Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2071/17 (N. H.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2071/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2071/17, rješavajući apelaciju N. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N. H. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 K 037621 16 Kžž od 13. marta 2017. godine i presude Kantonalnog suda u novom Travniku broj 46 0 K 037621 15 Kžk od 14. decembra 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnio je 24. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) broj 46 0 K 037621 16 Kžž od 13. marta 2017. godine i presude Kantonalnog suda u novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 K 037621 15 Kžk od 14. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Travniku (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 K 037621 15 Kžk od 14. decembra 2015. godine apelant je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo Bludne radnje iz člana 208. stav 2., u vezi sa članom 205. stav 2. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Apelant je proglašen krivim što je radeći kao profesor, zloupotrebom položaja počinio bludne radnje nad svojom učenicom (u daljnjem tekstu: oštećena). Na način detaljno opisan u dispozitivu presude apelant je počinio kazneno djelo Bludne radnje iz člana 208. stav 2., u vezi sa članom 205. stav 2. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je Optužnicom Kantonalnog tužiteljstva u Travniku (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) od 16. oktobra 2012. godine, koja je potvrđena 26. oktobra 2012. godine, apelant optužen da je počinio kazneno djelo Bludne radnje, kao i da se na ročištu o izjašnjenju o krivnji održanom 14. februara. 2013. godine izjasnio da nije kriv po toj optužnici. U postupku koji je vođen po navedenoj optužnici Općinski sud u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj 46 0 K 037621 13 K od 20. juna 2014. godine apelanta oslobodio optužbe da je počinio predmetno kazneno djelo. Protiv navedene presude Tužiteljstvo je podnijelo žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je Kantonalni sud, kao drugostupanjski sud, uvažavajući tu žalbu ukinuo presudu prvostupanjskog suda i predmet vratio na ponovni postupak i odlučivanje. U ponovnom postupku Općinski sud je presudom broj 46 0 K 037621 13 K 2 od 23. januara 2015 godine apelanta oslobodio od optužbe da je počinio predmetno kazneno djelo.

6. Protiv presude Općinskog suda od 23. januara 2015. godine Tužiteljstvo je podnijelo žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je, nakon što je Kantonalnom sudu dostavljen spis na odlučivanje po žalbi, na sjednici vijeća Kantonalnog suda održanoj 7. oktobra 2015. godine, doneseno je rješenje kojim je ukinuta prvostupanjska presuda i određeno održavanje pretresa pred drugostupanjskim sudom

7. Dalje, ukazano je da su, u skladu s odredbom člana 332. stavak 2. ZKP F BiH, u postupku pred Kantonalnim sudom prihvaćeni su dokazi izvedeni tijekom prvostupanjskog postupka, taksativno pobrojani na strani 4. presude. Osim toga, navedeno je da se tijekom glavnog pretresa pred Kantonalnim sudom apelant, nakon što je poučen o svojim pravima, izričito izjasnio da ne želi davati svoj iskaz u svojstvu svjedoka, kao i da nema nikakvih drugih prijedloga za dopunu dokaznog postupka.

8. Kantonalni sud je dalje u obrazloženju presude naveo koji su svjedoci saslušani i na koje okolnosti, naveo materijalne dokaze provedene tijekom postupka i istakao da je na temelju navedenoga dokaza došao do zaključka da je apelant na način kako je to navedeno u optužnici, koristeći svoj položaj profesora i razrednika, pozivao oštećenu u svoj kabinet, koja je u to vrijeme pored zdravstvenih imala i probleme sa uspjehom u školi, pod izgovorom da će joj pomoći s njenim problemima. Kantonalni sud je stava da nema prihvatljivog i razumnog objašnjenja da se događaj nije dogodio upravo onako kako ga je opisala oštećena, posebice što se oštećena nije pokolebala kod iznošenja ovih tvrdnji niti je obrana uspjela dovesti u pitanje ili sumnju njen iskaz. Iskaz oštećene nije suprotan ni iskazima svjedoka kako oborane pa tako i optužbe glede apelanta, pa oštećena i sama također iskazuje pozitivno da je optuženik bio korektan prema svima i da su ga učenici voljeli kao i ostale profesore. Dakle, oštećena nije imala nikakav sukob s apelantom do samog konkretnog događaja pa stoga sud nije mogao naći nikakav motiv koji bi naveo ovu svjedokinju da prijavi lažno optuženika osim ukoliko tako nešto nije doista doživjela. To što je oštećena doživjela ispričala je svjedocima optužbe u vrijeme samog izvršenja kaznenog djela, zatim tijekom istražnog postupka i na kraju kao punoljetna osoba pod zakletvom pred prvostupanjskim sudom na glavnom pretresu od 13. septembra 2013. godine. Istaknuto je da gotovo pune tri godine od predmetnog događaja, iskaz oštećene nije pokoleban, vrlo je uvjerljiv i sa puno pojedinosti i pored višestrukog ispitivanja je dosljedan, što nije karakteristično za iskaze koji nisu istiniti. Iskaz oštećene nije doveden u sumnju ni zbog neznatnih nejasnoća, nepreciznosti na što je obrana ukazala. Osim toga, ovaj je iskaz potvrđen iskazima dugih saslušanih svjedoka čije je iskaze Kantonalni sud detaljno analizirao i ocijenio u osporenoj presudi.

9. U pogledu navoda obrane da se iskazu oštećene ne može pokloniti vjera iz razloga što se radi o lošoj učenici, sa lošim vladanjem, da je u pubertetu, u dobi u kojoj je psihički gledano najosjetljivija u životnom vijeku, učenici slobodnijeg oblačenja i ponašanja koje se nije uklapalo u pravila škole i na te okolnosti provođenjem dokaza obrana je nastojala dati zaključke koji nisu sukladni članu 279. ZKP FBiH, jer prema citiranoj odredbi niti jedan dokaz koji se iznosi da bi pokazalo ranije spolno iskustvo, ponašanje ili spolnu orijentaciju oštećene neće se prihvatiti. Po ocjeni Kantonalnog suda prigovori i okolnosti koje je iznijela obrana, te dokaze koje je za to ponudila, nemaju onakav značaj kakav obrana želi da im se pridaje, jer odlučne činjenice važne za zaključak suda proizlaze iz iskaza oštećene i iskaza svjedoka optužbe, koji, kada se međusobno dovedu u vezu, te u vezu s ostalim dokazima u spisu predmeta, upućuju sud na zaključak da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret.

10. Dalje, sud je, u pogledu materijalnih dokaza obrane koji su pročitani na pretresu pred drugostupanjskim sudom, istakao da se nije upuštao u obrazlaganje tih dokaza pojedinačno, s obzirom da je obrana njima uglavnom nastojala dokazati tezu da je apelant žrtva zlouporabe položaja direktorice škole u kojoj je zaposlen, tako da po ocjeni suda ti dokazi nisu mogli biti od utjecaja na odluku suda vezano za konkretan predmet, odnosno za kazneno djelo za koje je apelant optužen. U istom je svijetlu sud cijenio i materijalne dokaze koji su u spis predmeta uvedeni od strane obrane, koji se tiču navodnih nepravilnosti ovlaštene službene osobe koja je poduzimala službene radnje u ovom predmetu u fazi istrage, kao i dokaze iz kojih je vidljivo da je obrana pokretala disciplinski postupak protiv policijskog službenika koji je postupao u predmetu. Sud je utvrdio da taj postupak nije za rezultat imao utvrđivanje stegovne odgovornosti ili kažnjavanje službene osobe, tako da se ne može dovesti u pitanje zakonitost postupanja te službene osobe, kao ni zakonitost dokaza koje je ta osoba svojim službenim postupanjem pribavila.

11. Presudom trećestupanjskog vijeća Vrhovnog suda broj 46 0 K 037621 16 Kžž od 13. marta 2017. godine apelantova žalba je djelomično uvažena, pa je presuda Kantonalnog suda broj 46 0 K 037621 15 Kžk od 14. decembra 2015. godine preinačena u odluci o kaznenopravnoj sankciji tako da je apelant, za kazneno djelo Bludne radnje, za koje je proglašen krivim, uz primjenu člana 49. stav 1. KZ BiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.

12. U obrazloženju presude je navedeno da je, pobijajući presudu Kantonalnog suda zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, apelant najprije istakao da je ta presuda donesena uz povredu apelantovog prava na obranu, da je nerazumljiva i da je njena izreka kontradiktorna sa izvedenim dokazima.

13. Vrhovni sud je konstatirao da se dobar dio navoda u žalbi odnosi na postupak pred prvostupanjskim Općinskim sudom i ukazao da je prvostupanjska presuda ukinuta rješenjem Kantonalnog suda i da predmet pobijanja žalbom ne može biti ta presuda, nego samo presuda Kantonalnog suda od 14. decembra 2015. godine, kao i da se eventualnim propustima prvostupanjskog suda u navođenju razloga zbog kojih je odbijen prijedlog odbrane za izvođenje određenih dokaza ne može osporavati presuda Kantonalnog suda od 14. decembra 2015. godine.

14. Dalje, u pogledu apelantovog navoda da je izreka presude kontradiktorna sa izvedenim dokazima, Vrhovni sud je ukazao da u žalbi nisu navedeni razlozi kojima se ukazuje u čemu je izreka kontradiktorna sa izvedenim dokazima, pa je taj navod Vrhovni sud našao neosnovanim.

15. Za apelantov žalbeni navod da je izreka osporene presude nerazumljiva, Vrhovni sud je našao da nije obrazložen, i da, s obzirom da drugostupanjski, odnosno trećestupanjski sud prilikom odlučivanja o žalbi ispituje pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, a po službenoj dužnosti samo da li je na štetu optuženog povrijeđen kazneni zakon (član 321. ZK.P FBiH), nije bio u prilici ispitati osnovanost žalbene tvrdnje da je izreka pobijane presude nerazumljiva.

16. Vezano za apelantov navod da je osporena presuda donesena uz povredu njegovog prava na obranu, Vrhovni sud je istakao da je presuda Kantonalnog suda donesena nakon održanog pretresa tijekom kojega je obrana imala priliku predložiti izvođenje dokaza. Dalje, istaknuto je da iz zapisnika o pretresu pred Kantonalnim sudom od 10. decembra 2015. godine koji je prethodio donošenju pobijane presude, proizlazi da obrana nije imala novih prijedloga za izvođenje dokaza. Stoga, stav je Vrhovnog suda, apelant potpuno neosnovano ističe da je Kantonalni sud povrijedio njegovo pravo na obranu time što nije naveo razloge zbog kojih je navodno odbio dokazne prijedloga odbrane. U pogledu apelantovih navoda da sud nije cijenio dokaze obrane, Vrhovni sud je ukazao da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude (str. 10-12) određeno naveo koji su dokazi obrane izvedeni tijekom kaznenog postupka a potom i zašto ti dokazi obrane ne dovode u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećene, te ostalih dokaza na koje se drugostupanjski sud pozvao u svojoj presudi i koji po ocjeni tog suda potvrđuju vjerodostojnost iskaza oštećene.

17. Dalje, u žalbi je ukazano i da su dokazi pribavljeni od strane tužiteljstva tijekom istrage nezakoniti jer su uzimani van prostorija MUP, u kućama svjedoka, u školi, umjesto u službenim prostorijama. Međutim, u žalbi nije određeno o iskazima kojih se svjedoka se radi i kojim zakonskim propisima bi takvo pribavljanje dokaza bilo protivno. S obzirom na to te imajući u vidu odredbu člana 11. ZKP FBiH kojom je propisano koji se dokazi smatraju nezakonitima, Vrhovni sud je ove apelantove tvrdnje nalazi proizvoljnima.

18. Vezano za navod iz žalbe da tijekom postupka nije pribavljen obvezan dokaz - nalaz vještaka psihologa za oštećenu, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije naveo iz koje zakonske odredbe proizlazi da je pribavljanje nalaza i mišljenja obvezno, niti iz žalbe proizlazi da je apelant tijekom postupka predlagao provođenje tog dokaza.

19. Vezano za apelantov navod iz žalbe da je iskaz oštećene uzet bez prisustva psihologa iako je to suprotno zakonu, Vrhovni sud je ukazao da iz zapisnika o glavnom pretresu održanog pred prvostupanjskim sudom 13. septembra 2013. godine kada je oštećena dala iskaz u svojstvu svjedoka, jasno proizlazi da je ispitivanju oštećene na glavnom pretresu prisustvovao psiholog.

20. Dalje, navedeno je da se apelant neosnovano pozvao na odredbu člana 3. ZKP FBiH ističući da iz pretpostavke nevinosti proizlazi obveza tužitelja da dokaže navode iz optužnice, a ne obveza optuženog da dokaže svoju nevinost. Ukazano je da je tužitelj uz optužnicu izveo dokaze kojima je potkrijepio tvrdnje iz optužnice i da su ti dokazi provedeni na glavnom pretresu. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je pravo na obranu povrijeđeno zbog dužine postupka koji se vodio protiv njega. Naime, ukazano je da je tijekom postupka koji je prethodio postupku pred Vrhovnim sudom doneseno pet odluka u ovom postupku, odnosno da trajanje postupka nije rezultat neaktivnosti nadležnih organa nego je bilo uvjetovano složenošću konkretnog kaznenog predmeta i brojnošću izvedenih dokaza, kako optužbe tako i obrane. Vrhovni sud je dalje detaljno obrazložio zašto je našao neosnovanim apelantove žalbene navode kojima je osporavao iskaze svjedoka koji su dali iskaze tijekom postupka.

21. Vrhovni sud je naveo da se neosnovano u žalbi ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka time što je presudu zasnovao isključivo na iskazu oštećene. Istaknuto je da odredbe ZKP FBiH ne isključuju mogućnost da se presuda zasniva samo na iskazu jednog svjedoka i to je u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza iz člana 16. ZKP FBiH. Osim toga, iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da ona nije zasnovana isključivo na iskazu oštećene, nego je drugostupanjski sud imao u vidu i druge dokaze izvedene tijekom postupka, te je svoje činjenične zaključke zasnovao na ocjeni izvedenih dokaza pojedinačno i njihovoj međusobnoj vezi.

22. Vrhovni sud je ukazao da, iako apelant žalbom drugostupanjsku presudu nije pobijao zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji, nego zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, proizlazi da takva žalba, u skladu sa članom 323. ZKP FBiH sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o sankciji. Iz tog je razloga Vrhovni sud pobijanu presudu ispitao i u odluci o kaznenopravnoj sankciji i našao da je drugostepeni sud optuženom kao otežavajuće okolnosti cijenio i one okolnosti koje čine obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim i koje stoga nisu mogle biti cijenjene kao otežavajuće okolnosti. Naime, drugostupanjski sud je apelantu kao otežavajuće okolnosti cijenio činjenicu da je predmetno kazneno djelo počinio kao profesor oštećene i iskoristivši taj svoj položaj, te da je djelo počinjeno prema maloljetnoj osobi. Dakle, s obzirom da je drugostupanjski sud otežavajuće okolnosti cijenio i okolnosti koje mu se nisu mogle cijeniti kao otežavajuće, izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci se ukazuje prestrogom, pa je Vrhovni sud djelomičnim uvažavanjem žalbe, na osnovu člana 329. stav 1. ZKP FBiH donio presudu kojom je je pobijanu presudu preinačio u odluci o kaznenopravnoj sankciji tako što je, uz primjenu odredbe člana 49. stav 1. ZKP FBiH apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te člana 14. Europske konvencije o ljudskim pravima. Apelant je prvenstveno ukazao na to da su tijekom postupka istražne radnje saslušanje svjedoka i saslušanje apelanta kao optuženog vršili policijski službenici, te da apelant nije saslušan od strane tužitelja iako je podneskom zatražio nadzor tužiteljstva nad radom policije zbog činjenice da mu je uskraćeno pravo da dopuni svoj iskaz. Osim toga, apelant je istakao da je tražio da se odredi postupajući tužitelj koji će vršiti nadzor nad istragom, a podnio je i predstavku na rad postupajućih službenih osoba iz policije. Dalje, je istakao da su svjedoke tužiteljstva ovlaštena lica iz policije saslušavali van prostorija MUP, u sjedištu škole ili u obiteljskim kućama svjedoka. Apelant je naveo da je oštećena pred postupajućom tužiteljicom saslušana bez prisustva ovlaštenog radnika Centra za socijalni rad i bez prisustva roditelja, iako je bila maloljetna, a njeno saslušanje na glavnom pretresu je obavljeno u prisustvu optuženog.

24. Dalje, apelant je istakao da je postupak pred prvostupanjskim sudom, i nakon što je prvobitno oslobađajuća presuda ukinuta rješenjem Kantonalnog suda, vođen po odredbama ZKP FBiH, a nije primijenjen Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u kaznenom postupku. Prilikom saslušanja oštećene na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom učestvovao je pedagog koji se ne nalazi na listi vještaka iz te oblasti, na što je odbrana prigovarala. Pred Kantonalnim sudom iznova nisu izvođeni dokazi i odbrana je tada iskazala da predlaže izvođenje dokaza kao u postupku pred općinskim sudom, što podrazumijeva, između ostalog, i pribavljanje prvobitnu zaprimljenu kaznenu prijavu od Policijske stanice Jajce, međutim, Kantonalni sud nije tako postupio, niti je u svojoj presudi obrazlagao da li je odbio taj prijedlog, odnosno o njemu nije odlučivao.

25. Pored ovog dokaza, pred prvostupanjskim - Općinskim sudom, obrana je predložila više dokaza koji su odbijeni i nisu provođeni, a kako je pred drugostepenim sudom odbrana predložila izvođenje svih dokaza koji su predloženi pred prvostepenim sudom, drugostepeni sud te dokaze nije provodio, niti je uopće o tom prijedlogu odlučivao. Naveo je da je na sve te propuste prvostupanjskog i drugostupanjskog suda apelant ukazao u žalbi protiv presude Kantonalnog suda, ali, ni Vrhovni sud nije odlučivao o tim navodima iz žalbe. Apelant tvrdi su iskazi svjedoka koje je ponaosob obradio u tekstu apelacije, posebno svjedoka obrane pogrešno interpretirani i ocijenjeni.

26. Dalje, apelant je ukazao da je cjelokupan postupak je trajao oko četiri i pol godine, odnosno da je bez razloga trajao dugo. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje, u smislu jednakosti stranaka u postupku, povrijeđeno jer stranke nisu bile jednake ni u pravima, ni u ophođenju prema njima budući da pojedini dokazi koje je odbrana predložila da se izvedu nisu ni izvođeni jer ih sud nije odobrio, a i oni koji su izvedeni, nisu cijenjeni s potrebnom pažnjom, za razliku od dokaza koje je izvelo tužiteljstvo. Osim toga, smatra da su povrijeđene i odredbe Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH, odnosno da je bio subjekt diskriminacije po osnovu spola. Naime, apelant u ovom postupku očigledno bio u podređenom položaju jer je muškog spola zbog činjenice da se radi o osjetljivoj kategoriji lica (oštećena je maloljetnik), a i vrlo delikatnoj vrsti kaznenih djela. II.Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da, iako se u apelaciji navodi da se ona podnosi zbog povrede navedenih ljudskih prava, u apelaciji se ističu povrede zakona koje je, po mišljenju apelanta, počinio drugostepeni i trećestupanjski sud, te nedostaci pri utvrđivanju činjeničnog stanja. Većinu tih navoda sadržavala je apelantova žalba podnesena protiv presude Kantonalnog suda od 14. decembra 2015. godine, pa je Vrhovni sud presudi od 13. marta 2017. godine izvršio ocjenu osnovanosti tih žalbenih navoda i o tome dao razloge u obrazloženju presude, zbog čega je, u pogledu navoda iz apelacije koji su bili sadržani i u žalbi, Vrhovni sud uputio na stavove iznesene u navedenoj presudi. Na stavove iz navedene presude Vrhovni sud je uputio i u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na suđenje u razumnom roku. Vezano za navode iz apelacije u kojima je istaknuto da je postupak pred redovnim sudovima u ovom kaznenom predmetu vođen po odredbama ZKP FBiH, a ne po odredbama Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima, Vrhovni sud je istakao da apelant te navode nije istakao u žalbi protiv presude Kantonalnog suda, odnosno da nije drugostupanjsku presudu pobijao iz tih razloga, pa Vrhovni sud nije imao mogućnost izjasniti se o pravilnosti sastava sudskog vijeća drugostupanjskog suda. Isto se odnosi i na apelantove navode o povredi odredaba Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH i da je apelant subjekt diskriminacije po osnovu spola.

28. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod pravnog stajališta iz svoje osporene odluke, u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi stavovi tog suda, s obzirom da smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji niti ostala prava zajamčena Europskom konvencijom, odnosno Ustavom Bosne i Hercegovine.

29. Tužiteljstvo je istaklo da apelacione navode smatra neosnovanim. Istaknuto je da je točno da je apelant, u vrijeme kada je bio u statusu osumnjičenog, saslušan od strane policijskih službenika i da nije saslušan u prostorijama Tužiteljstva od strane tada postupajućeg tužitelja, međutim to nije povreda odredaba ZKP FBiH, budući da je obveza tužitelja da sasluša samo osobu lišenu slobode, dok se u ostalim situacijama ova radnja izvodi putem policijskih službenika. Dalje, navedeno je zahtjev za određivanje postupajućeg tužioca koji je apelant naveo u apelaciji ne postoji u spisu, međutim i da postoji bio bi bespredmetan, budući da je činom dodjele spisa svaki tužitelj i ovlašten da voditi istragu i vršiti nadzor nad istom. U pogledu apelantovih navoda o mjestu gdje su saslušavani svjedoci, Tužiteljstvo je navelo da to ne predstavlja nikakvu povredu odredaba ZKP FBiH niti povredu apelantovih prava, jer ne postoji odredba ZKP FBiH, niti bilo kog drugog Zakona koja to zabranjuje. U pogledu apelantovih navoda o tome da oštećena nije saslušana u prisustvu psihologa, Tužiteljstvo je istaklo da su ti navodi neosnovani jer je saslušanje maloljetnih osoba obavljeno u prisustvu psihologa, čime je postupano u skladu s odredbom o saslušanju maloljetne osobe kao svjedoka iz člana 100. stav 4. ZKP FBiH.

V.Relevantni propisi

30. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH”, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17)

31. U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH”, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 205.

Spolni odnošaj zloupotrebom položaja (1) Ko zloupotrebom svog položaja navede na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju drugu osobu koja se zbog imovinskog, obiteljskog, društvenog, zdravstvenog ili drugog stanja ili teških prilika nalazi prema njemu u odnosu zavisnosti, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Nastavnik, odgojitelj, roditelj, usvojitelj, staratelj, očuh, maćeha ili druga osoba koja iskorištavajući svoj položaj ili odnos prema maloljetniku koji joj je povjeren radi učenja, odgoja, čuvanja ili njege izvrši s njim spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Član 208.

Bludne radnje (1) Ko u slučajevima iz čl. 203. (Silovanje), 204. (Spolni odnošaj s nemoćnom osobom), 205. (Spolni odnošaj zloupotrebom položaja) i 206. (Prinuda na spolni odnošaj) ovog zakona, kada nije počinjen ni pokušaj tog krivičnog djela, učini samo bludnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Ko u slučaju iz člana 207. (Spolni odnošaj s djetetom) ovog zakona, kada nije počinjen ni pokušaj tog krivičnog djela, učini samo bludnu radnju, ili ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prema djetetu ili maloljetniku, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

32. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14)

33. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 91.

Osnovne odredbe o ispitivanju (1) Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši tužilac ili ovlaštena službena osoba. [...] Član 100.

Tok saslušanja svjedoka [...] (4) Prilikom saslušanja maloljetnog lica, naročito ako je ono oštećeno krivičnim djelom, postupiće se obazrivo da saslušanje ne bi štetno uticalo na psihičko stanje maloljetnika. Saslušanje maloljetnog lica izvršiće se uz pomoć psihologa, pedagoga ili drugog stručnog lica.

(5) Oštećenog krivičnim djelom nije dozvoljeno ispitivati o njegovom seksualnom životu prije izvršenog krivičnog djela, a ako je takvo ispitivanje obavljeno - na takvom iskazu ne može se zasnivati sudska odluka.

[...] Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 46 0 k 037621 16 Kžž od 13. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 24. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije.

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[…]

41. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem kaznenog djela bludne radnje, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

42. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su osporene presude utemeljene na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da se, kao i u postupku pred Vrhovnim sudom, dobar dio apelantovih navoda iz apelacije odnosi na postupak pred prvostupanjskim – Općinskim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostupanjska presuda Općinskog suda ukinuta rješenjem Kantonalnog suda i da će u pogledu apelacionih navoda Ustavni sud ispitati presudu Vrhovnog suda broj 46 0 K 037621 16 Kžž od 13. marta 2017. godine i presudu Kantonalnog suda broj 46 0 K 037621 15 Kžk od 14. decembra 2015. godine.

43. Ustavni sud, u vezi s ovim apelantovim navodima, zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka u pogledu apelantove kazneno-pravne odgovornosti. Dalje, Vrhovni sud je, obrazlažući neosnovanost žalbenih navoda, istakao da je apelantova odbrana analizirana i ocijenjena u vezi sa svim ostalim dokazima i da nije dovela u pitanje zaključak Kantonalnog suda da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret i to na način kako je to opisala oštećena u svojim izjavama, što je potvrđeno i ostalim izvedenim dokazima. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su sitne nesuglasice koje su postojale u različitim iskazima oštećene takve da ne mogu dovesti u sumnju da su se stvari događale upravo onako kako ih je oštećena opisala i da inzistiranje obrane na tim nesuglasicama nije dovelo u pitanje stav suda o apelantovoj krivnji.

44. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom postupku proveden obiman dokazni postupak i da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na sveukupnoj analizi brojnih izvedenih dokaza, uz obrazloženja koja po mišljenju Ustavnog suda ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o apelantovoj krivnji, uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Naime, u osporenim presudama su dati jasni i precizni razlozi za stavove kojima je utvrđena apelantova kaznena odgovornost, jer je za svaki prihvaćeni dokaz, kao i za onaj koji nije prihvaćen dato logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su izveli zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića kaznenog djela za koja mu je izrečena kazna, te da su o svojim zaključcima dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Europske konvencije.

45. Apelant je istakao da je u postupku koji je vođen protiv njega povrijeđen princip presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, kojeg dovodi u vezu sa sudskom ocjenom dokaza i principom ravnopravnosti stranaka, ističući da dokazi optužbe i odbrane nisu cijenjeni na ravnopravan način.

46. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 2. Europske konvencije propisuje da će, u skladu sa zakonom, svako tko je optužen za kazneno djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivnja ne dokaže. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Prema praksi Europskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na obranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). S obzirom da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, te da apelant, u vezi s tim navodima, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što nije zadovoljan zaključcima o njegovoj krivnji do kojih su sudovi došli, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

47. U pogledu principa ravnopravnosti stranaka, Ustavni sud ističe da je ovaj princip također jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d. Europske konvencije, prema kojem optuženi u kaznenom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužitelj. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, je da postupak mora da bude u skladu s principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužitelj, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje obrane i konačno mora imati mogućnost prisustvovati suđenju. U odgovoru na pitanje da li je apelant tretiran na neravnopravan način u odnosu na tužitelja, Ustavni sud je zapazio da je apelant tijekom cijelog postupka imao branitelja, da je imao mogućnost predlagati i izvoditi dokaze, da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih osobno i uz pomoć branitelja, te predložiti dokaze koje će suprotstaviti dokazima optužbe. Iz osporene presude Kantonalnog suda proizlazi, kako je već navedeno, da su tijekom postupka pred tim sudom preuzeti dokazi koji su provedeni tijekom prvostupanjskog postupka pred Općinskim sudom, kao i da apelant, izričito pitan, nije imao prijedloga za izvođenje novih dokaza, pa proizlazi da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je narušen princip ravnopravnosti stranaka u postupku koji je vođen protiv njega, odnosno da su sudovi tijekom predmetnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu.

48. Dalje, vezano za apelantove navode da je postupak pred redovnim sudovima vođen po odredbama ZKP FBiH, a ne po odredbama Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima, kao i da su tijekom postupka pred redovnim sudovima povrijeđene odredbe Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH, odnosno da je apelant subjekt diskriminacije po osnovu spola, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da apelant nije dokazao da je ovakve navode isticao u postupku pred Kantonalnim sudom, te na taj način pružio mogućnost Kantonalnom sudu da se o tome izjasni, niti to proizlazi njegovih apelacionih navoda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ističe da apelant ne može sa uspjehom ukazivati na propuste za koje smatra da su počinjeni tijekom postupka, ako u okviru samog postupka nije na njih ukazivao, već ih prvi put iznosi u apelaciji pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima, kada apelanti određene navode po prvi put ističu u apelaciji, Ustavni sud ističe da ove navode apelant ne može uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je prvo trebao koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 2350/17 od 31. januara 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

49. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan principima člana 6. Europske konvencije, pa apelantove navode o povredi prava iz člana 6. Europske konvencije smatra neosnovanim VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije, u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda utvrdio da apelantova kazneno-pravna odgovornost za kazneno djelo za koje je osuđen nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi. Također, u osporenim presudama su navedeni jasni i precizni razlozi u pogledu dokaza koji su prihvaćeni i onih koji nisu, uz obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.