Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-111/19 (A. B.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pretpostavka nevinosti
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 166
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-111/19
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 111/19, rješavajući apelaciju Ade Balijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ade Balijagića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenih rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 018251 18 Kž 4 od 21. decembra 2018. godine i Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 018251 18 Kv 8 od 7. decembra 2018. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ade Balijagića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 018251 18 Kž 4 od 21. decembra 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 018251 18 Kv 8 od 7. decembra 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ado Balijagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Bakir Hećimović, advokat iz Tuzle, podnio je 6. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 018251 18 Kž 4 od 21. decembra 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 018251 18 Kv 8 od 7. decembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 16. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 18. i 22. januara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 03 0 K 018138 18 Kpp 2 od 11. septembra 2018. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda (u vijeću od troje sudija) broj 03 0 K 018251 18 Kv od 13. septembra 2018. godine, apelantu je određen pritvor zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačke c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) u trajanju od jednog mjeseca, koji po tom rješenju može trajati najduže do 9. oktobra 2018. godine. Apelantu je pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
6. Odlukom Ustavnog suda u predmetu broj AP 5316/18 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5316/18 od 6. novembra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) djelimično je usvojena apelantova apelacija podnesena protiv rješenja iz prethodne tačke, te utvrđena povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koji se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, a odbijena je apelacija u odnosu na ostale aspekte iz navedenog člana Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije (postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te postojanje posebnih razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH).
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 018251 18 Kv 7 od 14. novembra 2018. godine apelantu kao osumnjičenom produžena je mjera pritvora za dva mjeseca tako da pritvor po navedenom rješenju može trajati najduže do 8. decembra 2018. godine do 7.40 sati ili do druge odluke suda. Apelantu je pritvor produžen na osnovu člana 146. stav 1. tačke c) i d) ZKPFBiH u vezi sa članom 46. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH.
8. Kantonalno tužilaštvo je 4. decembra 2018. godine dostavilo Kantonalnom sudu optužnicu koja je podignuta protiv apelanta zbog predmetnog krivičnog djela, u kojoj je predloženo da se apelantu produži pritvor zbog zakonskih razloga iz člana 146. stav 1. tačke c) i d) ZKPFBiH u vezi sa članom 46. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH.
9. Sudija za prethodno saslušanje Kantonalnog suda je Rješenjem broj 03 0 K 018251 18 Kps od 5. decembra 2018. godine potvrdio optužnicu.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
10. Odlučujući o prijedlogu Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora apelantu, Kantonalni sud (u vijeću od troje sudija) donio je Rješenje broj 03 0 K 018251 18 Kv 8 od 7. decembra 2018. godine kojim je apelantu kao optuženom produžen pritvor zbog zakonskih razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tačke c) i d) ZKPFBiH, a koji može trajati najduže dvije godine nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, s tim da je sud dužan svaka dva mjeseca vršiti kontrolu opravdanosti pritvora, pa po ovom rješenju pritvor apelantu može trajati od 7. februara 2019. godine ili do nove odluke suda.
11. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud se prvenstveno osvrnuo na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a što je detaljno obrazloženo na str. 3-7. rješenja.
12. Zatim je Kantonalni sud naveo da i dalje postoji osnov za produženje pritvora apelantu kao optuženom iz člana 146. stav 1. tačke c) i d) ZKPFBiH. U vezi s tim je Kantonalni sud ukazao na sadržaj zakonske odredbe iz tačke c) navedenog člana, te istakao da je, budući da se potvrđenom optužnicom apelantu stavlja na teret da je počinio predmetno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od najmanje pet godina, ispunjen objektivni uvjet za produženje mjere pritvora po ovom osnovu, izražen u visini zaprijećene kazne. Nadalje je Kantonalni sud istakao da, u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti postoje zato što je apelant osnovano sumnjiv da je pokušao da usmrti oštećenog M. M. i da je nakon što je nasrnuo na njega putničkim vozilom kao sredstvom izvršenja djela koje je podobno da u pokretu nanese pješaku tjelesne povrede sa smrtnim ishodom, apelant se ponovo ubrzo vratio na lice mjesta prijeteći da će ubiti M. M., a te prijetnje su bile ozbiljne. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prema iskazima svjedoka apelant i prije samog događaja povređivanja vozilom oštećenog na trotoaru imao namjeru da se sukobi sa njim, a tu svoju namjeru pokazao je kada je džipom na trotoaru udario oštećenog i ozlijedio ga, pa je stoga apelant osnovano sumnjiv i da je imao namjeru da dovrši pokušano djelo, koju je iskazao na način da se u nekoliko navrata vraćao i prijetio oštećenom da će ga ubiti. Stoga, a cijeneći bezobzirnost koju je apelant ispoljio, da se nakon udaranja vozilom oštećenog vratio na mjesto događaja prijeteći da će ga ubiti, Kantonalni sud je istakao da navedeno upućuje na osnovanu bojazan da će apelant počiniti isto krivično djelo, iskazujući pri tome naročitu upornost, a vidio je, kada se vratio na mjesto događaja, da je oštećenom svojim vozilom nanio povrede, da ga prisustvo većeg broja ljudi očevidaca nije spriječilo da ispoljava svoju upornost u vršenju protivpravnih radnji, te uzimajući u obzir takav apelantov karakter i ličnost, Kantonalni sud je naveo da postoji osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu apelant dovršio pokušano djelo, kojim i prijeti. Kantonalni sud je slijedom navedenog istakao da je osnovan prijedlog kantonalnog tužioca da se apelantu produži mjera pritvora iz navedenog zakonskog osnova jer navedene okolnosti jesu naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi počiniti isto ili istovrsno krivično djelo, za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna.
13. Obrazlažući postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo da je, imajući u vidu način izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti, prihvatio iznesene tvrdnje kantonalnog tužioca da se radi o posebno teškom krivičnom djelu za koje je apelant osnovano sumnjiv da ga je počinio putničkim vozilom kao opasnim sredstvom podobnim za nanošenje tjelesnih ozljeda i udarom u pješaka (oštećenog) na trotoaru. S obzirom na način, te vrijeme i mjesto izvršenja, djelo je počinjeno u naseljenom stambenom i poslovnom dijelu Tuzle, u neposrednoj blizini Hotela „Tuzla“, kao i više javnih ustanova, u noćnim satima, u vrijeme kada se uglavnom omladina vraćala kućama iz kafića, a to je prometna ulica u centru grada Tuzle i na njoj se nalazio veći broj vozila i ljudi koji su izvjesno doživjeli strah, šok i uznemirenje, pa okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, a koje svakako nisu uobičajene okolnosti za izvršenje ovakvih djela jer je apelant osnovano sumnjiv da je svojim vozilom pokušao lišiti života oštećenog M. M., pa s obzirom na navedeno, a uzimajući u obzir način izvršenja radnji za koje je apelant osnovano sumnjiv da ih je počinio (vratio se na mjesto događaja vozilom kao sredstvom izvršenja dok su svjedoci-očevici oštećenom M. M. ukazivali pomoć i prijetio da će ih sve pobiti), kao i da je djelo takve prirode i težine da podriva svaki osjećaj sigurnosti u našim gradovima, Kantonalni sud je ukazao da je apelant osnovano sumnjiv da je na opisani način iskazao upornost i agresivnost u izvršenju ovog krivičnog djela, a posebno cijeneći vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela u kojem se nalazi više ugostiteljskih objekata, da se radi o popularnom mjestu izlaska gdje se skuplja veći broj ljudi, kao što je to bilo i te večeri kad se događaj desio, a što su potvrdili saslušani svjedoci. Stoga je Kantonalni sud istakao da se sve navedene okolnosti imaju smatrati vanrednim okolnostima pod kojima je počinjeno krivično djelo, te da postoji osnovana bojazan da bi puštanjem apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda u gradu Tuzla (gdje je apelant nastanjen), s obzirom na to da se radi o posebno teškom krivičnom djelu, te imajući u vidu način njegovog izvršenja i posljedice koje su nastupile kod oštećenog (tjelesne ozljede i pretrpljeni strah), kao i kod ostalih lica koja su bila neposredni očevici događaja. Kako se radi o sredini u kojoj je ovakav događaj izrazito upečatljiv, Kantonalni sud je ukazao da je zbog samog događaja nesumnjivo bio narušen i javni red i mir, te bi puštanje apelanta na slobodu izazvalo uznemirenost i revolt građana, budući da su okolnosti konkretnog slučaja takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je toliko važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca. Sumirajući navedeno, Kantonalni sud je naveo da su ispunjeni svi kumulativni zakonski uvjeti za produženje pritvora apelantu zbog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Pri tome je Kantonalni sud ukazao da navedena zakonska odredba ne zahtijeva postojanje dokaza, niti utvrđenje da bi do narušavanja javnog reda zaista i došlo, već je dovoljno da postoje razlozi za vjerovanje u takvu mogućnost, pa stoga sud i nije u obavezi da obrazlaže eventualne oblike i načine narušavanja javnog reda do kojih bi moglo doći u slučaju puštanja apelanta na slobodu. Zaključak suda o ispunjenju zakonskih uvjeta za produženje pritvora iz ovog zakonskog osnova, kako je to navedeno, nije uvjetovan okolnostima da li je ili nije javnost demonstrirala uznemirenost, već je uvjetovan načinom učinjenja i posljedicama koje su nastale učinjenjem krivičnog djela, kao i činjenicom da je apelant prilikom učinjenja krivičnog djela iskazao posebnu odlučnost i upornost.
14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 03 0 K 018251 18 Kž 4 od 21. decembra 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantovih branilaca podnesene protiv prvostepenog rješenja od 7. decembra 2018. godine.
15. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepeni sud nije povrijedio presumpciju nevinosti u odnosu na apelanta u osporenom prvostepenom rješenju. U vezi s tim je Vrhovni sud istakao da citat na koji se apelantova odbrana poziva u tom smislu glasi: „Cijeneći bezobzirnost koju je ispoljio optuženi, da se nakon udaranja vozilom oštećenog vratio na mjesto događaja prijeteći da će ga ubiti, što upućuje na osnovanu bojazan da će počiniti isto krivično djelo, iskazujući pri tome naročitu upornost, a vidio je, kada se vratio na mjesto događaja, da je oštećenom svojim vozilom nanio povrede, da ga prisustvo većeg broja ljudi očevidaca nije spriječilo da ispoljava svoju upornost u vršenju protivpravnih radnji, te uzimajući u obzir ovakav karakter i ličnost optuženog, postoji osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu optuženi dovršio pokušano djelo, kojim i prijeti.“ Naime, Vrhovni sud je naveo da je navedeni citat dio obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja na stranici 8. o postojanju naročitih okolnosti za pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH u kojem je prvostepeni sud naveo razloge za zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje čine vjerovatnim da će apelant boravkom na slobodi dovršiti pokušano krivično djelo kojim i prijeti, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom dijelu obrazloženja (u kojem je sadržan navedeni citat) prvostepeni sud je naveo da postoji osnovana sumnja da je apelant pokušao da usmrti oštećenog, te da je osnovano sumnjiv i da je vraćanjem na lice mjesta htio ponoviti djelo. Postojanje osnovane sumnje prvostepeni sud je zasnivao na iskazima oštećenog M. M. i svjedoka A. J, a potom je na osnovu činjenica o kojima su izjavljivali navedeni svjedoci u citiranom dijelu obrazloženja izveo zaključak o apelantovoj bezobzirnosti i upornosti, te zaključio da postoji osnovana bojazan da bi on puštanjem na slobodu dovršio pokušano djelo kojim prijeti. Navedeni citat predstavlja cjelinu obrazloženja prvostepenog suda o postojanju naročitih okolnosti i ne može se razmatrati odvojeno od cjeline, tako da taj dio obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja kao cjelina odražava stav o postojanju osnovane sumnje i posebnog uvjeta za pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, tako da ne ukazuje na utvrđene činjenice koje prije okončanja glavnog pretresa imaju učinak jasne sudske objave, kako se to neosnovano navodi u žalbi apelantovog branioca. Također, navedeni citat ne predstavlja određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili dužnosnik u pitanju smatra apelanta krivim. Stoga je Vrhovni sud ukazao da prvostepeni sud u citiranom dijelu obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja nije izveo zaključak o apelantovoj krivnji, tako da nije povrijedio presumpciju nevinosti iz člana 3. stav 1. ZKPFBiH, te člana 6. stav
2. Evropske konvencije.
16. Nadalje je Vrhovni sud naveo da je, suprotno žalbenim navodima apelantove odbrane, prvostepeni sud u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja naveo jasne i konkretne razloge na osnovu kojih je zaključio da je ostvaren posebni pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Naime, prvostepeni sud je razloge iz navedene zakonske odredbe u osporenom prvostepenom rješenju doveo u vezu sa okolnostima da je apelant osnovano sumnjiv da je pokušao da usmrti oštećenog i da se nakon što je nasrnuo na njega putničkim vozilom kao sredstvom izvršenja djela koje je podobno da u pokretu nanese pješaku tjelesne ozljede sa smrtnim ishodom, za što postoji osnovana sumnja, apelant ponovo ubrzo vratio na lice mjesta prijeteći da će ubiti oštećenog M. M., pa je apelant osnovano sumnjiv i da je imao namjeru da dovrši pokušano djelo. Navedenu namjeru je apelant iskazao na način da se u nekoliko navrata vraćao i prijetio oštećenom M. M. da će ga ubiti, pa cijeneći bezobzirnost koju je apelant ispoljio, da se nakon udaranja vozilom navedenog oštećenog vratio na mjesto događaja prijeteći da će ga ubiti, time je iskazao naročitu upornost. Navedene okolnosti uz postojanje osnovane sumnje da je apelant učinio predmetno krivično djelo predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će on boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
17. U pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Vrhovni sud je, prije svega, ukazao na zaključke odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 5316/18, na koju se ujedno pozvala i apelantova odbrana. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud u osporenom prvostepenom rješenju ukazao (na str. 9. i 10) na jasne i određene razloge za zaključak o postojanju uvjeta za produženje pritvora apelantu iz navedenog pritvorskog razloga. U vezi s tim je Vrhovni sud istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant iskazao posebnu upornost i agresivnost pri učinjenju krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, Vrhovni sud je naveo da učinjenje predmetnog krivičnog djela ubistva u pokušaju nije praćeno okolnostima koje su uobičajene za učinjenje takvih krivičnih djela, te da se, prema tome, može govoriti o postojanju vanrednih okolnosti u smislu citirane zakonske odredbe, posebno jer se sve dogodilo u naseljenom i poslovnom dijelu grada, na očigled više lica, kojom prilikom je zbog samog događaja nesumnjivo bio narušen i javni red. Stoga je Vrhovni sud istakao da je, suprotno žalbenim navodima apelantove odbrane, pravilan zaključak prvostepenog suda o postojanju stvarne prijetnje narušavanja javnog reda u slučaju apelantovog puštanja na slobodu. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da protekom vremena od dana kada se desio predmetni događaj (9. septembra 2018. godine) navedene okolnosti u kontekstu postojanja stvarne prijetnje narušavanja javnog reda nisu izgubile na značaju i njihovoj važnosti, pa se s obzirom na takvo apelantovo ponašanje, a imajući u vidu i njegovo priznanje da upotrebljava alkohol i opojna sredstva, realno može očekivati da bi sa ovakvim radnjama i dešavanjima apelant nastavio ako bi bio na slobodi, pri čemu se ne može isključiti niti reakcija oštećenog kao i drugih lica koja su se sa njima našla u ovom događaju. Sve navedeno predstavlja stvarnu, a ne apstraktnu prijetnju narušavanja javnog reda u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka
d) ZKPFBiH. Također je Vrhovni sud naveo da je neosnovan i žalbeni navod apelantove odbrane da prvostepeni sud nije naveo okolnosti zbog kojih nije cijenio stav Ustavnog suda iz citirane odluke prilikom odlučivanja o produženju pritvora apelantu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
19. Naime, apelant prvenstveno osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga. U odnosu na stav redovnih sudova o postojanju iteracijske opasnosti u konkretnom slučaju u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, apelant ističe da je sud propustio potpuno i na tačan način utvrditi sve okolnosti koje postoje na apelantovoj strani, te da osporeno drugostepeno rješenje nije ponudilo relevantne i dovoljne razloge koji mogu objektivno opravdati zaključak da će apelant puštanjem na slobodu ponoviti isto ili teže krivično djelo, odnosno dovršiti pokušano krivično djelo. Argumentirajući navedeni stav, apelant se pozvao na stavove i zaključke Ustavnog suda zauzete u odlukama br. AP 4309/14 (od 18. decembra 2014. godine) i AP 4872/18 (od 11. oktobra 2018. godine), zaključujući da naročite i konkretne (a ne apstraktne i teorijske) okolnosti ne egzistiraju u konkretnom slučaju na apelantovoj strani. U pogledu postojanja iteracijske opasnosti u konkretnom slučaju, apelant navodi da je Kantonalni sud „ponovo propustio navesti razloge i okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora po ovom osnovu“, ukazujući pritom na zaključke i stavove koje je Ustavni sud zauzeo u Odluci broj AP 5316/18 (od 6. novembra 2018. godine), koju je, prema apelantovom shvatanju, Kantonalni sud u potpunosti zanemario prilikom donošenja osporenog prvostepenog rješenja.
20. Također, apelant ukazuje i na kršenje principa pretpostavke nevinosti zbog korištenja formulacije u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja (stranica 8), ističući da je takvim zaključivanjem Kantonalni sud ponovo prejudicirao ishod samog krivičnog postupka, te time načinio povredu člana 3. stav 1. ZKPFBiH i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. II.Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je, prije svega, naveo da se u predmetnoj apelaciji ponavljaju navodi i prigovori koje su apelantova dva branioca iznosila u posebnim žalbama protiv osporenog prvostepenog rješenja, a koju je taj sud odbio kao neosnovanu dajući u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja ocjenu svih relevantnih žalbenih prigovora. Zbog navedenog, Vrhovni sud je istakao da smatra da nisu prekršena apelantova prava na koja se ukazuje predmetnom apelacijom, pa je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.
22. Kantonalni sud je naveo da apelant, u suštini, ponavlja navode i prigovore koje su iznosili njegovi branioci u posebnim žalbama protiv prvostepenog rješenja tog suda, o čemu se Vrhovni sud izjasnio u osporenom drugostepenom rješenju, dajući ocjenu svih relevantnih žalbenih prigovora. Što se tiče apelantovog navoda o kršenju pretpostavke nevinosti, Kantonalni sud je ukazao da je taj sud u osporenom prvostepenom rješenju u više navrata naveo da je utvrđeno samo postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, pa je to naveo u dva navrata i u odlomku na stranici 8. osporene prvostepene odluke, na koji se apelant poziva, a apelant je u apelaciji prezentirao samo dio rečenice iz tog odlomka, koji je izvađen iz cjelokupnog konteksta.
V.Relevantni propisi
23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 28.
Pokušaj (1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
Član 166. stav 1.
Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina
24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 146. stav 1 tačke c) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 03 0 K 018251 18 Kž 4 od 21. decembra 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Kako je navedeno osporeno rješenje doneseno 21. decembra 2018. godine, a predmetna apelacija podnesena 6. januara 2019. godine, proizlazi da je ona podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[…]
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
[…]
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
32. U konkretnom slučaju, iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu kao optuženom produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistva u pokušaju, a u svrhu daljnjeg vođenja krivičnog postupka. Stoga, apelantovo lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
33. Apelant, u suštini, tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja na kojima su redovni sudovi zasnivali zaključak o daljnjem postojanju posebnih razloga za određivanje pritvora.
34. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je apelantu odredio pritvor pozivajući se na dva razloga navedena u članu 146. stav 1. ZKPFBiH, i to: c) zbog postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo i d) zbog postojanja vanrednih okolnosti da će apelantovo puštanje na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Opasnost od ponavljanja djela
35. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, osobito prošlosti i karaktera lica koje je u pitanju (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, serija A, broj 225).
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant osumnjičen za krivično djelo ubistva u pokušaju. To, prema mišljenju Ustavnog suda, svakako treba biti uzeto u obzir pri ocjeni da li je poštovan član 5. stav 3. Evropske konvencije (op. cit., Bernobić protiv Hrvatske, tačka 69).
37. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje mjere pritvora po ovom osnovu s obzirom na to da je za krivično djela za koje se apelant sumnjiči propisana kazna zatvora u trajanju od pet ili više godina. Pored toga, redovni sudovi su zaključili da iz dostavljenih dokaza proizlazi da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja, odnosno dovršenja krivičnog djela. U vezi s tim, u osporenim rješenjima je navedeno da je apelant u dva navrata pokušavao da napadne na život i tijelo oštećenog. Dalje, redovni sudovi su cijenili brutalnost apelantovog nastupa koji se ogleda u činjenici da se apelant, nakon što je vozilom udario oštećenog, vratio na mjesto događaja prijeteći da će ga ubiti, dakle da je osumnjičeni/optuženi apelant istrajavao u vršenju krivičnog djela i izricanju prijetnji da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, iskazujući pri tome naročitu upornost, iako je vidio i bio svjestan da je svojim vozilom oštećenom nanio povrede, da je na mjestu događaja bio veći broj ljudi, što ga nije spriječilo da ispoljava svoju upornost u vršenju protivpravnih radnji. Stoga su redovni sudovi zaključili da postoji osnovana bojazan da bi apelantovim puštanjem na slobodu moglo doći do ponovnog sukoba između oštećenog i njega. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da je ispunjen i uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
38. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja nije našao elemente koji bi ukazivali da je apelant u smislu ovog pritvorskog razloga, odnosno navedenog zakonskog osnova proizvoljno lišen slobode, odnosno da nisu poštovane garancije prava na slobodu i sigurnost ličnosti.
Zaštita javnog reda
39. Apelant tvrdi i da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora propisani članom 146. stav 1. tačka d) ZKP, te da je Kantonalni sud prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora u pogledu ovog pritvorskog osnova zanemario stavove i zaključke iz odluke Ustavnog suda u predmetu AP 5316/18.
40. Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Rizik od narušavanja javnog reda jedan je od najosjetljivijih razloga za procjenu je li odbijanje puštanja pritvorenika na slobodu osnovano ili ne. Pri procjeni opravdanosti mjere pritvora Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno u „posebnim okolnostima“ i kada činjenice ukazuju da bi puštanje pritvorenika na slobodu zaista narušilo javni red. U tom pravcu, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07).
41. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51. i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104).
42. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u citiranom predmetu AP 5316/18, u kojem je apelant osporio rješenja redovnih sudova u vezi sa određivanjem pritvora apelantu, zaključio da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije jer su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka
d) ZKPFBiH (stav 53. citirane odluke). Navedeni zaključak Ustavni sud je argumentirao na način da su „redovni sudovi iznijeli samo pretpostavku da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda, pri čemu su propustili da utvrde postojanje navedenih okolnosti u vremenu relevantnom za određivanje pritvora i pri čemu nisu naveli kojim radnjama i dešavanjima će se odigrati narušavanje javnog reda i mira. Samim tim, prema stavu Ustavnog suda, u potpunosti je izostala analiza okolnosti relevantnih za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda, budući da sama pretpostavka da će doći do narušavanja javnog reda, sama po sebi, nije dovoljna za određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga“ (stav 50. citirane odluke).
43. Imajući u vidu da su razlozi i obrazloženja u rješenjima osporenim predmetnom apelacijom, na kojima je zasnovan zaključak o postojanju razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, suštinski identični razlozima koje su redovni sudovi dali u obrazloženjima odluka kojima se apelantu određuje pritvor i koje su bile predmet ispitivanja u citiranom predmetu, Ustavni sud smatra da je zaključak Ustavnog suda iz navedene odluke broj AP 5316/18 primjenjiv u svemu i u konkretnom slučaju. Ovo iz razloga što se Kantonalni sud kako u postupku određivanja pritvora tako i u predmetnom postupku produžavanja pritvora rukovodio, u pogledu ovog pritvorskog osnova, identičnim razlozima kojima se rukovodio prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora apelantu, tj. načinom izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti; zatim vrijeme i mjesto gdje je krivično djelo pokušano; da je u to vrijeme na mjestu događaja bio okupljen veći broj lica – omladine koja se vraća iz diskoteke, da su put odnosno ulica prometni i da se njemu nalazi veći broj i vozila i ljudi; da su oštećeni i očevici predmetnog događaja doživjeli šok i uznemirenje, zaključujući da navedene okolnosti „nisu uobičajene“ za izvršenje ovakvih djela, odnosno imaju se smatrati vanrednim okolnostima pod kojima je počinjeno krivično djelo. Stoga je Kantonalni sud u oba postupka (određivanja i produžavanja pritvora) zaključio da postoji osnovana bojazan da bi apelantovo puštanje na slobodu izazvalo uznemirenost i revolt građana, u prvom redu oštećenog, te da bi ono rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
44. Shodno tome, Ustavni sud smatra da i u predmetnom postupku u kojem su donesene osporene odluke, koje se tiču produžavanja pritvora apelantu, redovni sudovi nisu niti jednim argumentom ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u konvencijskom smislu, već su ih redovni sudovi donijeli usredsređujući se na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno umjesto na njegove eventualne buduće posljedice ako apelantu ne bude određena mjera pritvora. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je pozivanje redovnih sudova da bi apelantovim puštanjem na slobodu uslijedila reakcija građana koja bi mogla dovesti do narušavanja javnog reda proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKP. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da Vrhovni sud u drugostepenoj osporenoj odluci jeste ponudio dodatne razloge kojima se rukovodio prilikom potvrđivanja pravilnosti stava prvostepenog suda u pogledu postojanja osnova za produžavanje pritvora apelantu po ovom pritvorskom osnovu, navodeći u tom smislu apelantovo priznanje da upotrebljava alkohol i opojna sredstva, slijedom čega se „realno može očekivati da bi sa ovakvim radnjama i dešavanjima apelant nastavio ako bi bio na slobodi“. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, ovakve uopćene i neodređene kvalifikacije u pogledu apelantove ličnosti, te eventualnih posljedica proizašlih iz njegovog ponašanja/sklonosti ne predstavljaju konkretne okolnosti (u kontekstu ovog pritvorskog razloga) koje nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda zaista i doći, već pretpostavke koje se eventualno mogu dovesti u kontekst iteracijske opasnosti.
45. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli i razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP.
46. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je apelantovo lišavanje slobode po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti (u konkretnom slučaju u kontekstu postojanja razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP), ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo (u konkretnom slučaju 7. februara 2019. godine) dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja/produžavanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tačke 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti
47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
48. Član 6. stav 2. Evropske konvencije glasi:
2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
49. Apelant tvrdi da dio obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja (na stranici 8) predstavlja kršenje pretpostavke nevinosti na njegovu štetu.
50. Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantira da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti prema članu 6. stav 2. Evropske konvencije bit će povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava dužnosnika koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično djelo odražava mišljenje da je krivo prije nego što se njegova krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da u odsustvu zvanične odluke postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili dužnosnik u pitanju smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi Evropski sud, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, str. 30. § 56; Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, st. 27, 30. i 37; Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. februara 1995. godine, serija A, broj 308, str. 16, st. 35˗36. i Karakas i Yesilirmak protiv Turske, broj 43925/985, stav 49, 28. juni 2005. godine).
51. Za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, naprimjer kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tačke 41-45).
52. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je, prema apelantovoj tvrdnji, sporna konstatacija u osporenom prvostepenom rješenju iznijeta u kontekstu procjene postojanja naročitih okolnosti za određivanje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Umjesto ponavljanja spornog citata koji je sadržan u činjeničnom dijelu ove odluke, Ustavni sud smatra da se u fazi krivičnog postupka u kojoj apelant ima svojstvo optuženog ne može selektivno cijeniti navod iz osporenog prvostepenog rješenja u kojem je navedena sporna formulacija, budući da se ne radi o formulaciji koja ima učinak jasne sudske objave, u odsustvu pravosnažne presude da je apelant izvršio krivično djelo u pitanju (mutatis mutandis, Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, stav 48, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, stav 150. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2011/15 od 22. decembra 2016. godine, tačka 53, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, navedenu formulaciju treba posmatrati kako u kontekstu konkretne faze krivičnog postupka (prije i nakon podizanja optužnice) tako i u kontekstu zahtjeva i kriterija povodom kontrole opravdanosti pritvora, dakle nepostojanja pravosnažne presude. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim rješenjima apelanta označavali kao osumnjičenog ili optuženog i u dijelovima rješenja gdje je obrazlagano postojanje posebnih pritvorskih razloga za određivanje mjere pritvora, iz čega Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem sudovi nisu prejudicirali apelantovu krivicu na bilo koji način. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih rješenja Kantonalnog i Vrhovnog suda ni na koji način ne odražava uvjerenje da je apelant kriv prije nego što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom, odnosno ni na koji način ne sugeriraju da sud smatra apelanta krivim.
53. Stoga, Ustavni sud nalazi da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
55. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odlučujući o određivanju mjere pritvora apelantu ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak da postoje posebni razlozi propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH za određivanje mjere pritvora.
56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud svojom konstatacijom o utvrđivanju postojanja pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH prejudicirao apelantovu krivicu.
57. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević