Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1414/19 (G. V.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1414/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-1414/19, rješavajući apelaciju Gorana Vučića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Vučić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 017522 18 Rev od 24. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Vučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Boris Stojanović advokat iz Banjaluke, podnio je 29. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 Rs 017522 18 Rev od 24. januara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena (Općina Kneževo) da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, da apelantu na ime izgubljenih plata isplati pojedinačne novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama (pobliže navedene u izreci prvostepene odluke), te da za apelanta uplati nadležnim fondovima doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti i za dječiju zaštitu u periodu od 11. juna 2013. do 1. marta 2018. godine, uz naknadu troškova postupka. Također, obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove postupka i troškove sastava žalbe u određenom novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka odbijen.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužena 5. februara 2013. godine (postupajući po nalogu upravne inspekcije od 18. januara 2013. godine jer je apelant rješenjem od 31. avgusta 2012. godine zasnovao radni odnos kod tužene bez provedenog javnog konkursa) donijela rješenje o prestanku radnog odnosa za apelanta, da je rješenjem od 6. marta 2013. godine odbila apelantov prigovor, te da su navedena rješenja poništena rješenjem Odbora za žalbe od 18. aprila 2013. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da je tužena u ponovnom postupku rješenjem od 11. juna 2013. godine oglasila ništavim rješenje od 31. avgusta 2012. godine, koje je poništeno rješenjem Odbora za žalbe od 29. jula 2013. godine, te da je Okružni sud presudom od 29. oktobra 2014. godine poništio navedeno rješenje Odbora za žalbe, a presudom od 8. decembra 2015. godine poništio rješenje tužene od 11. juna 2013. godine. Takođe, da je tužena rješenjem od 28. oktobra 2013. godine oglasila ništavim rješenje od 31. avgusta 2012. godine, koje je poništeno presudom Okružnog suda od 29. decembra 2016. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je naveo da se redovni sudovi u predmetnom postupku nisu mogli baviti zakonitošću rješenja upravne inspekcije od 18. januara 2013. godine kojim je naloženo tuženoj da raskine ugovor o radu sa apelantom, te naglasio da je rješenje upravne inspekcije konačno i pravosnažno u upravnom postupku i ne može se preispitivati u parničnom postupku (član 12. Zakona o parničnom postupku). Vrhovni sud je naveo da je tužena primila apelanta u radni odnos na radno mjesto koje nije bilo predviđeno Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tužene koji je tada bio na snazi i bio dostupan građanima bez provođenja javnog konkursa (suprotno čl. 110. i 119. stav l. Zakona o lokalnoj samoupravi i navedenom Pravilniku), te da kao takav ne može uživati sudsku zaštitu, te naglasio da se Pravilnik o izmjenama i dopunama navedenog pravilnika tužene nije mogao primjenjivati, jer nije objavljen u službenom glasniku tužene. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud pravilno tumači doseg presuda Okružnog suda o poništenju rješenja tužene od 11. juna i 28. oktobra 2013. godine, te naglasio da se sud u upravnom sporu nije upuštao u ocjenu zakonitosti samog prestanka apelantovog radnog odnosa. U vezi navedenog, Vrhovni sud je naveo da su redovni sudovi imali obavezu (imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev) da cijene (kao prethodno pitanje) da li je apelant kod tužene zasnovao radni odnos u skladu sa zakonom te da u ovisnosti od takvog utvrđenja odluče da li se apelantu u ovoj parnici može pružiti tražena pravna zaštita.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelant navodi da je „u donošenju presude Okružnog suda broj 73 0 Rs 017522 18 Rsž 2 od 21. septembra 2018. godine (protiv koje odluke je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu) i presude Okružnog suda broj 73 0 Rs 017522 14 Rsž od 19. januara 2015. godine (kojom je ukinuta ranije donesena presuda Osnovnog suda u Kotor Varoši od 26. septembra 2014. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak) učestvovao isti član vijeća i da je morao biti izuzet“, te da Vrhovni sud nije odgovorio na sve apelantove navode. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (npr., pravo na rad iz člana 39. Ustava RS itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 357.
(1)Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):
[...] 5)ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i [...]
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na navodno kršenje principa nepristrasnosti suda, te na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenji pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U vezi apelantovih navoda kojima ukazuje na povredu principa "nepristrasnosti suda", odnosno da je član vijeća Okružnog suda koje je donijelo odluku od 19. januara 2015. godine (iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je to sudija B.D.) učestvovao u donošenju odluke Okružnog suda od 21. septembra 2018. godine, Ustavni sud ukazuje da to što je određeni sudija učestvovao u donošenju odluke kojom je ukinuta ranije donesena prvostepene presuda, te da je učestvovao u donošenju drugostepene odluke u ponovnom postupku, ne vodi zaključku o objektivnoj pristrasnosti u smislu člana 357. stav (1) tačka 5) Zakona o parničnom postupku, zbog čega apelantovi navodi da je navedeni sudija morao biti izuzet od postupanja, ne dovode u pitanje poštovanje principa nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević