Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2636/17 (D. L.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2636/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2636/17, rješavajući apelaciju Dragana Lipotanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Dragana Lipotanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 012873 16 U2 od 24. aprila 2017. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Draganu Lipotanoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 675,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Draganu Lipotanoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Lipotanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 012873 16 U2 od 24. aprila 2017. godine i Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 012873 15 Uvp od 20. oktobra 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Lipotanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dario Lj. Sandić, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj 11 0 U 012873 16 U2 od 24. aprila 2017. godine i Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 012873 15 Uvp od 20. oktobra 2016. godine. Apelant je, takođe, zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obavezati Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) da mu isplati na ime naknade štete neisplaćene mjesečne invalidnine u iznosu od 41% od osnova za period od 1. maja 2010. godine do 24. aprila 2017. godine uz odgovarajuću kamatu, te da ubuduće isplatu vrši na ime vojne invalidnine u iznosu od 41% od osnova za period od 24. aprila 2017. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda, te Ministarstva (u daljnjem tekstu: tuženi) i Odjeljenja za opštu upravu Opštine Srbac (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) zatraženo je 19. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 24. oktobra do 5. novembra 2018. godine.

4. Odjeljenje nije dostavilo odgovor na apelaciju, već je 23. novembra 2018. godine dostavilo predmetni spis na uvid Ustavnom sudu.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 31. maja 2007. godine Odjeljenju podnio zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida i pripadajućih prava po tom osnovu.

7. Rješenjem Odjeljenja broj 03/1-1-560-428/08 od 19. februara 2008. godine apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) IV kategorije sa 80% invalidnosti po osnovu bolesti koja se manifestovala tokom vršenja vojne službe u Vojsci Republike Srpske sa pravom na ličnu invalidninu koja iznosi 41 % mjesečno od osnova za obračun invalidnine sa pravom koje teče od 1. juna 2007. godine dok postoje zakonom propisani uslovi, odnosno trajno.

8. Rješenjem tuženog broj 16-03/2-1-2-560-2818/08 od 29. aprila 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja od 19. februara 2008. godine. Istim rješenjem u postupku revizije ukinuto je prvostepeno rješenje od 19. februara 2008. godine i apelantu je utvrđen prestanak statusa RVI i prava na ličnu invalidninu sa 1. majom 2010. godine zbog nepostojanja zakonom propisanih uslova za priznavanje statusa i prava.

9. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 003856 10 U od 27. decembra 2010. godine uvažena je apelantova tužba (od 4. juna 2010. godine), poništeno navedeno rješenje tuženog, te je predmet vraćen tuženom na ponovni postupak.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 003856 11 Uvp od 6. jula 2011. godine odbijen je zahtjev tuženog za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 11 0 U 003856 10 U od 27. decembra 2010. godine.

11. Rješenjem tuženog broj 16-03/2-1-2-560-1777/10 od 14. septembra 2011. godine odbijena je apelantova žalba i ukinuto prvostepeno rješenje i utvrđen prestanak statusa RVI i prava na ličnu invalidninu sa 1. majom 2010. godine zbog nepostojanja zakonom propisanih uslova za priznavanje statusa i prava.

12. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 008147 11 U od 29. maja 2013. godine uvažena je apelantova tužba (od 13. oktobra 2011. godine), poništeno navedeno rješenje tuženog, te je predmet vraćen tuženom na ponovni postupak.

13. Rješenjem tuženog broj 16-03/4-1-2-560-921/2011 od 12. septembra 2013. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja od 19. februara 2008. godine. Istim rješenjem u postupku revizije ukinuto je prvostepeno rješenje od 19. februara 2008. godine i utvrđen prestanak statusa RVI i prava na ličnu invalidninu sa 1. majom 2010. godine zbog nepostojanja zakonom propisanih uslova za priznavanje statusa i prava. Tuženi je u obrazloženju rješenja naveo da je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja odbijena kao neosnovana, jer su se žalbeni navodi odnosili na priznavanje veće kategorije vojnog invaliditeta i priznavanje prava na dodatak za njegu i pomoć, što se nakon sprovedenog medicinskog vještačenja pokazalo neosnovanim. Tuženi je, takođe, naveo da je, vršeći reviziju u skladu sa članom 95 Zakona o pravima boraca, nakon pribavljanja nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije od 13. avgusta 2013. godine sa dopunom od 3. septembra 2013. godine utvrdio da je u prvostepenom postupku nepravilnom primjenom Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta ("Službeni glasnik RS" broj 22/93, u daljnjem tekstu: Pravilnik) pogrešno utvrđen procenat vojnog invaliditeta. Naime, tuženi je dalje naveo da je oboljenje po kojem je izvršena ocjena izričito navedeno u članu 10 stav 3 Pravilnika za koje se samo izuzetno i djelimično može priznati vojni invaliditet shodno članu 10 stav 2 Pravilnika (koji nije primijenjen u prvostepenom postupku). Stoga je došlo i do pogrešne primjene člana 4 stav 1 Zakona o pravima boraca.

14. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 012873 13 U od 11. februara 2015. godine uvažena je apelantova tužba (od 15. oktobra 2013. godine), poništeno navedeno rješenje tuženog, te je predmet vraćen tuženom na ponovni postupak.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 012873 15 Uvp od 20. oktobra 2016. godine uvažen je zahtjev tuženog za vanredno preispitivanje i ukinuta je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 012873 13 U od 11. februara 2015. godine, te je predmet vraćen na ponovno suđenje Okružnom sudu.

16. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da iz dokaza u spisima upravnog predmeta proizilazi da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje statusa ratnog vojnog invalida 31. maja 2007. godine, po kojem je doneseno prvostepeno rješenje kojim je apelantu priznat status RVI, IV kategorije, sa 80% vojnog invaliditeta po ocjenskoj tački T-231-a od 80%, te da je tuženi drugostepenim rješenjem odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu (nezadovoljan utvrđenom kategorijom vojnog invaliditeta) protiv tog rješenja, a istovremeno je vršeći reviziju prvostepenog rješenja rješenje ukinuto i riješeno tako što je apelantu utvrđen prestanak status ratnog vojnog invalida. Dalje je navedeno da je presudom Okružnog suda navedeno rješenje poništeno zbog nedostataka nalaza i mišljenja nadležne ljekarske komisije u smislu nenavođenja trajanja i vrste tegoba kojima je apelant bio izložen. Nadalje, presudom Vrhovnog suda od 6. jula 2011. godine odbijen je zahtjev tuženog za vanredno preispitivanje te presude uz obrazloženje da je potrebno da nalaz i mišljenje ljekarske komisije budu dovoljno obrazloženi zbog činjenice davanja drugačijeg, bitno različitog nalaza i mišljenja u odnosu na nalaz ljekarske komisije iz 2008. godine. Nadalje, u ponovnom postupku tuženi je donio rješenje kojim je ponovo kod apelanta utvrđen prestanak statusa ratnog vojnog invalida, ali je ono poništio Okružni sud presudom od 29. maja 2013. godine zbog toga što dati nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 6. septembra 2011. godine nisu bili dovoljno obrazloženi, pa je u nastavku postupka tuženi ponovo donio rješenje od 12. septembra 2013. godine, koje je poništeno osporenom presudom Okružnog suda od 11. februara 2015. godine.

17. Vrhovni sud je ukazao da je obrazloženje rješenja tuženog od 12. septembra 2013. godine zasnovano na nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije od 13. avgusta 2013. godine i dopuni tog nalaza od 3. septembra 2013. godine. Naime, dalje je navedeno da je konstatovano da je medicinska dokumentacija koju je apelant dostavio 2013. godine odranije postojala u spisima predmeta, te da je izvršen uvid u ostalu priloženu medicinsku dokumentaciju o liječenju apelanta od 1993. godine. Dalje je konstatovano da oštećenje apelantovog organizma spada u grupu multifaktorijalno uslovljenih oboljenja, koja se, prema članu 10 stav 1 Pravilnika, ne uzimaju kao osnov za utvrđivanje vojnog invaliditeta, a izuzetno, ukoliko je bolest ispoljena u toku vršenja vojne službe, što je situacija kod ovog invalida, uzima se da je uticaj okolnosti vršenja vojne dužnosti (više od dvije godine), kada su se ispoljili prvi simptomi bolesti (nakon godinu dana), opšte okolnosti vršenja službe tokom ratnih dejstava, te starosna dob imenovanog uticali na razvoj oboljenja u smislu njegovog uobičajenog toka. Stoga mu je djelimično priznat vojni invaliditet u visini od 30% u odnosu na ukupno tjelesno oštećenje prema članu 10 stav 2 Pravilnika uz obrazloženje da je do razlike u ocjeni u odnosu na nalaz iz 2008. godine došlo jer je prilikom ocjene vojnog invaliditeta sada primijenjen član 10 stav 1 Pravilnika, što prethodno nije bio slučaj.

18. Vrhovni sud je, dalje, ukazao da je u obrazloženju presude Okružnog suda navedeno da se na bazi sprovedenih dokaza može donijeti zaključak da je bolest kod apelanta uslovljena egzogenim faktorima i u tom smislu data je uputa tuženom da postupi po pravnom shvatanju i primjedbama iz te presude, a istovremeno osporeni akt poništava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne prihvatajući prijedlog iz tužbe da, s obzirom da su već donesene dvije uvažavajuće presude od e istog suda, donese presudu u smislu člana 31 stav 3 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Vrhovni sud je ukazao da je tuženi u zahtjevu iznio prijedlog da sud održi usmenu raspravu, što znači da je sud propustio da donese odluku primjenom člana 51 ZUS-a u vezi sa stavom 2 člana 25 ZUS-a i riješi predmetnu upravnu stvar u punoj jurisdikciji. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da tuženi osnovano ukazuje da je pobijana presuda donijeta povredom odredbe člana 51 ZUS-a. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u situaciji kad se treći put poništava osporeni akt u istoj upravnoj stvari, a tužilac predlaže da sud donese presudu u smislu odredbe člana 31 stav 5 ZUS,-a te tuženi predlaže održavanje usmene rasprave uz učešće članova ljekarske komisije koji će razjasniti za sud sporna pitanja o uzroku nastanka apelantovog oboljenja i udjela vojnog invaliditeta u tjelesnom oštećenju zbog nastalog oboljenja, sud je imao obavezu postupiti po prijedlogu tuženog i, u smislu člana 25 stav 2 ZUS-a, održati usmenu raspravu i donijeti odluku u smislu člana 51 ZUS-a. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da su ostvareni razlozi iz odredbe člana 35 stav 2 ZUS-a, te uvažio zahtjev tuženog i ukinuo pobijanu presudu na osnovu člana 40 ZUS-a, te predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje.

19. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 012873 16 U2 od 24. aprila 2017. godine odbijena je apelantova tužba radi poništenja Rješenja tuženog broj 16-03/4-1-2-560- 921/2011 od 12. septembra 2013. godine.

20. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, ukazao na član 95 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca), član 96 stav 1 istog zakona, te član 4 stav 1 Zakona o pravima boraca. Nadalje, Okružni sud je naglasio da je drugostepena ljekarska komisija, kao organ vještačenja, dužna da u ocjeni stanja oštećenja organizma stranke uzme u obzir svu dostupnu medicinsku dokumentaciju, dovodeći je u uzajamnu vezu, te da po potrebi izvrši neposredni pregled stranke, a potom sačini nalaz i mišljenje koji moraju biti takvog sadržaja sa medicinskog stanovišta da predstavljaju pravno relevantno izjašnjenje o činjenicama na bazi čega će nadležni upravni organ moći donijeti pravilnu i zakonitu odluku o pravima stranke.

21. Okružni sud je naveo da se osporeno rješenje tuženog od 12. septembra 2013. godine zasniva na nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije od 13. avgusta 2013. godine u kojem se konstatuje da prva medicinska dokumentacija potiče iz 1993. godine, a iz koje proističe da se apelant javio na pregled i tom prilikom mu je utvrđena dijagnoza neurotskog poremećaja u vidu akutne reakcije na stres. U vezi s navedenim, Okružni sud je naveo da apelant posjeduje kontinuiranu medicinsku dokumentaciju iz tog perioda, pa sve do danas, te da se liječi pod dijagnozom paranoidne šizofrenije. Okružni sud je, dalje, naveo da "s obzirom na to da se radi o oboljenju koje je obuhvaćeno članom 10 stav 1 Pravilnika koja se ne uzimaju kao osnov za priznavanje vojnog invaliditeta, osim izuzetno, ukoliko je ono ispoljeno u toku vršenja vojne službe, što je ovdje slučaj, uzima se da je uticaj okolnosti vršenja vojne dužnosti u ratu, opšte okolnosti vršenja službe u VRS tokom ratnih dejstava, te starosna dob uticali na razvoj oboljenja u smislu uobičajenog toka istoga, otežavajući - pogoršavajući ga, čime se apelantu, u skladu s tim, djelimično priznaje udio vojnog invaliditeta od 30% u odnosu na ukupno tjelesno oštećenje, na osnovu čega mu se, u skladu sa članom 10 stav 2 Pravilnika, utvrđuje vojni invaliditet po ovoj tački 20% trajno". S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je do razlike u ocjeni u odnosu na nalaz iz 2008. godine došlo zbog toga što je prilikom donošenja ocjene primijenjen član 10 Pravilnika. Nakon toga prvostepena ljekarska komisija donijela je dopunu nalaza i mišljenja od 3. septembra 2013. godine u kojim se konstatuje da se medicinska dokumentacija koju je apelant dostavio u 2013. godini odranije nalazila u spisu predmeta, te da je navedeno oboljenje ocijenjeno po T-231-a, pri čemu ono spada u grupu multifaktorijalno uslovljenih oboljenja s tim da je ovo oboljenje izrazito konstitucionalno uslovljeno, gdje je faktor konstitucije daleko veći i značajniji od bilo kojeg nepovoljnog uslova sredine. Stoga je Okružni sud naveo da apelantovi prigovori ne mogu dovesti u pitanje valjanost razloga koji su rukovodili tuženog, odnosno ljekarsku komisiju prilikom donošenja zaključka, uz napomenu da ocjena zdravstvenog stanja ispitanika spada u diskreciono polje odlučivanja nadležne ljekarske komisije. Okružni sud je naveo da se može zaključiti da su dati nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 13. avgusta 2013. godine i njihova dopuna od 3. septembra 2013. godine sačinjeni u skladu sa odredbom člana 5 stav 2 Pravilnika o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnog invaliditeta, koji propisuje da nalaz i mišljenje treba da budu potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, te da sadrže sve činjenice koje su sa medicinskog stanovišta značajne za donošenje zakonitog rješenja, zbog čega zadovoljava kriterijume nalaza vještaka u smislu odredbe člana 179 Zakona o opštem upravnom postupku. Stoga je Okružni sud naveo da je, ocjenjujući primjedbe sadržane u presudi Vrhovnog suda od 20. oktobra 2016. godine, ocijenio da utvrđene činjenice i izvedeni dokazi, među kojima su, prije svega, nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije, odnosno njihova dopuna, daju pouzdan osnov da se apelantova tužba odbije kao neosnovana, što ukazuje na zaključak da je osporeni akt pravilan i zakonit, te odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant tvrdi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te zabrane zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

23. Apelant smatra da je propust sudova i upravnih organa da, pored brojnih identičnih nalaza drugostepene ljekarske komisije, predmet nije stavljen na vještačenje naučnoj zdravstvenoj ustanovi ili drugoj stručnoj komisiji, te da nalaz ne može biti objektivan ako je zasnovan samo na iskustvima i diskrecionim ocjenama. Apelant smatra da su ovakvim postupanjem prekršena osnovna načela saslušanja stranaka u postupku i načela istine koja obavezuju na utvrđivanje pravog stanja stvari i svih činjenica koje su od važnosti za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja o apelantovim pravima. Takođe, apelant navodi da je stekao trajno pravo na status vojnog invalida i prava na invalidninu iz tog statusa, a da se ona samo zakonitom revizijom mogu ukidati ili mijenjati, te da su ukidanje navedenih apelantovih prava nezakonita, jer nisu ispunjeni uslovi za reviziju prvostepenog rješenja. Pored toga, apelant navodi da se u konkretnom slučaju nisu mogli primijeniti Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, donesen 2010. godine, i izmjene Zakona o pravima boraca iz 2008. i 2009. godine koje nisu postojale u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja (19. februara 2008. godine). Osim navedenog, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi i u tome što je više od deset godina trajao postupak ostvarivanja njegovih "invalidskih prava" (koje još uvijek nije okončano), te da navedene odluke diskriminišu apelanta u odnosu na sva druga lica koja uživaju navedena prava po zakonu i aktima koji su važili u vrijeme priznavanja.

b) Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud je naveo da je 17. marta 2015. godine primljen zahtjev tuženog za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 11. februara 2015. godine, te da je 20. oktobra 2016. godine donesena presuda kojom je zahtjev uvažen i ukinuta presuda, te predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je, takođe, naveo da su razlozi za ukidanje navedene presude Okružnog suda sadržani u obrazloženju presude Vrhovnog suda od 20. oktobra 2016. godine.

25. Okružni sud je naveo da ostaje kod navoda datih u obrazloženju presude od 24. aprila 2017. godine, donesene u izvršenju presude Vrhovnog suda od 20. oktobra 2016. godine, te da ne stoje apelantovi navodi da su mu pomenutom presudom povrijeđena prava garantovana Ustavom, odnosno prava sadržana u Evropskoj konvenciji, uz napomenu da apelant protiv navedene presude nije podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude.

26. Tuženi je naveo da, u vezi sa navodima u apelaciji, nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, te da smatra da nije došlo do povrede prava zagarantovanih Ustavom, kao ni prava koja garantuje Evropska konvencija.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) glasi:

Član 25. stav (2) Zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava. Sud može održati usmenu raspravu i u slučaju kad je neka od stranaka u tužbi, odnosno blagovremenom odgovoru na tužbu predložila da se rasprava održi.

Član 31. stav (5) Ako sud poništi upravni akt, a ako priroda stvari to dozvoljava i ako rezultati postupka pružaju pouzdan osnov za to, može presudom riješiti upravnu stvar. Takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni akt.

Član 51.

Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa.

28. Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno - otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 55/07 – prečišćeni tekst, 59/08 i 118/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 4. stav (1) Ratni vojni invalid je lice iz člana 2. st. 1. do 3. ovog zakona, koje je u oružanoj borbi ili oružanoj akciji u ratu ili miru, za očuvanje SFRJ, odnosno Republike Srpske, zadobilo ranu, povredu ili ozljedu, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%, odnosno koje je pod istim okolnostima zadobilo bolest zbog koje je nastupilo oštećenje organizma najmanje za 40%.

Član 95.

Rješenje kojim se priznaje status i pravo na mjesečno primanje i rješenje kojim se priznaje pravo na zdravstvenu zaštitu podliježu reviziji.

Ministarstvo može vršiti reviziju i rješenja koja ne podliježu obaveznoj reviziji u smislu stava 1. ovog člana.

Revizija ne odlaže izvršenje rješenja, osim rješenja donijetog u smislu člana 96. stav 3. ovog zakona, rješenja kojim je stranci povećan procenat invaliditeta u smislu člana 99. ovog zakona i rješenja donijetog u smislu člana 100. ovog zakona.

Reviziju vrši Ministarstvo.

Ako je protiv rješenja donijetog u prvom stepenu izjavljena žalba, o reviziji i žalbi rješava se istim rješenjem.

Ako protiv rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana nije izjavljena žalba, prvostepeni organ će dostaviti na reviziju rješenje, zajedno sa spisima predmeta, u roku koji odredi Ministarstvo.

29. Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta ("Službeni glasnik RS" broj 22/93) glasi:

Član 10.

Endogena i druga urođena ili stečena sklonost koja uslovljava oboljenja, čija je etiologija nepoznata ili još nije sigurno utvrđena, ne mogu se uzimati kao osnov za priznavanje vojnog invaliditeta.

Ako su prve pojave oboljenja iz stava 1. ovog člana nastale pod okolnostima iz člana 48. stav 3. Zakona, ili se zdravstveno stanje u tim okolnostima znatnije pogoršalo, s obzirom na uobičajeni tok bolesti ili su te okolnosti ometale pravilno lečenje, može se smatrati da su te okolnosti ubrzale nepovoljan razvoj oboljenja, pa se izuzetno može delimično priznati vojni invaliditet.

U oboljenja iz stava 1. ovog člana spadaju: šizofrenija, manijako depresivne psihoze, epileptička bolest (kao izrazito konstitucionalno uslovljena, kod koje je faktor konstitucije daleko veći i značajniji od bilo kog nepovoljnog uslova sredine), neuroze, psihopatije (kao bolesna reakcija nedovoljno harmonično strukturalne ličnosti na životne uslove, ambiotrofična nervna oboljenja, multipla skleroza, dijabet, sva endokrina oboljenja (osim adisonove bolesti, tuberkuloze etiologije), ulkusna bolest, alergična oboljenja, spondiloze, espondilartroze, reumatioid, artrit, diokopatije (koja su po savremenom gledištu posledica degenerativnih promena usled kojih i najbeznačajnija trauma, pa čak i nezgodan pokret (rukom ili dizanje tereta, može dovesti do ispoljavanja bolesti), esencijalne hipertenzije, urođene srčane mane, litijaze, policistična oboljenja, maligni neoplastični procesi, trofične promene ekstremiteta ako nisu posledica smrzavanja i pegavca i sve druge bolesti endogene i nepoznate etiologije.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 012873 16 U2 od 24. aprila 2017. godine (donesena u postupku izvršenja Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 012873 15 Uvp od 20. oktobra 2016. godine) protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je osporenu presudu Okružnog suda primio 27. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 24. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana 17 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

a) U odnosu na osporene odluke

36. Ustavni sud zapaža da apelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza, te proizvoljnoj primjeni prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

38. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelantu prvostepenim rješenjem priznat status RVI, odnosno pravo na invalidninu, te da je rješenjem tuženog od 12. septembra 2013. godine apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja odbijena kao neosnovana (žalbeni navodi odnosili su se na priznavanje veće kategorije vojnog invaliditeta i priznavanje prava na dodatak za njegu i pomoć) i istovremeno u postupku revizije ukinuto je prvostepeno rješenje od 19. februara 2008. godine i utvrđen prestanak statusa RVI i prava na ličnu invalidninu. U upravnom sporu presudom Vrhovnog suda ukinuta je presuda Okružnog suda koji je uvažio tužbu i poništio navedeno rješenje, te predmet vratio Okružnom sudu koji je apelantovu tužbu protiv navedenog rješenja odbio. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da je taj sud, ocjenjujući primjedbe sadržane u presudi Vrhovnog suda od 20. oktobra 2016. godine, ocijenio da utvrđene činjenice i izvedeni dokazi, među kojima su, prije svega, nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije, odnosno njegova dopuna, daju pouzdan osnov da se apelantova tužba odbije kao neosnovana, što ukazuje na zaključak da je osporeni akt pravilan i zakonit. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu prozvoljnost u primjeni prava u predmetnom postupku. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ispitivao slične navode pokrenute predmetnom apelacijom u pogledu primjene propisa koji su važili u vrijeme ostvarivanja apelantovog prava. Naime, u predmetu broj AP 7575/18 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 7575/18 od 24. aprila 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je, raspravljajući o sličnim navodima kao u predmetnoj apelaciji, istakao da ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje suda.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaj 1997-IV).

Razdoblje koje se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je apelant 31. maja 2007. godine podnio Odjeljenju zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida i pripadajućih prava po tom osnovu i da je postupak okončan Presudom Okružnog suda od 24. aprila 2017. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine trajanja predmetnog postupka jeste devet godina i 11 mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

43. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku, odnosno upravnom sporu u kojem je apelant tražio rješavanje statusa ratnog vojnog invalida i pripadajućih prava po tom osnovu. Ustavni sud, u konkretnom slučaju, nije našao elemente da se radi o naročito složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak veoma značajan za apelanta budući da je riječ o priznavanju prava na status RVI i prava na invalidninu po tom osnovu.

44. Ustavni sud dalje nalazi da su u toku predmetnog postupka veliki broj odluka donijeli upravni organi (jednu prvostepenu i tri drugostepene odluke), da je Okružni sud donio četiri presude, te da je Vrhovni sud donio dvije presude. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ donio prvu odluku u roku od devet mjeseci nakon podnošenja zahtjeva. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud tri puta poništavao rješenje drugostepenog organa i vraćao na ponovni postupak, te da je drugostepeni organ nakon svakog ponavljanja u relativno kratkom periodu donosio rješenja. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, drugi put rješavajući po zahtjevu za vanredno preispitivanje poništio presudu Okružnog suda i vratio predmet na ponovni postupak i odlučivanje. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovode do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka koji trajao skoro 10 godina u konkretnom slučaju snosi Okružni sud, koji je tri puta poništavao rješenje drugostepenog organa i vraćao na ponovni postupak, čime je u pretežnom dijelu doprinio dužini postupka. Naime, Ustavni sud primjećuje da je i Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude ukazao da je tuženi u zahtjevu iznio prijedlog da sud održi usmnu raspravu, što znači da je Okružni sud propustio da donese odluku primjenom člana 51. ZUS-a u vezi sa stavom 2 člana 25 ZUS-a i riješi predmetnu upravnu stvar u punoj jurisdikciji. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka.

45. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka za priznavanje statusa RVI i prava na ličnu invalidninu, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

46. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav 2 Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.

47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti ukupni iznos od 675,00 KM.

48. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

49. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi sa primjenom prava, te s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.

Zabrana diskriminacije

50. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio argumente ni dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Zbog navedenog, navode o diskriminaciji Ustavni sud smatra neosnovanim.

Zabrana zloupotrebe prava

51. U odnosu na član 17 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17 Evropske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može da tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“. Iz navedenog proizilazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizilazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je postupak po apelantovom zahtjevu za priznavanje statusa RVI i prava na ličnu invalidninu trajao devet godina i 11 mjeseci od dana podnošenja zahtjeva, za šta u najvećem dijelu odgovornost snosi Okružni sud, koji je višestruko vraćao predmet na ponovni postupak, čime je u pretežnom dijelu doprinio dužini postupka.

53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentovane i jasne razloge.

54. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, odnosno iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, jer apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio argumente ni dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan.

55. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

56. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2636/17 (D. L.) | Sudska praksa | Aktio