Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2145/17 (D. Z. i Z. Z.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
- Prekršajni postupak
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2145/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2145/17, rješavajući apelaciju Drinke Zelenika i Zdravka Zelenike, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drinke Zelenika i Zdravka Zelenike podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 033901 16 Gž od 3. aprila 2017. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 033901 14 P od 8. januara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drinka Zelenika i Zdravko Zelenika (u daljnjem tekstu: apelantica, apelant ili apelanti) iz Širokog Brijega, koje zastupa Zajednički advokatski ured Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac iz Mostara, podnijeli su 31. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 033901 16 Gž od 3. aprila 2017. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 033901 14 P od 8. januara 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda od 8. januara 2016. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obveže Bosna sunce osiguranje (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime materijalne štete na vozilu isplati iznos označen u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana nastanka prometne nezgode, dakle od 8. aprila 2010. godine pa do konačne isplate. Istom je presudom odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obveže tuženog da joj na ime naknade nematerijalne štete, i to na ime umanjenja opće životne aktivnosti, na ime bola i na ime straha isplati iznose označene u presudi sa zakonskom zateznom kamatom. Istom su presudom apelanti obvezani tuženom naknaditi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti u tužbi koju je sud zaprimio 17. jula 2014. godine naveli da se 8. aprila 2010. godine u mjestu Uzarići dogodila prometna nezgoda u kojoj su sudjelovali apelantica, sa osobnim motornim vozilom u vlasništvu drugoapelanta. Drugi sudionik predmetne prometne nezgode je u tom trenutku bio osiguran policom osiguranja kod tuženog. Dalje, navedeno je da je u odgovoru na tužbu tuženi priznao pasivnu legitimaciju, međutim osporio je osnovanost tužbenog zahtjeva ističući da je za nastanak predmetne prometne nezgode isključivi krivac apelantica. Osim toga, tuženi je osporio visinu materijalne i nematerijalne štete ističući da je iznos zatražene naknade puno veći od objektivno nastalih posljedica koje je prouzročila prometna nezgoda, te je istaknuo prigovor zastare predmetnog potraživanja.
4. Općinski sud je naveo da je, dakle, među strankama bilo sporno pitanje odgovornosti za nastanak prometne nezgode pa samim tim i pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva. Također među parničnim strankama sporno je i pitanje visine postavljenog tužbenog zahtjeva te pitanje zastare utuženog potraživanja.
5. Općinski sud je, nakon provedenog postupka zaključio da je prigovor zastare koji je istakao tuženi u cijelosti osnovan. Navedeno je da je odredbom članka 376. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade prouzročene štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, dok je u odredbi stava 2. istog člana nadalje propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. S obzirom da se predmetni štetni događaj se desio 8. aprila 2010. godine, proizlazi da je tog datuma apelant, po prirodi stvari, doznao kako za štetu, tako i za osobu koja je štetu počinila. S obzirom da su apelanti tužbu u predmetom sporu za naknadu štete podnijeli 17. jula 2014. godine, sasvim je jasno da je od štetnog događaja do dana podnošenja tužbe protekao rok duži od tri godine u kojem zastarijeva potraživanje naknade štete, zbog čega je Općinski sud tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan.
6. Dalje, Općinski sud je ukazao da iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO proizlazi da početak subjektivnog roka za potraživanje naknade štete ovisi istodobno od dvije činjenice: o oštećenikovu saznanju za štetu i oštećenikovu saznanju za osobu koja je štetu učinila. Dakle, kod spoznaje za nastanak štete ne podrazumijeva se samo saznanje za postojanje štete već i saznanje za opseg te štete. To, dalje, znači da kad je riječ o štetama nastalim zbog tjelesnih ozljeda, čiju je naknadu potraživala apelantica, treba s obzirom na različite oblike štete razlikovati i posljedice i različitost vremena kad je tužiteljica saznala za pojedine vrste štete, pa je tako u konkretnom slučaju trenutak saznanja za štetu za pretrpljene fizičke bolove onaj trenutak kad su ti bolovi prestali, a najkasnije kad je liječenje završeno, za pretrpljene duševne boli zbog umanjene životne aktivnosti trenutak saznanja je vrijeme kad je liječenje završeno, dok je za strah to trenutak njegova prestanka.
7. U vezi s navedenim, Općinski sud je iz medicinske dokumentacije koja je provedena kao dokaz na glavnoj raspravi utvrdio da je apelantica zadnji put na pregledu kod neurokirurga bila 28. maja 2010. godine, dok je kod fizijatra bila 20. augusta 2010. godine, kao i da je zadnje bolovanje koristila do 2. jula 2010. godine. Općinski sud je, cijeneći zadnji nalaz fizijatra od 20. augusta 2010. godine, utvrdio da je apelantica tek tada objektivno i potpuno bila u mogućnosti saznati za opseg nastale, odnosno pretrpljene nematerijalne štete koja je nastupila kao posljedica štetnog događaja.
8. Na temelju navedenoga, Općinski sud je stava da zastaru nematerijalne štete u konkretnom slučaju za sve vidove koje je apelantica potraživala tužbenim zahtjevom treba računati od posljednjeg nalaza liječnika, dakle od 20. augusta 2010. godine, kada je apelanticino zdravstveno stanje konačno stabilizirano, odnosno kada je ona konačno saznala za opseg štete koja je nastupila posljedicom navedenog događaja. Općinski sud je ukazao da je apelantica tvrdila da i dalje trpi bolove, međutim, s obzirom da te navode nije potkrijepila medicinskom dokumentacijom, Općinski sud je našao da su ti navodi bez pravnog osnova. Na temelju navedenoga, Općinski sud je cijeneći da je predmetni tužbeni zahtjev podnesen 17. jula 2014. godine, a da je zadnji nalaz fizijatra izdan 20. augusta 2010. godine, utvrdio da je prigovor zastare potraživanja u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO osnovan.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 033901 16 Gž od 3. aprila 2017. godine odbijena je žalba apelanata i prvostupanjska presuda je potvrđena u cijelosti.
10. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostupanjski sud točno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilne zaključke te donio na zakonu utemeljenu odluku za koju je dao valjane razloge koje je prihvatio i Kantonalni sud.
11. Naime, Kantonalni sud je na temelju stanja u spisu utvrdio da je apelant za štetu i štetnika tj. osobu koja je štetu učinila, po prirodi stvari, saznao istog dana kada se štetni događaj i desio. Dalje, iz medicinske dokumentacije proizlazi da je apelantica zadnji put na pregledu kod neurokirurga bila 28. maja 2010. godine, a kod fizijatra 20. augusta 2010. godine i da je zadnje bolovanje koristila do 02. jula 2010.godine. Navedeno je i da su apelanti tužbu podnijeli 17. jula 2014. godine.
12. Kantonalni sud je stava da je, kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno prvostupanjski sud, za razliku od neutemeljenih navoda iz žalbe, utvrdio da je potraživanje apelanata zastarjelo jer je odredbom člana 376 stav 1. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzročene štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
13. Dalje, navedeno je da su zbog naprijed navedenog neutemeljeni navodi iz žalbe da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok iz člana 371. ZOO. Naime, kada je oštećeni na dan štetnog događaja doznao za oštećeni automobil i za osobu štetnika, od tada počinje teći i rok zastare potraživanja naknade štete, pri čemu nije odlučujuće, kako to neutemeljeno drži žalba, što tada još nije obavljena procjena i što se ne zna konačni novčani iznos štete. Osim toga, istaknuto je da nisu osnovani navodi iz žalbe da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 376. stav 2. ZOO, iz razloga što se objektivni rok zastare potraživanja naknade štete od pet godina, računajući od dana nastanka štete, primjenjuje kada subjektivni rok od tri godine nakon saznanja za štetu i počinitelja ističe izvan petogodišnjeg roka, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Apelacioni navodi
14. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
15. Naveli sud da im je, u okviru parničnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su njihovi žalbeni navodi preispitani u par rečenica, i to samo u pogledu zastare, čime im je povrijeđeno pravo na efektivno ulaganje pravnog lijeka. Dalje, istakli su da u pogledu početka tijeka zastarnog roka uopće nisu ocjenjene činjenice koje utječu na početak tijeka zastarnog roka, posebice činjenica nikada okončanog prekršajnog postupka. Osim toga, istakli su da su proizvoljno primijenjene odredbe koje propisuju zastarne rokove i činjenice koje određuju početak tijeka zastarnog roka. U vezi s navedenim su naveli da isti sud u pogledu istih zakonskih odredaba od predmeta do predmeta kreira različitu praksu i stranke koje se njome rukovode stavlja u nezavidan položaj (apelanti su dostavili presudu Kantonalnog suda broj 64-0-P-032137-15-GŽ od 28. aprila 2016. godine u kojoj se isti sud primjenom odredaba o naknadama iz ugovora o osiguranju poziva na opći zastarni rok).
16. Dalje, naveli su da je Rješenjem Općinskog suda broj 64-0-Pr-013593-10-Pr od 6. oktobra 2011. godine apelantica proglašena odgovornom za prekršaj iz 51. 49. ZOSPC i kažnjena novčanom kaznom, te su joj izrečena dva kaznena boda. Protiv tog rješenja apelantica je podnijela žalbu, pa je 9. novembra 2011. godine Kantonalni donio rješenje broj 64-0-Pr-013593-11-Pžp kojim je žalba uvažena, prvostupanjsko rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak i odluku. Apelanti su istakli da do dana podnošenja apelacije prvostupanjski sud nije predmet uzeo u rad i donio novu odluku, iako je apelantica imala interes da se donose meritorno rješenje i u skladu sa izvedenim dokazima i uputom drugostupanjskog rješenja utvrdi nepostojanje odgovornosti na njezinoj strani za nastanak prometne nezgode. Nakon što je predmet ušao u zastaru u pogledu vođenja postupka, apelantica je tražila donošenje rješenja o obustavljanju prekršajnog postupka zbog nastupjele zastare, no prvostupanjski sud po tim zahtjevima nije postupao niti je odgovorio na urgencije. Istakli su da bi rezultat prekršajnog postupka itekako imao utjecaja na rješavanje parničnog postupka, budući da iz drugostupanjskog rješenja proizlazi da na strani apelantice nema odgovornosti za prometnu nezgodu, pa je, budući da prvostupanjski sud šest godina po donošenju drugostupanjskog rješenja nije predmet uzeo u rad i donio odluku, povrijeđeno pravo apelantice na efikasno suđenje u razumnom roku.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopće zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, u kojima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom jasno je utvrđeno u kojem je trenutku počeo teći rok zastare kako za apelanticu, tako i za apelanta, pa je tako u pogledu apelanta utvrđeno da je to trenutak kada se prometna nesreća dogodila jer je u tom trenutku on saznao i za štetu i za štetnika. U pogledu početka roka za zastaru u odnosu na apelanticu utvrđeno je da je to trenutak kada je završila s liječenjem, a kada je to točno bilo, utvrđeno je na temelju medicinske dokumentacije. Ovaj se zaključak, kao pravilan i zasnovan na zakonu potvrdio i Kantonalni sud nakon što je razmotrio žalbu apelanta protiv prvostupanjske presude. U ovim obrazloženjima redovnih sudova Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost niti manjkavost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke.
21. U pogledu navoda apelanata o tome kako im je zbog nepostupanja Općinskog suda u prekršajnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, posebno iz razloga što apelantica smatra da bi odluka iz prekršajnog postupka utjecala na odluku u parničnom postupku, Ustavni sud napominje da su redovni sudovi u parničnom postupku utvrdili da su apelanti tužbu podnijeli nakon proteka roka propisanog odredbom člana 376. stav 1. ZOO, iz čega proizlazi da nije bilo osnova da apelanti smatraju da bi odluka donesena u prekršajnom postupku mogla biti od utjecaja na to da se donese drugačija odluka u parničnom postupku.
22. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18.stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević