović“ d.o.o. Laktaši (koje je steklo pravo vlasništva na predmetnom kamionu) predmetni je kamion (također prema podacima iz saobraćajne dozvole) prodalo preduzeću Stramex, koje preduzeće je po tom osnovu (kupovinom od vlasnika) steklo pravo vlasništva na tom kamionu i koje je navedeni kamion prodalo tužiocu (koji se nalazi u njegovom posjedu) i koji je na navedeni način, saglasno odredbi člana 34. stav 1. ZOVPO, na kamionu stekao pravo vlasništva.
19. Kako se između prvotuženog i apelanta vodi izvršni postupak na predmetnom kamionu na kojem je tužilac na zakonit način stekao pravo vlasništva, Vrhovni sud je ocijenio da tužilac ima pravo na predmetu izvršenja koje sprečava izvršenje i da je saglasno odredbi člana 53. stav 5. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) njegov zahtjev za proglašenje izvršenja nedopuštenim osnovan.
20. U obrazloženju je u odnosu na troškove postupka navedeno da je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu čl. 397. stav 2. i 386. stav 1. ZPP i odredbi Tarife. Vrhovni sud je naveo da je tužilac u konkretnoj parnici (odlučujući u okviru postavljenog zahtjeva) imao trošak sastavljanja tužbe, zastupanja na šest ročišta, trošak pristupa na tri ročišta, na ime odsustva iz kancelarije, na ime sastavljanja žalbe, paušala, te na ime PDV-a. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da tužiocu pripada i trošak sastavljanja žalbe sa PDV-om i sastavljanja revizije, kao i taksa na tužbu i presudu, te na reviziju, što sve ukupno iznosi 18.482,39 KM.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je Vrhovni sud pogrešno cijenio činjenično stanje u pogledu ispunjenosti uvjeta za stjecanje prava vlasništva propisanih odredbom člana 31. ZOVPO. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni bilo opći bilo posebni uvjeti predviđeni zakonom, te u vezi s tim i nije moglo doći do prenosa prava vlasništva. Apelant je naveo da je Vrhovni sud povrijedio njegovo pravo na imovinu i u dijelu presude koji se odnosi na odluku u troškovima postupka budući da je Vrhovni sud propustio utvrditi i činjenicu da je tužilac u konkretnom slučaju djelimično uspio u sporu (polovično), te su, u vezi s tim, i troškovi postupka trebali biti dosuđeni u skladu s uspjehom u sporu. Apelant je naveo da je dio tužiočevog tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan, pa su i troškovi postupka trebali biti dosuđeni srazmjerno uspjehu u sporu. b)Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da kod donošenja osporene odluke nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, na koje se apelant poziva, jer je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje (od strane prvostepenog suda).
23. Tužilac je naveo da je Vrhovni sud u osporenoj presudi pravilno tumačio odredbu člana 31. ZOVPO, a uvažavajući nespornu činjenicu postojanja saobraćajne dozvole kao javne isprave kojom se dokazuje vlasništvo nad motornim vozilom. Slijedom navedenog, ako je apelant dao svoju saglasnost da prvotuženi bude upisan kao vlasnik predmetnog kamiona, sve štetne posljedice te saglasnosti može da snosi samo apelant, a nikako tužilac. Tužilac dalje navodi da je pravilan stav Vrhovnog suda da je saobraćajna dozvola, u vrijeme dok još nije postojao vlasnički list, bila dokaz o vlasništvu vozila s obzirom na to da prva rubrika u saobraćajnoj dozvoli glasi „Podaci o vlasniku vozila“ (kao dokaz je provedeno čitanje više saobraćajnih dozvola koje se nalaze u spisu, dakle, apelant je imao mogućnost da to vidi da je pažljivo analizirao provedene dokaze). Nadalje, tužilac je naveo da je preduzeće Stramex steklo pravo vlasništva nad predmetnim kamionom u skladu sa članom 31. ZOVPO, iz čega proizlazi da je tužilac kupio predmetni kamion od vlasnika. Tužilac je također naveo da je tokom parničnog postupka dostavio sudu ovjerenu potvrdu o rezultatu pretrage Registra zaloga od 21. jula 2010. godine, u kojoj jasno piše da ne postoji registracija zaloga na vozilu sa serijskim brojem WMAH05ZZZ2M341784, iz čega proizlazi da je javom ispravom dokazano da tužiočev kamion nije založen. Shodno tome, tužilac je naveo da on ne može biti odgovoran, niti snositi štetne posljedice zbog toga što apelant nije pravilno unio broj šasije kamiona u bazu Registra zaloga, već sve štetne posljedice te greške snosi upravo apelant. Naime, kako apelant nije upisao tačan broj šasije kamiona prilikom unosa podataka u bazu Registra zaloga, sasvim je jasno da zalog na tužiočevom predmetnom kamionu nikada nije ni nastao. S obzirom na to da kamion sa brojem šasije WMAH05ZZZ2M341784 nije nikada založen, sud je morao utvrditi da je izvršenje na tužiočevom kamionu nedopušteno, a da apelant ima mogućnost da traži neko drugo založeno motorno vozilo sa brojem šasije WMAHO5ZZZ2M341784.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 31. stav 1.
(1) Savjesno lice stiče pravo svojine na pokretnu stvar koju je pribavilo uz naknadu od nevlasnika koji u okviru svoje delatnosti stavlja u promet takve stvari, od nevlasnika kome je vlasnik predao stvar u državinu na osnovu pravnog posla koji nije osnov za pribavljanje prava svojine, kao i na javnoj prodaji.
Član 34. stav 1.
(1) Na osnovu pravnog posla pravo svojine na pokretnu stvar stiče se predajom te stvari u državinu sticaoca.
25. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US i 49/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
Član 397. stav 2.
(2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 086884 16 Rev 2 od 17. augusta 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je navedena presuda donesena 17. augusta 2017. godine, a da je apelacija podnesena 10. oktobra 2017. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. a)Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na utvrđivanje da je izvršenje (u kojem se apelant pojavljuje u ulozi tražioca izvršenja) koje se vodi pred Osnovnim sudom nedopušteno na predmetu izvršenja – kamionu. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Ustavni sud ističe da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka, po samoj njegovoj prirodi, posmatra kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, shodno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 29), pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. U vezi s apelantovim navodima da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu ispunjenosti uvjeta za stjecanje prava vlasništva propisanih odredbom člana 31. ZOVPO, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
36. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je reviziju usvojio, presudu Višeg suda preinačio i tužiočevu žalbu usvojio i preinačio prvostepenu presudu tako što je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev i utvrdio da je izvršenje koje se vodi pred Osnovnim sudom nedopušteno na predmetu izvršenja – kamionu. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je prvotuženi kao vlasnik, u okviru registrirane djelatnosti, prodao predmetni kamion preduzeću „Kekerović“ d.o.o. Laktaši, na koji način je to preduzeće steklo pravo vlasništva na predmetnom kamionu u smislu odredbe člana 31. ZOVPO, koje preduzeće je kasnije predmetni kamion prodalo preduzeću Stramex, koje preduzeće je po tom osnovu (kupovinom od vlasnika) steklo pravo vlasništva na tom kamionu i koje je navedeni kamion prodalo tužiocu (koji se nalazi u njegovom posjedu) i koji je na navedeni način, saglasno odredbi člana 34. stav 1. ZOVPO na kamionu stekao pravo vlasništva. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 31. ZOVPO propisano da savjesno lice stječe pravo vlasništva na pokretnoj stvari koju je pribavilo uz naknadu od nevlasnika koji u okviru svoje djelatnosti stavlja u promet takve stvari, od nevlasnika kome je vlasnik predao stvar u državinu na osnovu pravnog posla koji nije osnov za pribavljanje prava vlasništva, kao i na javnoj prodaji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva na pokretnim stvarima od nevlasnika propisani navedenom odredbom, odnosno da je tužilac postao vlasnik predmetnog kamiona, te da je iz tog razloga predmetno izvršenje nedopušteno. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio zašto je zaključio da u konkretnom slučaju osnovan tužiočev zahtjev, zasnivajući svoj zaključak na relevantnim odredbama člana 31. ZOVPO. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje zapravo i nisu bile sporne među strankama u postupku, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava.
37. Također, u odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud pogrešno odlučio o troškovima postupka (budući da je djelimično uspio u sporu), Ustavni sud podsjeća da je presudom Okružnog privrednog suda od 5. juna 2012. godine odbijen tužiočev tužbeni zahtjev u jednom dijelu (kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi ugovor o lizingu i ugovor o zalogu, te da oni ne proizvode nikakve pravne posljedice, da se naloži Registru zaloga Ministarstva pravde BiH da izvrši brisanje registriranog zaloga, da se ukine rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 30. marta 2010. godine i da se naloži Osnovnom sudu da obustavi izvršni postupak u tom predmetu). Ustavni sud zapaža da je prvostepena presuda postala pravomoćna jer je o tome odlučeno u stavu 2. izreke drugostepene presude od 26. novembra 2012. godine, koja u tom dijelu nije bila pobijana revizijom i kojom je odlučeno da svaka stanka snosi svoje troškove postupka u skladu s odredbom čl. 386. i 387. ZPP s obzirom na to da tužilac nije uspio u parnici, a prvotuženi i apelant nisu zahtijevali troškove postupka. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 1859/12 zauzeo stav prema kojem redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelimičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka i da, u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome što se smatra djelimičnim uspjehom u parnici, odredbe ZPP tumače u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1859/12 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je u odnosu na pravomoćni dio presude o troškovima postupka odlučeno prvostepenom presudom od 5. juna 2012. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u ponovnom postupku, u kojem je odlučivano o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva (o dopuštenosti izvršenja), Vrhovni sud usvojio tužiočevu reviziju, preinačio presudu Višeg privrednog suda i tužiočevu žalbu usvojio i presudu Okružnog privrednog suda preinačio tako što je usvojio tužiočev zahtjev i utvrdio da je izvršenje na predmetu izvršenja nedopušteno i istovremeno obavezao prvotuženog i apelanta da tužiocu naknade troškove postupka u utvrđenom iznosu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, prilikom odlučivanja o troškovima postupka imao u vidu uspjeh u parnici, te da je dao dovoljna i jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je, odlučujući u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, usvojio tužiočevu tužbu i obavezao prvotuženog i apelanta da mu naknade troškove postupka u smislu odredbi čl. 397. stav 2. i 386. stav 1. ZPP. Pri tome, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene procesnog prava kada se Vrhovni sud u obrazloženju odluke o troškovima postupka pozvao na relevantne odredbe ZPP i obrazložio zašto je odluku zasnovao na navedenim odredbama.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima koji su analizirani u prethodnim tačkama ove odluke.
b)Pravo na imovinu
39. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode, također, zasniva na pogrešnoj primjeni prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih odredaba ZOVPO, kada je Vrhovni sud preinačio presude nižestepenih sudova i usvojio tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nedopušteno izvršenje na predmetu izvršenja – kamionu budući da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva na pokretnim stvarima od nevlasnika propisani odredbom člana 31. ZOVPO. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud na argumentiran i jasan način obrazložio zašto apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka.
41. Ustavni sud, također, zaključuje da nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredbi, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević