Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2319/19 (S. D.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Pretpostavka nevinosti
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
  • Lišavanje slobode
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2319/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2319/19, rješavajući apelaciju Selima Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Selima Delića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 K 0604589 19 Kž od 15. maja 2019. godine i rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 K 0060458 19 Kv 2 od 29. aprila 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Selim Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Nijaz Hadžalić advokat iz Cazina, podnio je 28. maja 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 K 060458 19 Kž od 15. maja 2019. godine i rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 K 0060458 19 Kv 2 od 29. aprila 2019. godine. Apelant je, također, zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „obustaviti“ izvršenje rješenja Općinskog suda o produženju pritvora broj 20 0 K 0060458 19 Kv 2 od 29. aprila 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Bihać (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 3. juna 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 18. juna 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-1721/19 od 22. maja 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio apelantovu apelaciju izjavljenu protiv rješenjā Općinskog suda o određivanju pritvora br. 20 0 K 0060458 19 Kv od 10. aprila 2019. godine i 20 0 K 0060458 19 Kpp od 5. aprila 2019. godine. U navedenoj odluci je zaključeno da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, jer je pri određivanju mjere pritvora utvrđeno postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za pritvor i postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Pri tome je zaključeno da su redovni sudovi uzeli u obzir niz faktora koji su relevantni i dovoljni da opravdaju određivanje pritvora apelantu, te da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Općinski sud svojim obrazloženjem prejudicirao apelantovu krivicu.

6. S obzirom na odluku u navedenom predmetu, Ustavni sud je zaključio da nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere u kojem je, kao i u ovom predmetu, apelant predložio obustavu izvršenja mjere pritvora do donošenja konačne odluke o apelaciji.

Osporena rješenja

7. U nastavku krivičnog postupka protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje u izvršenje krivičnog djela Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju s krivičnim djelom Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBiH, Općinski sud je donio rješenje broj 20 0 K 060458 19 Kv 2 od 29. aprila 2019. godine kojim je apelantu pritvor produžen za dva mjeseca koji po navedenom rješenju može trajati najduže do 3. jula 2019. godine (do 14:30 sati) ili do nove odluke suda.

8. U obrazloženju rješenja je ponovljeno da je apelantu pritvor određen rješenjem sudije za prethodni postupak 5. aprila 2019. godine u trajanju od 30 dana, da je Tužilaštvo predložilo produženje pritvora iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP, cijeneći da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke odnosno da bi mogao ponoviti krivično djelo za koje je osumnjičen. Tužilaštvo je u svom pismenom prijedlogu za produženje pritvora detaljno obrazložilo postojanje naročitih okolnosti za produženje pritvora, a kako je postojanje osnovane sumnje već utvrđeno prethodnim rješenjem o određivanju pritvora, to u prijedlogu za produženje nije posebno obrazlagan ovaj opći uslov za produženje pritvora. Apelantov branilac se u odgovoru na prijedlog nije posebno izjašnjavao na postojanje osnovane sumnje, ali je osporio posebne uslove za produženje pritvora apelantu. Općinski sud je nakon ocjene prijedloga i odgovora na prijedlog zaključio da je prijedlog osnovan te je apelantu pritvor produžen za još dva mjeseca. U tom kontekstu su u pogledu postojanja osnovane sumnje ponovljeni dokazi i razlozi iz prethodnog rješenja sudije za prethodni postupak koji upućuju na zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči (opširno navedeno na strani 3. rješenja). Iz tog zaključka naime poizilazi da je apelant neovlašteno prodavao i kupovao materije koje su zakonom proglašene opojnom drogom te da je neovlašteno nabavio i držao vatreno oružje, pri čemu je napomenuto da je i sam apelant, izjašnjavajući se o prijedlogu, izjavio da se kaje zbog počinjenih djela čime je na određen način priznao izvršenje pomenutih krivičnih djela.

9. Pri ocjeni postojanja posebnog uslova za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, vijeće Općinskog suda je imalo u vidu da bi apelant puštanjem na slobodu mogao uticati na svjedoke, naročito svjedokinju koja mu je supruga i prema kojoj je kontinuirano vršio nasilje. Iz iskaza ove svjedokinje je utvrđeno da je prijave protiv apelanta zbog fizičkog nasilja koje je prema njoj ispoljavao, povlačila iz straha za vlastiti život i uticaja koji je apelant imao prema njoj. Pri tome je posebno cijenjen status svjedokinje (apelantova supruga) koja bi zbog apelantovog uticaja mogla odbiti svjedočenje.

10. U pogledu postojanja posebnog uslova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a koji se tiče naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo za koje je osumnjičen, Općinski sud je imao u vidu sljedeće: da je krivična djela za koja se sumnjiči počinio u relativno kratkom periodu od četiri mjeseca (pismena dokumentacija PS Cazin, detaljno obrazloženo na strani 5. rješenja); da su u pitanju istovrsna krivična djela zbog čega nije nužno da je apelant ranije bio osuđen; da se bavi prodajom droge i prometom oružja kao zanimanjem (osnov egzistencije); da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je apelant uživalac droge odnosno ovisnik o opojnim drogama (kanabis i kokain); da je za navedena krivična djela propisana kazna od tri godine zatvora ili veća kazna. Osim naprijed navedenih razloga, Općinski sud je cijeneći opravdanost produženja mjere pritvora iz ovog razloga imao u vidu da je apelant u dužem vremenskom periodu prijetio svjedokinji (supruzi) izvršenjem krivičnog djela protiv života i tijela odnosno nasiljem u porodici. Obzirom na sve navedeno, vijeće Općinskog suda je uvažilo prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora apelantu na osnovu odredbe člana 149. stav 2. ZKP-a.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 20 0 K 060458 19 Kž od 15. maja 2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv rješenja o produženju pritvora od 29. aprila 2019. godine. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da se žalbom ne osporava postojanje općeg uslova za pritvor izraženog u postojanju osnovane sumnje da su učinjena krivična djela za koja se protiv apelanta vodi postupak, već je žalbom osporeno postojanje posebnih uslova za pritvor iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP-a. Cijeneći neosnovanost žalbenih prigovora u pogledu uticaja na svjedoke, Kantonalni sud je ukazao na obrazloženje osporenog prvostepenog rješenja iz kog po ocjeni tog suda proizlazi pravilan zaključak u pogledu postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak uticajem na svjedoke. Pravilno je, kako smatra Kantonalni sud, ocijenjen apelantov odnos s jednom od svjedokinja (suprugom) te s tim u vezi mogućnosti uticaja na ovu svjedokinju nad kojom je kontinuirano vršio nasilje, koja je neposredni svjedok apelantovih radnji pri izvršenju krivičnih djela za koja se sumnjiči. Također je u pogledu postojanja opravdanog straha da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo iz člana 146. stav 1. tačka

c) ZKP-a po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud dao dovoljno i jasno obrazloženje. U tom kontekstu je Kantonalni sud ponovio razloge koje je prvostepeni sud imao u vidu i detaljno ih naveo u obrazloženju rješenja, zbog čega su i ovi žalbeni razlozi ocijenjeni kao neosnovani. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Navodi o povredi ovih prava suštinski su utemeljeni na načinu na koji su redovni sudovi u postupku produženja pritvora utvrdili činjenice i primijenili zakon, pri čemu se, kako smatra, uopće nisu bavili prigovorima odbrane i žalbenim razlozima u pogledu nepostojanja posebnih uslova za produženje pritvora. U tom kontekstu je ponovio razloge iz prethodne apelacije (o kojoj je Ustavni sud odlučio) smatrajući da su zaključci sudova proizvoljni i paušalni te da tužilac nije ponudio dovoljno dokaza iz kojih proizlaze posebni uslovi za pritvor odnosno za njegovo produženje, te da je na taj način postupljeno suprotno osnovnim pravnim načelima o presumpciji nevinosti i načelu in dubio pro reo sadržanim u članu 6. stav 2. Evropske konvencije.

13. Apelant ukazuje da su Općinski i Kantonalni sud u međuvremenu donijeli zaštitnu mjeru zabrane približavanja žrtvi nasilja, svjedokinji koja mu je supruga, u trajanju od jedne godine i obaveznog psihosocijalnog tretmana i liječenja od ovisnosti, i to kako smatra, u cilju kontrole svjedokinje od strane Tužilaštva a ne zbog postojanja stvarnih razloga za navedeno. Predloženo je da se apelacija usvoji.

14. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant je naveo da mu se mjerom pritvora nanosi ogromna šteta u smislu mogućeg „raspada porodice“, njegovog zdravstvenog stanja, uskraćivanja psihijatrijskog liječenja, moralne štete koja se ogleda u mogućnosti razvoda braka sa suprugom s kojom ima jednogodišnje dijete te je u konačnici predloženo da se usvoji privremena mjera i obustavi izvršenje mjere pritvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. II.Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana jer osporenim rješenjem nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje apelacijom.

16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je istakao da je apelacija neosnovana i da su razlozi za produženje pritvora zasnovani na zakonu i u osporenom rješenju jasno i argumentirano obrazloženi.

17. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana, da u postupku koji se vodi protiv apelanta nije povrijeđeno nijedno pravo na koje je apelacijom ukazao. Osim toga, Tužilaštvo je podsjetilo da se protiv apelanta vodi više krivičnih postupaka, između ostalog i pričinjenog na štetu vlastite supruge, pa stoga nikakva porodična prava apelanta nisu narušena.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 146. stav 1 tač. b) i c) Razlozi za pritvor (1)Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna, VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda broj 20 0 K 060458 19 Kž od 15. maja 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom da je rješenje doneseno 15. maja 2019. godine a apelacija podnesena 28. maja 2019. godine proizilazi da je blagovremena odnosno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant pobija rješenja o produženju pritvora smatrajući da su mu navedenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. stav 1. tačka c) i stav

3. Evropske konvencije, člana 6. stav 2. Evropske konvencije i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

26. U konkretnom slučaju apelant je lice koje je lišeno slobode i koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnih sudova, te lice koje se poziva na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud za ljudska prava - u daljnjem tekstu: Evropski sud-, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. Jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140. 22. maj 2012. godine).

28. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90.). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi da razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179.). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca, mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. srpnja 2001.).

29. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKP-a opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava zaključak o postojanju osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 146. stav 1. ZKP-a, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Međutim, apelant tvrdi da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da su ispunjeni uslovi za produženje pritvora propisani članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP-a i da je zapravo ta okolnost (uticaj na svjedoke i bojazan od ponavljanja krivičnog djela) zasnovana na „interesu“ Tužilaštva da kontroliše ključnu svjedokinju koja mu je supruga a ne stvarnim razlozima za produženje pritvora.

30. Što se tiče apelantovih prigovora u svjetlu primjene relevantnih odredaba ZKP-a koji se odnose na posebne uslove za izricanje mjere pritvora koji moraju kumulativno postojati uz opšti uslov, konkretno odredbe člana 146. stav 1) tač. b) i c), Ustavni sud, prije svega, zapaža da je navedenom odredbom propisano da se pritvor može odrediti ukoliko postoji opravdana bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače (tačka b), odnosno ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna (tačka c). Iz navedenog proizlazi da sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje koje su to posebne okolnosti (razlozi) koje, uz opšti uslov, opravdavaju izricanje mjere pritvora. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pri ocjeni postojanja okolnosti iz tačke b) člana 146. stav 1. ZKP-a imali u vidu da bi apelant mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, naročito svjedokinju koja mu je supruga, prema kojoj je godinama kontinuirano ispoljavao nasilje, zbog čega postoji bojazan da bi osim krivičnih djela za koja se u konkretnom postupku sumnjiči, prema ovoj svjedokinji između ostalog mogao realizirati krivična djela kojim joj je prijetio (protiv života, nasilje u porodici). Osim toga, redovni sudovi su u obrazloženjima cijenili status svjedokinje, njen način ponašanja prema apelantu u prethodnom periodu kojeg karakteriše strah za vlastiti život (zbog čega je povlačila prijave protiv apelanta povodom nasilja u porodici) kao i okolnost da bi zbog apelantovog uticaja, ukoliko bi bio pušten na slobodu i svog statusa (privilegirani svjedok) mogla odustati od svjedočenja u konkretnom predmetu.

31. U pogledu drugog uslova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovaraju ća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotične osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991., stav 40., Serija A br. 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71., 29. oktobar 2009.). Određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja”, nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998., stav 102., Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102., 31. maja 2011. godine).

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelant osumnjičen za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ FBiH u stjecaju s krivičnim djelom nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 2, a sve u vezi sa članom 54. KZ FBiH. Pri ocjeni postojanja ovih okolnosti redovni sudovi su prije svega imali u vidu visinu propisane kazne za navedena krivična djela (tri godine zatvora ili teža kazna) čime je ispunjen formalni uslov koji se tiče visine propisane kazne. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je cijenjena okolnost koja se tiče vrste krivičnih djela za koja se apelant sumnjiči te je u tom kontekstu naglašeno da iz dokaza i pismene dokumentacije (izvještaji PS Cazin) proizilazi sumnja da je apelant u kratkom periodu (četiri mjeseca) počinio više istovrsnih krivičnih djela zbog čega nije nužno da je prethodno za ta djela i osuđivan; zatim da se bavi prodajom droge i oružja kao zanimanjem (osnov egzistencije) te da je i sam uživalac opojnih droga, kao i okolnost da je apelant u dužem vremenskom periodu prijetio svjedokinji (supruzi) izvršenjem krivičnog djela protiv života i tijela odnosno nasiljem u porodici, što dodatno potkrepljuje zaključak u pogledu postojanja ovog razloga za određivanjet i produženje pritvora prema apelantu.

33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi prigovori u odnosu na postojanje pritvorskog razloga koji je propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a neosnovani.

34. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere određivanja pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene), koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citiranu odluku, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) u vezi sa stavom 3. Evropske konvencije.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u odnosu na postojanje pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač b) i c) ZKP.

Pretpostavka nevinosti

36. Apelant smatra da je povrijeđeno i njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, smatrajući da su zaključci sudova proizvoljni i paušalni te da tužilac nije ponudio dovoljno dokaza iz kojih proizlaze posebni uslovi za pritvor odnosno za njegovo produženje, te da je na taj način postupljeno suprotno osnovnim pravnim načelima o presumpciji nevinosti.

37. Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ kumulativnom analizom tri bitna elementa: a) procesna faza i kontekst u kome je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavlja kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što su „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo, naprimjer kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41-45; vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4309/14 zaključio da nije povrijeđeno pravo apelanata na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je sud u rješenjima o određivanju pritvora u odnosu na apelante, koje je označavao kao osumnjičene, utvrdio samo postojanje osnovane sumnje da su počinili krivična djela za koja su osumnjičeni, što je preduvjet za određivanje mjere pritvora, a takvim izražavanjem ni na koji način nije prejudicirao krivicu apelanata (op. cit., AP 4309/14, stav 53).

38. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je osporenim rješenjima „prejudicirana njegova krivica“ jer tužilaštvo nije ponudilo dokaze u svrhu postojanja posebnih pritvorskih razloga. Nasuprot takvom shvatanju, Ustavni sud smatra (imajući pri tom u vidu zaključke u vezi člana 5. Evropske konvencije) da redovni sudovi u osporenim rješenjima nisu prejudicirali apelantovu krivicu na bilo koji način, s obzirom da u konkretnoj fazi postupka apelant ima status osumnjičenog a ne „okrivljenog“ kako apelant pogrešno smatra.

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije a svoje navode obrazlaže štetom zbog mogućeg „raspada porodice“ i razvoda braka sa suprugom, što bi upućivalo na povredu prava na porodičan život usljed pritvaranja. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je pritvaranje, odnosno lišavanje slobode, jedna od najtežih sankcija koja pogađa pojedinca sa, između ostalog, posljedicom da je fizički odvojen od svoje porodice. Međutim, zatvaranje, odnosno pritvaranje određenog lica, ukoliko je zakonito i opravdano, ne predstavlja miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života, naročito u situaciji, kako proizilazi iz odgovora Tužilaštva, da se protiv apelanta vodi postupak i zbog nasilja u porodici na štetu supruge. Stoga, imajući u vidu zaključak u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući povodom apelantove žalbe o produženju pritvora i prijedloga za njegovo ukidanje, utvrdili da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke odnosno da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi mogao ponoviti krivična djela za koja se sumnjiči, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Općinski sud ili Kantonalni sud prejudicirao apelantovu krivicu.

43. Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije također neosnovani, s obzirom na zaključak u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

44. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-2319/19 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio