Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4217/17 (M. B.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Penzija
- Upravni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4217/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-4217/17, rješavajući apelaciju Milana Božića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Božića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 005832 17 Uvp od 3. aprila 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 015747 16 u od 13. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Božić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, podnio je 10. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji je u vrijeme podnošenja apelacije bio u toku pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u predmetu broj 12 0 U 005832 17 Uvp i dužine trajanja postupka koji je u vrijeme podnošenja apelacije bio u toku pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u predmetu broj 03 0 U 015747 16.
2. Apelant je podneskom od 13. marta 2018. godine dopunio apelaciju u kojem je osporio Presudu Kantonalnog suda broj 03 0 U 015747 16 u od 13. decembra 2017. godine. Osim toga, apelant je podneskom od 8. maja 2019. godine dopunio apelaciju u kojem je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 12 0 U 005832 17 Uvp od 3. aprila 2019. godine.
I.Postupak koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 U 005832 17 Uvp od 3. aprila 2019. godine
3. Apelant je 22. juna 2015. godine Fondu PIO Republike Srpske podnio zahtjev za ostvarivanje prava na srazmjerni dio starosne penzije.
4. Rješenjem Fonda PIO Republike Srpske-Filijala u Bijeljini broj 9809761615 od 5. maja 2016. godine utvrđeno je da apelant ostvaruje pravo na srazmjerni dio starosne penzije počev od 29. juna 2015. godine u određenom novčanom iznosu.
5. Rješenjem Fonda PIO Republike Srpske broj 9809761615 od 11. jula 2016. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
6. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 005832 16 U od 29. novembra 2016. godine uvažena je apelantova tužba u upravnom sporu koju je podnio protiv drugostepenog rješenje, te je navedeno rješenje poništeno.
7. Fond PIO Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) podnio je Vrhovnom sudu 26. decembra 2016. godine zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 12 0 U 005832 16 U od 29. novembra 2016. godine.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 U 005832 17 Uvp od 3. aprila 2019. godine uvažen je zahtjev tuženog za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 12 0 U 005832 16 U od 29. novembra 2016. godine, te je navedena presuda preinačena na način da je odbijena apelantova tužba u upravnom sporu.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant na dan 20. juna 2015. godine imao navršenih 65 godina života, te da mu je ukupan penzijski staž iznosio 28 godina 2 mjeseca i 22 dana, u koji je uračunat staž osiguranja u bivšoj SR BiH, te penzijski staž u određenom trajanju u Republici Srpskoj, Federaciji Bosne i Hercegovine, te u Republici Hrvatskoj. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da apelant ispunjava uslove za ostvarivanje prava na srazmjerni dio starosne penzije. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelantu rješenjem Federalnog zavoda za PIO/MIO priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret tog nosioca osiguranja, u određenom mjesečnom iznosu po osnovu staža osiguranja koji je ostvario u Federaciji Bosne i Hercegovine. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 7. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, zaključenog između Javnog fonda za penzijsko o invalidskog osiguranje Republike Srpske, Društvenog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Sporazum), za koji je naglasio da je na snazi i da nije u suprotnosti sa Zakonom o PIO Republike Srpske, te je istakao da su u konkrentom slučaju bili ispunjeni uslovi da se apelantu i od strane Fonda PIO Republike Srpske prizna pravo na srazmjernu starosnu penziju, kako je to pravilno učinjeno prvostepenim rješenjem Filijale Bijeljina.
II.Postupak koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 015747 16 u od 13. decembra 2017. godine
10. Apelant je 22. juna 2015. godine Federalnom zavodu za PIO/MIO podnio zahtjev za ostvarivanje prava na srazmjerni dio starosne penzije.
11. Rješenjem Direktora Kantonalne administrativne službe u Tuzli broj 1810-0015/15-1 od 10. februara 2016. godine apelantu je utvrđen srazmjerni dio starosne penzije u određenom novčanom iznosu, koji pada na teret Federalnog zavoda za PIO/MIO.
12. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da apelant, obzirom na utvrđene godine života i ukupni iznos penzijskog staža, uključujući i staž ostvaren nakon 30. aprila 1992. godine kod nosioca osiguranja Republike Srpske, ispunjava uslove za ostvarenje srazmjernog dijela penzije koji pada na teret ovog fonda, a čija je visina utvrđena primjenom odgovarajućih formula propisanih odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO/MIO).
13. Rješenjem Federalnog zavoda za PIO/MIO broj 3/2/2-35-1-1655-3/16 od 30. septembra 2016. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
14. Federalni zavod za PIO/MIO se u obrazloženju rješenja pozvao na odredbe čl. 7. i 8. Sporazuma, te je zaključio da je apelantu, suprotno njegovim tvrdnjama u žalbi, prilikom obračuna iznosa srazmjernog dijela penzije uračunat ukupni penzijski staž kao osnov za utvrđivanje visine penzije. Osim toga, Federalni zavod za PIO/MIO je istakao da je o apelantovom pravu na srazmjerni dio penzije odlučivano u skladu sa odredbama Zakona o PIO i odredbama Sporazuma, zbog čega su neosnovani njegovi navodi o povredi ljudskih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija)
15. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 015747 16 u od 13. decembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba u upravnom sporu koju je podnio protiv drugostepenog rješenja.
16. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je od strane nižestepenih upravnih organa pravilno utvrđen ukupni penzijski staž apelanta shodno relevantnim odredbama Zakona o PIO, te da mu je pravilno utvrđen penzijski osnov i mjesečni iznos srazmjernog dijela penzije. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud se pozvao na odredbe čl. 7. i 8. Sporazuma, te je istakao da su neprihvatljivi apelantovi navodi o nepriznavanju pomenutog Sporazuma, koji razlozi su subjektivne prirode. Kantonalni sud je, također, naveo da nisu utemeljeni ni apelantovi navodi da su se upravni organi u predmetnom postupku pozvali samo na odredbe Sporazuma, jer to ne proizilazi iz odluka nižestepenih upravnih organa, koji su svoju odluku zasnovali, između ostalog, i na relevantnim odredbama Zakona o PIO/MIO (čl. 30. 50. i 137.). Kantonalni sud je ukazao da je odlučujući po apelantovoj tužbi dužan postupati na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, a da zakonitost osporenog upravnog akta ispituje samo u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe, te je, obzirom na činjenicu da iz spisa predmeta ne proizilazi pogrešno i nepotpuno utvrđenje činjeničnog stanja, donio odluku kao u izreci ove presude.
17. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidu u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant, navodi da Vrhovni sud i Kantonalni sud, pri donošenju osporenih odluka, nisu trebali primijeniti Sporazum, već isključivo entitetske zakone o penzijskom i invalidskom osiguranju, „jer se nikakvim sporazum ne može isključiti primjena zakona i drugih propisa iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja, kada su sporazum potpisali tadašnji resorni ministri i nestručni političari na štetu penzionera“. Osim toga, apelant smatra da su predmetni postupci nerazumno dugo trajali, te da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Relevantni propisi
18. Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (“Sl. glasnik RS“ broj 15/00 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 24/00) Član 7.
U slučaju kad je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više Nosilaca osiguranja, svaki Nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu čl. 5. i 6. ovog sporazuma, a nakon toga određuje dio penzije koji pada na njegov teret.
Član 8.
Srazmjerna penzija koja pada na teret svakog Nosioca osiguranja određuje se tako da se iznos penzije određen na način predviđen u članu 7. ovog sporazuma podijeli sa ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža navršenog kod sva tri Nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine i pomnoži sa brojem mjeseci penzijskog staža navršenog u istom periodu kod Nosioca osiguranja koji određuje srazmjernu penziju.
Prilikom određivanja srazmjerne penzije, penzijski staž do 15 dana zanemaruje se, a preko 15 dana uzima se kao jedan mjesec penzijskog staža.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose, između ostalog, na način na koji su sudovi primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
22. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su, utvrđujući srazmjerni dio starosne penzije apelanta, koji pada na teret fonda svakog entiteta, primijenili relevantne odredbe Sporazuma, a Ustavni sud u ovakvim zaključcima redovnih sudova ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke.
23. Nadalje, vezano za apelantove navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je postupak koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 U 005832 17 Uvp od 3. aprila 2019. godine ukupno trajao tri godine i devet mjeseci na četiri instance (u kojem periodu su donesena dva rješenja i dvije presude) dok je postupak koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 015747 16 u od 13. decembra 2017. godine trajao ukupno dvije godine i šest mjeseci na tri instance (u kojem periodu su donesena dva rješenja i jedna presuda) što se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
24. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević