Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3313/17 (N. I.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Propisano zakonom
  • Radni spor
  • Radni odnos
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3313/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3313/17, rješavajući apelaciju Nebojše Ivaštanina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Nebojše Ivaštanina.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje oduke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 070553 16 Rev od 15. marta 2017. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Nebojši Ivaštaninu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da apelantu, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Ivaštanina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 070553 16 Rev od 15. marta 2017.

godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 070553 16 Rsž od 23. septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 070553 15 Rs 2 od 1. aprila 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nebojša Ivaštanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. avgusta 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 070553 16 Rev od 15. marta 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 070553 16 Rsž od 23. septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 070553 15 Rs 2 od 1. aprila 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor dostavio 16. maja 2019. godine, Vrhovni sud 17. maja 2019. godine, tužena 22. maja 2019. godine, a Osnovni sud 27. maja 2019. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je 2. februara 2005. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene u kojoj je naveo da je bio ambasador BiH u Ruskoj Federaciji i da je na kraju tog mandata dogovorio s tadašnjim predsjednikom i potpredsjednikom tužene i predsjednikom Vlade tužene da obavlja zadatke i poslove u funkciji šefa Predstavništva tužene u Ruskoj Federaciji, kojom prilikom mu je objašnjen sistem isplate ličnih primanja, odnosno sve u vezi sa statusom centra/predstavništva u Ruskoj Federaciji. Apelant je naveo da je tužena 6. novembra 2001. godine donijela odluku o obrazovanju i organizaciji rada predstavništava tužene u inostranstvu, nakon čega je apelant ukazom predsjednika tužene imenovan za šefa Predstavništva tužene u Ruskoj Federaciji. Apelant je istakao da je tada ugovoreno da mu se poveže radni staž s obzirom na to da mu je radni odnos u Ministarstvu inostranih poslova BiH prestao 18. januara 2002. godine. Apelant je u tužbi naveo da je nakon preuzimanja funkcije šefa navedenog predstavništva pristupio izradi prijedloga sistematizacije radnih mjesta, mjesečnog i finansijskog plana za 2002. godinu imajući u vidu da je materijalna mogućnost tužene ograničena, ali da tužena nikada nije dostavila bilo kakvu informaciju u vezi s tim prijedlozima. Apelant je u tužbi naveo i da je imao probleme u vezi sa centrom i prostorijama jer isti nije bio registrovan u Ruskoj Federaciji, a prostorije su bile devastirane tako da je, nakon neuspješnih traženja da tužena dostavi sredstva za obavljanje renovacije i registraciju, počeo trošiti svoju ušteđevinu na navedeno. Kako do podnošenja tužbe apelantu nije bio riješen radno-pravni status ni na koji način i kako tužena nije odreagovala na traženje da mu se vrate sredstva koja je uložio u osposobljavanje Predstavništva za rad, a što je apelant tražio svojim zahtjevom od 4. oktobra 2004. godine, to je apelant podnio navedenu tužbu tražeći da mu se priznaju sva prava koja proizlaze iz radno-pravnog statusa na mjestu šefa navedenog predstavništva od dana imenovanja do dana razrješenja 1. oktobra 2005. godine i da se obaveže tužena da mu izvrši povrat uloženih sredstava.

6. U vezi s tim, Osnovni sud je donio Presudu broj Rs-47/05 od 11. jula 2006. godine kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je obavljao poslove i radne zadatke u funkciji šefa Predstavništva tužene u Ruskoj Federaciji sa sjedištem u Moskvi počev od 18. februara 2002. godine prema ukazima preciziranim u presudi i da mu se priznaju sva prava vezana za tu funkciju u narednih šest mjeseci računajući od dana razrješenja 1. oktobra 2005. godine; da se obaveže tužena da mu na ime zarađenih plata isplati iznose precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom, uplati doprinose i da mu na ime neosnovanog bogaćenja tužena isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1) Presudom je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je apelant u vezi s radom kod tužene njoj prouzrokovao štetu u preciziranom iznosu prilikom obavljanja funkcije šefa Centra, što je apelant dužan da prizna i da tuženoj naknadi troškove postupka (stav 2). Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 3).

7. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-Ž-06-000-710 od 28. marta 2007. godine žalbu odbio kao neosnovanu i u osporenom dijelu potvrdio prvostepenu presudu.

8. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 638 od 4. juna 2009. godine reviziju uvažio, ukinuo presudu Okružnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak, uz obrazloženje da činjenično stanje nije bilo u potpunosti utvrđeno, te da je zbog toga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

9. Nakon toga, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Ž-09-000 094 od 15. septembra 2009. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio, osporenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

10. U ponovljenom postupku, Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 070553 15 Rs 2 od 1. aprila 2016. godine (protiv koje je žalba odbijena Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 070553 16 Rsž od 23. septembra 2016. godine, a protiv koje je odbijena revizija Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 070553 16 Rev od 15. marta 2017. godine) odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da je apelant na osnovu ukaza preciziranih u presudi obavljao poslove šefa Predstavništva tužene u Moskvi u vremenu od 19. januara 2002. do 1. oktobra 2005. godine bez izdatog rješenja o zasnivanju radnog odnosa i zbog toga bez primanja naknade za rad u vidu plate koja je u to vrijeme mjesečno iznosila 1.500,00 evra i osiguranje u istom periodu i da je tužena dužna da mu na ime naknade štete isplati iznos preciziran u presudi, da mu uplati doprinose, da mu naknadi iznose precizirane u presudi na ime izgubljene dobiti (stav 1). Presudom je odbijen kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je svojim ličnim novčanim sredstvima platio račune za troškove Predstavništva do ukupnog iznosa preciziranog u presudi sa zakonskim zateznim kamatama, pa je tužena zbog sticanja bez osnova dužna da apelantu isplati navedeni iznos (stav 2). Presudom je odbačen protivtužbeni zahtjev tužene kojim je traženo da se utvrdi da je apelant u vezi s radom kod tužene prouzrokovao štetu tuženoj u preciziranom iznosu prilikom obavljanja funkcije šefa centra/predstavništva, što je apelant dužan priznati jer je o istoj stvari pravosnažno presuđeno (stav 3). Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 4).

11. U obrazloženju presuda redovni sudovi su, u suštini, istakli da je utvrđeno da je ukazima preciziranim u presudi apelant imenovan za šefa Predstavništva tužene u Moskvi; da je, pored odobrenih sredstava iz budžeta tužene, apelant trošio svoja lična novčana sredstva, a čiju potrošnju tužena nikad nije odobrila. Utvrđeno je i da apelantov radno-pravni status tužena nikada nije riješila, niti je apelant primao platu od tužene, da se apelant obraćao predsjedniku tužene aktom iz 2004. godine sa zahtjevom da se riješi njegov radno-pravni status, ali da na taj apelantov zahtjev nije odgovoreno. U vezi s tim, prvostepeni sud je obrazložio, između ostalog, da je apelant kao šef Predstavništva tužene u Ruskoj Federaciji imao status državnog službenika i da se na njegov radno-pravni status ima primijeniti Zakon o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon) i da tužilac nije podnio tužbu na način i u rokovima propisanim odredbama čl. od 88 do 90 tog zakona, pa je apelantovu tužbu u tom dijelu odbacio kao neblagovremenu.

12. S druge strane, Okružni sud je u pogledu ovog pitanja naveo da se na apelantov radni odnos ima primijeniti Zakon o radnim odnosima u državnim organima, ali da tužba nije blagovremena ni po odredbi člana 37 tog zakona, pa je konačan ishod po apelanta u odnosu na ovo pitanje isti. U vezi s tim je obrazloženo da predstavništva tužene u inostranstvu nisu obrazovana zakonom, nego odlukom Vlade tužene, i to za vršenje poslova iz oblasti ekonomske, naučno-tehničke, kulturne i sportske saradnje sa subjektima u inostranstvu, te prema odluci o formiranju nemaju nikakva ovlašćenja za obavljanje upravnih funkcija, što isključuje svaku mogućnost da se smatraju organima državne uprave u smislu odredbe člana 2 Zakona, a samim tim ni njihovi zaposlenici nemaju status državnih službenika u smislu odredbe stava 5 tog člana u vezi sa članom 32 tog zakona. Ostvarivanje i zaštita prava zaposlenih i postavljenih lica iz odredbe člana 1 Zakona o radnim odnosima u državnim organima, kako su obrazložili redovni sudovi, propisano je odredbama čl. od 37 do 39 tog zakona. Odredbom člana 37 stav 2 propisano je da protiv svakog rješenja ili drugog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima i obavezama zaposleni, odnosno postavljeno lice ima pravo da podnese prigovor funkcioneru koji rukovodi državnim organom u roku od osam dana od dana uručenja rješenja ili drugog akta, a funkcioner je dužan da o njemu odluči u roku od 15 dana od dana podnošenja prigovora. Redovni sudovi su obrazložili da u konkretnoj situaciji, apelantov podnesak od 4. oktobra 2004. godine kojim se obratio Predsjedniku tužene ima značaj prigovora za ostvarivanje prava iz radnog odnosa. Naime, kako su obrazložili redovni sudovi, taj zahtjev je podnesen s ciljem ostvarivanja apelantovih prava o kojima Predsjednik tužene nije odlučio i o kojem se zahtjevu trebao izjasniti u roku od 15 dana. Prema obrazloženju redovnih sudova od tog dana počinje teći rok od 15 dana za podnošenje tužbe kod nadležnog suda. Kako je taj rok isticao 3. novembra 2004. godine, a tužba je prema stanju spisa podnesena 2. februara 2005. godine, prema obrazloženju redovnih sudova to znači da je podnesena van roka propisanog odredbom člana 37 Zakona o radnim odnosima u državnim organima.

13. U pogledu apelantovog zahtjeva za isplatu preciziranog iznosa na ime sticanja bez osnova, odnosno za isplatu sredstava koja je apelant, prema sopstvenoj tvrdnji, trošio na funkcionisanje Predstavništva u Moskvi, redovni sudovi su obrazložili da je apelant, preduzimajući te poslove i trošeći novac mimo odobrenih budžetskih sredstava, prekoračio svoja ovlašćenja, da ta prekoračenja nisu ni naknadno odobrena, pa su shodno odredbi člana 87 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odbili apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu. Pri tome je istaknuto da Predstavništvo RS u Moskvi ima svojstvo pravnog lica, što mu daje različit pravni subjektivitet od tužene, pa je eventualno umanjenjem apelantove imovine mogla biti samo uvećana imovina Predstavništva. U vezi s tim je obrazloženo i da je odredbom člana 54 stav 1 Odluke Vlade tužene propisano da se finansijska sredstva za rad predstavništava obezbjeđuju u budžetu tužene, a da Predstavništvo u Moskvi pripada kategoriji 3 budžetskih korisnika u smislu člana 2 tačke 12 Zakona o budžetskom sistemu.

14. Prema odredbama tog zakona, kako je obrazloženo, budžetski korisnici mogu stvarati obaveze i koristiti sredstva samo za namjene predviđene budžetom, i to do iznosa koji je planiran, a u skladu s raspoloživim sredstvima, dok se ostalim aktima ne mogu stvarati obaveze na teret budžeta ako za te obaveze nisu predviđena sredstva u budžetu, a isplata cijelih ugovorenih suma ili dijelova ugovorenih suma dobavljačima budžetskih korisnika neće se izvršiti ako sredstva za navedene namjene, između ostalog, nisu planirana. U vezi s tim je istaknuto da je nesporno da apelant nije imao nikakav zakonski osnov da svojim ličnim sredstvima vrši plaćanja, koja se mogu vršiti jedino iz budžeta, a osim toga nesporno je da Predstavništvo u Moskvi ima sopstveni pravni subjektivitet, zbog čega je tužba zbog eventualnog sticanja bez osnova trebala biti usmjerena i prema tom predstavništvu kao samostalnom pravnom licu, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su donijeli presude kao u dispozitivima. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je nesporno da je stupio na funkciju šefa Predstavništva na osnovu ukaza predsjednika tužene i predsjednika Vlade tužene i da je obavljao tu funkciju sve do razrješenja, ali da nikada nije zaključio ugovor o radu, niti je primio platu za obavljeni rad. Apelant navodi da je nesporno da mu je zbog toga nastala šeta u visini neisplaćenih plata, dok se tužena po tom osnovu neosnovano obogatila, a da pri tome nije bitno da li se smatra državnim službenikom ili ne jer iz organizacione strukture Predstavništva proizlazi da se ono finansira iz budžeta tužene, ali da predstavlja neku vrstu nevladine organizacije. Takođe smatra da nije pravilno shvatanje redovnih sudova da se trebao prethodno obratiti pretpostavljenom i da je njegova tužba neblagovremena jer je nesporno da zbog propusta tužene da s apelantom zaključi ugovor o radu apelant nije ni imao pretpostavljenog, niti se na njega mogu primijeniti zastarni rokovi vezani za pitanja iz radnog odnosa jer takvog odnosa nije ni bilo. Smatra i da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i kada su odbili njegov zahtjev za isplatu novčanih sredstava koja su pripadala apelantu i koja je apelant potrošio da bi obezbijedio funkcionisanje Predstavništva jer je apelant, obavljajući poslove šefa Predstavništva, imao ovlašćenje da u okviru registrovane djelatnosti sređuje stanje u Predstavništvu i obavlja neophodne poslove. Smatra da su sudovi trebali uzeti u obzir da se tužena nikada nije pozivala na njegovo navodno prekoračenje granica ovlašćenja, nego da je prećutno pristala da apelant koristi svoja novčana sredstva i na taj način se neosnovano obogatila. Apelant, takođe, smatra da je predmetni postupak predugo trajao i da mu zbog toga pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u odluci, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

17. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

18. Osnovni sud je ponovio sadržaj svoje odluke, te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva.

19. Tužena je navela da su apelacioni navodi neosnovani i paušalni, te da apelaciju treba odbiti.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

21. U Zakonu o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik RS“ br. 11/94,6/97, 16/02, 96/03, 11/08 i 43/10) relevantne odredbe glase:

Član 37.

Radi ostvarivanja svojih prava, zaposleni u državnom organu, odnosno postavljena lica pismeno se obraćaju funkcioneru koji rukovodi organom.

Protiv svakog rešenja ili drugog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima i obavezama zaposleni, odnosno postavljeno lice, ima pravo da podnese prigovor.

Prigovor se podnosi funkcioneru koji rukovodi državnim organom u roku od osam dana od dana uručenja rešenja ili drugog akta, a funkcioner je dužan da o njemu odluči u roku od 15 dana, od dana podnošenja prigovora. Razmatrajući podneseni prigovor, funkcioner preispituje svoju odluku i može je izmeniti ili dopuniti.

Zaposleni, odnosno postavljeno lice, ima pravo da podnese prigovor i u slučaju kad funkcioner u roku od 15 dana od dana podnošenja zahteva ne odluči o pravu na koje se zahtev odnosi.

Ako funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnetom prigovoru ili ako zaposleni, odnosno postavljeno lice nije zadovoljan odlukom funkcionera povodom podnetog prigovora, zaposleni, odnosno postavljeno lice može se obratiti nadležnom sudu u roku od 15 dana.

22. U Odluci Vlade Republike Srpske o obrazovanju, organizaciji i radu predstavništava RS u inostranstvu („Službeni glasnik RS“ broj 59/01) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Obrazuju se sljedeća predstavništva u inostranstvu:

(...)

-Predstavništvo u Ruskoj Federaciji sa sjedištem u Moskvi (...)

Član 5. stav 1.

Finansijska sredstava za rad predstavništava obezbjeđuju se u budžetu Republike Srpske.

Član 6.

Za svoj rad predstavništva odgovaraju Predsjedniku Republike i Vladi Republike Srpske.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 070553 16 Rev od 15. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 1. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje apelantovih prava koja proizlaze iz radnog odnosa, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni prava

31. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

33. Dovodeći u kontekst naprijed citirane zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje s opširnim apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da u odlučenjima redovnih sudova nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je apelant obavljao poslove šefa Predstavništva na koje je imenovan ukazom predsjednika RS i predsjednika Vlade tužene iako nikada nije zaključio nikakav ugovor o radu, niti je primao platu ili bilo kakvu naknadu za svoj rad. Ustavni sud, takođe, zapaža da iz stanja spisa proizlazi i da se apelant obratio predsjedniku tužene 4. oktobra 2004. godine sa zahtjevom za rješavanje pitanja njegovog statusa, od kojeg dana počinju da teku rokovi za odlučenje o zahtjevu, odnosno obraćanje sudu, shodno odredbama člana 37 Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Kako je apelant tužbu sudu podnio 2. februara 2005. godine to nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su apelantovu tužbu u ovom dijelu odbacili kao neblagovremenu, pa su ovi apelantovi navodi neosnovani.

34. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je navedeno predstavništvo osnovano Odlukom Vlade tužene i da je tom odlukom propisano da se sredstva za njegov rad obezbjeđuju iz budžeta tužene. Kako nesporno navedeno predstavništvo nije moglo i ne može biti finansirano iz drugih sredstava osim budžetskih, a pogotovo ne iz ličnih sredstava fizičkih lica, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi i u odnosu na odbijanje zahtjeva za naknadu ličnih sredstava koja je apelant utrošio u rad Predstavništva, proizvoljno primijenili materijalno pravo, pa su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

35. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovih prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene prava.

U odnosu na razuman rok

36. Apelant smatra da je predmetni postupak u cjelini predugo trajao jer se vodio više od 10 godina.

37. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji treba uzeti u obzir

38. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 2. februara 2005. godine i da je okončan presudom Vrhovnog suda od 15. marta 2017. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi 12 godina i jedan mjesec.

Analiza dužine trajanja postupaka

39. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije mogao zaključiti da se radilo o naročito složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.

40. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio prvostepenu presudu 11. jula 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 28. marta 2007. godine, ali koje presude su u revizionom postupku rješenjem Vrhovnog suda od 4. juna 2009. godine ukinute i predmet vraćen na ponovni postupak nižestepenim sudovima. Nakon toga, u ponovljenom postupku Osnovni sud je donio presudu 1. aprila 2016. godine, dakle nakon skoro sedam godina od vraćanja predmeta tom sudu na ponovni postupak, iz čega proizlazi da je postupak pred tim sudom ukupno trajao blizu devet godina. Žalbeni postupak pred Okružnim sudom je trajao samo pet mjeseci, a revizioni pred Vrhovnim sudom 11 mjeseci, ali činjenica da je pred navedenim sudovima postupak kratko trajao ne umanjuje odgovornost redovnih sudova za ukupno trajanje radnog spora od 12 godina, naročito ako se ima u vidu da se radi o postupku koji je po zakonu hitan. Ustavni sud pri tome primjećuje da se redovni sudovi u svojim odgovorima na apelaciju nisu uopšte izjašnjavali na navode o dužini trajanja predmetnog postupka, niti iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant na bilo koji način uticao na ovako dugo trajanje postupka. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o nerazumno dugom trajanju postupka osnovani.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

42. Apelant je zbog dužine trajanja postupka zatražio naknadu nematerijalne štete. U skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda jer dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo.

43. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da se po ovom pitanju apelant Ustavnom sudu obratio tek nakon što je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM.

44. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske s obzirom na sjedište Osnovnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

45. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

46. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava, a kada su redovni sudovi dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje zašto je apelantova tužba u dijelu koji se odnosio na nerješavanje apelantovog radno-pravnog statusa neblagovremena i zašto apelantu ne pripada pravo na naknadu njegovih ličnih sredstava utrošenih na rad Predstavništva koje je budžetski korisnik.

47. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu dužine trajanja postupka kada je predmetni parnični postupak trajao 12 godina i jedan mjesec, od čega skoro devet godina pred Osnovnim sudom, a da redovni sudovi nisu ponudili nikakvo obrazloženje u vezi s tako dugim trajanjem postupka i u kojem nema naznaka da je apelant uzrokovao dužinu njegovog trajanja.

48. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije proizvoljno primijenjeno.

49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3313/17 (N. I.) | Sudska praksa | Aktio