Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4442/17 (V.M.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Aktivna legitimacija
  • Testament
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Nacionalizacija
  • Nasljedstvo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Predmeti (1)

AP-4442/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4442/17, rješavajući apelaciju V.M., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. srpnja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija V.M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 P 156018 16 Rev od 15. lipnja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. V.M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jovan Čizmović, odvjetnik iz Banja Luke, podnio je 27. listopada 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 P 156018 16 Rev od 15. lipnja 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužitelja Grada Banja Luke, zastupanog po Pravobraniteljstvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 20. svibnja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužitelj, odgovor na apelaciju dostavili su u periodu od 22. svibnja do 5. lipnja 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 156018 12 P od 17. studenog 2014. godine, donesenoj po tužbi tužitelja protiv apelanta kao prvotuženog te T.K. kao drugotužene. i trećetuženog A.P. , utvrđeno je da je ništav testament koji je 19. travnja 1965. godine sačinila sada pokojna D.M. (u daljnjem tekstu: ostaviteljica), a koji je proglašen na ročištu održanom 13. travnja 2005. godine u ostavinskom postupku pred Osnovnim sudom što je apelant dužan priznati i trpjeti da se na temelju te presude izvrši brisanje prava korištenja nekretnina (k.č. 1122/1 i 1122/5 upisani u zk. ul. br. 14220 k.o. Banja Luka). Istom presudom, odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrđenje da je ništavo rješenje o nasljeđivanju od 13. travnja 2005. godine, te je apelant obvezan da tužitelju nadoknadi troškove postupka.

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da su sporne nekretnine na temelju rješenja Narodnog odbora Općine Banja Luka od 24. listopada 1959. godine bile nacionalizirane i upisane kao društvena svojina prema odredbama Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji), te da je ostaviteljica na tim nekretninama imala upisano pravo korištenja. Ostaviteljica je 19. travnja 1965. godine svojeručno sačinila i potpisala testament kojim je sporne nekretnine ostavila apelantu. Međutim, nekretnina označena kao k.č.1122/1 je rješenjem SO Banja Luka od 7. veljače 1972. godine dodijeljena Stambenom poduzeću Banjaluka na korištenje radi izgradnje Dječjeg doma „Rada Vranješević“ u Banja Luci (u daljnjem tekstu: dječji dom), te je tužitelj sa ostaviteljicom zaključio sporazum o naknadi za predmetne nekretnine, pri čemu dječji dom na toj građevinskoj parceli nije nikad izgrađen. Ostavinski postupak iza ostaviteljice je okončan 3. travnja 1981. godine u kojem su za zakonske nasljednike na zaostavštini koja se sastojala od novčanih sredstava proglašeni S.P, B.L. i A.P.. Naknadno je u ostavinskom postupku na ročištu 13. travnja 2005. godine za testamentarnog nasljednika na spornim nekretninama proglašen apelant koji se odrekao prava na žalbu, pa je to rješenje postalo pravomoćno. Apelant je na temelju tog rješenja na spornim nekretninama u zemljišnoj knjizi u C-listu upisan kao nositelj prava korištenja sa dijelom 1/1, dok je u B-listu ostao upis društvene svojine. Dalje, u rješenju Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka od 5. prosinca 2007. godine utvrđeno je da je sa danom 1. prosinca 2006. godine stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske po sili zakona prestalo državno vlasništvo na parceli k.č.1122/1 i naloženo je zemljišno knjižnom odjeljenju suda da upiše apelanta kao vlasnika (stavak 1). Također, navedenim rješenjem odbijen je zahtjev apelanta za utvrđivanje vlasništva na nekretnini površine k.č.1122/5 jer je ta nekretnina nacionalizirana i upisana kao društvena svojina prema Zakonu o nacionalizaciji (stavak 2), te je utvrđeno da će se promjena stanja u zemljišno knjižnoj i katastarskoj evidenciji u korist apelanta izvršiti nakon što dostavi dokaz da je uplaćen revalorizirani iznos naknade koja je isplaćena ostaviteljici po sporazumu o naknadi po osnovu rješenja o preuzimanju zemljišta, a što iznosi 100.123,93 KM (stavak 3. i 4.). Na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina od 22. veljače 2008. godine, apelant je prodao nekretninu k.č.1122/1 umješaču ,,BL Sjaj“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: umješač) za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 1.850.000,00 KM, na temelju kojega se umješač upisao kao vlasnik.

7. Razmatrajući apelantovi prigovor nepostojanja aktivne legitimacije Osnovni sud je zaključio da taj prigovor nije utemeljen. Naime, Osnovni sud je naveo da je nesporno da tužitelj ne spada u krug osoba koje bi po zakonskom redu bile pozvane na nasleđivanje kada ne bi bilo testamenta i da zbog toga tužitelj prema odredbama Zakona o nasljeđivanju iz 1965 (u daljnjem tekstu: ZON 1965.) nije ovlašten da podnese tužbu za utvrđenje ništavosti testamenta. Međutim, u slučaju kada tužitelj nije posebnim propisom ovlašten da podnese tužbu za utvrđenje, onda prema odredbi članka 54. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tužbu može podnijeti ako ima pravni interes za podnošenje tužbe. Za dopustivost deklaratorne tužbe tužitelj mora iznijeti tvrdnju da traži pravnu zaštitu određenog sadržaja jer je njegovo subjektivno pravo ugroženo, te učiniti vjerojatnim da će njegov tužbeni zahtjev ako bude usvojen za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi, koju bez povoljne sudske odluke ne bi mogao ostvariti. U tom pogledu, dovoljno je da tužitelj samo navede i dokaže okolnosti iz kojih proizlazi njegovo postojanje, a tijekom postupka tužitelj je to učinio jer je naveo da ima pravni interes za podizanje ove tužbe iz razloga što je zemljište k.č. 1122/1 rješenjem SO Banjaluka od 7. veljače 1972. godine dodijeljeno Stambenom poduzeću Banja Luka na korištenje radi izgradnje dječjeg doma ali kako taj dom nije nikad izgrađen, to je apelant na ovoj parceli uspostavio svoje pravo vlasništva. Tužitelj bi utvrđenjem ništavosti testamenta u ovom postupku uspostavio ponovo svoje pravo na toj nekretnini. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je naveo da je tužitelj u ovom postupku dokazao postojanje svog pravnog interesa, koji se može promatrati kroz materijalno pravne norme, kao i kroz procesno pravne norme, tako da nije bitno na kojem se pravnom području odražava korist za stranku koja traži sudsku zaštitu, jer to ne mora biti samo građansko pravni interes, već može biti i ustavno pravni, administrativno pravni, kazneno pravni i sl. Također, Osnovni sud je zaključio da nije utemeljen ni apelantov prigovor promašene pasivne legitimacije na strani drugotužene i trećetuženog, jer su drugotužena T.K., kao i trećetuženi A.P. nasljednici iza umrlog B.L. koji je kako je bio brat i nasljednik ostaviteljice, i koji je rješenjem o nasljeđivanju od 3. travnja 1981. godine proglašen kao zakonski nasljednik na novčanim sredstvima.

8. Također, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da nekretnine kojima je ostaviteljica osporenim testamentom raspolagala nisu bile njena imovina u trenutku sačinjavanja testamenta. Zbog toga je takvo raspolaganje kao protivno odredbama članka 2. i članka 7. ZON 1965. ništavo i takav testament kojim se raspolagalo imovinom trećih osoba ne može proizvoditi pravne posljedice u smislu odredbi čl. 2, čl. 7. i 67. ZON 1965. u odnosu apelanta koji se na temelju tog testamenta upisao u zemljišnim knjigama kao korisnik i kasnije kao vlasnik ovih nekretnina.

9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 156018 15 Gž od 15. lipnja 2016. godine, žalba tužitelja je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena u odbijajućem dijelu, a žalbe apelanta i umješača na strani tuženih su usvojene i prvostupanjska presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti testamenta i brisanje upisa prava korištenja, te je tužitelj obvezan na plaćanje troškova postupka.

10. Okružni sud je naveo su u članku 65. ZON 1965. navedeni razlozi za ništavost testamenta prema kojima je testament ništav ako je ostavitelj bio nesposoban za rasuđivanje, ako nije imao 16 godina, ako je prijetnjom ili prinudom natjeran da sačini testament, ako je testament sačinio pod utjecajem sile ili zablude. U svezi sa time, Okružni sud je naveo da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da je testament ništav iz razloga što ostaviteljica nije bila upisana kao vlasnica imovine koju je ostavila apelantu. Naime, nekretnine koje su bile predmetom raspolaganja testamentom u vrijeme sačinjavanja testamenta bile su imovina ostaviteljice, a odredbom članka 2. ZON 1965. propisano je da se nasljeđivati mogu samo stvari i prava koja pripadaju pojedincima, te člankom 7. ZON 1965. bilo je propisano da ostavitelj može raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koje su određene zakonom.

11. Također, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski je na pogrešan način raspravio istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Aktivno legitimirani za podnošenje tužbe radi ništavosti testamenta su samo one osobe koje u tome imaju pravni interes koji može biti pozitivan ili negativan. Pozitivan interes za ništavost testamenta ima osoba kojoj bi u cijelosti ili djelomično pripalo ono što je testamentom namijenjeno testamentarnom nasljedniku ili drugoj osobi kome je ostavljena neka korist. Negativan interes ima ona osoba koja bi poništenjem testamenta bila oslobođena nekog tereta ili dužnosti koja joj je naređena testamentom. Dakle, pravni interes u prvom redu, ima osoba koja bi po zakonskom redu nasljeđivanja bila pozvana na nasljedstvo kada ne bi bilo testamenta, zatim osoba koja je postavljena za nasljednika u nekom ranijem testamentu, kao i svaka druga osoba koja učini vjerojatnim da bi joj uslijed poništenja testamenta iz nasljedno-pravnog osnova pripala neka korist iz ostavine. U svezi sa time, Okružni sud je zaključio da tužitelj nije aktivno legitimiran da traži utvrđivanje ništavosti testamenta jer to pravo pripada zakonskim nasljednicima odnosno osobama kojima bi pripala neka korist iz nasljedno pravnog osnova. Zbog toga nije prihvatljivo obrazloženje prvostupanjskog suda da tužitelj sukladno odredbi članka 54. ZPP ima pravni interes da podnese tužbu za utvrđenje, jer je ostaviteljica uz naknadu ustupila zemljište tužitelju. U svezi sa time, Okružni sud je naveo da nikada nije izgrađen dječji dom a u međuvremenu je stupio na snagu Zakon o građevinskom zemljištu, a apelant je u upravnom postupku izvršio upis prava vlasništva na spornoj nekretnini. Takva odluka je u upravnom postupku postala pravomoćna, što je tužitelju moralo biti poznato. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak da postoji pravni interes na strani tužitelja za podnošenje tužbe.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 P 156018 16 Rev od 15. lipnja 2017. godine djelomično je usvojena revizija tužitelja i presuda Okružnog suda preinačena u dijelu kojim je usvojena žalba apelanta i umješača pa su te žalbe odbijene i potvrđena je presuda Osnovnog suda u dijelu kojim je utvrđeno da je ništav testament, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se na temelju te presude izvrši brisanje upisa kojim je uknjiženo njegovo pravo korištenja spornih nekretnina. Navedenom presudom apelant je obvezan na plaćanje troškova parničnog postupka.

13. Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjska odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, iz izvedenih dokaza nesporno je da su sporne nekretnine nacionalizirane i upisane kao društvena svojina a da je na ime ostaviteljice bilo upisano privremeno pravo korištenja do predaje u posjed. Odredbom članka 5. Opšteg zakona o narodnim odborima i člankom

7. Ustavnog zakona o osnovama društvenog i političkog uređenja FNRJ bilo je propisano da na zemljištima i nepokretnostima u društvenoj svojini, upravlja općina na čijem se području nalaze. Također, prema stanovištu sudske prakse, koja je po tom pitanju jedinstvena, ukoliko na nekretninama nije bio upisan organ upravljanja (kao što je to u konkretnom slučaj) niti je upisano pravo u korist države, kao organ upravljanja takve nepokretnosti u društvenoj svojini, smatrala se općina na čijoj teritoriji se nepokretnost nalazi. Da je to tako, potvrđuje i činjenica da je SO Banja Luka 7. veljače 1972. godine donijela rješenje kojim je sporna nekretnina data na korištenje Stambenom poduzeću Banja Luka radi izgradnje dječjeg doma (ta parcela nije privedena namjeni jer na njoj nije izgrađen dječji dom), i ostaviteljici je priznata i isplaćena naknada za nacionalizirano zemljište u iznosu od 89.122,05 dinara, po sporazumu od 9. ožujka 1972. godine. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da tužitelj ima pravni interes i aktivnu legitimaciju da osporava zakonitost spornog testamenta.

14. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je člankom 1. stavak 2. Zakona o nacionalizaciji, bilo propisano da se u gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionaliziraju i postaju društvena svojina i građevinska zemljišta, a člankom 38. istog zakona da građevinsko neizgrađeno zemljište koje je nacionalizirano ostaje u posjedu ranijeg vlasnika, sve dok ga on na temelju rješenja općinskog narodnog odbora ne preda u posjed općini ili drugoj osobi radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova. Prema odredbi članka 39. stavak 1. Zakona o nacionalizaciji raniji vlasnik ima pravo to zemljište, sve dok je u njegovom posjedu besplatno koristiti ili za to vrijeme dati drugom na korištenje uz ili bez naknade. Komisija za tumačenje zakona Savezne narodne skupštine je 9. lipnja 1959. godine dala obvezno tumačenje članka 39. stavak 1. Zakona o nacionalizaciji prema kojem tu odredbu treba tako shvatiti da „raniji sopstvenik može pravo korištenja trajno prenijeti na drugoga, uz naknadu ili bez naknade“, a u „ovom posljednjem slučaju, prava i obaveze ... koje je imao raniji sopstvenik... prelaze na lice na koje je prenio pravo korišćenja na tom zemljištu, ako je ovaj prenos zabilježen u zemljišnim knjigama“. Kod prijenosa prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta, bilo uz naknadu ili bez naknade, prema obveznom tumačenju kao konstitutivni elemenat zasnivanja u korist osobe na koje je to na koga je to pravo preneseno, jeste upis u zemljišne knjige. Upis prava korištenja na apelanta ostvaren je tek donošenjem osporenog rješenja o nasljeđivanju od 13. travnja 2005. godine. Nositelj prava privremenog korištenja nacionaliziranog građevinskog zemljišta je s tim pravom slobodno raspolagao sve do 15. veljače 1968. godine, kada je na snagu stupio Zakon o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera. Od 15. veljače 1968. godine, pravo privremenog korištenja je ograničeno suglasno članku 5. stavak 1. toga zakona, na način da se to pravo moglo prenijeti samo na taksativno određeni krug osoba (bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce), a po stavku 3. to pravo mogu naslijediti zakonski nasljednici ranijeg vlasnika, kao i zakonski nasljednici bračnog druga, potomaka, usvojenika, roditelja i usvojioca, na koje je raniji vlasnik prenio ta prava. U trenutku smrti ostaviteljice 24. ožujka 1980. godine, kada se otvara njeno nasljeđe po članku 126. Zakona o nasljeđivanju iz 1980 (u daljnjem tekstu: ZON 1980), na snazi je bio Zakon o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini (,,Službeni list SRBiH“, br. 13/74), koji je člankom 10. stavak 1. propisivao da raniji vlasnik može svoje pravo korištenja prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce, odnosno da ta prava mogu naslijediti zakonski nasljednici ranijeg vlasnika, kao i zakonski nasljednici bračnog druga, potomaka, usvojenika, roditelja i usvojioca, na koje je raniji vlasnik prenio ta prava. Navedeno ograničenje u pogledu prava prenošenja i nasljeđivanja prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta, propisano je i člankom 23. stavak 1. i 3. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 86/03), koji je bio na snazi u vrijeme proglašenja testamenta i donošenja rješenja o nasljeđivanju. U konkretnom slučaju, apelant ne spada u krug neposrednih zakonskih nasljednika ostaviteljice (srodnik je njenog preminulog supruga), niti to pravo ima po predstavljanju, što je i konstatirano na ostavinskom zapisniku od 13. travnja 2005. godine pri proglašenju testamenta. Prema pozitivnim zakonskim propisima važećim na dan otvaranja nasljeđa, odnosno na dan proglašenja testamenta, ništav je testament ostaviteljice kojim pravo korištenja na spornoj nekretnini ostavila apelantu, jer je takvo raspolaganje protivno imperativnoj zakonskoj odredbi. Vrhovni sud je naveo da je pored toga potrebno cijeniti i da je sporna nekretnina izuzeta od ostaviteljice 1972. godine (bez obzira što nije privedena namjeni) uz isplatu naknade, čime je faktički prestalo njeno pravo korištenja te nekretnine. Na pravilnost prvostupanjske odluku dijelu, nema utjecaja ni činjenica da je rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove od 5. prosinca 2007. godine apelantu priznato pravo vlasništva na k.č. broj 1122/1, obzirom da je eventualno preispitivanje zakonitosti takve odluke, stvar upravnog postupka i nije u nadležnosti redovnih sudova u okviru parničnog postupka. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant tvrdi da se stvarna prava na nekretninama stječu upisom u zemljišnu knjigu, te da Stambeno poduzeće Banja Luka ili Dječji dom nikada nisu bili nositelji prava korištenja spornog zemljišta niti je sporna nekretnina privedena namjeni prema rješenju SO Banja Luka od 7. veljače 1972. godine, iz čega proizlazi da se od toga rješenja odustalo i ono je postalo neprovodivo. S druge strane, apelant navodi da je isplatio revalorizirani iznos naknade isplaćene ostaviteljici i upisao se kao vlasnik u zemljišnim knjigama, zbog čega smatra da je taj sporazum o određivanju naknade raskinut i izvršeno je vraćanje danog iznosa. Dalje apelant ukazuje da je ograničenje u pravu raspolaganja gradskim građevinskim zemljištem uspostavljeno tek nakon sačinjavanja testamenta donošenjem Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera iz 1968. godine, zbog čega smatra da se taj zakon niti bilo koji drugi ne može retroaktivno primijeniti na pravne poslove (nasljedno pravne ili obligacijsko pravne) ranije sačinjene odnosno zaključene. S tim u svezi smatra da niti jedan zakon o građevinskom zemljištu ili o nasljeđivanju koji je donesen i stupio na pravnu snagu nakon sačinjavanja testamenta pa do trenutka kada je testament proglašen, ne sadrži odredbu o ništavosti ili relevantnoj retroaktivnoj primjeni na ranije sačinjene testamente, iz čega proizlazi da je sporni testament punovažan jer je sačinjen u skladu sa tada važećim zakonom o nasljeđivanju, a proizvodi učinke tek u trenutku smrti ostavitelja. Osim navedenog, apelant smatra da tužitelj ne spada u krug zainteresiranih osoba koje mogu tražiti poništenje testamenta pošto se njegov nasljedno pravni položaj ne bi promijenio utvrđenjem ništavosti testamenta, jer utvrđenje ništavosti testamenta ne može tražiti osoba koja iz toga ne izvodi za sebe nasljedno pravnu ili drugu posljedicu. Pored toga, apelant tvrdi da bi po sili zakona prestalo državno vlasništvo na spornom zemljištu pa samim tim i eventualno pravo i interes tužitelja, pa bi i da nema testamenta svaki od zakonskih nasljednika bio u istom položaju kao i apelant, tj. ostvario bi pripadajuće mu pravo a koje je u korist apelanta potvrđuje navedeno rješenje, a tužitelj u tom slučaju ne bi imao što osporavati. II.Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da apelacijski navodi nisu utemeljeni jer je taj sud dao jasno obrazloženje utemeljeno na utvrđenim činjenicama i relevantnim odredbama materijalnog prava tako da je isključena bilo kakva proizvoljnost, a okolnost da je apelant nezadovoljan odlukom suda nije razlog za postojanje povrede prava na pravično sušenje i pravo na imovinu.

17. Okružni sud je naveo da nije učinjena povreda prava na koja se apelant pozvao zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

18. Osnovni sud je naveo da ostaje pri stavu izraženom u prvostupanjskoj presudi te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

19. Tužitelj zastupan po Pravobraniteljstvu je naveo da je presuda Vrhovnog suda u cijelosti donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, ocjenom dokaza i pravilnom primjenom odredaba parničnog postupka, a da su neutemeljeni i ničim dokazani navodi apelacije o povredi prava na koje se apelant pozvao.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09, 61/13), sačinjen u Ustavnom sudu, koje glase: Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

2. Tužba za utvrđenje Član 54. st. (1) i (2) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

Član 123 Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

21. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“, br. 52/58, 3/59 - ispravka), u relevantnom dijelu glasi:

Član 38 Građevinsko neizgrađeno zemljište koje je nacionalizovano ostaje u posedu ranijeg sopstvenika sve dok ga on na osnovu rešenja opštinskog narodnog odbora ne preda u posed opštini ili drugom licu, radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova.

Predaja zemljišta u posed opštini ili drugom korisniku ne može se izvršiti pre nego što je korisniku to potrebno radi izvođenja građevinskih ili drugih radova kojima se zemljište privodi namenjenoj svrsi.

Član 39 Raniji sopstvenik nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta ima pravo to zemljište zajedno sa trajnim zasadima na njemu, sve dok je u njegovom posedu, besplatno koristiti ili za to vreme drugome dati na korišćenje uz naknadu ili bez naknade, saglasno važećim propisima o zakupu poljoprivrednog zemljišta.

Pre predaje zemljišta u posed opštini ili drugom korisniku raniji sopstvenik ima pravo sa tog zemljišta skinuti usev i sabrati plodove.

Ako raniji sopstvenik nije u mogućnosti da skine usev i sabere plodove, on ima pravo od opštine odnosno lica kome predaje zemljište u posed zahtevati naknadu za usev i plodove po cenama koje su važile za vreme poslednje žetve ili berbe.

22. Obavezno tumačenje člana 39 stav 1 Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“, broj 24/59) u relevantnom dijelu glasi: Prema članu 39 stav 1 Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, raniji sopstvenik nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta ima pravo to zemljište, dok je u njegovom posedu (član 38 stav 1 istog zakona), besplatno sam koristiti ili ga dati drugome na korišćenje uz naknadu ili bez naknade.

Odredbu člana 39 stav 1 pomenutog zakona treba tako shvatiti da raniji sopstvenik nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta može to zemljište dati drugome na privremeno korišćenje uz naknadu ili bez naknade, saglasno važećim propisima o zakupu poljoprivrednog zemljišta, zadržavajući na njemu pravo korišćenja koje po zakonu ima, kao i da može to pravo korišćenja trajno preneti na drugoga, uz naknadu ili bez naknade.

U ovom poslednjem slučaju, prava i obaveze koje je na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta imao raniji sopstvenik u pogledu nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta prelaze na lice na koje je preneo svoje pravo korišćenja na tom zemljištu, ako je ovaj prenos zabeležen u zemljišnim knjigama.

23. Zakon o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera („Službeni list SFRJ“, br. 5/68 i 20/69), u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Pravo iz člana 3. stav 1. ovog zakona i pravo iz člana 4. stav 1. ovog zakona raniji sopstvenik može preneti samo na bračnog druga, potamke, usvojenike, roditelje i usvojioce.

Bračni drug, potomci, usvojenici, roditelji i usvojioci ne mogu prava iz stava 1. ovog člana preneti pravnim poslom na drugo lice.

Prava iz stava 1. ovog člana mogu naslediti zakonski naslednici ranijeg sopstvenika, kao i zakonski naslednici bračnog druga, potomaka, usvojenika, roditelja i usvojilaca na koje je raniji sopstvenik preneo ta prava.

Odredbe st. 1. do 3. ovog člana primenjuju se i na ranije sopstvenike zemljišta koja su nacionalizovana do dana stupanja na snagu ovog zakona, kao i na lica na koja su raniji sopstvenici do dana stupanja na snagu ovog zakona preneli pravo korišćenja ili prvenstveno pravo korišćenja, ako je prenos prava izvršen na osnovu ugovora na kome su potpisi overeni od strane organa nadležnog za overavanje potpisa, ili ako je ugovorna cena isplaćena preko banke, ili ako je lice na koje je raniji sopstvenik preneo to pravo vršilo isplatu poreza ili doprinosa u vezi sa zemljištem na koje to pravo postoji.

24. Zakon o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“, broj 13/74) Član 10.

(1)Raniji vlasnik može svoje pravo korišćenja iz stava 1. člana 8. i ostvareno prvenstveno pravo korišćenja iz člana 9. ovog zakona prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce.

25. Zakon o nasleđivanju („Služeni list FNRJ“, broj 20/55, „Služeni list SFRJ“, broj 12/65), u relevantnom dijelu glasi:

Predmet nasleđivanja Član 2.

Nasleđivati se mogu stvari i prava koja pripadaju pojedincima.

Raspolaganje testamentom Član 7.

Zaveštalac može testamentom raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koji su određeni u zakonu.

Ništavost testamenta zbog nedostatka u volji zaveštaoca Član 65.

Ništav je testament ako je zaveštalac bio nateran pretnjom ili prinudom da ga napravi, ili se odlučio da ga napravi usled toga što je bio prevaren, ili što se nalazio u zabludi.

Pretnja, prinuda ili prevara povlači ništavost testamenta i kad potiče od trećeg lica.

Raspolaganja testamentom su ništava i kad postoji zabluda o činjenicama koje su pobudile zaveštaoca da učini ta raspolaganja.

Ako su samo neke odredbe testamenta napravljene pod pretnjom ili prinudom, usled prevare, ili u zabludi, onda su samo one ništave.

26. Zakon o nasljeđivanju - Prečišćeni tekst (»Službeni list SRBiH«, br. 7/80 i 15/80 - ispravka), u relevantnom dijelu glasi:

Smrt i proglašenje lica za umrlo Član 126.

Smrću lica otvara se njegovo nasljeđe.

Isto djejstvo ima i proglašenje lica za umrlo.

X - PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 247.

Ovaj zakon primjenjuje se na sva nasljeđa koja su otvorena poslije 31. decembra 1973. godine.

27. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 86/03) Član 23. st. (1) Raniji vlasnik može privremeno pravo korišćenja građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenu djecu i njihove potomke, roditelje i usvojitelje.

VI.Dopustivost

28. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju apelant osporava presudu Vrhovnog suda broj 57 0 P 156018 16 Rev od 15. lipnja 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda punomoćniku apelanta dostavljena 30. kolovoza 2017. godine, a da je apelacija podnesena 27. listopada 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.

34. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio zbog spora vezanog za nekretnine, te stoga proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

36. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo prilikom usvajanja tužiteljevog tužbenog zahtjeva.

37. Razmatrajući apelantove navode da tužitelj u konkretnom slučaju nije mogao tražiti utvrđivanje ništavosti testamenta, Ustavni sud zapaža da su prvostupanjski i revizijski sud prilikom odlučivanja o apelantovom prigovoru postojanja aktivne legitimacije tužitelja jasno i detaljno naveli razloge zbog kojih je taj prigovor odbijen, a u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi pošli od odredbe članka 54. stavak 2. ZPP kojom je propisano da se tužba za utvrđenje može podnijeti i kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Sadržaj te odredbe prvostupanjski i revizijski sud su doveli u svezu sa činjenicama konkretnog predmeta, odnosno okolnostima da je tužitelj upravljao imovinom koja je bila u društvenoj svojini a na kojoj je ostaviteljica imala pravo korištenja, te da u konkretnom slučaju nastoji ostvariti zaštitu svojih prava na toj imovini. Navedeno obrazloženje prema ocjeni Ustavnog suda ne može biti dovedeno u pitanje apelantovim tvrdnjama da tužitelj nema pravni interes jer se njegov pravni položaj ne bi promijenio utvrđenjem ništavosti testamenta, obzirom da se, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, taj pravni interes ne mora ogledati u neposrednom ishodu konkretnog postupka, već i u eventualnoj mogućnosti zaštite prava tužitelja u nekim drugim postupcima za čije pokretanje ishod konkretnog postupka može biti od odlučujuće važnosti. Stoga, apelantovi navodi kojima ukazuje da je po sili zakona prestalo društveno vlasništvo na spornim nekretninama pa samim tim i eventualno pravo i interes tužitelja, ne ukazuju na relevantnost za utvrđivanje proizvoljnosti u primjeni prava u konkretnom predmetu, obzirom da pitanje da li će tužitelj zaista ostvariti to svoje pravo u nekom drugom postupku i prava zakonskih nasljednika iza ostaviteljice, nije predmet konkretnog parničnog postupa u kojemu je podnesena tužba za utvrđivanje ništavosti testamenta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude kojom je potvrdio presudu Osnovnog suda, proizvoljno primijenio procesno pravo odnosno da je na taj način povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

38. Dalje glede apelantovih tvrdnji o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.

40. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud potvrđujući prvostupanjsku presudu dovoljno jasno i argumentirano obrazložio odluku kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio ništavost testamenta od 19. travnja 1965. godine. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno citirao odredbe tada važećih zakonskih odredaba kojima je bilo regulirano pravo korištenja i raspolaganja na gradskom građevinskom zemljištu, pa je te odredbe doveo u svezu sa odredbama ZON iz 1980. kao zakonu koji je bio na snazi u trenutku smrti ostaviteljice, nakon čega je zaključio da ostaviteljica u trenutku smrti nije mogla testamentom prenijeti pravo korištenja na apelanta jer apelant nije osoba na koju je to pravo moglo biti preneseno. U svezi sa apelantovim tvrdnjama kojima ukazuje da bi se valjanost testamenta trebala cijeniti prema propisima koji su bili na snazi u trenutku njegovog sačinjavanja, Ustavni sud zapaža da takav apelantov stav nema utemeljenje u odredbama materijalnog prava i prirode testamenta. Naime, ostavitelj može testamentom raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koji su određeni u zakonu, pa kod činjenice da testament proizvodi pravne posljedice smrću ostavitelja, za valjanost raspolaganja testamentom relevantni su pravni propisi koji su bili na snazi u trenutku smrti ostavitelja. U tom pogledu, kod razloga koje je Vrhovni sud dao u pogledu ništavosti spornog testamenta, Ustavni sud smatra da na proizvoljnost u primjeni prava ne ukazuju ni apelantove tvrdnje da nekretnina k.č. 1122/1 nikada nije privedena namjeni i da je stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini isplatom revaloriziranog iznosa naknade. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tijekom postupka pred redovitim sudovima, a koje je Vrhovni sud imao u vidu donoseći osporenu odluku i dajući razloge zašto su neutemeljeni, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju, zbog čega su neutemeljeni navodi o povredi prava na pravično suđenje.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

42. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenog prava temelje na istim razlozima koje je istakao u svezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju toga prava, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud prilikom potvrđivanja prvostupanjske odluke, dao jasne razloge zbog kojih je odbio kao neutemeljene apelantove prigovore kojima je osporavao postojanje aktivne legitimacije tužitelja za podnošenje tužbe, te kada je primjenjujući propise koji su bili na snazi u trenutku smrti ostaviteljice dao jasne razloge zbog kojih je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti testamenta.

44. Ustavni sud također zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kada se navodi o kršenju tog prava temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.

45. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-4442/17 (V.M.) | Sudska praksa | Aktio