Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5533/17 (M. R.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Nematerijalna šteta
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Ratna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5533/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-5533/17, rješavajući apelaciju Mileta Raković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Mileta Rakovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je doneseno Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 189283 17 Rev od 4.
oktobra 2017. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Miletu Rakoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Miletu Rakoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mileta Rakovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 189283 15 Gž od 31. maja 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 189283 14 P od 21. augusta 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mile Raković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vesna Rujević advokat iz Banjaluke, podnio je 28. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 189283 17 Rev od 4. oktobra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 189283 15 Gž od 31. maja 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 189283 14 P od 21. augusta 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3246/17 od 11. oktobra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3246/17 koju je apelant podnio 27. jula 2017. godine protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 189283 15 Gž od 31. maja 2017. godine, jer je apelant protiv navedene presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te od Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tužena) i Mirele Jagodić zastupnika tuženog Gorana Radoša u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. maja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 31. maja do 18. juna 2019. godine.
5. Zastupnica tuženog nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 18. juna 1999. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene i tuženog radi naknade štete.
8. Osnovni sud je 20. decembra 2005. godine saglasno Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik RS broj 103/05", u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete) predmet ustupio nadležnom pravobranilaštvu na postupanje.
9. Pravobranilaštvo je 2. aprila 2014. godine vratilo Osnovnom sudu spis predmeta na daljnje postupanje.
10. Rješenjem Osnovnog suda od 17. augusta 2014. godine je dat nalog apelantu za uređenje tužbe u smislu navođenja tačne adrese tuženog.
11. Apelant je 5. januara 2015. godine dostavio adresu (uz zahtjev za produženje roka).
12. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 189283 14 P od 21. augusta 2015. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan je tuženi da apelantu isplati na ime nematerijalne štete određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog odbijen tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na tuženog. Istom presudom odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu.
13. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporan osnov i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, te da li je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja (istaknut od strane tuženog), kao i prigovor pasivne legitimacije istaknut od strane tužene (pored istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja).
14. Osnovni sud je, prije svega, ukazao na presudu Osnovnog suda u Jajcu broj K-9/94 od 8 juna 1995.godine (koja je presudom tadašnjeg Višeg suda u Banjaluci broj Kž-127/95 od 22. augusta 1995. godine preinačena samo u odluci o kazni tako što je tuženom smanjena kazna zatvora na 10 godina) kojom je tuženi kao optuženi oglašen krivim što je kritične prilike, sve bliže opisano u izreci presude, drugog lišio života i pri tom sa umišljajem doveo u opasnost živote drugih lica (apelant i još jedno lice zadobili teške tjelesne povrede) čime je počinio krivično djelo ubistva člana 36. stav 2. tačka 2. tada važećeg Krivičnog zakona Republike Srpske i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.
15. Osnovni sud je utvrdio da se apelant 15. juna 1999. godine obratio Vojnom pravobranilaštvu VRS Odjeljenje Banjaluka što proizilazi iz zahtjeva za obeštećenje van spora sa prijemnim pečatom i potpisom ovlaštenog lica nadležnog organa tužene. Dalje je utvrđeno da je Pravobranilaštvo vratilo predmetni spis ovom sudu (koji je ranije bio zaveden pod brojem P-3165/99) na daljnje postupanje uz obrazloženje da u smislu odredbi Zakona o ostvarivanju prava na naknadu nematerijalne i materijalne štete nisu ispunjene zakonske pretpostavke da se u konkretnoj pravnoj stvari zaključi vansudsko poravnanje, a što proizilazi iz pismena Pravobranilaštva od 17. marta 2014. godine.
16. Osnovni sud je imajući u vidu relevantne odredbe člana 154. stav 1., čl. 155., 173., 174. i člana 177. stav 2., te čl. 200. i 203. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ocijenio da je u konkretnom slučaju za nastalu štetu kritične prilike kod apelanta odgovoran tuženi. Osnovni sud je prilikom utvrđivanja štete i odmjeravanja naknade donio odluku kao u izreci presude prihvatajući pismeni nalaz i mišljenje vještaka, te iskaz vještaka cijeneći ga objektivnim i stručnim, a u smislu vrste spora i posljedica povrijeđivanja. Osim toga, ukazano je da je u smislu navedenog nalaza i mišljenja vještaka Osnovni sud odlučio u pogledu visine tužbenog zahtjeva apelanta, a u vezi sa ostalim izvedenim dokazima u smislu člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, Osnovni sud je prilikom odmjeravanja naknade nematerijalne štete primjenjivao "pravni standard" pravične novčane satisfakcije iz čl. 200. ZOO, i u konkretnom slučaju prema karakteristikama i svojstvu istog izvršio individualizaciju (pravnog standarda) pravične novčane satisfakcije, te donio odluku kao u izreci za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah, za duševne boli zbog smanjene životne aktivnosti, te za duševne boli zbog naruženosti.
17. Osnovni sud je, dalje, naveo da je ocijenio osnovanim istaknuti prigovor tužene, u konkretnom slučaju, da ista nije pasivno legitimisana strana. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da iz priloženih materijalnih dokaza i utvrđenih činjenica proizilazi da tužena nije odgovorna za štetu koju je pretrpio apelant, a u smislu zahtjeva apelanta pozivajući se na objektivnu odgovornost tuženog. Osnovni sud je ocijenio da je šteta koju je pretrpio apelant posljedica štetnog događaja do kojeg je došlo isključivo radnjom tuženog, pa u smislu navedenog ispunjeni su uslovi da se u odnosu na tuženu primjeni odredba člana 177. stav 2. ZOO-a. Osnovni sud je ukazao na to da je u članu 3. stav 2. tada važećeg Zakona o vojsci definisan pojam vojnih lica, a članom 121. stav 1. navedenog zakona propisano je da za štete koje vojna lica učine u vezi sa vršenjem vojne službe, država odgovara po opštim propisima o naknadi štete, te da se, u konkretnom slučaju, odgovornost za štetu ima raspraviti po odredbama ZOO-a. Dalje je navedeno da se u konkretnom slučaju tužena može osloboditi odgovornosti pod uslovom da dokaže postojanje okolnosti iz člana 177. ZOO-a, odnosno da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije dejstvo se nije moglo predvidjeti niti izbjeći ili otkloniti, ili da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Osim toga, Zakon o vojsci u članu 56. stav 1. jasno definiše da vršenje vojne službe predstavlja vršenje redovnog ili vanrednog službenog posla, kao i drugog posla koji se obavlja po naređenju nadležnog starješine, pa je Osnovni sud ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi da se tužena oslobodi od odgovornosti za štetu, jer se njena odgovornost ima posmatrati u smislu odredbe čl. 173. i 174. ZOO-a, a u vezi sa članom 177. stav 2. ZOO-a. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je nesporno da se štetni događaj iz kojeg su proistekle posljedice koje trpi apelant proizašle iz radnji tuženog, a da isti nije bio na obavljanju redovnog ili vanrednog službenog posla, niti bilo kojeg drugog posla koji je obavljan po naređenju nadležnog starješine (bio je van borbene linije - vratio se).
18. Osnovni sud je, dalje, ukazao na član 12. stav 3. ZPP-a, kojim je definisano da je u pogledu postojanja krivičnog dijela i krivične odgovornosti učinioca sud vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojim se okrivljeni oglašava krivim. Osnovni sud je naveo da iz priloženih materijalnih dokaza (presuda donesenih u krivičnom postupku) proizilazi da je tuženi oglašen krivim za štetni događaj koji se desio 22. decembra 1993.godine, te da se u konkretnom slučaju radi o subjektivnoj odgovornosti tuženog zbog čega ga je Osnovni sud i obavezao kao u izreci presude. Nadalje, Osnovni sud je ocijenio da je prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja neosnovan, imajući u vidu kada je tužba podnijeta ovom sudu, kad se desio štetni događaj, te kada je apelant presudom Osnovnog suda u Jajcu upućen sa imovinsko pravnim zahtjevom na parnični postupak (8. juna 1995.godine), kao i činjenicu trajanja zastarnog roka gonjenja za krivično djelo na ime kojeg je tuženi oglašen krivim, a u vezi sa članom 377. ZOO-a. U konkretnom slučaju, prema krivičnom dijelu koje je tuženom stavljeno na teret prema tada važećem krivičnom zakonu nije osnovan istaknuti prigovor zastare od strane tuženog, s obzirom da je apelant tužbu podnio 18. juna 1999. godine.
19. Osim toga, Osnovni sud je istaknuo da je odredbom člana 383. ZOO definisano da zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtjeva ispunjenje obaveze, pa cijeneći da je 19. juna 1996. godine Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i neposredna ratna opasnost , prigovor zastare bi se da nije osnovan prigovor pasivne legitimacije cijenio u odnosu na tuženu u smislu člana 376. ZOO-a.
20. Na kraju, Osnovni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio u smislu člana
386. ZPP-a. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je cijeneći zahtjev tužitelja, te nužno poduzete radnje dosudio određene troškove (na ime sastava tužbe, zastupanje na ročištima, pristup na odgođeno ročište, paušala i odsustva iz kancelarije, te troškove vještačenja) ali kako je apelant uspio u ovom postupku sa 55 % u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, sud je u tom odnosu i dosudio troškove postupka u iznosu navedenom u izreci presude, a zahtjev apelanta preko dosuđenog iznosa je odbio kao neosnovan. Nadalje, Osnovni sud je u smislu odgovornosti tuženog obavezao istog na naknadu troškova postupka, a u odnosu na tuženu zahtjev apelanta je odbio kao neosnovan s obzirom da je ocijenio da tužena nije odgovorna u predmetnoj pravnoj stvari.
21. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 189283 15 Gž od 31. maja 2017. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i tuženog i potvrđena prvostepenu presuda od 21. augusta 2015. godine.
22. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog, jer je pouzdano utvrđeno da je on kritičnom prilikom ranio apelanta iz vatrenog oružja, nanijevši mu teške tjelesne povrede što pouzdano proizlazi iz pravosnažne presude Osnovnog suda u Jajcu od 8. juna 1995. godine, a zatim pravilno dosudio apelantu sve pojedinačne iznose nematerijalne štete. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da prihvata pravno valjane razloge za svaku od pojedinačnih stavki (osnova nematerijalne štete) koje pobijana presuda sadrži. Naime, u pobijanoj presudi prvostepeni sud se pravilno pozvao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka medicinske struke kako u pogledu umanjenja opšte životne aktivnosti i njenih posljedica na apelanta, tako i pretrpljenih fizičkih bolova i straha, kao i duševnih bolova zbog naruženosti. Pri tome pravilno su odmjereni svi pojedinačni novčani iznosi koji su dosuđeni apelantu saglasno članu 200. st. 1. i 2. ZOO-a. Okružni sud je ocijenio da svaki od tih novčanih iznosa predstavlja pravičnu novčanu naknadu kojom je pravilno uzet u obzir značaj povrijeđenog dobra apelanta i cilj kome služi ova naknada, čime se dosuđenom naknadom u konkretnom slučaju ne pogoduje težnjama koje bi bile nespojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
23. Okružni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i obrazložio da nema odgovornosti tužene jer nijednim od izvedenih dokaza nije dokazano da je tuženi u trenutku kada je kritične prilike ranio apelanta bio na bilo kakvoj službenoj dužnosti. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da prihvata iscrpne i pravno valjane razloge koje je u pobijanoj presudi dao prvostepeni sud. Naime, Okružni sud je naveo da nije pravno osnovana ni tvrdnja iz žalbe apelanta, vezana za njegovo navodno svojstvo službenog lica tužene kritične prilike tj. da se apelant tada nalazio na službenom zadatku kao kriminalistički tehničar Stanice javne bezbjednosti Jajce (u daljnjem tekstu: Stanica) i da je kao takav bio pripadnik Vojske Republike Srpske. Okružni sud je, dalje, naveo da se apelant pozvao na potvrdu Stanice od 4. aprila 1994. godine iz koje pouzdano proizlazi da je njome samo potvrđeno da je apelant 22. decembra 1993. godine nesrećnim slučajem ranjen u ovom događaju i da je zaposlen u toj stanici javne bezbjednosti u svojstvu kriminalističkog tehničara i kao takav je pripadnik Vojske Republike Srpske. Dakle, Okružni sud je ocijenio da ovim dokazom ni na jednom mjestu nije navedeno niti na bilo koji način potvrđeno da je apelant kritične prilike bio na vršenju bilo kakvog službenog zadataka, te da ni ostalim dokazima koji su izvedeni u postupku pred prvostepenim sudom apelant nije dokazao da je kritične prilike bio na vršenju bilo kakvog službenog zadatka, usljed čega se on neosnovano poziva u žalbi i na ostale dokaze izvedene tokom postupka pred prvostepenim sudom. Okružni sud je, također, naveo da je zakonita i pravilna odluka prvostepenog suda kojom je u odnosu na tuženu u cijelosti odbijen tuženi zahtjev tužioca, kako u pogledu njegovog glavnog potraživanja tako i u pogledu zahtjeva za naknadu troškova postupka prema tuženoj.
24. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 189283 17 Rev od 4. oktobra 2017. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
25. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, te da je drugostepenom presudom koja se pobija revizijom, žalba apelanta odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen apelantov zahtjev da mu tužena naknadi nematerijalnu štetu u ukupnom iznosu od 23.500,00 KM sa kamatom od presuđenja do isplate (čiji iznos u smislu odredbe člana 316. ZPP nije od značaja za ocjenu dozvoljenosti revizije), i taj iznos predstavlja pobijani dio pravosnažne odluke. Stoga je, Vrhovni sud naveo da kako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM revizija apelanta nije dozvoljena (član 237. stav 2. ZPP). Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da se apelant pozvao na odredbu člana 237. stav 3. ZPP-a, a kao materijalno pravno pitanje koje je bitno za odluku u ovom sporu označio je pitanje -odgovornosti tužene za štetu koju je pričinio vojnik Vojske Republike Srpske upotrebom vojnog vatrenog oružja (opasna stvar) koje je njeno vlasništvo, te da se ostali razlozi odnose na ukazivanje na odredbe članova 170., 173., 174. i 176. ZOO-a i "na nepravilnu ocjenu presude o krivičnoj odgovornosti tuženog za krivično djelo..., u čijem vršenju su" apelantu nanesene tjelesne povrede, po osnovu kojih se ovdje traži naknada štete. Vrhovni sud je ocijenio da ovakvi navodi nisu dovoljni da bi se odlučivalo o inače nedozvoljenoj reviziji i oni ustvari predstavljaju revizione razloge kojima se osporava konkretna drugostepena presuda, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povreda odredaba parničnog postupka, te da uopšteno navođenje u vezi navedenog pitanja, nema karakter pravnog pitanja koje predviđa odredba člana 237. stav 3. ZPP.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili pravo pogrešno nalazeći da nema odgovornosti tužene, jer je odgovoran tuženi po principu subjektivne odgovornosti, zanemarujući pri tome da za štetu izazvanu opasnom stvari odgovornost se ne temelji na krivici nego na stvorenom riziku. Naime, apelant navodi da zakon propisuje pretpostavku da je uzrok štete nastale u vezi sa opasnom stvari sama ta stvar na osnovu čl. 174. i 176. ZOO. Apelant navodi da redovni sudovi nisu utvrdili čijim oružjem je apelantu nanesena povreda i da nisu iznijeli ozbiljne, relevantne i valjane dokaze za svoje odluke, te svoja pravna stajališta nisu obrazložili na način koji bi otklonili sumnju u proizvoljno postupanje i odlučivanje, a Vrhovni sud nije prihvatio da odluči o pravnom pitanju. Osim toga, apelant je naveo da je posljedica navedenih povreda i pogrešna odluka o troškovima spora koji su vezano za odbijeni dio tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženu neosnovano odbijeni na štetu apelanta.
27. Također, apelant smatra da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao neopravdano dugo, čime mu je povrijeđeno pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku budući da je tužbu podnio 18. juna 1999. godine, te da je parnični postupak trajao do 4. oktobra 2017. godine, kao i da je prvostepena odluka donesena nakon 15 godina od podnošenja tužbe.
28. Slijedom navedenog, apelant je predložio Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi povrede prava na koja su se pozvao, kao i da naloži Vladi Republike Srpske da mu isplati 4.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
II.Odgovor na apelaciju
29. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci, kao i da se apelacija svodi na ponavljanje istih navoda kojima se revizioni sud bavio, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
30. Okružni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi.
31. Osnovni sud navodi hronološki tok parničnog postupka kako je izloženo u činjeničnom dijelu odluke. Osnovni sud je naveo da je dao obrazloženje za svoju odluku cijeneći da je adekvatno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao, te imajući u vidu navedeno, Osnovni sud cijeni da su navodi apelanta neosnovani.
32. Tužena smatra da su neutemeljeni i ničim dokazani navodi apelanta da je došlo do povrede njegovih prava, te da je paušalno pozivanje apelanta na povredu važećih zakonskih propisa učinjenih od strane suda prilikom donošenja osporene odluke. Tužena predlaže da se apelacija odbaci kao nedozvoljena odnosno odbije i utvrdi da ne postoje povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
V.Relevantni propisi
33. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
34. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Pretpostavka uzročnosti Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Ko odgovara za štetu Član 174.
Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
Predaja stvari trećem licu Član 176.
(1) Umjesto imaoca stvari, i isto kao on, odgovara lice kome je imalac povjerio stvar da se njome služi, ili lice koje je inače dužno da je nadgleda, a nije kod njega na radu.
(2) Ali će pored njega odgovarati i imalac stvari ako je šteta proizašla iz neke skrivene mane ili skrivenog svojstva stvari na koje mu nije skrenuo pažnju.
(3) U tom slučaju odgovorno lice koje je isplatilo naknadu oštećeniku ima pravo da zahtijeva cijeli njen iznos od imaoca.
(4) Imalac opasne stvari koji ju je povjerio licu koje nije osposobljeno ili nije ovlašćeno da njome rukuje, odgovara za štetu koja potekne od te stvari.
Oslobođenje od odgovornosti Član 177. stav (2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
35. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03,
74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09, 61/13)
36. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.
VI.Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
39. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 189283 17 Rev od 4. oktobra 2017. godine kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 189283 15 Gž od 31. maja 2017. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu i Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 189283 14 P od 21. augusta 2015. godine.
40. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3246/17 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3246/17 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporenu presudu Okružnog suda, s obzirom na to da je donesena 31. maja 2017. godine, a da je apelaciju u predmetu broj AP 3246/17 podnio 27. jula 2017. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, kao i zbog dužine trajanja postupka u cjelini, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
a) U odnosu na osporene presude
45. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
46. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
47. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Okružnog suda jasno proizilazi da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog, jer je pouzdano utvrđeno da je on kritične prilike ranio apelanta iz vatrenog oružja, nanijevši mu teške tjelesne povrede što pouzdano proizlazi iz pravosnažne presude Osnovnog suda u Jajcu od 8. juna 1995. godine, a zatim pravilno dosudio apelantu sve pojedinačne iznose nematerijalne štete. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ocijenio da prihvata iscrpne i pravno valjane razloge koje je dao prvostepeni sud kada je utvrdio i obrazložio da nema odgovornosti tužene jer nijednim od izvedenih dokaza nije dokazano da je tuženi u trenutku kada je kritične prilike ranio apelanta bio na bilo kakvoj službenoj dužnosti. Naime, iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da su ispunjeni uslovi da se tužena oslobodi od odgovornosti za štetu, jer se njena odgovornost ima posmatrati u smislu čl. 173. i 174. ZOO-a, u vezi sa članom 177. stav
2. ZOO-a. Naime, nesporno je utvrđeno da se štetni događaj iz kojeg su proistekle posljedice koje trpi apelant proizašle isključivo iz radnji tuženog, a da isti nije bio na obavljanju redovnog ili vanrednog službenog posla, niti bilo kojeg drugog posla koji je obavljan po naređenju nadležnog starješine. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi jasno naveli razloge u vezi sa odlukom o troškovima spora, pa slijedom toga i vezano za odbijeni dio u odnosu na tuženu. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje su redovni sudovi ispitali u osporenim presudama i dali jasne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. U vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u ovakom obrazloženju redovnih sudova.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovanim.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku
49. U odnosu na navode apelanta o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 18. juna 1999. godine, a da je odluka o posljednjem pravnom lijeku (protiv presude Okružnog suda broj 71 0 P 189283 15 Gž od 31. maja 2017. godine kao konačne odluke u ovoj pravnoj stvari) donesena 4. oktobra 2017. godine (Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 189283 17 Rev). Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao 18 godina i četiri mjeseca. U tom periodu, predmet se prvobitno nalazio kod Osnovnog suda šest i po godina, tj. sve do 20. decembra 2005. godine kada je ustupljen Pravobranilaštvu na postupanje u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava, podržavajući sopstvenu praksu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1807/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 22), da i period u kojem se predmet nalazio pred Pravobranilaštvom, posmatran sa aspekta apelanta, predstavlja period u kojem javna vlast nije odlučila o njegovom zahtjevu za naknadu štete. Spis predmeta se nalazio kod Pravobranilaštva oko devet godina i četiri mjeseca (sve do 2. aprila 2014. godine), nakon čega je Osnovnom sudu trebalo nešto duže od godinu dana da donese prvostepenu presudu (21. augusta 2015. godine) a Okružnom sudu oko godinu dana i devet mjeseci da odluči u žalbenom postupku (osporenom presudom od 31. maja 2017. godine). Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak a priori okončan van razumnog roka i da bi se njegova dužina trajanja mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu. Također, Ustavni sud smatra da najveću odgovornost za dužinu trajanja postupka snose Osnovni sud i Pravobranilaštvo pred kojima se postupak najduže vodio.
50. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta Osnovni sud i Pravobranilaštvo nisu dali bilo kakve razloge. Pitanje naknade nematerijalne štete
51. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
52. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti ukupni iznos od 1.350,00 KM.
53. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
54. U pogledu navoda apelanta da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava u suštini vežu za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u vezi sa primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanta na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom aspekta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao 18 godina i četiri mjeseca, za šta najveću odgovornost snosi Osnovni sud i Pravobranilaštvo, a koji za navedeno nisu dali bilo kakve razloge.
56. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada obrazloženje osporenih odluka zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili pravo.
57. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.