Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-752/19 (B.G.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Disciplinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinska mjera
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-752/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-752/19, rješavajući apelaciju B. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. G.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 224593 18 Rev od 15. novembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 224593 17 Rsž od 14. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 224593 15 Rs od 20.

juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 15. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 224593 18 Rev od 15. novembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 224593 17 Rsž od 14. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 224593 15 Rs od 20. juna 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonite odluka tužene („Nova Banka” a.d. Banjaluka) o pokretanju disciplinskog postupka protiv apelanta od 24. februara 2015. godine, odluka o apelantovom udaljenju s posla od 24. februara 2015. godine, odluka o odbijanju apelantovog prigovora od 1. aprila 2015.godine, odluka disciplinske komisije od 24. aprila 2015. godine o izricanju mjere za težu povredu radne obaveze i odluka o odbijanju apelantove žalbe od 4. juna 2015. godine. Osim toga, odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u radni odnos na poslove višeg stručnog saradnika u Sektoru za pravne i opće poslove ili drugo radno mjesto koje odgovara stručnoj spremi i radnom iskustvu tužioca. Nadalje, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu mjesečnih neto primanja (mjesečna neto plaća s ukupnim radnim stažom, toplim obrokom, pripadajućim iznosom regresa za korištenje godišnjeg odmora i pripadajućim iznosima za plaćeno odsustvo i korištenje godišnjeg odmora) za period od aprila 2015. godine do februara 2017. godine (u iznosima pobliže označenim u izreci presude), za naknadu troškova disciplinskog postupka vođenog protiv apelanta sa zakonskom zateznom kamatom i zahtjev za uplatu doprinosa na ime apelanta nadležnom Fondu PIO za period od 28. aprila 2015. godine pa do ponovnog stupanja apelanta na posao, kao i da tuženi izvrši prijavu apelanta kod Fonda PIO na obrascu M2 i M4 za navedeni period, uz naknadu troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Također, apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužene za nadoknadu troškova parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene od 1. januara 2012. do 27. aprila 2015. godine (viši stručni saradnik u sektoru za opće i pravne poslove), da je 23. februara 2015. godine M.K. podnio prijavu protiv apelanta jer je (u toku radnog vremena) 11. novembra 2014. godine kod tužene učestvovao na sastanku u ulozi pravnog zastupnika „MM Home", te da je direktor tužene (na prijedlog disciplinske komisije) odlukom od 24. februara 2015. godine pokrenuo disciplinski postupak protiv apelanta. Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da je direktor tužene imenovao disciplinsku komisiju koja je održala dvije rasprave (14. i 20. aprila 2015. godine) kojima je prisustvovao apelant i njegov punomoćnik, da je iz rada komisije izuzet član M.K. (odluka od 6. marta 2015. godine) i imenovan novi član. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je disciplinska komisija 23. aprila 2015. godine jednoglasno utvrdila da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti i izrekla mu disciplinsku mjeru otkaz ugovora o radu, te da je direktor tužene odlukom odbio apelantov prigovor i potvrdio odluku 23. aprila 2015. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi utvrdili da je tužena provela disciplinski postupak u skladu s općim aktima i zakonom i da su odluke tužene zakonite, te naglasio da (suprotno apelantovim navodima) nije nastupila zastara pokretanja i vođenja disciplinskog postupka, jer je disciplinska prijava podnesena 23. februara 2015. godine, dok je prvostepena odluka o odgovornosti apelanta donesena 23. aprila 2015. godine a drugostepena 4. juna 2015. godine. Naime, Vrhovni sud je ukazao da pokretanje postupka zastarijeva u roku od tri mjeseca od dana kada je učinjena povreda, odnosno od dana saznanja za povredu a najdalje u roku od 6 mjeseci od učinjene povrede, dok vođenje postupka zastarijeva protekom 6 mjeseci od dana pokretanja postupka za utvrđivanje odgovornosti radnika (član 5.15.70. Pravilnika o radu, te član 6.1.4. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti). Pri tome je naglasio da se rok iz odredbe člana 128. stav 2. Zakona o radu odnosi na zastaru pokretanja i vođenja disciplinskog postupka u slučaju da je disciplinski organ direktor i da kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu ovo pitanje nije drugačije određeno (član 99. stav 2. Zakona o radu). Vrhovni sud je naveo da to što u toku disciplinskog postupka tužena nije navela pravno obilježje povrede radne obaveze nije propust koji bi doveo u pitanje zakonitost odluke disciplinskog organa, zato što je iz opisa povrede te činjenica koje su utvrđivane u disciplinskom postupku apelantu bilo jasno šta mu se stavlja na teret.

4. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je pravilna odluka tužene da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 98. Zakona o radu zbog čega mu je izrečena disciplinska mjera otkaza ugovora o radu, što je u skladu s članom 5.15.5. tačka b) alineja 2. Pravilnika o radu i člana

41. Granskog kolektivnog ugovora finansijskih organizacija RS, te naglasio da se drugostepena presuda ne dovodi u pitanje apelantovim prigovorima koji se tiču provođenja disciplinskog postupka. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je apelant spornom sastanku prisustvovao u svojstvu zastupnika „MM Home” (imao sve relevantne informacije o spornom odnosu između „MM Home" d.o.o. i tužene, predlagao rješenje spornog pitanja reprogramom kredita zalaganjem drugih nekretnina „MM Home" d.o.o.), što su potvrdili i svjedoci, učesnici spornog sastanka B.P, S.S. i V.P. Također, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da mu je tužena onemogućila pravo na odbranu buduću da mu je u disciplinskom postupku uskratila provođenje dokaza saslušanjem radnika tužene, jer su ti svjedoci saslušani u ovom postupku, te naglasio da se nižestepeni sudovi nisu upuštali u ponovno utvrđivanje apelantove disciplinske odgovornosti. Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da su zakonite osporene odluke tužene o prestanku radnog odnosa apelanta zbog učinjene teže povrede radne obaveze (član 98. stav 2. tačka 11. Zakona o radu), te naglasio da je tužena dokazala postojanje razloga za otkaz ugovora o radu apelantu (član 128. stav 3. Zakona o radu), te da su sporne odluke tužene (suprotno apelantovim navodima) donesene u skladu s odredbama čl. 126. stav 1. tačka 1. i 128. stav 1. Zakona o radu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelant navodi da mu je povrijeđeno „pravo na pravično suđenje u razumnom roku, budući da je postupak pred redovnim sudovima trajao duže od tri godine zbog čega traži nematerijalnu štetu, te naglašava da je tužba podnesena 6. oktobra 2015. godine, da je prvostepena odluka donesena 20. juna 2017. godine, da je drugostepena odluka donesena 14. marta 2018. godine a presuda Vrhovnog suda 15. novembra 2018. godine, te ističe da je radni spor hitne prirode i da nije doprinio trajanju postupka“, te da Vrhovni sud nije odgovorio na sve apelantove navode. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose prvenstveno na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na apelantove navode da Vrhovni sud nije odlučio o svim revizionim navodima, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene revizione navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak okončan u roku od tri godine i jedan mjesec i da su u tom periodu donesene tri odluke na tri sudske instance, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. U tom smislu, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-752/19 (B.G.) | Sudska praksa | Aktio