Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2317/19 (M. U.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2317/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2317/19, rješavajući apelaciju Mate Uljarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mato Uljarević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 K 026943 18 Kvlz 2 od 15. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mato Uljarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Mileta Bošković, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 K 026943 18 Kvlz 2 od 15. marta 2019. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 K 026943 15 K 2 od 27. januara 2016. godine apelant je oglašen krivim zbog produženog krivičnog djela Prevara iz člana 239. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.
3. Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 K 026943 17 Kžk3 od 10. novembra 2017. godine odbijena je žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda.
4. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv presude Okružnog suda.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u drugostepenoj presudi dato argumentovano obrazloženje u pogledu žalbenih prigovora apelanta, za svaki od istaknutih žalbenih osnova. Vrhovni sud je naveo da je iznesen sadržaj žalbenih prigovora, a da su zatim dati jasni i konkretni razlozi u njihovoj ocjeni, a koji se odnose na prigovore da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i protivriječna datim razlozima, da nema razloga o psihičkom odnosu apelanta prema djelu kao bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Takođe, da su dati i razlozi u ocjeni žalbenih prigovora koji su izneseni u prilog tvrdnji o izostanku razloga u ocjeni protivriječnih dokaza (iskaza oštećenog D.B. i apelanta, te svjedoka R.T. i M.B.), u smislu odredbe člana 304. stav 7. ZKP RS. Vrhovni sud je naveo da su u obrazloženju drugostepene presude detaljno analizirani i ocjenjeni kao neosnovani žalbeni prigovori kojima je apelant osporavao pravilnost ocjene izvedenih dokaza, u smislu odredbe člana 295. stav 2. ZKP RS i time zaključak pobijane presude da je apelant počinio radnje izvršenja krivičnog djela, radi čega su bez osnova argumenti iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti kojim se ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP RS. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani prigovori iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti kojima se osporava valjanost razloga datih u obrazloženju drugostepene presude za žalbene prigovore, te da je neosnovana tvrdnja da je obrazloženje drugostepene presude zahvaćeno takvim nedostacima koji manifestuju povredu prava na odbranu, kao oblik bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP RS. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da prigovori iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti kojima se osporava pravilnost ocjene dokaza, pogotovo iskaza svjedoka, u suštini, predstavljaju reviziju činjeničnog stanja utvrđenog pravosnažnom presudom, po kom osnovu se, u smislu odredbe člana 350. stav 1. tačke a) i b) ZKP RS, zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može podnijeti. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, osporava cjelokupni tok postupka pred svim sudovima, budući da je bilo nekoliko ukidnih rješenja i vraćanja odluka na ponovno odlučivanje. Apelant smatra da osporena odluka Vrhovnog suda ne zadovoljava standard „obrazložene odluke“ i da nije odgovorila na sve apelantove prigovore, te da nižestepeni sudovi nisu ispravno cijenili dokaze i da su osuđujuću presudu zasnovali samo na iskazu oštećenog D.B.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da su, nasuprot navodima iz apelacije, redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke i dali odgovore na apelantove prigovore iz žalbe i zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Osim toga, Ustavni sud napominje da ukoliko obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer su redovni sudovi u boljoj poziciji, kao sudovi koji su proveli postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donesu zaključke o postojanju krivice. Cijeneći u konkretnom slučaju osporenu presudu, Ustavni sud iz njenog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević