Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5303/17 (ZTR „Ribosport RD“ Bratunac)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5303/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-5303/17, rješavajući apelaciju ZTR „Ribosport RD“ Bratunac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ZTR „Ribosport RD“ Bratunac podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Mals 030197 17 Pž od 27. septembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ZTR „Ribosport RD“ Bratunac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedeljko Krajišnik advokat iz Banjaluke, podnio je 16. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Mals 030197 17 Pž od 27. septembra 2017. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Mals 030197 16 Mals od 4. maja 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev „Wolf Bikes“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da mu apelant na ime duga za isporučenu robu isplati određeni novčani iznos. Istom presudom, usvojen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime više plaćenog iznosa za isporučenu i preuzetu robu isplati određeni novčani iznos, kao i da mu naknadi troškove postupka u određenom iznosu

3. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je u predmetnom postupku utvrdio da su apelant i tužitelj bili u poslovnom odnosu u kome je tužitelj apelantu isporučivao robu iz svog prodajnog asortimana (oprema za bicikle), koju je fakturisao svojim računima. Okružni privredni sud je naveo da je u konkrentom slučaju sporno da li je apelant u cjelosti izmirio svoju obavezu plaćanja robe prema tužitelju i da li je u tom poslovnom odnosu tužitelj u pretplati. U vezi sa navedenim, Okružni privredni sud se pozvao na odredbe čl 17. i 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je istakao da iz provedenih dokaza (nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, analitičkih kartica tužitelja i apelanta, izvoda otvorenih stavki) proizilazi da je apelant izvršenim plaćanjima, platio tužitelju veći iznos od dugovanog. Okružni privredni sud je, također, naveo da tužitelj nije dokazao tvrdnje da je S. M., kao sadašnji vlasnik apelanta, preuzeo dug od ranijeg vlasnika apelanta, svog brata D.M. u smislu člana 446. ZOO, zbog čega tužitelj nema osnova da traži ispunjenje od S.M. Osim toga, u odnosu na troškove postupka, Okružni privredni sud je, između ostalog, naveo da apelantu pripadaju troškovi postupka koji obuhvataju troškove sudskih taksi, ekonomskog vještačenja, te troškove zastupanja po punomoćniku advokatu, ali ne u cjelosti, odnosno na način kako je to apelant tražio troškovnikom. S tim u vezi, Okružni privredni sud je istakao da apelantu nisudosuđeni troškovi zastupanja po punomoćniku advokatu za upotrebu vlastitog vozila jer ne postoje posebno opravdani razlozi za njihovu dosudu. Naime, prema stavu Okružnog privrednog suda, troškovi prevoza apelantovog punomoćnika se ne mogu staviti na teret protivnoj stranci jer se radi o troškovima koji nastaju unutar odnosa između advokata i klijenta i taj odnos se ne može reflektovati na povećane izdatke protivne stranke mimo i izvan izdataka koje bi imao advokat u sjedištu suda. Okružni privredni sud je, pri tome, ukazao na diskreciono pravo suda da visinu troškova odredi prema članu 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Okružni privredi sud je naglasio da navedeno ne utiče na pravo stranke da po svojoj volji izvrši izbor advokata, pa i izvan sjedišta suda, ali ne na teret protivne stranke.

4. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Mals 030197 17 Pž od 27. septembra 2017. godine uvažena je žalba tužitelja, te je prvostepena presuda preinačena na način da je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i apelant je obavezan na isplatu traženog iznosa na ime duga za isporučenu robu, dok je apelantov protivtužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Istom presudom, apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova.

5. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud u konkrentom slučaju učinio povredu odredaba parničnog postupka u pogledu ocjene dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava i donošenje nepravilne odluke. Naime, Viši privredni sud je istakao da iz izvedenih dokaza (izvoda otvorenih stavki) proizlazi da je S.M. kao sadašnji vlasnik apelanta preuzeo dug bratove radnje, koja je pod istim nazivom poslovala do 2012. godine. Viši privredni sud je ukazao da je u analitičkoj kartici tužitelja za 2013. godinu, kao početno stanje, odnosno presjek, iskazan dug apelanta po računima iz 2012. godine sa opisom dokumenta „prenos“. Osim toga, Viši privredni sud je ukazao da je među strankama nesporno da je M.S., kao sadašnji vlasnik apelanta, potpisao izvod otvorenih stavki 2013. godine sa iskazanim saldom po računima, iz čega proizilazi da je postignut dogovor o preuzimanju duga, odnosno da je prihvatio dug apelanta iz 2012. godine kada je njegov brat D.M. bio vlasnik apelanta, te da je takav već sporazum realizovan. S tim u vezi, Viši privredni sud je ukazao da navedeno proizilazi iz izvoda Bosna bank Internacional DD Sarajevo, iz kojeg se vidi da je apelant vršio uplate tužitelju pod naznakom „uplata za robu-dio duga“. Viši privredni sud je zaključio da je u konkrentom slučaju, ostao neizmiren dio duga koji je iskazan u izvodu otvorenih stavki sa ukupnim saldom u iznosu koji je predmet tužbenog zahtjeva. Viši privredni sud je, zbog navedenog, zaključio da je neosnovana i nelogična tvrdnja apelanta u protivtužbi da on u pretplati, budući da je, dakle, utvrđeno da je dio potraživanja tužitelja ostao neizmiren. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Viši privredni sud je naveo da, budući da je preinačio prvostepenu presudu, odluku o troškovima postupka je donio primjenom odredaba 397. stav 2. ZPP-a.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Apelant smatra da Viši privredni sud nije imao osnova da preinači prvostepenu presudu, budući da je, prema njegovom mišljenju, prvostepeni sud pravilno cijenio sve dokaze i dao detaljno obrazloženje za svoju odluku. Apelant, također, smatra da je pogrešan zaključak Višeg privrednog suda da je u konkretnom slučaju došlo do preuzimanje duga, budući da to ne proizilazi iz izvedenih dokaza, niti su nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za preuzimanje duga. Osim toga, apelant navodi da je pogrešan stav Višeg privrednog suda u pogledu troškova postupka, jer mu nisu priznati troškovi prevoza punomoćnika do sjedišta suda.

Relevantni propisi

7. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te („Službeni glasnik RS“, br. 17/93 i 3/96). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst:

Član 17. stav 1.

“Strane” u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

Član 262. stav 1.

Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

Član 446.stav 1. i 3.

Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac. Pretpostavlja se da je povjerilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ovaj učinio u svoje ime.

8. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 397.stav 2 Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka..

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Viši privredni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i apelanta obavezao da tužitelju isplati traženi iznos duga, dok je odbio apelantov protivtužbeni zahtjev zaključujući da apelant nije u pretplati. Osim toga, Viši privredni sud je dao dovoljno jasno obrazloženje u pogledu apelantovih navoda koji se odnose na troškove postupka. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova prevoza advokata primjenom člana 387. ZPP-a. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz drugostepene presude proizilazi da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu, na način da je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, dok je protivtužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan, da je apelant obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova, a da je, primjenom odredaba člana 397. stav 2. ZPP Okružni privredni sud donio odluku o troškovima cijelog postupka. Ustavni sud u zaključcima Višeg privrednog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se poziva, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5303/17 (ZTR „Ribosport RD“ Bratunac) | Sudska praksa | Aktio