Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4647/17 (N. Š.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4647/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-4647/17, rješavajući apelaciju Nedžada Šuvalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Šuvalića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 061645 17 Gž 3 od 25. septembra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedžad Šuvalić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, koga zastupa Selimir Selimbašić, advokat iz Tuzle, podnio je 9. novembra 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacioni sud Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 061645 17 Gž 3 od 25. septembar 2017. godine.
2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
3. Osnovni sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je, postupajući po tužbi apelanta "radi naknade štete“, u ponovnom postupku donio Presudu broj 96 0 P 061645 16 P 3 od 1. februara 2017. godine kojom je obavezao Javno preduzeće za komunalne djelatnosti „Komunalno Brčko“ (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime koristi ostvarene korištenjem dijela nekretnina (njive) pobliže označenih kao u izreci presude, za period od 1. aprila 2008. godine do 1. aprila 2014. godine isplati iznos od 5.695,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. aprila 2014. godine pa do isplate, a da mu do presuđenja isplati po istom osnovu mjesečno iznos od 79,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 10-tog u mjesecu za broj predmeta: AP-4647/17 Odluka o dopustivosti tekući mjesec do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.980,50 KM.
4. Osnovni sud je u obrazloženju presude nakon izvedenih dokaza pobliže navedenih na str. 4. i 5. obrazloženja presude, ukazao da je odredbom člana 210. Zakona o obligacionom odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano, da ako je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u sredstva pravnog lica, a taj prijelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da vrati taj dio imovine ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi. Obaveza vraćanja, odnosno naknada vrijednosti, nastaje i kada se nešto primi obzirom na osnov koji se nije ostvario, ili je kasnije otpao. Vještačenjem vještaka geodetske i građevinske struke utvrđeno je da se transformatorska stanica Dizdaruša Novo naselje, preciznije označena u obrazloženju, (u daljnjem tekstu: trafo stanica) nalazi na zemljištu vlasništvo apelanta, sa dijelom 1/1, na betonskom postolju dimenzija 2.00 m x 2.00 m i koja zauzima površinu od 4 m2, od koje dalje ide nadzemni vod dalekovoda koji skoro dijagonalno siječe parcelu apelanta. Svrha zaštitnog pojasa je garantovanje sigurnosti ljudi i stvari i da omogućava kontinuitet distribucije električne energije. Osnovni sud je dalje utvrdio da je tuženi osnovan Odlukom Skupštine Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 20/07, 21/07, 24/08, 33/09 i 8/11), da je infrastruktura tuženog od opšteg interesa za Brčko distrikt BiH i u vlasništvu istog, a da je tuženi ovlašten da istu koristi i njom upravlja u skladu sa posebnim aktom gradonačelnika Brčko distrikta BiH. Dakle taj sud je utvrdio da sporna trafostanica i dalekovod predstavljaju infrastrukturu od opšteg interesa u vlasništvu su Brčko distrikta BiH kao osnivača tuženog kao javnog preduzeća, kojom tuženi upravlja i koristi je kao samostalno pravno lice, ali isto tako i sa ciljem stvaranja dobiti (prihoda) koja mu pripadaju kao preduzeću i za svoje poslovne potrebe i za svoje ime i svoj račun za koje obaveze odgovara cjelokupnom svojom imovinom. U obrazloženju je nadalje navedeno da je trafo stanica u funkciji ali je utvrđeno da tuženi ne posjeduje ni projektnu dokumentaciju za upotrebu iste, niti plaća naknadu za korištenje predmetne nekretnine apelanta na kojoj se predmetne trafostanica nalazi. Osnovni sud je naveo da do zaključenja glavne rasprave navedene činjenice nisu osporili niti tuženi niti apelant ni jednim valjanim i objektivnim dokazom, zbog čega je taj sud nije prihvatio kao dokazan i osnovan prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije na strani tuženog .
5. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je istakao da smatra da se tuženi obogatio korištenjem nekretnine apelanta za svoje potrebe i svoj račun, zbog čega cijeni da je na istom obaveza da apelantu nadoknadi protivpravno pribavljenu imovinsku korist koju je stekao obavljajući poslove održavanja i korištenja elektroenergetskih objekata, koja se nalaze na broj predmeta: AP-4647/17 Odluka o dopustivosti nekretninama u vlasništvu apelanta, koje koristi bez ikakve dozvole i bez ikakvog pravnog osnova. U vezi s tim je navedeno da nigdje u odluci o osnivanju tuženog ne postoji odredba kojom je definisan pravni osnov, u smislu da je tuženi oslobođen obaveze da apelantu nadoknadi korist zbog upotrebe njegovih nekretnina. Visinu tužbenog zahtjeva koja pripada apelantu taj sud je utvrdio cijeneći nalaz vještaka građevinske struke Alage Barakovića primjenom odredbe člana 210. ZOO iz kojeg proizilazi da prema trenutnom stanju na terenu, zbog lokacije trafostanice i trase dalekovoda, odnosno nemogućnosti gradnje i prometovanja tim nekretninama po tržišnim cijenama, apelant kao vlasnik predmetnih nekretnina trpi štetu. Prema tome, taj sud je na osnovu člana 289. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a u vezi sa članom 210. ZOO odlučio kao u izreci presude. Odluku o troškovima parničnog postupka taj sud je donio primjenom odredbe čl. 119. i čl.
129. ZPP.
6. Presudom Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 p 061645 17 Gž 3 od 25. septembra 2017. godine žalba tuženog je uvažena i presuda Osnovnog suda od 1. februara 2017. godine preinačena tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta.
7. Apelacioni sud u obrazloženju presude navodi da činjenično stanje utvrđeno u postupku pred prvostepenim sudom ne daje uporište za takav stav tog suda, pa smatra osnovanim navode tuženog da je apelant tokom postupka dokazivao visinu štete koju trpi a ne visinu iznosa koju je tuženi stekao bez osnova, tj. smatra da je pogrešan stav apelanta i prvostepenog suda da navodna šteta koju apelant trpi predstavlja automatski i korist koju tuženi ostvaruje. U vezi s tim Apelacioni sud je ukazao na odredbu člana 155. ZOO kojim je propisano, da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta), dok je odredbom člana 210. stav 1. citiranog zakona propisano, da kada je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u sredstva pravnog lica, a taj prijelaz nema svoj osnova u pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a ako to nije moguće da nadoknadi vrijednost postignutih koristi. Dakle smatra da je prvostepeni sud na osnovu navedenog utvrđenja usvojio tužbeni zahtjev apelanta uz obrazloženje, da je u konkretnom slučaju dio imovine apelanta, odnosno imovinsko pravo korištenja i upotrebe nekretnine u vlasništvu apelanta prešlo u imovinu tuženog, a da taj prijelaz nema valjan pravni osnov ni u pravnom poslu ni u zakonu, tj. kako se tuženi neosnovano obogatio korištenjem nekretnina apelanta za svoje potrebe i za svoj račun, da je na njemu obaveza da apelantu nadoknadi protivpravno stečenu imovinsku korist, koju je stekao obavljajući poslove održavanja i korištenja elektroenergetskih objekata, u visini koju je taj sud utvrdio na osnovu nalaza vještaka građevinske struke.
broj predmeta: AP-4647/17 Odluka o dopustivosti
8. Međutim imajući u vidu stav prvostepenog suda, Apelacioni sud smatra da prema citiranim odredbama ZOO o šteti i sticanju bez osnova, da bi se uopšte moglo udovoljiti zahtjevu apelanta potrebno je napraviti razliku između pretpostavki koje čine nekoga odgovornim za štetu i pretpostavki za nastanak vanugovornog obligacionopravnog odnosa tj. sticanja bez pravnog osnova. U vezi s tim taj sud je ukazao da odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protivpravnu štetnu radnju zbog kojeg je nastala šteta licu koje traži naknadu štete i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice, koje posljedice se moraju ispuniti kumulativno, pa ako jedna izostane nema odgovornosti za štetu. Apelacioni sud je nadalje ukazao da se za nastanak obligacionog odnosa sticanja bez osnova moraju ispuniti sljedeće pretpostavke i to: povećanje imovine (obogaćenje) na jednoj strani, smanjenje imovine (osiromašenje) na drugoj strani, uzročna veza između povećanja odnosno umanjenja imovine, da je sticanje bez pravnog osnova i da činjenje zbog kojeg se dogodila promjena u imovini ne smije biti štetna radnja u smislu građanskog delikta, odnosno povreda ugovornog odnosa jer bi u tom slučaju nastala obaveza odgovornosti za štetu, pa tek kad se sve navedene pretpostavke ostvare, sticatelj (obogaćeni) je dužan vratiti tako stečenu imovinu, odnosno nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje, taj sud smatra da osnovano tuženi ukazuje da prvostepeni sud nije mogao vještačenjem koje je proveo vještak građevinske struke utvrditi korist koju je tuženi ostvario ili je ostvaruje, jer da bi se odredba člana 210. ZOO mogla primijeniti na konkretan slučaj, bilo je neophodno da apelant prema konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu, predloži da prvostepeni sud izvede dokaze kojima bi dokazao svoju tvrdnju da je za vrijeme korištenja zauzetog zemljišta njemu kao oštećenom, smanjena imovina, odnosno da na strani tuženog postoji povećanje imovine (obogaćenje). Dakle smatra da prilikom odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu apelanta, sud bio vezan ne samo za tužbeni prijedlog, već i za činjenični osnov i navode na kojima je apelant zasnovao tužbeni prijedlog a sud svoju odluku kojom će prihvatiti tužbeni zahtjev, jer sud može zasnovati svoju odluku samo na činjenicama i na navodima koje je tužitelj iznio i na činjenicama utvrđenim u postupku, pod uslovom da su činjenice na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev dokazane. To podrazumijeva obavezu svake strane, pa i tužitelja, ne samo da prikuplja činjeničnu građu, već da izvodi dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, jer će u suprotnom snositi rizik nedokazanosti tih činjenica.
9. Apelacioni sud je u vezi s prednjim istakao da apelant „konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom ne traži naknadu štete, a vještaku je dat nalog da visinu štete utvrdi prema neplaćenoj najamnini“. Imajući u vidu navedeno Apelacioni sud je istakao da izvedeni dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke „na okolnost utvrđivanja eventualnog postojanja štete zbog broj predmeta: AP-4647/17 Odluka o dopustivosti nemogućnosti [apelanta] da koristi dio [predmetnih nekretnina] (zbog postavljene trafostanice i priključnog kabla), odnosno da ukoliko postoji šteta, utvrdi visinu iste zbog nemogućnosti korištenja tog dijela nekretnine, a prema visini uobičajene najamnine zemljišta na području na kome se nalaze [predmetne nekretnine], ne može biti podloga za donošenje presude kojom bi se tužbeni zahtjev [apelanta] usvojio, obzirom da okolnosti na koje bi trebalo provesti vještačenje (imajući u vidu konačno opredijeljeni zahtjev tužioca-naknada koristi ostvarene korištenjem dijela nekretnine –najamnine-zakupnine) nisu domen vještaka građevinske struke.“ Stoga Apelacioni sud smatra da prvostepeni sud nije mogao udovoljiti zahtjevu apelanta, odnosno „donijeti odluku na osnovu nalaza ovog vještaka, jer [apelant] ni traži naknadu štete, niti je trebalo da taj vještak utvrđuje štetu, niti se visina štete utvrđuje „prema najamnini“ (najamnina za zemljište 5. klase“. Prema tome, Apelacioni sud je primjenom odredbe člana 338. stav 1. tačka 4. ZPP odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima parničnog postupka donio primjenom odredbe člana 130. stav 2. ZPP. Apelacioni navodi
10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda prava na pravično suđenje se po mišljenju apelanata ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te jer smatra da Apelacioni sud u svojoj presudi nije dao jasne argumente za svoje odlučenje. U tom kontekstu apelant problematizira stav Apelacionog suda da se korist koju je tuženi ostvario ili ostvaruje korištenjem predmetnih nekretnina nije mogla utvrditi vještačenjem vještaka građevinske struke, za koje izjašnjenje apelant smatra da je taj vještak dovoljno kvalifikovan. Stoga ukazuje da mu je nejasno zašto je Apelacioni sud polemisao oko instituta naknade štete jer je prvostepenom presudom usvojen njegov tužbeni zahtjev primjenom člana 210. ZOO, i kojom presudom je dokazano da je tuženi kao javno preduzeće steklo bez osnova ostvario imovinsku korist korištenjem bez naknade tuđe zemljište. Dakle apelant smatra da osporenom odlukom nije jasno navedeno kojim dokaznim sredstvima sud treba uvjeriti da je apelant godinama onemogućen u korištenju većeg dijela svoje nekretnine, na koji način mu je pričinjena šteta Također navodi da „šteta ili najamnina ili iznos naknade (kakav god termin se koristio) koja pripada apelantu zbog nemogućnosti korištenja zemljišta za drugu stranu predstavlja koristi, jer tuženi bez pravnog osnova koristi predmetno zemljište“. Apelant također ukazuje da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu.
Relevantne odredbe broj predmeta: AP-4647/17 Odluka o dopustivosti
11. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) relevantne odredbe glase, Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 210 (1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi. (2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
12. U Zakonu o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 8/09, 52/10 i 27/14) relevantne odredbe glase, Član 338. stav1. tačka 4..
Apelacioni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
broj predmeta: AP-4647/17 Odluka o dopustivosti 4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Apelant smatra da se osporena odluka Apelacionog suda kojom je usvojena žalba tuženog i presuda Osnovnog suda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbijen, temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, kao i da taj sud da nije dao valjano obrazloženje za svoje odlučenje, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, broj predmeta: AP-4647/17 Odluka o dopustivosti konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud primjenom odredbe člana 338. stav 1. tačka 4. ZPP, presudu prvostepenog suda preinačio i tužbeni zahtjev apelanta odbio zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom dato jasno i argumentirano obrazloženje, da prvostepeni sud nije mogao vještačenjem koje je proveo vještak građevinske struke utvrditi korist koju je tuženi ostvario ili je ostvaruje, odnosno da je taj sud u okolnostima konkretnog slučaja pogrešno primijenio odredbu člana 210. ZOO. Ovo iz razloga što, kako je obrazložio Apelacioni sud, odluku o tužbenom zahtjevu prvostepeni sud nije mogao donijeti na osnovu nalaza ovog vještaka, jer apelant tužbenim zahtjevom nije tražio naknadu štete, niti je trebalo da taj vještak utvrđuje štetu, niti se visina štete utvrđuje „prema najamnini“ (najamnina za zemljište 5. klase“).
17. Ustavni sud zapaža da je dakle Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
broj predmeta: AP-4647/17 Odluka o dopustivosti
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević