Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1918/19 (Z.T.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1918/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-1918/19, rješavajući apelaciju Z. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. T.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 053610 18 Rev od 12. februar 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 053610 15 Rsž od 12. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 053610 09 Rs od 12.
decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 29. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 053610 18 Rev od 12. februara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 053610 15 Rsž od 12. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 053610 09 Rs od 12. decembra 2014. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano apelantovo potraživanje prema tuženom („Vranica” d.d. Sarajevo u stečaju) po osnovu plaća za period od 1. oktobra do 31. decembra 2006. godine u određenom novčanom iznosu i za period od 1. januara do 31. decembra 2007. godine u određenom novčanom iznosu te da se uvrsti u opći isplatni red, po osnovu kamata na plaće u određenom novčanom iznosu, po osnovu regresa za 2006. godinu, za 2007. godinu i za 2008. godinu u određenom novčanom iznosu s kamatama, kao i na ime troškova postupka u određenom novčanom iznosu, te da se to potraživanje uvrsti u opći isplatni red. Također, utvrđeno je da je osnovano apelantovo potraživanje prema tuženom po osnovu naknade za ishranu za period od 1. juna do 31. decembra 2006. godine u određenom novčanom iznosu i odlučeno da se to potraživanje uvrsti u opći isplatni red s kamatama u u određenom novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov zahtjev koji se odnosi na naknadu za ishranu za april i maj 2006. godine u u određenom novčanom iznosu s kamatama, te je tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant bio zaposlenik tuženog u spornom periodu („koordinator za regiju Mostar pri Direkciji Društva”) te da mu je radni odnos prestao 31. jula 2008. godine radi ostvarivanja prava na starosnu penziju. Zatim, da je rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 13. aprila 2012. godine (u toku trajanja ovog postupka) otvoren stečajni postupak nad imovinom tuženog u kojem postupku su osporena apelantova potraživanja prema tuženom i apelant upućen da svoja prava ostvaruje u ovoj parnici (koja je nakon toga nastavljena). Nadalje, da su nižestepeni sudovi utvrdili da iz dopune nalaza i mišljenja vještaka te iskaza vještaka na glavnoj raspravi proizlazi da (uzimajući podatke iz apelantove matične evidencije i uplate doprinosa za PIO) ne postoji razlika plaće za sporni period, da u računovodstvenoj dokumentaciji tužene postoje blagajnički nalozi po kojima je apelantu izvršena „isplata na plaću” u ukupnom iznosu od 30.250,00 KM (da se vjerovatno radi o isplaćenoj akontaciji na plaću), te da je vještak izjavio da je apelantova prosječna plaća bila je veća od one koju je utvrdio na osnovu uplaćenih doprinosa PIO. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelant slobodnoj ocjeni dokaza od strane drugostepenog suda ne može suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza koja uključuje prigovore činjenične prirode iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Vrhovni sud je naveo da je za usvajanje tužbenog zahtjeva bilo neophodno da apelant dokaže da mu je u spornom periodu isplaćena plaća u nižim iznosima nego što je to propisano odredbama Kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu (član 69. stav 1. i 2. Zakona o radu FBiH i član 7. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH) što apelant nije dokazao. Također, Vrhovni sud je naveo da su redovni sudovi pravilnom primjenom čl. 7. stav 1. i 123. stav l . Zakona o parničnom postupku odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike regresa jer je apelant imao obavezu da (s obzirom da tuženi nije izdavao rješenja o godišnjem odmoru) drugim dokaznim sredstvima dokaže da je u spornim godinama zaista i koristio godišnji odmor.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na pristup sudu itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević